Kvartovski kafići su sigurne kuće za sve progonjene od strane agresivne, neumoljive svakodnevice i prijeteće banalnosti, jer ostavljaju plave tragove od davljenja prstima rutine i obveza na vratu njihovog malaksalog duha. Obližnji kafići su skloništa za duše namučene obiteljskim nasiljem podsjećanja na dužnosti i egzistencijalna očekivanja. Smješteni u zgradama, u prostorima ispod stanova, namjenski uređeni i namješteni kao suprotnost staništima u kojima se jede, spava i ubija gledanjem televizije, kafići, krcati hladnim i toplim osvježenjima, kavom i žesticama, koje svojim djelovanjem u žilama konzumenata, ubrzavaju broj riječi u minuti i usporavaju reakcije tijela- mame na suučesnički otpor. Ispunjeni žagorom i dimom, predodređeni za dokoličarsko ignoriranje vremena- kafići su za idealiste ljekovite banje, pune blata solidarnosti, razmekšanog samodopadnim, obilnim slinavljenjem povjeravanja i samodokazivanja. Stroži kritičari ovih oaza mira i spokoja, kafiće definiraju kao infektivna mjesta u kojima se zaraza zvana lijenost širi strelovitom brzinom i koja ne pošteđuje nikoga. Kafići su, stoga, akceleratori fjake, alternativa surovim tržišnim kontestacijama, koja umrtvljuje natjecateljske porive i čini ljude beskorisnom braćom.
Kafići bez posjetitelja i konzumenata njihovih potencijalnih darova, samo su prostorije i terase, geometrijsko-inventarska rješenja za užitak i pružanje prilika. Tek im oni koji ih pohode daju identitet, supstancijalni smisao… bit, važnost, vrijednost. Klijetela koja se razlikuje i po tome kako razgrađuje alkohol i kako sintetizira bujne ideje koje kolaju iznad stolova s naručenim pićima, kafićima donosi zaokruženost, vlastitost i osebujnost.
U slavonskobrodskom Naselju Andrije Hebranga, jedan nasuprot drugome, na pravcu sjever-jug, posluju dva poznata kafića, dvije baze s poligonima za vježbanje direktne demokracije, fermenti zadovoljstava nepostojećim i nezadovoljstva postojećim. U jedan uglavnom svraćaju mlađi gosti, pripadnici odjeka fashionablea, ovisnici o tehnološkim čudesima, nezaposleni, oni na džeparcu roditelja, oni koji dolazak budućnosti vide kao prijetnju i koju dočekuju kao majka koju su prevarila vlastita djeca, oni s okusom gorčine, nezadovoljstva i nesigurnosti u ustima, jer klinci znaju da su za njih i njihove roditelje odavno prijeđene granice socijalne izdržljivosti. Usprkos jadu, smijeh se iz njih izbaciti ne može. Je li to biološki cinizam ili karakteristika neuništivog mladenačkog optimizma, ne zna se sigurno. Oni razmjenjuju irske, njemačke i austrijske kontakte s iskusnim poznanicima, oni nastoje ne izgubiti bitke za preživljavanje dok se razvijaju nepovoljne socijalne mijene. Kafići kod njih bude političku svijest i otpor, razvijaju klicu pobune. Kod njih, bez obzira na sve, traje strasna ljubav u aug,entativu za suprotni spol.
U drugom kafiću i njegovoj ljetnoj terasi od ranog jutra uglavnom sjede pobjednici i kartaju. Kafići kod njih jačaju politička tumačenja prošlosti koja je jača od budućnosti klijentele iz prvog kafića. Oni su i tu obrambena barijera za neprijatelje. A neprijatelja je sve više. Tu sjede mladići (od četrdeset, pa na više godina) s linijom pikovog asa, tipizirane individualnosti, s navikama koje potiskuju svako iskušenje osim, iskušenja da beskrajno raspravljaju o tome tko bi bio jači u direktnoj bitci Prve proleterske i Crne legije, s mirovinama koje osiguravaju bolje zdravlje, bolju hranu, više ljetovanja, manje pokvarenih zuba, manje oskudijevanja. Za njih je rat bio bolji. Mnogima je crno njihova omiljena boja. Oni u augmentativu vole domovinu, toliko da poneki od njih viče kako bi on sve riješio s tri plinske boce. Treću bi nosio u zubima. Najčešća riječ je "status". Traume im nisu izliječene. Tu politike ima i u zraku, politike koja ih je prevarila, jer oni su se, kažu, borili za kurvu politiku. To boli. Ipak, rijetko reagiraju na pojave parazitizma, uhljebe, političke promašaje.
Korzo naselja je široka crta razgraničenja, demarkacijska linija između boraca za bolju budućnost i boraca za bolju prošlost, linija prolaze mladi roditelji i njihova djeca u kolicima, obezmuškarčeni bez posla, šetači… i svi oni koji osiguravaju mirovine, i kartašima. Na jednoj strani su i oni koji se samoisključuju, žicaju gutljaj piva, a na drugoj zaslužni građani koji samo uživaju u onome za što su se iz-borili.
Svatko od ove dvije generacijske grupacije ima svoje zakone gibanja i sljedi vlastiti trag. Kartaši- ljudi od poretka i pasatisti, klinci, ovisno o zanimanjima- na rubu predaje i pobune, simbolična su, stvarna i suprotstvaljena rakova djeca jednog društva. Kafićke razlike odjek su nepodnošljivih razika u njemuu.
Pjesmu Nemoj poći sad Jacques Brel posvetio je Suzanni Gabrielle, a kafići, neprestajući je vrtjeti, posvećuju gostima s novcem. U oba kvartovska ima ga još uvijek dovoljno. Jedina je razlika u tome na koji su način pilci i pušači došli do njega.
Kafići bez posjetitelja i konzumenata njihovih potencijalnih darova, samo su prostorije i terase, geometrijsko-inventarska rješenja za užitak i pružanje prilika. Tek im oni koji ih pohode daju identitet, supstancijalni smisao… bit, važnost, vrijednost. Klijetela koja se razlikuje i po tome kako razgrađuje alkohol i kako sintetizira bujne ideje koje kolaju iznad stolova s naručenim pićima, kafićima donosi zaokruženost, vlastitost i osebujnost.
U slavonskobrodskom Naselju Andrije Hebranga, jedan nasuprot drugome, na pravcu sjever-jug, posluju dva poznata kafića, dvije baze s poligonima za vježbanje direktne demokracije, fermenti zadovoljstava nepostojećim i nezadovoljstva postojećim. U jedan uglavnom svraćaju mlađi gosti, pripadnici odjeka fashionablea, ovisnici o tehnološkim čudesima, nezaposleni, oni na džeparcu roditelja, oni koji dolazak budućnosti vide kao prijetnju i koju dočekuju kao majka koju su prevarila vlastita djeca, oni s okusom gorčine, nezadovoljstva i nesigurnosti u ustima, jer klinci znaju da su za njih i njihove roditelje odavno prijeđene granice socijalne izdržljivosti. Usprkos jadu, smijeh se iz njih izbaciti ne može. Je li to biološki cinizam ili karakteristika neuništivog mladenačkog optimizma, ne zna se sigurno. Oni razmjenjuju irske, njemačke i austrijske kontakte s iskusnim poznanicima, oni nastoje ne izgubiti bitke za preživljavanje dok se razvijaju nepovoljne socijalne mijene. Kafići kod njih bude političku svijest i otpor, razvijaju klicu pobune. Kod njih, bez obzira na sve, traje strasna ljubav u aug,entativu za suprotni spol.
U drugom kafiću i njegovoj ljetnoj terasi od ranog jutra uglavnom sjede pobjednici i kartaju. Kafići kod njih jačaju politička tumačenja prošlosti koja je jača od budućnosti klijentele iz prvog kafića. Oni su i tu obrambena barijera za neprijatelje. A neprijatelja je sve više. Tu sjede mladići (od četrdeset, pa na više godina) s linijom pikovog asa, tipizirane individualnosti, s navikama koje potiskuju svako iskušenje osim, iskušenja da beskrajno raspravljaju o tome tko bi bio jači u direktnoj bitci Prve proleterske i Crne legije, s mirovinama koje osiguravaju bolje zdravlje, bolju hranu, više ljetovanja, manje pokvarenih zuba, manje oskudijevanja. Za njih je rat bio bolji. Mnogima je crno njihova omiljena boja. Oni u augmentativu vole domovinu, toliko da poneki od njih viče kako bi on sve riješio s tri plinske boce. Treću bi nosio u zubima. Najčešća riječ je "status". Traume im nisu izliječene. Tu politike ima i u zraku, politike koja ih je prevarila, jer oni su se, kažu, borili za kurvu politiku. To boli. Ipak, rijetko reagiraju na pojave parazitizma, uhljebe, političke promašaje.
Korzo naselja je široka crta razgraničenja, demarkacijska linija između boraca za bolju budućnost i boraca za bolju prošlost, linija prolaze mladi roditelji i njihova djeca u kolicima, obezmuškarčeni bez posla, šetači… i svi oni koji osiguravaju mirovine, i kartašima. Na jednoj strani su i oni koji se samoisključuju, žicaju gutljaj piva, a na drugoj zaslužni građani koji samo uživaju u onome za što su se iz-borili.
Svatko od ove dvije generacijske grupacije ima svoje zakone gibanja i sljedi vlastiti trag. Kartaši- ljudi od poretka i pasatisti, klinci, ovisno o zanimanjima- na rubu predaje i pobune, simbolična su, stvarna i suprotstvaljena rakova djeca jednog društva. Kafićke razlike odjek su nepodnošljivih razika u njemuu.
Pjesmu Nemoj poći sad Jacques Brel posvetio je Suzanni Gabrielle, a kafići, neprestajući je vrtjeti, posvećuju gostima s novcem. U oba kvartovska ima ga još uvijek dovoljno. Jedina je razlika u tome na koji su način pilci i pušači došli do njega.
