Antiutopije se ostvaruju kao proročanstva

Science fiction

Život je ono što ti se dogodi dok si zauzet stvaranjem drugih planova.

( John Lennon)

Gdje je Utopija? Gdje je nigdje? Ovdje!

Destrukcija, totalitarizam, strahovi, poraz čovjeka pred strojem, prenapučenost, zagađivanje okoline, eksploatacija i otuđenost više nisu antiutopijske perspektive i antivizije, već tekuća zbilja. A najsuvremenije antiutopije čovjekov su caunt down, ne do polijetanja, već do survavanja u ponor koji je sam sebi iskopao.  

Vrhunac bezazlenosti rock and roll generacije, izrasle na tradicijama buntovnog bitništva, izražen je u anticipatorskoj pjesmi “Imagine” Johna Lennona. Utopizam muzičara planetarne popularnosti, uobličen kroz formu “električarske balade”, na liniji “sna” Martina Luthera Kinga o jednakosti i dostojanstvu ljudi bez obzira na boju kože, artikuliran na umjetničkim i političkim zasadama brojnih budnih sanjača koji su u svim povijesnim etapama kritički maštali o mijenjanju postojećih društvenih i političkih prilika, bio je možda posljednja vizionarska himna čovjekovoj “inventivnoj težnji za organskim i duhovnim ispunjenjem”. Svevremensku nadu i borbu čovjeka za napuštanjem “doline suza”- ispunjene kao oko tiranijom i eksploatacijom – kako bi potpuno spontano i slobodno lutao u potrazi za takvom kulturom i zajednicom u kojoj svi njeni članovi uživaju sve povlastice koje može imati istinski slobodno biće, nije moguće ugušiti. Međutim, čini nam se da i takav otpor, otpor Mašte sve više slabi. U šrafštoku ideoloških zabluda i koristoljubivog predvodništva političkih vođa, pod sve sofisticiranijom kontrolom samodopadnih novih bogataša i lihvara, podvrgnuti besprimjerno perverznim načinima cijeđenja znoja i vlastitosti, ucjenjivani neprikrivenim prijetnjama svojih gospodara, idiotizirani uz pomoć medija i propagandnih poruka, ljudi, svedeni u postojećem permisivnom društvu, dakle, na uloge potrošačke stoke koja može, primjerice, birati cola-deterđente za piće ili fashion odjevne predmete, bježe od sudbine robova, a sudbina ih, kako kaže Tarkovski, progoni poput luđaka naoružanog britvom. Jača svijet u kome se dobija ono što smo spremni uzeti; sve je veći svijet otpadaka koje bogati neće, pa se čini, dok ih uzimamo, da se radi o slobodi izbora; sve je dalji svijet-carstvo slobode, snošljivosti, solarne duhovnosti, uvažavanja razlika i odbacivanja nasilja.

Zamisao o harmoničnom univerzumu, čiji je Zemlja neodvojivi dio, javila se u mitovima u kojima su hipostazirani čovjekovi snovi o prevazilaženju vlastitih povijesnih i bioloških prikraćenosti, te o izgradnji svoje egzistencije do punoće koja mu osigurava pobjedu nad prirodom i neprijateljem. Odnosi u mitovima uređeni su kao vječni, nepromjenjljivi i u suprotnosti su s povijesnim pomicanjima. Spomenimo mitove o Prometeju, Ikaru i Dedalu, Argonautima, Anteju, Odiseju, Ozirisu, Ormuzdu i Ahrimanu…

Platonova “Država” “prvi je pokušaj utopijskog koncipiranja ljudske zajednice”. Za vrijeme stupanja buržoazije na scenu povijesti kao predvodnika napretka, pojavilo se najznačajnije utopijsko djelo (The Island uf Utopia), a napisao ga je Thomas Morus kao predstavnik “renesansne težnje k ljepoti i harmoniji života”. On piše: “Utopljani smatraju da je životna radost odnosno uživanje od same prirode određeno kao cilj, i živjeti prema toj odredbi za njih je vrlina.” Velika utopijska djela napisali su Campanella (“Civitas solis”- Grad sunca) i Bacon (Nova Atlantida). Po Karlu Meinheimu utopije su su žive, djelotvorne vizije budućnosti, one su kritička svijest koja se ne poklapa s postojećim stanjem, već ga kritički valorizira s ciljem da se ono prevaziđe. Utopija, kao kritika postojećeg, u suprotnosti je, dakle, s pokornim promatranjem datog i bivstvovanjem u njemu u skladu s podijeljenim ulogama. U tom smislu mit i utopijska svijest su na suprotnim stranama., jer utopija ne nudi konačna rješenja.

Science fiction ili Znanstvena fantastika kreira novu stvarnost na temelju kontroliranog fantaziranja uz pomoć znanstvenih spoznaja. Efekti začudnosti i spoznajnosti smiksani u “spoznajnu začudnost” potkopavaju, kako kaže Darko Suvin, mistificirane slike svijeta. Od Antike ( Jambul, Lukijan, Marko Aurelije..), preko renesanse ( Francis Godwin Cyrano..), epohe racionalizma (Harrington. Fenel, Restif, Voltaire, Swift…), 19. stoljeća  (Merry Shelley, O´Brien, Verne, Butler, Souvestre, Morris, Bellamy…) do 20. stoljeća ( Wells, London, Zamjatin, Gernsback, Vogt, Sturgeon, Heinlein, Asimov, Clark, Farmer, Pohl, Herbert, Simak, Leiber Alldis, Hoyle, Disch, Ursula Le Guin, Vonnegut, Ellison…) znanstvena fantastika, s jedne strane odražava stvarnost, bez obzira u kom dijelu svemira je smještena radnja, a s druge strane, diskutira i upozorava o oblicima mogućeg i vjerojatnog. SF je najveličanstveniji istraživač potencijalnih paralelnih svjetova, intuitivni prognozer; SF su mentalne čizme za iskorake od sedam milja prema Novome, nelimitirana spojnica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Antiutopije (negativne utopije) i distopije kao radikalizirane slike mogućih negativnih tendencija( Zamjatin, Huxley, Orwell ) najprisebnije govore da čovjek nema razloga za optimizam. Antiutopije s početka XX stoljeća ostvarene su na , evo, na početku XXI stoljeća kao proročanstva. Destrukcija, totalitarizam, strahovi, poraz čovjeka pred strojem, prenapučenost, zagađivanje okoline, eksploatacija i otuđenost više nisu antiutopijske perspektive i antivizije, već tekuća zbilja. A najsuvremenije antiutopije čovjekov su caunt down, ne do polijetanja, već do survavanja u ponor koji je sam sebi iskopao.

 

 

1 comment

  1. Uf, malo mi je prezahtjevno ovako rano izjutra. Kako su ljudi u veselim osamdesetim čekali 84-tu pa kad se naizgled ništa nije dogodili rekli – ništa od Orwella. A Orwell (Huxley i ostali) se uvukao polako da nitko nije ni primjetio i sada evo ga.

Odgovori