Aktualiziramo: Onaj tko sluša vlastito srce ne može biti poslušan

U ustrojenom svijetu u kojem živimo, u kome se nema pravo biti nesretan, u svijetu terora spektakla i zamaskiranog neoliberalnog totalitarizma, u svijetu pokidanih veza s prirodom, u svijetu svedenom na proračunatost i digitalni senzibilitet, u svijetu rastočenih individua u bezličnu ljudsku masu – preostale jake, istinske osobnosti koje ne žele postati dijelom uniformiranog svijeta, neće prihvatiti pozivnicu da aktivno, suodgovorno prisustvuju izborima u Hrvatskoj, festivalu demokracije, kako izbore nazivaju plaćeni manipulatori mehanizmima poslušnosti. Na skorašnji zlokobni, jednodnevni party, čije su marketinške pripreme trajale tjednima, osobnosti neće ni doći, jer ih ne interesira predaja i prodaja, ispiranje mozga, prihvaćanje pravila hiperkonzumerizma, diktat kapitala, samosvrha vlasti, znanost u funkciji profita i ustrojene iluzije na razvalinama humanog svijeta koje su neophodni uvjet postojanja reprogramiranih ljudi.

Prerano preminuli neovisni mislilac i pisac Goran Starčević, u svojoj knjizi Vuk u supermarketu, napisao je (vrijedi ga obilno citirati): Osobnost je jedini stožer humanog svijeta. Što znači biti osoba? Starčević kaže: To je onaj postojan stav i držanje kojim čovjek sam sebe usmjerava prema svojoj unutarnjoj dispoziciji, navlastitosti ili istinskoj prirodi. Da bi ta navlastitost ili osobnost bila moguća , čovjek mora sačuvati slobodnu volju i sposbnost odlučivanja koju su Grci nazivali thymos. Thymos, kako je tvrdio Platon, stanuje u čovjekovom srcu. Tko sluša vlastito srce taj ne može biti poslušan. Srce je zato onaj organ koje niti jedan totalitarizam ne podnosi. S razumom se uvijek nekako može nagoditi, jer i najsjajniji razum, kada je omamljen strahom, ne sluša bilo vlastitog srca. Želja za bezuvjetnom vlašću, na koncu konca, nije stvar razuma, nego zamraćenje i bolest srca. Čisto srce – to je protivnik kojega se svi diktatori i oligarsli instinktivno najviše plaše. I oni znaju da čovjekova osobnost stanuje u čovjekovoj srcu.Tek po istini svog srca, čovjek je sposoban za bitak sa i prema drugima… Osobnost ee nemirna savjest svakog kolektivizma.

Ljudi preinačeni u kotačiće sustava, u robotizirane, karikaturalne replike svojih stranačkih vođa, potkazivači, poslušnici iz interesa i strasti, histerični ksenofobi na srednjovjekovan način, head hunters, oponašatelji lovačkih pasa koji dovršavaju ranjenu divljač, robovi, “zdravi” pripadnici društva nezaraženi virusom osobnosti, sluge prorokâ apokalipse i spasenja na drugom svijetu… pohrlit će dati svoj glas gospodarima po svom “slobodnom” izboru. Ljudi vole pseće ogrlice, stavljaju ih oko vrata kao modni detalj. Iz svog nacionalnog, rasnog, partijskog čopora, laju na druge pse, na isti način ukrašene. Sloboda im je problem, problem im je kretanje izvan kaveza u kojima ih dobro hrane, a podčinjavanje čast; oni su dobrovoljni materijal za human resorces menadžere. Oni se se penju preko leševa za bolji položaj u društvenoj hijerahiji.
Nadaju se promjenama, novome, boljem, baš kao u priči o Ircu iz Belfasta, glavnog grada Sjeverne Irske, pod engleskom upravom, koji je došao u Dublin, glavni grad slobodne republike Irske. Priča je smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata. U Belfastu se tada sve moglo nabaviti samo na kartice, a u Dublinu se sve moglo nabaviti bez kartica. Patrick O’Neil kupio je u nekoj veletrgovini potpunu osobnu garderobu: čarape, cipele, rublje, odijelo, šešir, kišni ogrtač. Sve je strpao u veliku vreću i predao je nosaču da je nosi na vlak za Belfast. Dok je sjedio u svom odjeljku uz punu vreću, stade se svlačiti, te komad po komad bacati kroz prozor. Kad se do gola svukao, odvezao je vreću u kojoj je bila njegova nova garderoba, ali je na svoje zaprepaštenje ustanovio da je unutra samo stari papir i rastrgani telefonski imenik.
Glasači, birači nijedni, ne bacajte svoju staru odjeću, prevarit će vas! Ostanite svoji u svojem. Eksploatatorima, i slijeva i sdesna, nije dovoljno što su vam prodali novu robu, oni će vam je i ukrasti. Oprezno, da ne ostanete goli i smiješni. Svaki vaš glas poklon je njihovoj pohlepi.

Ljudi s dignitetom i samopoštovanjem, koji priznaju druge i drukčije, izopćenici iz ustrojenog svijeta, autentične ljudske pojave s idejama kakav treba biti human svijet, slobodari- ponosni su. Ponos je samo srce osobnosti. Kaže Starčević: Ponosnog čovjeka se ne može ukalupiti. Ponosnog čovjeka ne može se kupiti, niti u-strojiti. Ponosnog čovjeka ne može se čak ni prevariti, jer on u vlastitom srcu nosi nepogrešiv moralni kompas. Oni- iznimni pojedinci, novi eskapisti, u svijetu poslušnosti, u svijetu farsičnih festivala demokracije, ne mogu i ne žele sudjelovati.

sbperiskop

4 comments

Skip to comment form

  1. Koncentrat idealizma.

  2. Izvrsna priča koja ilustrira što dobiju građani-birači.

  3. Sveprisutni motiv. ono što izdvaja autore je kako se odnose prema njemu.

  4. previše idealiziranja sustava društva bez obzira na vrijeme ili meridijane……..
    primjer Irca iz Belfasta je karikiran ; negativna konotacija trudu, da ipak bude bolje no što jest…….

Odgovori