Aktualiziramo: Maturanti su se uputili u nepoznato, a u praznim učionicama njihov smijeh još uvijek odjekuje

Škola je za nas značila prisilu, pustoš, dosadu, mjesto gdje je trebalo, u točno odmjerenim obrocima, progutati ‘učenje o učenja nevrijednome’, skolastične ili u skolastiku pretvorene materijale za koje smo osjećali da ne mogu imati nikakve veze sa stvarnim i našim osobnim zanimanjem. Bilo je to tupo, prazno učenje, ne za volju života, nego za volju učenja, nametnuto od stare pedagogike. I jedini zaista poletni trenutak koji imam da zahvalim školi bio je dan kad sam njena vrata za sobom zauvijek zalupio.”… “Imali smo da učimo, i ispitivali su nas što smo naučili: tokom osam godina nijedan nas nastavnik nije ni jedan jedini put pitao što mi sami želimo da učimo; lišavali su nas baš one podstrekačke pomoći za kojom svaki mladi čovjek ipak potajno čezne.

Tako je u svom Jučerašnjem svijetu ( Die Welt von Gestern), o školi krajem XIX stoljeća, bez optimizma sjećanja ni u tragovima, pisao veliki austrijski pisac Stefan Zweig. Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje među pripadnicima svih generacija maturanata u hrvatskim školama, a naročito među pripadnicima ovogodišnje, o stavovima prema školi, s hipotezom da se se tijekom proteklih sto godina, u smislu Zweigovog opisa, promijenilo ništa nije. Sudeći prema ovoproljetnim, ludim, karnevalskim radostima maturanata, kojima je, uglavnom kao benevolentna publika, svjedočio čitav grad, hipoteza bi se u mnogočemu potvrdila. Ova cinična pretpostavka, grubo temeljena samo na kolektivnom, organiziranom i kostimiranom ludovanju “zrelih”, njihovom karikiranju svijeta odraslih, zasnovana na antipodnom pobunjeničkom prkosu ujedinjenih mangupa, ridikula, odlikaša i štrebera spram ozbiljnosti i ugleda škole, kontri četverogodišnjoj ili trogodišnjoj ozbiljnosti škole, zapravo sadrži u sebi nepobitnu realnost da i suvremena škola, na početku XXI stoljeća, za “mlade, radoznale duše, samostalna i prirodna bića, predstavlja nevidljivi jaram”, strukturiran baš kao i društvo čiji je sastavni dio.

Okruženi oceanom nepravdi, korupcije, socijalne raslojenosti, domoljubnih zanovijetanja, povijesnih determinanti, licemjerja, besperspektivnosti i pretvorbenih krađa u kojima su njihovi roditelji dobili domovinu, a izgubili dom, u kojima su mnogi izgubili posao, sigurnost i dostojanstvo – arhipelazi maturanata, bespomoćno su plutali bez pouzdanog kompasa za orijentiranje i utvrđivanje sigurnih koordinata obećavajuće sadašnjosti i budućnosti. Upotrebljavani pokatkad kao živi štit u prepucavanjima između školskih sindikata i državnog nadležnog ministarstva, maturanti su učili od opravdanih nezadovoljnika, opterećenih kao i većina osiromašenog stanovništva, opterećenih slanjima egzistencijalnih SOS-ova tzv. nadležnima, bili su odgajani od nervoznih, razočaranih nastavnika i profesora – isto tako, obiteljskih ljudi, zabrinutih za sutra u istoj mjeri kao i njihovi roditelji. Na kraju školske balade izbačeni su maturanti kao živa đulad iz topova u cirkusu škole škole, a da ih pri tlu nije čekala zaštitna mreža. Sreća je što se većinom radi o mladim, zdravim ljudima koji će se nekako dočekati na noge, usprkos nebrizi upravitelja cirkusa od društva kakvo imamo. U svojoj srdačnosti i naivnosti ovih su dana naročito i egzaltirano vjerovali da taj njihov oproštajni let iz škole znači napuštanje briga, osvajanje slobode i samostalnosti, a, kako stvari stoje, tresnut će o zemlju kao još veći robovi sustava, jedni kao studenti, drugi kao pripadnici rezervne armije rada, a treći, ako budu imali prosjačke sreće, kao radnici ili kao Mrsićevi zamorci.

No, bez obzira na preovladavajuće crnilo, zauvijek će se sjećati maturanti svojih školskih krijesnica: graje na odmorima, testova, komada i petica, trte na satovima, žicanja sitnog, drskosti prema profesorima, čik- pauza, šalabaktera, ljubavnih poruka, zaboravljenih papuča, markiranja sa sata, išaranih zidova učionica, mirisa kabineta, prepisivanja, šaptanja, molbi: “daj jedan griz”, ili, „daj jedan dim“, poneke rijetke pedagoške poeme i ponekog rijetkog Antona Semjonoviča Makarenka. Sve će to, na budućim susretima i godišnjicama mature, biti prežvakavana priča o školi i školskim prijateljima. A najviše će se sjećati kao odrasli ljudi i roditelji nekih novih maturanata, da su, poput Zweiga prije sto i više godina, učili za školu i ostvarivanje nastavnih programa, a ne za život koji je sasvim nešto drugo. Ali, sve je to zasada u drugom planu dok hode u nepoznato, a njihov smijeh još uvijek odjekuje učionicama.

sbperiskop

4 comments

Skip to comment form

  1. Ili će na posao ili na studije. Sretno im bilo ma gdje da odu. Ako ostanu u RH neće im biti lako prvenstveno jer će, htjeli ne tjeli gledati političku gamad.

  2. Minijatura. Fraktal iz kojeg se može rekontruirati cijelo društvo.

  3. Najbitni je prijemni ispit za fakultete. Matura je suvišna, relikt.

  4. Žao mi je i ovogodišnjih maturanata jer su najveći gubitnici zbog okolnosti ove školske godine. Sekira la su se djeca i roditelji

Odgovori