Aktualiziramo: Demografska zima, inertni birokrati i njihovi nalogodavci, „sindrom dagnje“ i oportunistički mediji u Slavonskom Brodu.

Nekompetentni, neinventivni, inertni slavonskobrodski gradski birokrati, razvrstani u upravne odjele i službe, pod zapovjedništvom i nadzorom predstavničkog tijela (Gradsko vijeće) i izvršnog tijela (gradonačelnik) lokalne samouprave – usred demografske zime koja je zahvatila Hrvatsku i Slavoniju, koju nekontrolirano jača  mraz i vjetar političke nebrige i neodgovornosti, ne znaju koliko se, bit ću slikovit, lokalnih objekata smrznulo. Oni se, dok nestaje stanovništvo, dok u inozemstvo trbuhom za kruhom odlaze čitave obitelji, poput one legendarne babe, češljaju. Uslijed eksponencijalnog otvaranja novih aspekata lokalne političke moći, njihova stručno-poslovna usredotočenost je disperzirana i krhka, što se očituje i kao neprekidna prisutnost kolizije između bitnih i nevažnih zahtjeva koji se pred njih postavljaju. Znati od koliko stanovnika je ispražnjen grad, bitan je podatak koji bi morali znati i u pola noći. Izbaciti samo brojke, statistički ih strukturirati i ništa više, za njih je ispod horizonta pouzdane angažiranosti. U tom smislu, na njih se ne može računati, jer provjerena statistika je u ovom dramatičnom slučaju, tek jedan od uvjeta zaustavljanja negativnih demografskih trendova. A što bi da ih se tek natjera da se potrude oko tumačenja pojedinih brojčanih kategorija tj. obrazlaganja razloga njihovog nakupljanja?! Njihovo ograničenje i sputani potencijali vjerojatno su i rezultat tzv. spontane privrženosti, što će značiti da rade zdušno u interesu nalogodavca odnosno svesrdno ne rade protiv njegovog interesa. Oni podatke o demografskoj katastrofi nemaju, jer ih nitko nije od njih zatražio nije, a zatražio nije, jer mu to za sada nije u interesu. Ili se o tome radi ili o neslućenim razmjerima pogubne indolencije. Ponovimo drugim riječima: gradonačelnik, gradsko poglavarstvo, Gradsko vijeće, Upravni odjeli, tijelo (na terenu) javne vlasti koje na temelju javnih ovlasti provodi programe zapošljavanja, političke stranke (na vlasti i oporbene),  mediji… nemaju zbirne podatke o tome koliko je građana Slavonskog Broda, ugroženih egzistencijalnom nesigurnošću, ali, i iz razloga ostvarivanja svojih profesionalnih ambicija, napustilo grad i otišlo potražiti posao izvan Hrvatske. A nemaju ih, jer ih se ne prikuplja.

Onog trenutka kada ljudi, potaknuti bezizlazjem za svoje opstojanje, očajem i nemogućnošću pronalaženja/dobivanja posla u svom gradu i državi, a oko kojeg se širi čitava šatra života, definitivno shvate da ne više ne žele misliti poput Euripidanajbolje je da se čovjek uopće ne rodi, a ako se već rodi najbolje je da što prije umre, tada donose odluku o odlasku i spasu svog tijela i svoje duše. Tada odbacuju mitove o domoljublju i izdaji kojima su ih šopali državotvorci, tada s prezirom slušaju uporne floskule elite o dužnostima građanina, moćnika i pijavica na njihovim tijelima, koji im svaki dan pred nosom požderu i njihov ručak. Zadržavši nagon samoodržanja, ponos, a dodajući potrebne količine inata, hrabro odlaze iz sredine u kojoj je malo posla i puno „naših“ kandidata, u kojima se koruptivno zapošljava uhljebnička sorta na temelju prava po rođenju i parazitskih prava, i to na lukrativnim poslovima.

Sociološka i statistička istraživanja u Slavonskom Brodu su misaone imenice. U praksi ne funkcioniraju. Grad Brod ne želi saznati istinu o sebi. Brod se ne želi uspoređivati sa samim sobom. Vlast zna da se sada bolje živi nego u mračnom razdoblju socijalizma, pa čemu onda istraživati. Brod ignorira i svoje građane i znanost. Grad podcjenjuje obrazovanost. Gradska vlast odluke donosi bez proučavanja javnog mišljenja, bez demoskopskih rezultata, bez uvažavanja potreba građana prikupljenih i obrađenih na znanstven način, voluntaristički, instinktivno. Nema anketa, nema zanimanja za stvaranje podatkovnih baza za proučavanje tržišta, potreba u kulturi, komunalnog i prometnog reda… razloga za dramatične odlaske iz rodnog grada.

U jednom poglavlju svoje knjige Tajna vodstva Manfred Kets de Vries govori o „sindromu dagnje“. Ova školjka može puno naučiti o promjenama i stagniranju. Ona donosi jednu odluku u životu- gdje će se smjestiti. Kad se pričvrsti na stijenu tu ostaje do kraja života. Takav je i cijeli Slavonski Brod koji se opire promjenama, što je, ispostavilo se, razorno za njegovu budućnost. Brod nema organizaciju, vodstvo i osoblje za mijenjanje, koncept razvoja, funkcionalnu divizijsku strukturu, a imun je na prihvaćanje modernih trendova. U Brodu se ne razmišlja poduzetnički, ne stvara se otporan i prilagodljiv menadžment, troši se silna energija na kontrolu inventivnijih kadrova, ne zanimaju ga inovacije, ne razmišlja o pomaku u paradigmi. Krut i zatvoren, nije usmjeren na akciju, već na hijerarhiju. Vodstvo grada vodi ga u tradicionalnom, paternalističkom, autokratskom smislu. Poredak mu je važniji, nego procesi. Grad ne mari za okruženje, nije naklonjen kohezivnost, neusredotočen je na iskorak, nije primjer nikome kada je razvoj po srijedi. Slavonski Brod je dagnja koja propušta kroz sebe samo ono što je u najbližem okruženju.

Nažalost, ove proročanske riječi napisao sam odavno i vjerno oslikavaju poziciju Slavonskog Broda; aktualne su bile onda, ali i danas:

Ako je Zagreb glavni grad Hrvatske, Slavonski Brod je glavni grad provincije. Ima li možda čega spornog u ovoj parafrazi originala s Francuskom, Parizom i Lyonom? Nema sve dok netko ne po/do/kaže suprotno. Bit će to teško, jer uskoća ukusa i pogleda, širina malograđanskog i pokondirenog, odsustvo autentičnog i predvodničkog, prisustvo oponašateljskog i simulirajućeg – bez premca su. Snishodljiv i bespogovorno odan direktivama državnih i metropolskih centara moći, ponosan na sve što veliča njegovo značenje i značaj u prošlosti, ravnodušan spram uzroka i posljedica zaprečavanja na putu za vlastitu budućnost, do bljutavosti razvodnjen negativnim utjecajima pridošlištva, spor, lijen, besperspektivan, zapljusnut medijskom plimom o alternativama regionalizma, ali ne i gospodar te plime, ne i njen gravitacijski Mjesec, u drhtavom očekivanju ponuda za iznajmljivanjem svog tla sa svim bogatstvima i stanovništva za interese svjetskih lihvara, multinacionalnih korporacija i vlastitih nacionalnih derikoža i pijavica- Slavonski Brod je doista uska varoš. Svikli na življenje na samoj periferiji provincijalnog teatra, u obogaljenom ambijentu življenja, bez ambicija za proširenjem izbora, s detaljnim individualnim alibijima za promašenost trajanja u nepoticajnoj zajednici, pobožno zagledani u karikaturalne portrete lokalnih uglednika- prevladavajući Brođani žive u realnosti koja je materijalizirani eho događaja iz velikih sredina, izvan energetskog polja pristojnog i urbanog. Kada su se poslušni građani rugali filozofu Diogenu da je osuđen na protjerivanje iz grada, on im je odgovorio: „A ja sam vas osudio na ostajanje.“ Diogenovi zatočenici provincijalnog mraka, većina Brođani su vjerni kupci lokalnih srebroljubivih trgovaca političkim i kulturnim svijećama, a koji bi, kako kaže židovska poslovica, voljeli da Sunce istine nikada ne izađe.

Mediji bi trebali propitivati stvarnost koju producira politika svojim često mutnim i dvosmislenim iskazivanjem interesa i moći. U Slavonskom Brod daleko su od te svoje zadaće. Oportunisti, skloni trivijalijama, zahvaćeni epidemijom nekreativnosti, neprofesionalni, slika i prilika impotentne oporbe, izvođači projektnih zadataka po nalozima grada kao investitora zataškavanja i/ili djelomičnog uvida u njegove namjere i troškove – lokalni mediji nisu kritičari grozomorne društvene „normalnosti“ koja je nametnuta iz vrha izvršne vlasti. Oni su suučesnici i zagovaratelji netalasanja i pomagači gradskih vlasti iz klase kočničara. O prestrašnoj korupciji prilikom zapošljavanja šute, a o problemima razvoja koji se iskazuje kao demografska prijetnja do sloma, stidljivo postavljaju pitanja što je eufemizam za nerad, neznanje i nebrigu. Lokalni medijski mainstream, u smislu stvaranja autentičnih kronika življenja u Brodu, za buduće naraštaje je solidno beskoristan.

Od dvadeset i pet članova Gradskog vijeća jedino nezavisna vijećnica Slavica Lemaić odgovorno obavlja svoju dužnost predstavnice građana, upornim preispitivanjem odluka gradonačelnika Mirka Duspare, davanjem inicijativa, poticanjima na raspravu o tome hoće li Brod zapravo ostati dagnja, priljepljena na jednom mjestu, ili zaploviti u dublje, plodnije i plovnije vode napretka. Nailazi na ignorantski zid i podmetanja. Jedna, vjerojatno privilegirana pripadnica usamljene gradske gomile, koja je sugestionirana općim mjestima o transparentnom gradu i detaljima gdje će se, primjerice, obaviti radovi na kanalizaciji, o čemu jednom tjedno mantra gradonačelnik na lokalnoj radio postaji- iznervirana Lemaićkom, oporbenom političarkom koja zna da se može i treba bolje, na jednom portalu,, nagrižena kiselimom malograđanštine, komentira: Ma ona je (Lemaićka, nap. aut) najpametnija na cijeloj planeti sve zna a ništa za naš grad ne poduzima da bude bolje zbog toga i nije pobjedila na izborima jer u biti ona naš grad i ne voli sve joj je uvijek crno znači goni više sa crnilom de ženo gledaj malo mrvu na pozitivnu stranu ovog grada niti sam na strani župana niti gradonačelnika jer nisam ni u jednoj stranki ali ona ga pretjeruje!!!

I zbog takvih priprostih, nepametnih navijača, Brod pati od „sindroma dagnje“. Odlaze mladi ljudi, javnost ne zna ni koliko ih je ni zašto su konkretno otišli. Ne zna, jer podatke o tome nitko ne traži niti daje. Pitaju li se o tome uopće liječnici, ravnatelji škola i vrtića i drugi koji primjećuju desficit pacijenata, djece, roditelja?? nema ni partikularnih podataka. Promjene su nužne, a Brod je pripijen na stijeni svoje tzv. sudbine, nepokretan isto kao i za cijelo vrijeme osmogodišnjeg patogenog rafinerisjkog okoliša.

sbperiskop

10 comments

Skip to comment form

  1. Od apostrofirane Slavice Lemaić već dva mjeseca ne čuje se nijedna riječ. Nije vrijeme sada iliviše nikada? A tek sad je važan glas nezavisnih.

    1. Možda su Slavica Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević obolile od teške i zarazne bolesti čiji su simptomi popuštanje i bacanje koplja u trnje?

  2. Za mlade Brođane zemlje nema!

  3. Brod zaslužuje bolje, bez obzira na dobar dio pritupavih birača babe i kompanije.

  4. – Ako je Zagreb glavni grad Hrvatske, Slavonski Brod je glavni grad provincije. Ima li možda čega spornog u ovoj parafrazi originala s Francuskom, Parizom i Lyonom? Nema sve dok netko ne po/do/kaže suprotno. Bit će to teško, jer uskoća ukusa i pogleda, širina malograđanskog i pokondirenog, odsustvo autentičnog i predvodničkog, prisustvo oponašateljskog i simulirajućeg – bez premca su.

    Kvalitetne dijagnoze stanja bolesti Broda, a koje će Duspari naškoditi kao komarac svinji. Slavonskobrodski svinjac održava pokorena stoka sitnog zuba.

  5. Bez obzira zašto nema Slavice, ona je dosadašnjim radom pokazala kako dobra gradska vijećnica treba raditi.Žalosno je nečinjenje “velike, državotvorne” stranke, tj HDZa! Duspara se ponaša poput pijanog bogataša pred bankrotom!Investicija u novi autobusni kolodvor je ludost kao izgradnja novog doma na Koloniji i istočne tribine stadiona Marsonije. A od škole Milan Amruš ni slova. FUJ!

  6. “U jednom poglavlju svoje knjige Tajna vodstva Manfred Kets de Vries govori o „sindromu dagnje“. Ova školjka može puno naučiti o promjenama i stagniranju. Ona donosi jednu odluku u životu- gdje će se smjestiti. Kad se pričvrsti na stijenu tu ostaje do kraja života.” – ovo je genijalno. Cijeli parazitski sustav organiziran je na trajnom pozicioniranju parazita na cirkuliranju hrane, tj. na nekom nametu koji je propisan stanovništvu da bi hranio parazita. Stanovništvo siromaši i propada, parazit napreduje. Trenutno smo u situaciji da čamimo u kućama s neizvjesnom sudbinom i bez prihoda, računi se gomilaju, prihoda nema, u zraku katastrofa, i slušamo kako se paraziti hvale da drže kontrolu nad koronom. Potjeraju sve ljude u kuće, zabrane kretanje, prekid zaraživanja, moš misliti koja je to veličanstveno mudra strategija, pa to može smisliti i mali miš, i cijeli taj parazitski stožerno ustrojeni mravinjak koji šalje dronove na obitelji koje se okupljaju na friškom zraku time opravdava svoje sisanje i postojanje. Ja doma propadam i trunem, parazit na sigurnoj plaći poziva na jedinstvo i solidarnost koja mu nije ni na kraj pameti da se on solidarizira s čovjekom, nego da posisani i onemogućeni čovjek plješće parazitu. Ludilo. Imobilizirani, ljudi masovno ekonomski propadaju i gledaju iz ruina čije ne-održavanje plaćaju 30 godina parazite na sigurnim plaćama kako im drže lekcije i hvale se dronovima i ostalim sredstvima kojima kontroliraju situaciju. Znate koja je razlika između vas i njih? Vi propadate, oni nastavljau. Vi plaćate pdvove, oni ga sisaju. Vi iseljavate, oni ostaju. Odluka dagnje. Kad ti se pričvrsti na žilu kucavicu, ne silazi s nje dok nisi mrtav, ili iseljen.

  7. Brod ne prednjači u ničemu, a zaostaje od svih u ovom ili onom sektoru. Prosječan gradić kojeg prosječnost upropaštava.

  8. Rješenje je jednostavno. Proizvođaču i radniku dati sigurnu plaću i božićnicu i uskrsnicu, a uhljebu i parazitu k* i biro, a ne kao sad, beskorisnom uhljebu i parazitu plaću i uskrsnicu a radniku minimalac i biro. Tek tada će se demografska zima pretvoriti u demografsko proljeće, jer uhljeb je jalov i ljenčina i nema potencijala, samo privilegije.

  9. Možda bi Dusparu i njegovu kliku trebalo usporediti sa bršljanom, prekrasnom ali agresivnom biljkom, koja obavija i isisava svoga domaćina dok ga ne uništi. Ili sa termitima. Toliko je Duspara uništio odličnih potencijala ovoga grada, da je to naprosto nevjerojatno! A tek će se otkriti šta je zamuljano kada Duspara ode sa vlasti. Moguće opcije su: da ga građani ne izaberu, da ga tresne nešto zdravstveno i da ga pravosuđe spriječi. Vjerujem da bi mnogi, kada ode u povijest, slavili kao što su mnogi slavili kada su čuli da je umrla M. Thacher. Ja mu želim da što prije ode i da kusa ono što je skuhao. A mi ćemo uz pomoć SLAVICE LEMAIĆ ispravljati ono što je upropastio.

Odgovori