Diznilendizacija Broda

Tekst je  napisan i objavljen u Brodskom tragu 2006. godine u povodu odluke da se Brod naseli kipovima, likovima iz bajki I. B. Mažuranić. S obzirom da se  ništa nije promijenilo, objavljujemo ga ponovo kao aktualni prilog diskusiji o pravcima po kojima bi se treba kretati brodska kultura. iliti kultura u Brodu  Provjerite!

 

 Diznilendizacija Broda

 

Prijedlog je čisti amaterski, nestrpljivi contre-ataque na nevjerojatnu inertnost plaćenika u kulturi, na iritantnu nesposobnost tzv. gradske kulturne birokracije, na lokalni medijski mainstrem, na dosadašnju turobnu brodskost, na pretplaćene priređivače malih provincijalnih zabava u razini s kulturnim događajima od smisla i značaja. Dakle, javnost sklona kritici postojećeg dočekala je prezentaciju šegrta Hlapića i domaćih drugova kao prikriveno, ali djelotvorno ismjehivanje kreativno nemoćnih kulturnih djelatnika skrivenih u tople mišje rupe egzistencijalne sigurnosti i ušuškanih papirima programa koji se iz godine u godinu repetiraju.

 

 

 

 

Ako je Zagreb glavni grad Hrvatske, Slavonski Brod je glavni grad provincije. Ima li možda čega spornog u ovoj parafrazi originala s Francuskom, Parizom i Lyonom? Nema sve dok neko ne po/do/kaže suprotno. Bit će to teško, jer uskoća ukusa i pogleda, širina malograđanskog i pokondirenog, odsustvo autentičnog i predvodilačkog, prisustvo oponašateljskog i simulirajućeg- bez premca su. Snishodljiv i bespogovorno odan direktivama državnih i metropolskih centara moći, ponosan na sve što veliča njegovo značenje i značaj u prošlosti, ravnodušan spram uzroka i posljedica zaprečavanja na putu za vlastitu budućnost, do bljutavosti razvodnjen negativnim utjecajima pridošlištva, spor, lijen, besperspektivan, zapljusnut medijskom plimom o alternativama regionalizma, ali ne i gospodar te plime, ne i njen gravitacijski Mjesec, u drhtavom očekivanju ponuda za iznajmljivanjem svog tla sa svim bogatstvima i stanovništva za interese svjetskih lihvara, multinacionalnih korporacija i vlastitih nacionalnih derikoža i pijavica- Slavonski Brod je doista uska varoš. Svikli na življenje na samoj periferiji provincijalnog teatra, u obogaljenom ambijentu življenja, bez ambicija za proširenjem izbora, s detaljnim individualnim alibijima za promašenost trajanja u nepoticajnoj zajednici, pobožno zagledani u karikaturalne portrete lokalnih uglednika- prevladavajući Brođani žive u realnosti koja je materijalizirani eho događaja iz velikih sredina, izvan energetskog polja pristojnog i urbanog. Kada su se poslušni građani rugali filozofu Diogenu da je osuđen na protjerivanje iz grada, on im je odgovorio: „A ja sam vas osudio na ostajanje.“ Diogenovi zatočenici provincijalnog mraka, većina Brođani su vjerni kupci lokalnih srebroljubivih trgovaca političkim i kulturnim svijećama, a koji bi, kako kaže židovska poslovica, voljeli da Sunce istine nikada ne izađe.

 

Novi tegljači

 

 

 

Već ogrezla u letargiji lokalna javnost ovih dana saznaje za najavu mogućnosti napredovanja Broda od glavnog grada provincije do hrvatske prijestolnice kiča ili turistima zanimljivog odredišta. No, nije li to jedno te isto? Naime, dvojac (skupina?) kulturnih amatera, vizionarsko-estetski osviještenih žitelja grada, ovih je dana, pred službenom publikom- gradskim poglavarstvom – iznio virtualni prijedlog napućivanja gradskih ulica i trgova statuama junaka (likova) bajki Ivane Brlić Mažuranić ili njihovog trodimenzioniranja u stvarnom svijetu. Prezentirali su maštalački način metamorfoziranja Broda  u „grad iz bajke“. I dobio je dvojac, mimo raspisanog natječaja, podršku, za sada doduše verbalnu, i tešku dva milijuna kuna. Predlagatelji konkretnih uljepšavajućih promjena na licu grada misle da tako na svoj način otkrivaju toplo sunce ljepote i smisla i da svijeće tradicionalizma čine minornima.

Početkom XX stoljeća prva američka savjetnica za privredno rukovođenje Mery Parker Follett skovala je termin „zakon situacije“. Jedan od njezinih klijenata  bila je tvrtka za proizvodnju sjenila za prozore. Uvjerila vlasnike da se njihova tvrtka zapravo bavi kontroliranjem svjetla. Upravo ta spoznaja enormno je proširila područje djelovanje tvrtke. U skladu sa zakonom situacije, a u njemu je riječ ponajviše o reagiranju na promjene, o moći rekonceptualiziranja, svježa inicijativa za novi face lifting oronulog tkiva Broda, zapravo u sebi sadrži provokaciju- pitanje brodskoj gradskoj upravi i njihovim birokratskim adlatusima kojim se poslom zapravo bave. Da li proizvodnjom sjenila za prozore ili kontroliranjem svjetla? S puno predumišljaja, popraćeni benevolencijom mediokriteta u medijima, uz vješti marketinški stil, amaterski dvojac ljubitelja primijenjenih bajki i komunalnog reda svoje je poglavarstvujušće  klijente na mala vrata promovirao kao upravljače svjetala grada i nove tegljače omlitavjelog, zaglibjelog Broda, nasukanog na patogeni sprud neinventivnosti, iščekivanja i nesnalaženja u vremenu i prostoru. Ipak, kliničko oko problem vidi malo drukčije. Prvo, prijedlog je čisti amaterski, nestrpljivi contre-ataque na nevjerojatnu inertnost plaćenika u kulturi, na iritantnu nesposobnost tzv. kulturne birokracije, na lokalni medijski mainstrem, na dosadašnju turobnu brodskost, na pretplaćene priređivače malih provincijalnih zabava u razini s kulturnim događajima od smisla i značaja. Dakle, javnost sklona kritici postojećeg dočekala je prezentaciju šegrta Hlapića i domaćih drugova kao prikriveno, ali djelotvorno ismjehivanje kreativno nemoćnih kulturnih djelatnika skrivenih u tople mišje rupe egzistencijalne sigurnosti i ušuškanih papirima programa koji se iz godine u godinu repetiraju. Kaže se da je narav često skrivena, ponekad savladana, nikad ugašena. Alternativni prijedlog dva amatera o uređenju grada bio je djelotvorni lakmus-papir otkrivanja skrivenih naravi svih onih koji odlučuju o kulturnom statusu Broda i za to primaju redovite mjesečne plaće… i unapređenja.

Drugo, u svojoj biti, prijedlog redesigna Broda na tragu je njegove diznilendizacije, komercijalnog sintetiziranja do hipertofije ideje o gradu kao pukom zbroju urbanih simbola. Riječ je, zapravo, o baudrillardovskoj simulaciji- stvaranju zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti. Realiziranje uprizorenja motiva i likova iz Brličkinih bajki isključivo u okviru zabavnog parka već predstavlja infantilnu izopačenost kao što je to slučaj s Disneylandom, a pretvoriti cijeli grad u zabavni park, ambalažirati ga tako što će se hrpa kipova, za koje se misli da će biti novi gradski svjetionici, iskrcati kiperom na trgove i ulice znači i prikrivati i simulirati- hiniti da nemamo ono što imamo odnosno hiniti da imamo ono što nemamo. Jedan, ali vrijedan kip- da! (Vidi Sirenu u Kopenhagenu!). Zabavni park- da! (Vidi Tivoli, recimo!) Grad-zabavni park (grad iz bajke)- ne!

 

 

 

Kultura širom zatvorenih očiju

 

 

 

Da gorenapisane rečenice nisu paranoidna ad hoc interpretacija kulture kao zavođenja građana (zavoditi znači, kažu znalci, slabiti, činiti ranjivim) koji neuki kakvi već jesu prvenstveno misle  da pun trbuh uvjetuje zadovoljno srce, trebamo poći od dobro znanih i objavljivanih teza(sumirani na slučaju grada Rijeke- na primjer). Dakle, kulturni život grada jamči njegov identitet; on daleko nadilazi klasičnu kulturnu ponudu, on je kulturna politika grada na lokalnoj razini djelomično i lokalna politika mladih; ona je i obrazovna politika mladih, ona i lokalna socijalna politika i važan faktor uspjeha turizma.

U tom smislu, o djelovanju gradske uprave, a da o županijskoj i ne govorimo, može se konstatirati slijedeće:

– Da do sada nije bilo istraživanja ni podataka o tome koliko prosječni građanin Broda daje za usluge u kulturi (ulaznice za kino, kazalište, koncerte, muzeje, knjižnice, izložbe, posudbu videokaseta, TV i radijsku pretplatu) odnosno koliko je to posto od njegovih ukupnih prihoda. Nije bilo javno iznesenih pokazatelja koliko proračunski izvori sudjeluju u financiranju kulture, a koliko se odnosi na sredstva svih sponzora i donatora.

– Da se ne zna koliko je sredstava namijenjeno neinstitucionalnom kulturnom sektoru, te koliki je odnos između financiranja programa i tzv. hladnog pogona, uključujući i plaće.

– Da nije bilo istraživanja kolike i kakve su kulturne potrebe Brođana i da li se na dosadašnji način u potpunosti zadovoljavaju.

– Da je financiranje kulturnih projekata bilo anakrono i netransparentno. Nema svježine ni novoga. Prevladava/ju/li su tipizirani i ofucani modeli predstavljanja kulture. Nema povratnih informacija po kojim kriterijima se financiraju kulturni projekti i akcije odnosno institucije. Javni natječaji se ne poštuju, jer nositelji (predlagači) odbijenih kulturnih projekata nikada nisu o razlozima odbijanja dobili obrazloženje ni javno ni na svoju privatnu adresu. Ne organizira se javna rasprava o kulturnim projektima. Ovo mogu posvjedočiti osobno kao član Udruge „Baština“ i član redakcije lista „Sjeverni obzor“ čiji je urednik Slavko Mirković.

– Da je kultura u Brodu kontrolirana od strane kulturne birokracije.

– Da se ne stimuliraju alternativne inicijative mladih u kulturi, te da se nije u dovoljnoj mjeri poticalo, financiralo kreativne asocijacije mladih i njihove projekte, te da se mlade nije psihološki i socijalno kroz kulturu osnaživalo.

– Da se nije ulagalo u kulturu u smislu sustavnog obrazovanja i educiranja tzv. kulturnjaka u pravcu efikasnog managmenta i stvaranja uvjeta za moderno upravljanje kulturnim institucijama.

Nameću se stoga dva zaključka: prethodna garnitura na vlasti nije dubinski, ultrazvučno skenirala brodske kulturne potrebe i fenomene. I drugo, kultura je bila javna sluškinja lokalne politike. Kako stoje stvari, i za aktualnu vlast se može ustvrditi isto.

Pitanje glasi: što gradski oci misle poduzeti, zajedno sa svojim birokratskim timom, da se smanji broj, ako ne i potuno elimiraju, konstatacije koje su izrečene? Naime, to bi bio sine qua non da kultura postane ne samo pristanište nakon bijega od tegobne svakidašnjice, nego i čuvar prirodnih osobina ličnosti i prepoznavatelj kvalitativne, a ne samo numeričke diferencijacije među njima.

 

 

 

DODATAK IZ BUDUĆNOSTI (Promidžbeni letak Turističke zajednice iz 2015-e godine)

Napomena: letak je dobiven zahvaljujući susretljivosti multistranačkog Ureda za budućnost

 

 

 

Brod iz turističke bajke

 

 

Slavonski Brod, svjetski poznato izletničko, ali i mondeno središte, smješteno na periferiji slavonskobaranjske regije, uz granicu s BiH , tri mjeseca prije završetka kalendarske 2015-e godine, putem svoje Turističke zajednice, s ponosom je objavio vijest da je upravo jučer u 12 sati  ugostio svog milijuntog posjetitelja, stranog turistu Miru Marića iz Bosanskog Broda. Gospodin Marić prešao je taj dan sedam puta granicu, šest puta poslovno (cigarete, originalni hercegovački „Badel“ konjak), ali tog značajnog puta privatno, kako bi svoju sestru iz Beograda otpratio na željeznički kolodvor. Za tjednik „Brodski raport“ sretni dobitnik ulaznice za konzumentski obilazak dva brodska kafića tih osnovnih, srednjih, a ponekad i fakulteta domaće mladeži, između ostalog je izjavio: „Slavonskim Brodom prolazim, ne zato jer vas ne mogu izbjeći, već prvenstveno zbog raznovrsne i širom otvorene kulturne ponude: Kauflanda, Bille, Konzuma i kipova iz bajki Ivane Brlić Mažuranić“.

A sjetimo se samog početka ekspolozije turizma. Sve je započelo s radovima na rekonstrukciji korza odnosno s uređenjem brodske najuže povijesno-gradske jezgre. Ne zaboravimo da je Brod već tada bio ubilježen na kartama svjetske turističke elite kao itekako poželjna destinacija. Radovi su započeli na iznenađenje i negodovanje mnogobrojnih inozemnih i domaćih gostiju koji su svakodnevno hodočastili vidjeti jedan od najljepših hrvatskih trgova, omeđenog zgradama sagrađenim od bijelog kamena. Sjetimo se kako su turisti, onemogućeni radovima u uživanju u kvalitetnoj ponudi, masovno pakirali kovčege put Vinkovaca. Svoje negodovanje nije moglo sakriti ni domicilno stanovništvo poznato po nadimku «slavonski gospari». Izgubili su priliku da se strancima nenametljivo hvale o napretku i svijetloj budućnosti grada. Nikada ne bi zaboravili gostima spomenuti da su sretni što su u ropotarnicu prošlosti otišli prljavi, privredni divovi koji su zapošljavali tamo neke metalce i drvoprerađivače i samo sprječavali razvoj A-turizma. Razrovano korzo pretvoreno arheološku iskopinu, na zahtjev uzbuđenih brodskih muzealaca. Na svakom koraku, naravno, metrima ispod razbijenog asfalta, pronalazili su se iznimno važni dokazi o burnoj i slavnoj prošlosti dvije tisuće godina postojanja našeg grada koji je oduvijek imao važnu ulogu civilizacijskog štita upravo onih zemalja čiji stanovnici svako ljeto uporno  i vjerno dolaze na obale Save, u «Dubrovnik na Savi», kako glasi njegov nick name. Pronađeni novčić s dvije glave zloglasnog rimskog kockara Lucija, noćna posuda baruna Trenka i bide carice Marije Terezije, predmeti su koji su od brodskog muzeja učinili mjestom ravnim jednim Klovićevim dvorima.

Nakon kratkotrajnog razdoblja (tek nekoliko mjeseci, ako se ne varamo?) obnove glavnog gradskog trga sve je krenulo nepojmljivom brzinom. A tada su instalirani Ivanini likovi! Poslije toga hoteli s pet zvjezdica nicali su kao gljive poslije kiše kako bi zadovoljili sve veću i zahtjevniju turističku potražnju. Otvoreni su stari parkovi kako bi turisti uživali u šetnjama između stoljetnog, odnjegovanog drveća, profunkcionirala su mnogobrojna šetališta, čista termo-kupališta. U restoranima uz Savu degustirani su ukusni i maštoviti slavonski specijaliteti jela, otvarala su se birana vina koja se, s ponosom istaknimo, izvoze u Francusku i Kaliforniju. Sportska dvorana olimpijskih standarda, desetak izletišta, proširene ulice, besprijekorno reguliran promet, uredni javni WC-i, hoteli za mačke i pse, hosteli, zvjezdarnica u Tvrđavi, semafori, kipovi napravljeni po motivima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić, korzo s nigdjeviđenom fontanom, ugostiteljski objekti s vrhunskim gastronomskim specijalitetima, tiha ambijentalna glazba, školovani, tihi, dolični konobari profesionalci- sve su to aduti snažnog turističkog zamaha, zaloga sigurne budućnosti Broda. Ah, ne ponovilo se ono s tvornicama!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovori