Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz (2)

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Zdravljak je nazvan Smuđ. Stari Račan je otišao u penziju. Imao je srčku ili tako nešto, a radile su teta Marija Račan, Ketika, pa jedna Ankica, ne Petrovićka, nego ona debela. Šefovi su bili Akan Mašinović, Pero Crnogorac, Marijan Vuzem. A kasnije je Ubo sve to podigao do nekog reda.

Kad je bilo otvaranje Smuđa, padala je jaka kiša i oko barake su se stvorile, ne lokve, već jezera. Da bi se moglo ući u novootvoreni restoran stavili su preko tih bara daske na ciglama sve do ulaznih vrata. Baraka je stvarno izgledala kao otok. Nekom je palo na pamet ime Otok sreće i tako je i ostalo.

Teta Marija Račan pekla je tamo ćevape. Bila je ona dosta šarf žena. Ličanka. Djevojačko joj je bilo Draženović. Pričala mi je kako se snalazila nakon rata. U ljeto 1945. zatekli su se u trosobnom stanu u Bratislavi. Njih dvoje i Ivica star dvije godine. Stari je cijelo vrijeme rata šverco. Od cigareta do automobila. Tako je, kroz neku petljavinu s poslijeratnim agentima UDB-e u bivšoj Slovačkoj, dospio u zatvor u Beogradu na Adi Ciganliji. Kako su ga uspjeli tamo smandrljat, pitaj Boga. Deset mjeseci ona nije znala točno gdje je. Vratila se s Ivicom u Zagreb, obilazila okolo, raspitivala se i jednog joj je dana javljeno da je stari u Zagrebu. Na Savskoj. Mjesec dana kasnije su ga pustili pa su otišli, čini mi se, u Božjakovinu. Dalje je istina ono što piše po novinama. Ali jebeš Račana. On je za vijušku priču bio pičkin dim. Pravi dečko s Vijuša bio je Kojo. Sjećam se ko danas. Išli mi krasti zelene kajsije u komšiluk. Nismo mi krali iz koristi, jebeš zelene kajsije, nego zbog toga što nas je to rajcalo. Komšija ogradio voćnjak visokom daščanom tarabom i gore nakucao bodljikavu žicu. Jebi ga, moraš kopat rupu. Iskopali mi rupu da se možemo provući i jedan po jedan unutra na kajsiju. Odjednom neko u mraku zaurla: «Komšija, kradu ti kajsije!». Izleti čovjek s lovačkom puškom, pas na lancu popizdio, vuče kučicu za sobom, a mi bjež’. Svi na onu rupu. Zaglavili se, pa nitko ne može van. Tambura se počeo moliti Bogu, kaže dragi Bože ako se izvučem živ prestat ću drkati. Bumbar, onaki mali i nabijen stenje: pustite mene naprijed dat ću vam svima sutra sestru. Tambura i Bumbar nisu bili ništa u rodu, ali su bili bliski, čak i slični. Valjda zbog toga što je Tamburin tata jebo Bumbarovu mamu. Ajde nekako smo se provukli. Nitko nije najebo, ali u mraku smrdi po govnima. Šta? Kojo se posro iz sve snage u sred tog jedinog prolaza. I onda zvao gazdu. Mi smo svi živote spašavali puzeći kroz njegova govna. On se smije ko lud i ne možeš mu ništa jer je i bio lud.

Drugi puta tu odmah iza stadiona, u onim vijuškim rupama digla se voda. Čitav Vijuš jezero. Od stadiona dole do one bivše upravne zgrade ribnjačarstva. A bilo je tu uvijek šaša i trske. Zbog vlage. Nabrali mi trske i cijeli dan pravili splav po uzoru iz nekog filma. Jebem ga, kojeg. Napravili veliku i dobru splav s kućicom od trske. Pet, šest nas može držat. Ajde poriniti ćemo je. Mi se rasporedili na splav, a Kojo će nas odgurnuti. I dok mi pažljivo održavamo ravnotežu na njega nitko nije ni pazio. A on doneo u flaši petroleja, polio i našpricao čitavu splav, odgurnuo nas i bacio upaljenu šibicu. Trska planula učas, a mi svi skači u vodu. A bio decembar, pred Božić. Poslije još svi dobijemo batina kod kuće… A jadni Bundeva dobije najviše. Njemu se, dok ga je otac mlatio, uvijek nadigao kurac. To je starog uvijek još više raspomamilo…

Preko puta vijuškog zatvora bilo je par velikih dudova. Kojo je imao svoju privatnu granu. Tamo nije smio nitko brati. A pokojni Ivo Vujić Vepar, popeo se baš na tu granu i maže dudove. Kojo ga pita šta radi na njegovoj grani. «Edem je udove du» odgovori mu Vepar na jednom od jezika koji su u to vrijeme vladali u brodskim uličnim bandama. A Kojo za šlajder i bum ravno u glavu. Vepar padne s jedno tri, četiri metra visine i ne miče se. Šta ćemo s njim? Stavimo ga onakvog krvavog u vagonet na kojima su transportirali balvane s granika u drvnu industriju i odvezemo ravno u bolnicu. Ta pruga je vodila od granika bivšom Karadžićevom ulicom do drvne industrije u Zrinskoj.

Kojo nije bio pokvaren, nego baraba, bitanga. Stanovao je u onoj staroj dugačkoj kući iza zatvora. Sestra mu još uvijek tamo živi. Njegovo društvo bili su Ruda Horvat, Ivo Špehar Pikina i Prcina. Navodno je najebo u vojsci. Prvo je otišao u Mostar i onda dobio prekomandu u Pulu. Tamo je ubijen i o tom se svašta priča, a Josip Bakić koji je u to vrijeme bio mesar u Puli, tvrdi da ga je ubio neki stariji vodnik kojem je tucao ženu. Pravo ime mu je Mirko Zastavniković, a imao je još i nadimak Mustafa. Zanat je izučio u turpijani kod Mije, Čandrljinog ćaće. Ta turpijana bila je tamo negdje kod doma penzionera. U blizini Ante Kljufasa, Horvatića i Citerbata. Sad je tamo onaj parking preko puta pijace.

Čuj ovo. Kojo i ja idemo iz grada prema Vijušu. Ispred nas neka momčina preko sto kila i žena mu. Nešto se raspravljaju. Kao bili su u svađi pa se sad mire. A Kojo počne zajebavati i dobacivati. Jebem ti sunce kad momak skoči i iščupa iza pasa ovoliku nožinu. I na njega. Kojo bjež. Onim putem na stanicu pokraj WC-a. Tu su posadili mladice u Klasiji i on iščupa onaj kolac kojim se veže mladica da ne raste grbavo. Lako ga je iščupo jer je dole bio trul. Kad se on dočepao kolca izbeči oči da je i mene uplašio i kaže tom momku: «Hodi, da ti se najebem majke. Mrtav si samo što te još nisam ubio.» A momak krene. I kako je podigao ruku s nožem, Kojo mu kolcem prebije ruku. Ovaj jaukne, ali ne odustane. Pokupi nož s poda drugom rukom i prema Koji. Ovaj mu prebije i drugu ruku  pa ga onda sastavi kolcem po glavi tako da čovjek upade ko mrtav. Onda Kojo uzme nož i nareže ga jedno sedam puta po leđima ko ribu. Okrene se prema meni i kaže: «Ajmo sada…» Bio je čvrst, žilav i pokatkada neuračunljiv. Ulični autoritet mu je bio nenadjebiv. Nemoguće je njemu bilo izvodivo. Bolio ga je kurac za sve u životu. Niti je o čem brinuo, niti mario, a svaku i najmanju pizdariju prihvaćao je sa smrtnom ozbiljnošću. Naslađivao se u uništavanju stvorenog. Svjestan da je onemogućen bilo što promijeniti u svom jebenom životu, on je to pretvorio u svoj nenadjebivi stil, kojem su se svi usranci divili. A zato je trebalo imati muda i muda. On se doslovno zajebavao sa smrću. Volio je strah i kad bi mu se potpuno približio pretvarao se u životinju. To je bilo jeza gledati. Nikad više ništa slično nisam sreo u životu…

Jebi ga, život je snalaženje. Moraš znat naći svoje mjesto. Eto ti Riste Gojkovića. Počeo je u Beogradu studirat arhitekturu. Živio je u barakama preko puta Ekonomskog fakulteta i preko studentskog servisa otkrivao čar biznisa. Farbo je ograde, prao prozore, jeo u menzi kod Dva kostura na Topličinom vijencu. Uživao u savskom pejzažu čekajući da mu se na kamenu osuše, u Savi oprane, jedine čarape koje je imao. U tek otvorenim samoposlugama krao je  posebnom tehnikom. Kupi veknu kruha i traži da mu je uzduž prerežu. Potajice izdubi kruh, a onda u njega nagura paštetu, žilete, pertle, Zdenka sir i to. Na kasi plati samo kruh. Otišao u Australiju, pa u Englesku. Između osamdesetih i devedesetih u rubrici Naši u svijetu zagrebačke novine objavile su da je najskuplje plaćena rastava u Engleskoj te godine bila između Riste i supruge Katarine. Sud joj je dosudio četiri milijuna funti odštete. Pa ti sad vidi.

A Mile Bosanac, Milanović se prezivo, živio je u onim barakama preko puta Slavonije. Mama mu je bila ona klataruša Anđa. Znala je umotat u papir dlake, glinu i kokošje perje, pa taj koktel stavljati komšinici pred vrata. Da «nagrajiše» – kako je govorila. Jer je, «mamu joj jebem, sušila je dvadeset gaća na štriku u dvorištu, pod nosom mog Milana». Sestra Zorica radila je u garnizonu, u kantini. Tamo joj je netko napakovao dijete i kad ga je rodila držali su ga u kartonskoj kutiji od Batinih čizama. Toliko su bili siromašni da ih je četvero spavalo u jednom krevetu. Mile s osamnaest godina nije znao pročitat koje je vrijeme na satu, nije znao koje je boje naranča, a za Miki Mausa je bio u dilemi jel to pas ili mačka… Da ne služi vojsku pobjegao je 1957. preko granice u Italiju s Duškom Glumcem, sinom Koste kirijaša. Pričaju kako se tri dana skanjivao, a onda kad su ih otkrili graničari i zapucali preskočio je žicu od metar i pol. S mjesta. Taj svjetski rekord do danas nije oboren. Preko u Italiji otišli su u prvu kuću pitat gdje su, a on odmah tražio razglednicu da se javi Anđi. Iz inostranstva. Iz Italije je otišao u Australiju. Javio se Bori deset godina kasnije. I poslao fotografiju – ljubičasti smoking sa sjajnim reverima, kravata kao da je bomba pala u cvjetnu rundelu, sivi polucilindar, neki ogromni crveni luksuzni auto i dobra pička u bijeloj vjenčanici. Oženio se tamo i obogatio, a piše Bori kako je u Australiju došao avionem. A kad ga se samo sjetim na plesnjaku u Partizanu. Imao je nosinu ko pola štruce kruha. Uvijek pomislim na njegov nos kad slušam Micu Trofrtaljku i onu njenu drnku: «Premale ti uši, preveliki nos, ženama se dopadaš, u čemu je štos»… Zasvira bend Vilagoš – Nakarada, a on krene preko dvorane po partnericu i ljulja se u hodu ko Đejms Braun uvježbanim kamilinim hodom. Gura dlanom nos prema unutra. Kad zamoli za ples da bude manji. Kažu da je onaj povez za peglanje brkova on preko noći naticao na nos. I tako spavao. Sjećam se njega, Bore Dubičanca i Ive Križanovića, onog s brčićima. Oni su bili društvo. I međusobno su se dozivali ne zviždanjem nego lajanjem. Lajali su solo, u duetu i u troje zavijali, režali, štektali, cvilili… Kad se Ivo oženio nekom zgodnom Đakovčankom, ide on s njom pod ruku Zrinskom. Boro i Milan tamo negdje kod Zorajine kuglane, a on ide prema njima i u visini je Pihaća. Jebi ga, sad, ne smiju lajat. A oni skrenu prema kuglani, da ih se ne vidi i obojica uglas počnu tužno i bolno zavijati. Kao pate što su izgubili kompanjona…

Druga velika vijuška legenda bio je Boro Dubičanac. Jooooj, da ne zaboravim. Išli Boro Dubičanac, Braco Majić i ja biciklima iz Broda u Đakovo. Šta se kurac smiješ, pa to je onda bilo normalno. Bila je to pedeset deveta, šezdeseta. U birtiji pjevala jedna pička. Strašna. Jebali smo je svi, al se u Boru zaljubila. Pikla, kako se zvala? Vera. Mi naručivali i zajedno s njom pjevali šovinističku pjesmu Lijepa naša domovina. Jebi ga. Banula policija, mi na bicikle i bjež. Nju čope. I kako nas nije htjela izdat dobije mjesec dana zatvora. Ubajboče ju u Brodu na Vijušu…

Najlon bašća radila u to vrijeme. A Boro sa Sonjom. Zaljubljen ko puran. Ljubav u pičku materinu. Dobro i Sonja je bila pičoker ko topovnjača. Iz Borova. U stvari, bila je rođena u ženskom zatvoru u Požegi. Nju ovdje skinuli s autobusa Pero Kačar, Ljubo Majić, Siniša Morić i ja. Držali smo je na motelu Marsonija jedno deset dana. Sva sreća da joj je mama bila već mrtva, jer bi je ubila kad bi saznala šta smo joj sve radili. Znaš šta, kad je uhvatiš za pičku imaš osjećaj kao da ti konj jede iz ruke, dok je jebeš trese se ko vršalica. I kad je nama već dodijalo Boro se u nju zaljubio. Primopredaja je bila u stilu: eto moj najbolji prijatelju, ja sam je izjebo, a ti ćeš se sada s njom oženiti. Mislim, morao sam nešto reći.

I sad je ta Vera iz vijuškog zatvora trebala izaći u ponedjeljak. Jebo te, kad ono nju pustilo u nedjelju. Eto nje ravno u najlon bašću prema našem stolu. Potpuno odlijepila. Vuk s pičkom. Skinula štiklu i drži je u ruci, pa čopa po plesnom podiju. Vidim ja što se sprema i viknem, Boro! A on meni: pusti me prijatelju, sviraju moju pjesmu «Andrlea sniva», a ja ljubim. I plazi ko zmija po Sonji. Nasukao se na nju. Ja opet, Boro, i dajem znak glavom. On se okrene, a ova iz Đakova tres štiklom u čelo. Sonja, koja je kao fina dama pila čaj, prvo se ukočila ko daska. A onda zgrabi tu šalicu od čaja i šuvakom bum Bori u glavu. Ona je htjela ovu iz Đakova, ali se Boro u međuvremenu nekako nezgodno okrenuo. Iz nosa mu teče krv, a na čelu izgravirano u od štikle. Pero Kačar se zablejio u ono u na Borinom čelu. On je Srbin pa mu je to valjda izazvalo emociju. Sonja je otišla, a mi smo nastavili lokat. Svaka runda je bila: dva konjačića i gemišt za ustašu. I tako do fajronta. A onda na kolodvor, pa do jutra. Jebi ga, tamo se moglo lokat do zore. Jedino su nas oko pet ujutro nakratko istjerali na peron, jer je čistačica ordinirala u to vrijeme. Kolodvorska restoracija je bila zakon za sve prave i poštene pijance u Brodu. Ja sam odande bar dva, tri puta nedeljno išao na posao u klaonicu. Taj puta išli smo Boro i ja štrekom do Olivine, ja nastavim u klaonicu, a Boro lijevo kući na tavan svojoj Sonji. On je Sonju potajno držao na tavanu i ona je jadna tamo i pišala i srala u veliku teglu za kiseljenje paprika. I jebiga, Boro ko Boro. Pred kućom čekala ga policija i odvela ništa mu ne govoreći, a kako on nikad nije bio čist, nije ništa ni pitao. Poslije mi Čandrlja priča da ga je u pratnji dva policajca sreo kod sv. Florijana i pitao u prolazu: «Šta je to bilo, Boro?» A on mu odgovorio: «Pojma nemam, valjda će u Brod doći Tito. Kad god on dođe, policija pokupi sve kurve i mene i zatvore nas na Vijuš.» I držali njega tri, četiri dana tamo. I sad možeš mislit. Sonja na tavanu i gladna i žedna, a tegla se već prepunila. Stari Sadik, konobar, otac Borin sjeo poslije ručka na terasu i razvrnio onaj ogromni «Vijesnik u srijedu». Bio lijep dan, nigdje oblačka, a njemu po novinama nešto kapa. Sonja prepunila teglu. Popne se stari lojtrama do poklopca od tavana, digne ga, a ona jadna gola pocrnila od tavanske čađi sjedi na madracu i žmirka ko sojka na jugovini. Kad se Sadik nagledao prizora spusti poklopac, siđe dole i ništa staroj ne govori. Izišao Boro iz ćuze. Dođe kući i ravno na tavan. I ne pita on oćeš jesti ili piti, nego odmah: biraj, hoćeš da te tučem ili šišam. Zato što mu je njušku razbila. Ona odabrala šišanje i on je ošiša makazama. To mu nije oprostila. Sutradan je otišla s tavana ravno na motel Marsonija. Iznajmila sobu i onako ćelava počela ordinirat. Zarađivat na leđima. Stavila je na glavu maramu i gusarila po turskim i grčkim novčanicima. Ljudi kažu da je pred njenom sobom stalno bio rep kamiondžija. E tamo ju zatekao Braco Majić, Ljubin brat. Taj je isto bio brz na kurcu. Jebala se s njim za periku. Braco je bio galantan. Kupio joj periku za 50 000 dinara… I on je umro. Kažu da je od svojih momačkih šezdeset kila nagurao na 170. I ode sa svim tim kilama. A jauknio mi je pare. Al to je priča koja počinje ranije.

Dođe Mata Šikić do mene. Ja upravo od klaonice dobio stan preko puta male crkve. Kaže Mata, eno ti Braco Majić u hotel Parku doručkuje. A ja, neumiven, na bicikl. Dođem u hotel i ravno njemu: a tu si, mamicu ti jebem. On će: tko ti je rekao da sam tu?  Šta te, kurac, briga ko mi je rekao, kažem ja. Ajde, oćeš jest, pita on. Ne mogu ja ovo. A ja bi pojeo ona pečena jaja sa slaninom, al ne mogu, na inzulinu sam. I tu meni Braco kaže da je podigo dvadeset milijuna u banci, al da meni ne da ni pare. Dat ćeš, mislim si ja kad te ja počnem krpat. A on meni kaže slušaj evo ti dvadeset iljada. Dođite ti i Boro kod mene u Zagreb. Evo vam još pet iljada za taksi.

Dođemo mi u Zagreb kod njega. A on će ajmo mi na večeru. Sjeli u neki restoran, a on mene pita hoću li janjetine. Pazi, on mene pita hoću li janjetine? A zna, kurva, da je meni janjetina odmah iza one stvari. Pička i janjetina ja pišem velikim slovom. I naručimo mi. Ja ću kilu, Braco će kilu, a Boro dvije kile. Konobar se zbunio pa pita koliko još tanjura da donese jer je mislio da će bar još trojica doći. Pita šta ćete piti, mi pivo, a Boro naruči odmah namještaj: litru i sifon. I sutradan smo mi ručali u istom restoranu. Braco naručio puricu s mlincima. Kad su oni to donijeli na stol, mi ne vidimo jedan drugog. Čudovište. Šest i pol kila. Dobro, Pikla, toliko su mu naplatili. A Boro kad je vidio tu puretinu uzmuvo se oko nje, ko mali čuko oko velike kosti. Ne zna s koje strane da počne. Braco i ja zajedno smo pojeli u najboljem slučaju kilu, a on je sve ostalo smazao sam. Uz pauze. Pred kraj je konobar došao pitati jesmo gotovi. Bilo još malo ostalo. Braco i ja mu kažemo da nosi, a Boro pokrio s obje ruke to što je ostalo na stolu i galami na konobara: neeee. Na kraju je još siso trticu tako da se stolnjak na stolu počeo dizat. A u Bracu cijelo vrijeme gleda ko u Titu ili Bakarića.

– nastavlja se –

4 comments

Skip to comment form

  1. Kada čitam ovakve mastorije uspoređujem ih s radovim profesionalnih brodskih novinara koji ganjaju samo vijesti, bez ikakve kreativnosti i znimljivih rješenja, pomislim da ni za kurac nisu.

    1. Užitak je za čitanje ova beletristika, za razliku kad imam nagon za rigoletom dok čitam nepismene utore na brodskim portalima.

      1. Da, u pravu si, ne čitam ove retke prvi puta ali uvijek naučim nešto korisno iz povijesti ove naše selendre. Stribor je majstor pričanja.

  2. Junaci su i roditelji Ivice Račana. Zanimljivo.

Odgovori