Vrapčići su ljudi od krvi i mesa, sa svojim unutarnjim svjetovima, kojima treba ljubav da ostanu zdravi.

Duševni poremećajTrideseti rujna dvije tisuće četrnaeste. Devetnaest i trideset. Kazališno-koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić. Publika je na svojim mjestima, posljednji ulaze i traže u redovima broj svoga sjedala. Gledalište gotovo puno. Neki su došli radi odanosti prema onima koji su predstavu pripremili, neki “po službenoj dužnosti”, a neki radi puke ljudske znatiželje – kako li to izgleda taj “film” u koji nas članovi udruge Vrapčići pozivaju da zavirimo? Tko u tom filmu glumi, tko ga režira te kojeg li je žanra; hoćemo li na pozornici gledati dramu, komediju, horor ili znanstvenu fantastiku? Zbor otvara pjesmom i priča kreće. Imaju li tremu? Podrhtavaju li im koljena? Kome na njihovu mjestu ne bi?! Gledamo pod reflektorima ljude slične nama, sasvim obične ljude, kako nam nastoje dočarati kako to izgleda svakodnevica promatrana i proživljena iz njihovih cipela. Učimo što to čovjeku treba da ostane zdrav i koliko se ponekad verzije stvarnosti od osobe do osobe razlikuju.

Slučaj je tako htio – ili je to već zapisano u nekoj priči koja samo čeka nekoga da je odživi? – da sam i ja proteklih dana zavirila u film brodskih Vrapčića. Najkraće rečeno, dali smo si međusobno priliku – oni meni i ja njima. Zatekla sam se nekoliko puta na pripremama za predstavu. Red umora pa red uzbuđenja – tako je otprilike izgledala atmosfera na probama. Mladi redatelj bio je nemilosrdan. Jedni bi ga nazvali zelenim i nadobudnim, drugi samouvjerenim perfekcionistom. Glumce, većinom članove udruge, nije štedio; bilo je uzdaha, dreke, kolutanja očima i erupcija frustracije. Ponekad se činilo da bi on to mogao i malo blaže, nježnije, tiše i pristojnije. Ali on je od svojih glumaca imao visoka očekivanja. Mnogo je tražio jer je znao da mnogo mogu dati. Nije pretjerano mario za dijagnoze i simptome i malo ga je zanimalo ono što Vrapčići ne mogu. Želio je realizirati maksimum njihovih glumačkih potencijala, vjerujući da oni postoje neovisno o onome što se skriva iza šifre koja počinje slovom “ef”, i nesvjesno nam tako svima posluživši kao primjer.

I uspio je. Uspjeli su. Publika je doista mogla zaviriti u film osoba sa psihičkim smetnjama, doživjeti, barem simbolično, kako je vidjeti i čuti stvarnost koja nekome drugome nije stvarna. Zaviriti u poremećaje, možda ironično, posjetiteljima je omogućio onaj zdravi dio svakog od članova Vrapčića, osnažen i barem malčice uvećan upravo ovim postignućem – stvaranjem nečega vrijednog i dobrog što će, osim pozitivnih kritika i ovacija publike, možda rezultirati i slabljenjem stigme i smanjenjem predrasuda (te posljedično, diskriminacije) osoba sa psihičkim smetnjama. Ono što svi nosimo u sebi – nešto znanja i sposobnosti, komadić talenta i gomilu truda – iskoristili su Vrapčići kako bi nam ispripovijedali svoju priču i, što je važnije, kako bi nam dokazali da nitko od nas nije dijagnoza. Da se poslužim riječima predsjednice udruge, nitko od nas nije žučni kamenac niti shizofrenija. Autorica ovih redaka nije myopia. Dijagnoze ne glume u predstavama, ne pišu tekstove. Dijagnoze se ne bave slikarstvom niti pjevanjem. Dijagnoze, naposljetku, ne pronalaze prijateljstvo i prihvaćanje u drugim dijagnozama. Sve to čine zdravi naši dijelovi koje svi nosimo u sebi. Članovi udruge “Vrapčići” kroz svoju nam predstavu i svoju svakodnevicu daju svima dobar primjer kako očuvati i ojačati taj dragocjeni zdravi dio.

Imati probleme nije sramota. Imati dijagnozu nije smak svijeta. To bi već i vrapci na granama trebali znati, iako to još uvijek nije slučaj. Ipak, brodskim su Vrapčićima te činjenice već kristalno jasne i ovom nam predstavom svima odlučno daju do znanja da se ne kane skrivati; dapače, nastojat će i dalje da napokon i javnost šira od one stručne, shvati da među nama ne žive dijagnoze niti poremećaji, već ljudi od krvi i mesa, sa svojim unutarnjim svjetovima, kojima, kako pjesmom i sami kažu, treba ljubav da ostanu zdravi. Druge nemaju.

 

19 comments

Skip to comment form

    • Maki on 04.10.2014 at 09:53

    Vrapčiži žive u svijetu kobaca!

    • Lara on 04.10.2014 at 10:00

    “Imati probleme nije sramota”.

    Kontrateza za hrvatsko društvo glasi: imati sramotu nije problem.

  1. Možda će se nastaviti komentiranje nas amatera, nas empatičnih… A siguran sam da problem koji ovdje ipak emotivno “obrađuje” Jakovljevićeva, neće popratiti svojim stavovima njene kolege i kolegice. Nazivam to intelektualnom indolencijom.

  2. Sve čestitke na trudu brodskih Vrapčića..pratio sam koliko su naporno radile i pripremale se za i za trbinu i vježbale svoje uloge na Hebrangu..mnogo odricanja i truda..konačno Udruga koja opravdava svoje značenje i koja zna što radi,koja ima i glavu i rep..jedna od rijetkih koje zaslužuju i nove prostorije i razlog što postoje..čestitke svim Vrapčićima!

    • on 04.10.2014 at 19:11

    Režiser nije šedio sebe ni glumce. Je li to recept za uspjeh? Nemilosrdnost?

  3. Druge nemaju, zaključuje Silvija, nego osloniti se na druge. A ovisiti o drugima je pakao.

    1. Osloniti se možeš i na pratioca i na štaku.

        • on 06.10.2014 at 09:29

        Igramo se riječima? Značenjima se malo teže poigrati.

        1. Naglašavam razliku između ‘osloniti se’ i ‘ovisiti’. Sreća moja što ne pišem priručnike pa ne moram uvijek biti doslovna.

  4. Stalker..neke stvari nemoguće je shvatiti,pogotovo ako izvlačiš iz konteksta..oni su to sve radili iz ljubavi,satisfakcije i borbe da pokažu da nisu drugačiji od ostalih..na kraju puno emocija..i sreće..možeš li shvatiti to?

      • on 05.10.2014 at 08:46

      Dvoumio sam se treba li uopće odgovarati nekome tko stvari shvaća izravno i doslovno, na očiti način?!
      A shvaćaš li ti, Brodman, što je ljubav? Što je uspjeh u ljubavi? Nisu ljubavi kokošja jaja, sve iste. Ima nemilosrdnih ljubavi o kojima ti govorim. Ima ljubavi koje ne daju disti, koje prisiljavaju na uzvraćanje. Postoje ljubavi koje iscijeđuju iz čovjeka ono krajnje, najbolje i najgore. Postoje nemilosrdne ljubavi koje ne dopuštaju uzmak. Otpor nemilosrdnosti nova je nemilosrdnost.

      Režiser je (bio) samo katalizator. Njegova ljubav je sebična, a od Vrapčića iscjeljujuća. Oni su dva svijeta koja se pokušavaju prožeti. Rad na predstavi je interakcija. Režiser i glumci imaju svoje ciljeve koji se tek u gotovoj predstavi susreću- kao uspjeh, kao zajednička pobjeda. Zato i pitam je li nemilosrdnost recept. Ima li i drugih recepata za uspjeh predstave koju igramo svaki dan?

      1. Zajednička predstava, kao i dojmovi i osjećaj nakon nje, Stalkeru, odrazila je upravo zajedništvo i susret. Meni se čini da do toga ne bi došlo da je redatelj glumce oblikovao ‘u rukavicama’, s unaprijed zamišljenim granicama.

          • on 06.10.2014 at 09:31

          Ponavljaš smisao mog komentara.

          Dakle, slažeš se da je (redateljska) nemilosrdnost recept?

          1. Na ovako intonirane komentare ne bih odgovarala. Ostajte dobro.

              • on 06.10.2014 at 13:14

              Postavio sam pitanje koje je ključno. Ponovio bih ga: da li bi drugi, mekši, popustljiviji itd režisr polučio isterezultate?

              Intonacija? Razlog za povlačenje? A psihološka otpornost? A ustrajnost? Ja sam mislio da u raspravi sudjeluju “ljudi od krvi i mesa”, a ne stidljive mimoze. Čemu služe rasprave? Da bi se povlađivalo?

    • Siga on 05.10.2014 at 09:03

    Živ, živ, živjeli vrapčići. 😀

    • Lara on 05.10.2014 at 09:38

    Bilo bi zanimljivo čuti nekog od glumaca, saslušati i riječi onih koji glume sebe u datim okolnostima.

  5. @Stalker,zašto toliko filozofija oko toga što su članovi udruge željeli učiniti…podarili su svoje vrijeme,našli su svoj smisao i cilj..nema tu sadizma i nemilosrdnosti..samo su svi željeljeli da se predstave u što bolem svjetlu..pro bono..vježbajući svaki dan..za mene uzvišeni cilj i smisao života…oni su udruga koja je “nemilosrdno” dala sebe radi nekih svopjih uvjerenja..bilo sam sa nbekim od njih…i da sretni su..i odradili su to sa puno ljubavi..entuzijazma i svega ostalog što mnogima od nas nedostaje…

      • on 07.10.2014 at 07:37

      Pa tko to sve skupa spori? Ti kao Silvija o intonaciji, umjesto da odgovoriš na pitanja. Htio sam raspraviti o načinima režiranja odnosno pristupa ljudskom plastelinu. Nisam ja upotrijebio pojam “nemilosrdan”, već autorica. Očekivao sam kvalificiranije odgovor,e ali, ispalo je da narušavam postignutu harmoniju kako je sve skupa okvalificirano. Što sam trebao kao čitatelj koji je nastojao ići ispod sloja pojavnog? Napisati: krasno, bravo, divno, kako je to lijepo… i onda ne bih filozofirao?

      Neću više, nema smisla. Možda uopće.

Odgovori