Otkuda nekima pravo?

Potjeh

Uvodna napomena:  SBPeriskop se može pohvaliti da  će na njegovim stranicama objavljivati nova suradnica- Silvija Jakovljević. Rođena je 1986. godine u Slavonskom Brodu. Godine 2013. diplomirala je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakultea Sveučilišta u Zagrebu. Volontirala je u nevladinim udrugama (savjetodavna linija za djecu i udruga osoba s invaliditetom). interesi: socijalna psihologija, ljudska prava, savjetodavni rad.

Umorna od traganja, već u očaju da pronađem nekoga tko će mi opisati taj opojni osjećaj bivanja u većini, bivanja u pravu i ispravnim, da ga i ja barem posredno doživim, nazivam prijateljicu, uspješnu poslovnu ženu kojoj sve, naoko, u životu ide po peesu. Danas je, kaže, imala važan sastanak s klijentima. Kroz uvježbani mi smijeh prepričava kako ju je prije sastanka šef pozvao sa strane i, pljesnuvši je po stražnjici, naredio joj da otkopča gornji gumb bluze. Što god će prodati proizvod, šapne mi zavjerenički. Iznova poražena, pozdravljam je i spuštam slušalicu.

Hodam ulicama svoga grada promatrajući oronule fasade, zavirujući u opustošene izloge, loveći poglede svojih sugrađana koji neodoljivo nalikuju spomenutim fasadama i izlozima. Naluknjujem im se kroz poglede ne bih li na trenutak ugledala komadić duše, zrnce života. Razmišljam o sebi i o njima, o podjelama koje nas spajaju jazom dok stojimo svatko sa svoje strane stvarnosti. Koja je stvarnost, pitam se, stvarnija? Ja sam u ovom gradu manjina. Preciznije, dvadesetpostotna manjina u ovoj sumanutoj podjeli na ispravne i neispravne, na dobre i loše, na uprosječene i devijantne. I pitam se, hodajući ulicama osamdesetpostotno ispravnoga grada – kako je to biti u većini?

Razmišljam koga bih pitala, da mi ispripovjedi, kako je biti u većini, biti u velikome, prostranome toru gdje je toplo i mirisi su poznati. Prvo sam upitala majku i oca. Kažu, nemoj nas, sirote umirovljenike. Uzimaju gdje stignu, marginaliziraju nas, ma otkud ti uopće ideja da smo mi ikakva većina? Pitam sestru. Kaže, dobro je, radi se i dobiva plaća. Ali dijete ove godine nije dobilo gradski vrtić. Nismo dovoljno siromašni, gorko se smije sliježući ramenima. Idem dalje… Pitam profesoricu iz škole. Ugodnu, načitanu gospođu s mužem i dvoje djece. Mi smo, kaže, potlačeni. Gubimo prava, smanjuju se plaće. Pitaj radije nekog drugog, moli me.

Čini se da potraga za brodskom većinom neće biti laka kako sam isprva zamislila. Izgleda kao da su njeni pripadnici posvuda, a ja nikako da u svom lutanju nabasam na jednog od njih. Na ulici se mimoilazim s rođakinjom i njezinim mužem. U velikim crnim sunčanim naočalama zrcali joj se oblačno nebo a izrazom me lica tiho preklinje da je ništa ne pitam o raspuknutoj usnici. Ubrzo srećem starog školskog kolegu. Izgleda ispijeno i ozbiljno, baš poput većine ljudi koje viđam na Korzu. Pitam ga kako je. Umoran je, kaže, od opetovanih putovanja u inozemstvo, troškova, procedura, zahvata, razočaranja… Moli me, i sam svjestan uzaludnosti svoje molbe, da mu objasnim zašto dvoje ljudi koji se vole ne mogu začeti dijete kao i svi drugi, normalni, parovi. Pred njegovom molbom ostajem nijema i dugo nakon što smo se razišli. Na stubištu zgrade srećem susjeda. Samo ga tiho pozdravljam i nastavljam svojim putem. Njega me, ratnog izbjeglicu, stid išta pitati.

Umorna od traganja, već u očaju da pronađem nekoga tko će mi opisati taj opojni osjećaj bivanja u većini, bivanja u pravu i ispravnim, da ga i ja barem posredno doživim, nazivam prijateljicu, uspješnu poslovnu ženu kojoj sve, naoko, u životu ide po peesu. Danas je, kaže, imala važan sastanak s klijentima. Kroz uvježbani mi smijeh prepričava kako ju je prije sastanka šef pozvao sa strane i, pljesnuvši je po stražnjici, naredio joj da otkopča gornji gumb bluze. Što god će prodati proizvod, šapne mi zavjerenički. Iznova poražena, pozdravljam je i spuštam slušalicu.

Sjedam, naposljetku, na kej pored brončanog Potjeha. Zarivam, poput njega, glavu među dlanove i razmišljam, ne o jednoj, jedinoj i pravoj Istini, nego o istinama svih nas, o desecima tisuća brodskih realiteta u kojima svi mi živimo, pokušavajući proniknuti u razloge zbog kojih u tuđe cipele teško stajemo sve dok nas naše ne počnu žuljati. Pitam se otkuda nekima pravo – gdje su ga to našli, uzeli, ukrali?! – da osuđuju, pravo da ne prihvaćaju, pravo da se smatraju boljima, pravijima, dok već sutra i sami mogu biti osuđeni, neprihvaćeni, lošiji, kriviji. Kroz kakve to naočale gledaju oni koji misle da kakvi bjesovi neće jednoga dana doći i po njih?

Kako je to biti većina? Nitko od nas ne zna. Kako je biti manjina i misliti da pripadaš većini? Sve se nešto bojim i zamisliti…

 

 

 

17 comments

Skip to comment form

  1. Nikad kraja iznenađenjima na sbperiskopu. Autorica je podjednako zagledana u sebe i društveni prostor oko nje. Dobrodošla.

  2. Pozdrav novopridošlim mladim snagama. Samo naprijed. Samo nevina i čista mladost uz potporu nekorumpiranog iskustva može dovesti do pravih promjena.

  3. Nekada su nadu pružali mladi gnjevni ljudi. Danas nade nema, jer postoje samo mladi umorni ljudi.

  4. Dobro došla 🙂

  5. Samo se nadam da je Silvija netipična predstavnica svoje generacije, od koje je, unatoč tmurnoj stvarnosti, ipak za očekivati više optimizma i mladenačkog idealizma. Pretvarati sivo u ružičasto nije nimalo lak zadatak, ali mlad, inteligentan psiholog, a ona to jest, zna da je i slaba nada bolesniku bolja od beznađa.
    Think pink, ma koliko to smiješno zvučalo. Zaboravili smo da barem na to imamo pravo.

    1. Dijagnostika je prvi korak prema kritici, koja u sebi, ma kako paradoksalno zvučalo, ipak sadrži i nešto optimizma 🙂

      Svima zahvaljujem na dobrodošlici i komentarima!

  6. Također pozdravljam novu autoricu, sviđa mi se tekst, dobrodošla i sretno u pronalaženju odgovora i istine. Nije mi samo jasno, ako se vaša prijateljica ne osjeća poraženo, zašto bi ste to vi bili umjesto nje ? Ona ima dara za otkopčat dugme, a vi imate dara za pisanje, pomaganje, volontiranje, i to je to.

    1. Dobar dar zlata vrijedi. 😉

    2. Zaboravih napomenuti – svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima potpuno je slučajna. Također, opis moje šetnje tek je, nazovimo ga tako, postupak, a ne anegdota ili biografska crtica, pa je tako valja i (iš)čit(av)ati 🙂

      1. Romaneskno. Beletrizirano. A što je istina? Neka se čitatelji u “postupku” snalaze.

        1. Debelo bih podcjenjivala čitatelje SB Periskopa kada bih i pomislila da snaći se nisu u stanju.

          1. Ne sumnjam da ih ne podcjenjuješ. Ali, imam osjećaj da si reterirala od “anegdota” i “stvarnih osoba”. Nema potrebe.

  7. Pozdrav čovjeku u potrazi.
    Uvijek sam u manjini i baš mi je lijepo! 😉

  8. I vrijeme je da se neki novi pojave…mnogi smo ovdje već potrošeni..i pisanje mi je kao kada pas ganja svoj rep..
    Sretno!

    1. Kako misliš “potrošen”? Pa nisi ni počeo. 😀

    2. Brodman, ako komentare tretiraš kao tekstove, onda sam ja jedan od rekordera. Ne daj se! Nastavi: Onaj tekst, a ne komentar, o debelom popu ti je bio na vrhu čitanosti.

  9. @Brodman, baš zanimljiva konstatacija; hajde ju autorski obrazloži, možda ne završi na tome 🙂

Odgovori