O stablima, ljudima i psu: Postoji li aršin kojim se mjeri esencija ljudskosti

Korzo SB
Prekjučer se na slavonskobrodskom korzu dalo uočiti neko čudno komešanje. Neuobičajena pomutnja i gužva zavladale su inače do mrtvila mirnim trgom. Nastale su graja i pobuna, štoviše, pravi prosvjed.

– Ne može to tako! Ne smiju ih dovesti ovamo! – zadrečao je jedan još uvijek zeleni mladac.
– Oni uzimaju… uzimaju nam… – zapuhao se jedan zreliji.
– Vjetar! I tlo! – dovršio je mladac gorljivo.

Stabla na korzu šumorila su skladno. Sva do jednog imala su isti cilj. Nezadovoljstvo se čulo iz svake žilice svakog lista. Stabla su bila nečime vidno uznemirena, ogorčena – moglo bi se reći i gnjevna – i odlučila su to pokazati.

– I te… te boje! Pogledajte ih samo! Ja, evo, oduvijek sam bio točno ovakav, ma isti!, žut u točno ovoj nijansi, nikad nisam bio, sačuvajmebože… onakav! – posprdno je hračnulo jedno požutjelo stablo – Ili se, khm!, ili se toga barem ne sjećam – promrmljalo je sebi u granu.

Jedno se stablo od srdžbe toliko zatreslo da je ispod sebe u hipu stvorilo tepih zlatnog lišća.

– Oni nas ugrožavaju! U-grož-…!!! – deralo se iz korijenskih žila. Evo, samo da mi nije ovog metalnog postolja, sad bih im ja, ma sad bih ja njima pokazao!
– Tako je! – uskočio je opet onaj mladac. Zelen kao da je tek propupao, kao da je tek zagazio u svoje prvo proljeće, djelovao je neočekivano odlučno, kao da zna, ili barem misli da zna, o čemu šumori. – Eno, ja sam baš osjetio, nemojte misliti da nisam, točno je na mene palo manje kapljica kiše nego što je palo dok njih nije bilo! A oni tamo, da, eno ih, baš ti!, ukrali su mi upravo dvije zrake Sunca! Znate li vi što dvije zrake Sunca znače u današnje vrijeme?! – pljuckalo je ozlojeđeno drvce smrdljive martine po prolaznicima.

Bilo je sad posve jasno što se dogodilo. Drveće se na slavonskobrodskom korzu pobunilo iz straha pred nepoznatim, pred slutnjom o Drugome; iz čiste mržnje i gađenja prema onome što ne razumije. Ili se pretvara da ne razumije. Naivnom je prolazniku došlo da se zapita ne poznaje li svako stablo ono drugo u srž, ne dijele li slično iskustvo, različitosti oblika unatoč? Zapitao bi se promatrač otkriju li se doista tek ujesen boje krošanja i što to čini toliku razliku među biljkama, unatoč esenciji, onome što ih pobratimljuje još otkako je prva stanica proizvela klorofil.

– Ali zašto baš ovdje? I koga se uopće pitalo, ha, recite vi meni, koga se pitalo da ih se ovdje posadi?! Mene, evo, sigurno nije. Nikoga od nas se nije pitalo! Nas, uvažene i vrijedne članove parka, koji smo ovdje od, od… od… Ma oduvijek! – vriskao je jedan dugonja u mikrofon pred kamerom neke televizijske ekipe koja se na trgu posve slučajno zatekla.

Drveće se gordo njihalo razbacujući posvuda svoje šarene pamflete. Ovo je naše, mislili su, i mi smijemo što hoćemo.

– Vidjet ćete – zloguko je šuštao jedan starkelja crvenkastosmeđeg lišća – nas će posjeći, iščupati, presadit će mladice nekamo daleko, a umjesto nas posadit će njih. Izumrijet ćemo, neće nas više biti, vidjet ćete, pazite što vam kažem! – zatresao je uzdignutom mršavom grančicom.

Kao po didaskalijama zapuhao je listopadski vjetar i prosvjednici su se stresli od hladnoće i groze koja im je prostrujala žilama. Neki se mladi Garo mašući repom zaletio prema jednom od idejnih začetnika i podigao pored njega nogu. Zatim je veselo otrčao prema drugom i poškropio ga ostatkom mlaza, uvjeren, svojom psećom prirodom, da je svako drvo jednako i da su baš sva stvorena da bi ih on svojim vonjem prisvojio. Još malo i mladome će Gari biti draže drijemati u košari pored peći nego lunjati korzom po studenoj magli. Još malo – a čitavu je to vječnost jednog kloroplasta u nekome listu – i drveće s korza bit će sve jednako – golo i prazno, mrtvo i nijemo. I zapitat će se u tom trenutku možda iznova onaj prolaznik, tada već umotan u debeli vuneni šal, kada stablo prestaje biti stablom i kada čovjek prestaje biti čovjekom; koliko je potrebno da se drugom biću oduzme ono što nam ga čini bratskim, unatoč iskustvima i suštini koje dijelimo, kada ćemo i mi sami izgubiti ono što nas ne čini bezuvjetno vrijednima ali što nas vrijednima prikazuje u očima Drugog, te postoji li ipak onaj aršin kojim se mjeri esencija ljudskosti i kada li ćemo njime konačno biti izmjereni.

Korzo SB2

10 comments

Skip to comment form

  1. Osobno vidjenje drugih i drukčijih. Silvija piše slojevitosti i pametno.

  2. Aktualno i kreativno. Krasno obrađena tema bez uobičajenih nečitljivih frazetina i povijesnih reminiscencija. Bravo SIlva. Volio bih čitati više tvojih tekstova.

    1. Prelijep dio lepeze pristupa temi netolerancije. Neka cvjeta tisuće stilskih pristupa, moralnih približavanja, osuda i potvrda, neka svatko nađe za sebe cvijet koji definira Prirodu.
      Netko voli čitati Bibliju, a netko Grahama Greena koji u romane uvrštava motive iz Biblije.

  3. Odlična parabola.

  4. Bilo mi je zadovoljstvo, Silvija. Konačno pročitati nešto dobro.

  5. “Znate li vi što dvije zrake Sunca znače u današnje vrijeme?! – pljuckalo je ozlojeđeno drvce smrdljive martine po prolaznicima”- savršena primjena personifikacije u službi izražavanja osobnog stava i dublje filozofske poruke.

    Smrdljivi martini su štetočine – porodica stjenica. “Oštećuju cvjetove, listove ili plodove iz kojih rilcem-sisalom uzimaju sok, kojim se hrane.” I smrde kad ih diraš. U jesen ulaze u kuće. Ha, ha. Kako primjenjivo na demunštracije.

  6. The Economist: “Refugees are actually the least likely potential terrorists http://econ.st/1GhUNvS” – Izbjeglice su zapravo najmanje mogući “potencijalni teroristi”.

    https://plus.google.com/u/0/+TheEconomist/posts/WVRphfkaCub?pid=6209129489276130466&oid=100470681032489535736

    Zaključak – Neznanje je sranje.

  7. I na kraju prosvjeda stiže i Garo, obilježiti događaj u skladu sa svojom prirodom. Od njega je najmanje štete.

  8. Iskreno ugodno iznenađena odazivom, od srca zahvaljujem na komentarima.

    1. Vjerni čitatelji su takvi da sutra možeš napisati… iskreno sam neugodno iznenađena… Rulja.

Odgovori