Neki životi odvijaju se prema pričama

Povratak

Od gradova. Od rastanaka. Dva su to od četiri podnaslova zbirke pripovijetki Julijane Matanović. Neka se njezinim djelima i spisateljstvom bave oni vični i dorasli tome dok ja tek upijam njezine riječi, proživljavam svaku njezinu rečenicu u svojim intimnim malim historijama i promišljam je u ovakvim pokušajima. Julijana za sebe kaže da je nedovršena, da ima grešku u biografiji i da će, ispravi li je, ona sama prestati biti. Iz nedovršenosti, to znam i iz iskustva, nastaju priče. Julijana živi između svjetova, između ljubavi, između imena i gradova. Kaže da je u Zagrebu, koji je njezin baš kao što i nije i u kojem kao da otkriva subverzivne male znakovitosti koje joj odaju da priče nikada ne nastaju iz ničega, prvotno trebala ostati privremeno. Na određeno. Imala je, pripovijeda, namjeru vratiti se, slušajući – sve redom, vjerujem, dobronamjerne – savjete da ostane. Povratak se, kaže, smatra(o) porazom. Ako nekamo odeš i vratiš se onamo odakle si došao, nisi uspio. Povratci su, izgleda, nešto čega se treba prvo groziti, a zatim stidjeti.

Iz svoga grada otišla sam prije čitavih osam godina na studij u Zagreb. Činila se metropola tada Obećanom zemljom. Provincijskoj brucošici Zagreb je značio prvi pravi uspjeh, simbolizirao je prvi strmoglavi let iz roditeljskoga gnijezda. Let u neko nepoznato svoje. Donio je nove ljude, nova znanja, nove ideje i svjetonazore. Iz ondašnje mene, zajedno je s odlascima, povratcima, susretima i rastancima stvorio današnju mene, ovu koja ove retke o Zagrebu upravo ispisuje. Dugo je (i) Zagreb bio (i) moj grad. Istodobno je uz udobnu naviku predstavljao i neistraženi potencijal, vrelo prilika koje samo čekaju da budu zgrabljene. Većinu moga boravka ondje u njemu se nalazilo, koncentrirano i zgusnuto, moje naprijed.

U Brod me onomad pozivao tek sentiment; dragi ljudi i draga, nekad poznata mjesta. U kojem god su smjeru vlakovi gutali prugu koja je spajala moje gradove, putovanje je uvijek istodobno predstavljalo i odlazak i povratak. Za razliku od tih odlazaka i povrataka, odlučno sam onda odjeljivala svoje prošlo od svoga sadašnjega i budućega. Vjerojatnost i volja da se vratim u Brod nakon studija bile su minimalne do nepostojeće. Diploma nije tek predstavljala kraj jednog perioda i svršen posao, nego početak te nekakve sjajne budućnosti koju su nam na početku studija proricali.

Ipak, kako su gasnuli sjaj i blještavilo te budućnosti, polako se u mene, u moj, već tada poluodrasli um, ušuljala nemila ideja o povratku. Slušala sam priče kolega koji mjesecima bezuspješno u Zagrebu traže posao opirući se još uvijek svojim povratcima. Pitali smo se kada je i kamo ishlapio sav taj potencijal neistraženoga grada. Tko je zgrabio sve te prilike za koje nam se nekada činilo da nam se smiješe nadohvat ruke? Zagreb se počeo činiti sivijim i tvrđim nego ikada. Plašila sam se da će mi pokazati svoju nemilosrdnu stranu koja će u potpunosti zasjeniti sve ono zbog čega sam ga strastveno voljela, stranu koju su neki moji prijatelji već onda dobro poznavali. No, i dalje mi se Brod – ne sâm grad koliko ideja povratka u nj – činio nelagodnim i turobnim. Povratak jednako neuspjeh. Nedovoljnost, neadekvatnost, neispunjenost, neostvarenost. No, nažalost, ma koliko grubo ova rečenica zvučala, Zagreb mi u tom trenutku nije više nudio gotovo ništa vrijedno ostanka. U Brod sam se vratila, prije točno godinu dana, s koferom punim poraza. Istovremeno ulazeći u procese prebolijevanja – kroz šok, poricanje, ljutnju, tugu i prihvaćanje – gubitka Zagreba i onoga što je značio, i ponovnog učenja izblijedjelih brodskih puteva, prizora i mirisa. Valjalo je podmazati stare, zahrđale brave i lokote da bih otvorila, prozračila i osunčala prostore koje sam napustila vjerujući da se neću vratiti.

Malo pomalo, izgrađujem ovdje neki novi, drugačiji, naoko odrasli život. Krenula sam od svog brodskog mikrokozmosa – vlastite sobe, obitelji, kruga prijatelja. Pronalazim, većinom iznova, ljude koje smijem i želim nazvati svojima. Posao je, tješim se možda, taman po mjeri jedne početnice. O njemu odbijam razmišljati unaprijed – čuvam živce, što bi rekli stariji. Ipak, nije mi dovoljan pa tražim i mimo njega prilike za djelovanje. Neočekivano, brodske prosinačke magle polako u meni bude neobjašnjivi osjećaj nekakvog inata. Razlikuje se on od onog „balavog“ i nestrpljivog osjećaja da moram promijeniti svijet; a, ne!, radi se o možda tek podjednako utopijskom, ali polaganijem, odmjerenijem osjećaju da trebam mijenjati svoj svijet. Ne radi se više o grandioznom pozivu, nego o poniznoj dužnosti. Netko bi cinično dobacio da pomireno i pognute glave prihvaćam status quo. Da priznajem pobijeđenost. Meni se, pak, čini, baš stoga što ne želim priznati poraz, što neću da budem ona koja nije uspjela, dok se uspjeh mjeri tek jednim parametrom, da tragam za načinom kako povratak vidjeti i (pre)živjeti ne kao poraz, nego tek kao dio fabule i tkanja životne priče. Kako u sebi probuditi zaspali, bezizražajni, otupjeli, nijemi Brod i kako ga, zbog sebe i zbog njega, učiniti opet svojim. Osmišljavam metodologiju kojom ću Brod iznova uplesti u sebe, učiniti ga dijelom odraslije, ostvarenije mene. Jedna od tih metoda je i pripovijedanje. O Brodu je već ispričana stotinu i jedna priča i, iako se neki boje da se više nema što pričati, ja svoj povratak vidim baš kao obrat u fabuli i nastavak pripovijetke. I tako se kroz poraz u povratku počinje nazirati izazov. Kroz nemoć i ljutnju – optimizam. Svako mirujuće tijelo ostaje u stanju mirovanja sve dok ga vanjska sila ne prisili da to stanje promijeni – fizikalna je to zakonitost koju se vrlo precizno može primijeniti na žive priče živih ljudi. Energija ne nestaje, samo prelazi iz jednog u drugi oblik. Svršetak jedne priče pretače se u početak nove.

I dalje se ja, ne u Zagreb, nego Zagrebu, povremeno vraćam. Hedonistički, frivolno i bez obaveza, kao živom, toplom ljubavniku koji me, poput tisuća svojih drugih priležnica, strpljivo čeka i iskreno mi se raduje. A potom me nesebično ispraća jer zna i razumije da još imam nedovršena posla negdje jugoistočno niz prugu koja me k njemu i od njega vodi. Pitam se – zamišlja li da ću se i njemu jednom opet, možda zauvijek, vratiti?

Julijana vjeruje da se, baš kao što se neke priče pišu prema životima, neki životi odvijaju prema pričama. Možda je baš ovakvu priču od gradova i rastanaka netko meni nepoznat davno napisao i pospremio u kakvu zaboravljenu ladicu. Možda svojim životom, igrom, inatom, upiranjem glavom u zidove, kroz odlaske i povratke istodobno u poglavljima živim neku već ispripovijedanu, i pripovijedam neku već proživljenu priču.

 

 

18 comments

Skip to comment form

    • Maki on 21.12.2013 at 07:35

    … Pronalazim, većinom iznova, ljude koje smijem i želim nazvati svojima…

    Bit će ih sve manje, ma gdje bila.

    1. Neki će se osuti, a neki će, nadam se, ipak ostati.

    • trol on 21.12.2013 at 08:26

    …i onda skužiš da si sam, i postaneš zreo, odgovoran čovjek… 🙂

    • on 21.12.2013 at 10:29

    Ako te obuzme želja da redefiniraš Brod, da ga načiniš boljim, da pronađeš neki novi smisao i ljepotu u njemu, samo sjedi mirno i malo pričekaj – proći će te.

    1. hahaha .. tako nekako! Grad čine ljudi, kod nas pogrešni – očito.

    2. A u prošlom su mi tekstu zamjerali pesimizam 😀
      Nažalost, još uvijek duže sjedim u iščekivanju ovih navala entuzijazma.

    • Siga on 21.12.2013 at 10:37

    Intrigantna usporedba Zagreba s uvijek pripremnim ljubavnikom. Da, tko zavoli Zagreb, ostaje na njega trajno navučen. A i nije se teško navući na Zagreb.

    1. Ima nešto pomalo destruktivno u tome, zar ne?

        • Siga on 21.12.2013 at 15:31

        Vratiti se u Brod “da bih otvorila, prozračila i osunčala prostore koje sam napustila vjerujući da se neću vratiti”, i voljeti oba grada čini se zrelo i konstruktivno, bolje nego gubiti vrijeme čekajući uspjeh u Zagrebu. To je i osobna pobjeda nad predrasudama i strahom od “back to black”.

  1. Važno je znati utješiti samog sebe. Takav je ovo tekst. Tko zna, možda utješite i druge.

    1. Utjeha? Umirenje savjesti? Redukcija kognitivne disonance? Kako za koga.

  2. Ako već govorimo o osobnom doživljaju, dopustite mi opisati moj slučaj, koji je dijametralno suprotan!
    Odlazak u Zagreb prihvatio sam ne kao prvi samostalni let, već kao odlazak iz slobode u zatvor.
    Zagreb i ja, dva krvna neprijatelja u relaciji punoj “mrženje na prvi pogled”.
    Prevelik, presiv, prezagužvan, prenspontan, prepokondiren grad i (većina) ljudi.
    Dodajte tome stvarno prekrasne ljude koje sam u gimnazijskom razredu ostavio, nepostojanje ikakvih kontakata i poznanstava u novopečenoj metropoli… Dodajte namjerno potisnuta, ali u podsvijesti prisutna sjećanja na liječenja u djetinjstvu… Dodajte na kraju materijalnu situaciju koja je daleko potrebama nadilazila potencijale, a ogledala se i u smještajima koji nisu bili ni do koljena vlastitoj sobi u Brodu, a koje smo od milja zvali “Sheratonima”… I dodajte na kraju navlačeći rat i najstrašniju od svih vijesti doznatu u klaustrofobičnom boksu telefonske long distance govornice u Jurišićevoj (jer nije bilo ni mobitela ni e-mailova, pa čak ni kućnih telefona).

    Bijeg je bio u svakotjednom povratku u Brod (premda je putovanje u jednom smjeru vlakom trajalo po 7-8 sati!)

    Završetak studija je značio slobodu odbiti sve ponude za ostanak u tamnici i otvorena vrata zatvora za povratak u Elizijum, u Brod!

    Desetak godina kasnije ostale su samo modrice od udaranja glavom o zid, ostalo je samo razočarenje na sjećanje odbijenih zagrebačkih prilika i samo želja za odlaskom.

    Eto, svaka hiža svoga križa, zar ne?

    1. Bašiću, moja je priča slična tvojoj. U kakvoj smo zabludi živjeli! Ali, dok dišem, nadam se- da ću iz Broda otići. Za Brod treba imati strpljenja kao za hendikepirano dijete.
      Jesi li pomislio ikada da je za Bosance Slavonski Brod danas kao nama Zagreb jučer?

    2. Da ne pomislimo kako smo blesavi nekada bili, možda ne bismo ni shvatili da star… ahm, odrastamo 🙂

        • Maki on 22.12.2013 at 14:51

        Putovanje je uspoređivanje, a život je putovanje.

      • on 23.12.2013 at 09:39

      Ti si junače car.

  3. Silvija, cijeli živo tje borba, dilema između pogrešnog i ispravnog…pokušaj to shvatiti kao izazov,vođena intuicijom i vlastitim srcem i razumom, mnogo ćeš postići…želim ti puno sreće !

Odgovori