Mario Brajković: Cogito, ergo sum

nogometplusKažu da je filozofija jedna od tri stvari, uz kazalište i demokraciju, koja je dva puta izumljena. Prvi puta u staroj Grčkoj, a drugi puta u evropskom ranom novovjeku. Tu je značajnu ulogu odigrao Francuz Rene Decartes utvrdivši da svaka negacija mora sebi učiniti jednu iznimku objašnjavajući kako želudac ne može sam sebe probaviti, ili da proždrljivac ne može sam sebe pojesti isto tako ni sudac ne može sam sebi presuditi. Na kraju je stigao do premise: „Mislim, dakle jesam“ koju su sigurno čuli i u HNS-u jer i oni postoje, a vrlo vjerojatno i misle, mada to još samo treba pravomoćno dokazati. No, vratimo se filozofiji koja je prisutna svuda oko nas, dapače objedinjuje sva znanja i ima je u povijesti, književnosti, umjetnosti, matematici, statistici, ekonomiji pa i nogometu i sportu, općenito.

Mali su sretnici od novinarskog pera poput Antona Samovojske koji o nogometu znaju skoro sve, pišu godinama, filozofiraju i govore često, a da su u isto vrijeme bili i jako dobri igrači velikog ili hakleri malog baluna. Većini nogometnih kroničara karijera je okrenula leđa kao uspješnim igračima ili trenerima, neki jednostavno nisu imali vremena naporno trenirati, a neki su se u sportskom novinarstvu zatekli potpuno slučajno. To nikako ne umanjuje značaj njihovog mišljenja i adekvatno valoriziranje nogometne filozofije bilo da se priča o igri, odnosno akceptiranje neoborivih činjenica ako se govori o odnosima oko igre. Kao da je ekskluzivno pravo da o nogometu pišu i govore samo oni koji su se njime nekada aktivno bavili. Ima ih koji su počeli kao igrači, pa preko noći postali treneri, visoki funkcioneri, menadžeri, selektori, vlasnici kladionica, sportski komentatori i štošta drugo sadržano u jednoj osobi. Za takve ne bi bilo čudo da završe i kao podvornici ili oružari u kakvom nižerazrednom klubu jer jednostavno oni to znaju najbolje. Usporedivši situaciju s boksom vidimo da najveći poznavaoci, kroničari i novinari koji ga prate nikada se nisu pošteno potukli u životu, a kamoli ušli u ring pa ipak sve znaju o plemenitoj vještini. Kao da je nužno da se netko bavi(o) nogometom kako bi mogao utvrditi da je golman šupalj, centarhalf pliva, ili je napadač nedovoljno brz. Ili da je libero „alibi igrač“, sudac lopov, a trener domaće momčadi zamolio kuma da mu uplati „hendikep X“ na vlastitoj utakmici.

Prije dvadesetak godina pravio sam društvo tada perspektivnom treneru vozeći ga po seminarima u organizaciji HNS-a koji su se održavali diljem Lijepe naše pa sam često puta  prisustvovao predavanjima bivših nogometaša o tehničko-taktičkim varijantama ekipe vatrogasaca iz obližnjih sela koji su već nakon tri uvodne rečenice dovođeni u ravnopravan položaj sa reprezentacijom Brazila iz 1958. godine. Količina gluposti koja se mogla čuti na takvim predavanjima bila je proporcionalna količini legalno isplaćenih  troškova i dnevnica za predavače koji su uvijek angažirani iz udaljenijih krajeva. Ako je seminar u Dubrovniku predavači bi bili iz Slavonije. Ili obratno. Bilo kako bilo tada sa pločom i kredom, kasnije pomoću grafoskopa, a danas video linkovima, nogometna filozofija prenosila s onih koji znaju  (ili bar tako misle) na one koji su znanja željni. Samo što danas moderna tehnologija i zakonska odredba o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru onemogućava neposrednost i bliski kontakt sa predavačem kroz oblake duhanskog dima i glasnogovorenje svih u jedan glas. Nakon pola sata takvog predavanje skužiš da nitko tu nikoga ne sluša već svi predaju i prosipaju ogromne količine nogometnog znanja koje su stekli kroz dva poluvremena utakmice, utvrdili u produžecima, a kao papagaji ponavljaju jedno te isto ostatak života uz belot, trešetu, gemišt i bevandu u klupskom kafiću. Od lokalnog seoskog derbija do Svjetskog prvenstva dođu prije nego ispiju prvu politru, a nakon druge razglabaju o pravilima sudačke organizacije.

– „Što će međašni sudac učiniti ukoliko u teren utrči nerast, a što ako uleti rasplodna krmača za vrijeme dok se utakmica igra?“- upita dežurni šaljivdžija.

– „Mene j…. konje jedan“ – odgovara narcisoidna budala koja brani struku, drži pravilnik ispod guzice i spremno isčitava odgovor na postavljeno pitanje. „U oba slučaja sugerirati će glavnom da pokaže prascu crveni karton i da suspendira farmu sa koje su utekli. I naravno dosuditi će slobodan udarac za gostujuću ekipu na mjestu gdje je prasac ili prasica utrčao/la u teren.

Na žalost, ovakvih nogometnih filozofa ima u svakom mjestu, u mnogim klubovima, upravama, izvršnim odborima, savezima i podsavezima i njihove su zasluge nemjerljive, a može ih se kvalitetno iskoristiti za obavljanje raznih poslova. Kao recimo oni Rumunji što spužvom i helikopterom isušuju nogometno igralište. Doduše nema dokaza da su isti biseraši nogometno znanje stjecali u kampovima HNS-a, ali sve je to slično. Naši bi vjerojatno koristili džoger i metlu te nije ni čudo kada se takvi i slični kadrovi kroz samo nekoliko godina predanog rada u nogometu (sa spužvom, metlom i džogerom) plasiraju  na delegatske i kontrolorske liste, u odbore, vijeća i komisije za očuvanje tradicije i održavanje glasačkih mašinerija. Tek onda im ništa ne možeš. („Gdje si ti bio  kad sam ja sa spužvom prao glavno igralište?“ )

U jednoj kolumni na lokalnom SBPeriskopu najavljivao sam i nadao se da će USKOK „napasti“ za trajanja prošlog SP kada se oni koji drže pečate i zakone u hrvatskom nogometu malo opuste u Brazilu no to se nije desilo jer očito nikome nije u interesu uvesti red u CRO nogomet. Kada bi se to desilo zatvori bi preko noći postali puniji, mnogi klubovi zbog malverzacija bi se morali rasformirati, a oni koji bi prošli nekažnjeno prebacili bi se u druge sportske organizacije i tek onda bi nastao kaos. Ovako svi seru na istu hrpu, a i reprezentaciji sasvim dobro ide. Jedino možda ne bi bilo loše umjesto naziva „močvara“, koji je izmislio bivši ministar Jovanović, za krovnu organizaciju i odnose oko nje promijeniti naziv u „kenjara“.

Bogu hvala pa su Švabo i Špaco živi i aktivni pa ni kvalitetne nogometne filozofije ne nedostaje. Na Tomislava Ivića sjećanja su svježa, a on je filozofirao najbolje. Barba Luka, ne Bebić nego Kaliterna, („Igra daje gol, a ne igrač“) i Biće Mladinić („Bod je dobar pa makar i u Solinu“) su nas davno napustili ali još uvijek njihove postavke žive kako u struci tako i kod navijača.

Zahvaljujući nogometnim filozofima koji žive ili su živjeli u prvom redu za njega, tek kasnije  od njega, uz spomenute kazalište, demokraciju i filozofiju nogomet je valjda jedina stvar koja se svakim danom iznova rađa i otkriva pa makar se igrao  u Hrvatskoj i to po pravilima HNS-a.

3 comments

  1. Postoje nogometni filozofi, a Brajković je sbperiskopov.

  2. E sad Brajkoviću, nemoj pretjerivati s tim uskokom. Pomisliću da si ti vragec. Svako malo uskok, evo samo što ih nisu pritvoril, evo saće napravit reda i slične pizdarije. Pusti se toga. Od toga se kruha nećeš najest.

    A izgleda ni od nogometa nećeš. Sve čekam kad ćeš otkriti “javnu” tajnu, a ti se još iščuđavaš tko sve nije na kojoj funkciji u nogometu. Naime, znaju to vjerojatno i tvoja djeca pa ih priupitaj, da bi došao na neku dobru poziciju u nogometu, jedan od preduvjeta je da si zaposlen na HŽ. Godinama su se kadrovi regrutirali sa željeznice. Kasnije umjesto HŽ-a, prebaciše se na navodno demokratsku HZ, ali što je jedna kvačica.

  3. Malo me zabolila glava od filozofiranja u uvodu, ali, za Maria, izdržao sam do kraja, makar nikad ne čitam tekstove o nogometu.

Odgovori