Ladislav Babić: Temelji kapitalizma

Ljudi pričaju o socijalizmu i kapitalizmu, a da uopće ne razumiju bit i jednog i drugog sustava. Premda socijalističke ideje nalazimo u tragovima od najranijih vremena, kao organizirani pokret socijalizam se javio uspostavom kapitalizma, reagirajući na njegovu evidentnu (kako kome, s obzirom na njegov položaj u sistemu društvene reprodukcije, obrazovanost i humanističke etičke zasade) neljudskost baziranu na razlici u posjedovanju sredstava za proizvodnju i prirodnih bogatstava. U fetišizmu vlasništva koji se proširio i na one koji skoro ništa ne posjeduju, jer bogati posjednici upravo šire strah da će se prvo njima oteti. Da bi se razumjeli temelji kapitalizma treba poći od njegova nastanka, što mnogima – uslijed nedostatka obrazovanja ili neprihvaćanja činjenica – nije jasno, i stoga nesvijesno ili svijesno stvaraju krive zaključke. Poput:

„Socijalizam kaže da mi dugujete nešto jednostavno zato što postojim. Kapitalizam, nasuprot tome, rezultira nekom vrstom realnog prisilnog altruizma: možda vam ne želim pomoći, možda mi se ne sviđate, ali ako vam ne dajem proizvod ili uslugu koju želite, gladujem. Dobrovoljna razmjena je moralnija od prisilne preraspodjele.“

Pođimo od krive pretpostavke da društvo navodno duguje nekom nešto „samo zato što postoji“, mada bismo tu mogli opširno raspravljati o humanističkoj etici ugrađenoj ne samo u filozofske sisteme već i u sve religije (da ne poznajem licemjernu i gramzljivu ljudsku narav, rekao bih kako je čudno da gdje živim ima 86% katolika!). Ostavimo se razmatranja dali i najvećem ljenčini društvo duguje makar samo poštivanje života, no – pokušajte bez dozvole hvatati zeca, pecati ribu, brati gljive ili se nastaniti ma i u nekoj pećini na terenu kojeg niste vlasnik, da upoznate to „štovanje“. I arhaični pripadnik plemena kojeg se ono odreklo, imao je slobodu življena za svoj račun, bez straha od ispisivanja kazne zarad „bespravno“ ulovljene ribe kojom se održavao na životu. Što je posljedica uvođenja vlasništva i tretiranja svega (i čovjeka) kao robe, čija se vrijednost određuje ne samo načinom proizvodnje i odnosima u njoj, već i tržišnim „zakonitostima“. Svaki proizvod nije roba; ni riba nije prvenstveno roba, već – s gledišta ljudske egzistencije – prehrambeni artikl neophodan preživljavanju, dok mu tržište ne oduzme taj atribut istovremeno lišavajući prava na preživljavanje onom tko je ne može kupiti. U svim propalim kvazisocijalističkim sistemima nikome ništa nije bilo poklonjeno. Ljudi su kruh svoj svagdašnji zarađivali vlastitim radom. Prezentirani citat podrazumijeva da se u socijalizmu nekome nastoji oteti – navodno marljivim radom zarađena imovina u kapitalizmu. Nego što! Cijela povijest kapitalizma nije posljedica nerada, lijenosti i nesposobnosti jednih a ingenioznosti drugih, već nasilja i ordinarne pljačke od samih početaka njegova nastanka (ustvari, nepotrebno je razdvajati, jer pljačka nije doli nasiilje). Pa, krenimo na izvorišta kapitalizma koja se vole zaboravljati, kao i pokolje Indijanaca ostaci kojih su zajedno s preostalim bizonima smješteni u rezervate, a na čemu se ispredaju velebne priče o američkom uspjehu i demokraciji. Tko jebe dva milijuna pobijenih „divljaka“ na čijoj otetoj zemlji (oni nisu poznavali vlasništvo nad zemljom, ali u etičkom smislu to ništa ne mijenja. Sem za one kojima je etika terra incognita) su izgradili privatna carstva, a sada prestrašeni preventivno jauču da se nešto njima (upravo ono što su sami oteli!) sprema prisilno oduzeti – preraspodijeliti. Preraspodjela i otimačina su sasvim različiti pojmovi. Prvi počiva na pojmu pravednosti, a bezobzirno otimanje tuđe imovine na nepravdi – rekli bismo i nezakonitosti, da se ono a posteriori upravo zakonima ne „legalizira“ kako bi se fiktivno pravdala zakonitost postupka stjecanja i stečenoga.

Vratimo se u Englesku 15. stoljeća – počecima rađanja kapitalizma, kad su „ovce pojele ljude“. U to vrijeme, privatno vlasništvo nad zemljom nije bila opća kategorija. Ona bijaše (osim lordovskih posjeda) zajednička – općinska, ili u zakupu na određeno vrijeme, s eventualnim naslijednim pravom do drugog ili trećeg pokoljenja, i tek je nezakonitim i prisilnim procesom ograđivanja došla u privatno vlasništvo lordova zemljoposjednika! Nakon nasilne otimačine, baš kao u slučaju pridošlica na američki kontinent, oteto bijaše zakonski „legalizirano“ čime se ništa ne briše način dolaženja u posjed – krađom! Širom regije to je dan danas izvedeno i izvodi se na perfidnije i podmuklije načine. Svaki humanist može samo reći „jebeš takav zakon i takvu legalizaciju!“. O tome sam puno pisao, pa će koga to zanima potražiti i od relevantnijih autora. Spomenimo usput, da oni koji govore kako sistem u regiji nije kapitalistički – gajeći njegovu idealističku viziju, pred očima imajući najrazvijeniji Zapad o kojem pojma nemaju (pa da su i cijeli život tamo argatovali) – ne shvaćaju povijesnu utemeljenost ni bit ovog sustava. U regiji je u tijeku, negdje više a negdje manje privedena kraju, prvobitna akumulacija kapitala – prva faza kapitalizma! Dakle, već u samoj osnovi sustava kojeg njegovi pobornici (interesno vezani, jer su na njegovim temeljima izgradili carstva, karijere i egzistencijalne niše) brane, leže nasilje i otimačina (nemojmo sad o kolonijalnoj i postkolonijalnoj otimačini suvremenog, zrelog kapitalizma), što oni jednako brzo (namjerno, dakako, sem ako nisu totalno neobrazovani) zaboravljaju. Upravo kao pokolj milijuna domorodaca ili sve vrste genocida u prošlosti. Oni žive isključivo danas, od povijesti ne uče ništa, a zašto bi se bavili utopijskim zamislima o pravednijem svijetu budućnosti, kad im je itekako dobro!

Objektivni lako razlikuju stvarnu povijest kapitalizma – onu dokumentiranu u povijesnom vremenu – i onu apologetsku koju nameće kapitalistička ekonomija, očišćenu „iskonskog grijeha“. Marx u prvom tomu „Kapitala“ jasno ilustrira taj mit:

Ova prvobitna akumulacija igra u političkoj ekonomiji otprilike istu ulogu koju u teologiji igra greh prvog čoveka. Adam zagrize u jabuku i time se greh svali na ljudski rod. Poreklo greha objašnjava se pričanjem jedne anegdote iz prošlosti. Isto je tako u davno minulo doba bila na jednoj strani elita vrednih, razboritih i pre svega štedljivih ljudi, a na drugoj lenji nevaljalci, koji su proćerdah sve što su imah, pa i više od toga. Svakako, legenda o teološkom prvom grehu priča nam kako je čovek bio proklet da u znoju lica svoga jede nasušni hleb; no priča o ekonomskom prvobitnom grehu otkriva nam kako to da ima ljudi za koje ova božja zapovest ne važi. Svejedno. Tek tako se dogodilo da su prvi nagomilali bogatstvo, a oni drugi nisu više ništa imali da prodadu osim rođene kože. I od tog praroditeljskog greha postoji siromaštvo velike mase, koja još i danas, uprkos svemu radu, nema šta da proda do sebe samu, i bogatstvo jedne šake ljudi, koje neprekidno raste, iako su oni odavno prestali da rade. Ovakve bljutave detinjarije još prežvakuje g. Thiers, sa svečanom državničkom ozbiljnošću, pred nekad tako duhovitim Francuzima, radi odbrane propriété (vlasništva). A čim je u pitanju svojina, nameće se sveta dužnost da se stanovište dečjeg bukvara utvrdi kao jedino ispravno za staro i mlado i za sve stupnjeve razvitka. U stvarnoj istoriji osvajanje, podjarmljivanje, pljačka i ubijanje, jednom reči nasilje, igra, zna se, glavnu ulogu. U krotkoj političkoj ekonomiji oduvek je vladala idila. Pravo i »rad« bili su oduvek jedina sredstva za sticanje bogatstva, razume se uvek sa izuzetkom »ove godine«. Stvarno, pak, metodi prvobitne akumulacije sve su drugo samo ne idilični.“

Kao što se u ime izgradnje nacionalne države na zločinačkim, nacionalšovinističkim principima etničke čistoće, nastoji u javnosti (s velikim uspjehom) revidirati povijest, duboko zakopati sjećanje na zajedničku prošlost naroda ovih prostora, tako se i u ime očuvanja bogatstva stečenog otimačinom i nasiljem, nastoji ušminkati stvarna povijest njegova stjecanja. Dapače, čak se svijesni ljudi, koji traže pravedniju raspodjelu – počivajuću na radu i primjerenom, a ne nerealnom nagrađivanju različitih doprinosa raznoliko (ne)talentiranih jedinki – nastoje optužiti za otimačinu! Dostojno stvarno zločinačkog sustava i mentaliteta ljudi koji u osnovi ne moraju biti zločinci, ali svojim egoističnim pragmatizmom brišu grijehe zlikovaca: „Tko je jamio, jamio je!“. Licemjerje je karakteristika sviju nas, kod nekih manje kod drugih više podnošljiva, a ponajmanje kod onih koji ga ciljano upotrebljavaju u očuvanju onog što im po božjim ili etičkim zakonima ne pripada. A pravni zakoni ionako su samo šminkeraj formuliran radi vladajućih elita (što bi trebalo biti vidljivo i iz do sada rečenog). Početkom 19. stoljeća vojvotkinja od Sutherlanda pretvorila je u pašnjake za ovce cijelu svoju grofoviju, što je prouzročilo izbacivanje i društveno „istrebljenje“ preko 15000 stanovnika u razdoblju od 1814. do 1820. Farmer iz Sutherlanda pisao je o tim događajima:

„Zaprepaštenje i zbunjenost su bili ekstremni. Malo ili nimalo vremena je dobiveno za uklanjanje osoba ili imovine, ljudi nastoje ukloniti bolesne i nemoćne prije nego ih dostigne požar; sljedeće, bore se kako bi spasili najvrednije njihovih učinaka. Plač žena i djece, rika uplašenih goveda, lovljenih u isto vrijeme od lajućih pasa pastira usred dima i vatre, sve skupa je predstavljalo scenu koja u potpunosti nadmašuje opis – to je potrebno vidjeti da bi se vjerovalo.“

Jedan od lijepih primjera stvaranja proletarijata, ljudi kojima je jedina imovina njihova radna sposobnost, koju moraju prodavati na – pazi sad – „tržištu rada“, ustvari eufemizmu za tržište radnika (živih ljudi)! Tržište roblja ponosnog raditi za gazdu (svog stvarnog vlasnika) koji ga doduše ne smije tući i silovati, ali može otpustiti, zamijeniti jeftinijom radnom snagom iz bazena sve nezaposlenijih (automatizacija smanjuje cijenu radne snage i umanjuje potrebu za njom), premještati na poslove koje zamisli, čak i u druge dijelove zemlje ili kontinenta, odrediti nadnicu po vlastitoj volji i na ine načine šikanirati roblje koje nije ni svijesno da je upravo to. Roblje, stvar kojom drugi raspolaže, roba koja se na tržištu prodaje kao i krastavci ili hrana za stoku. Tko želi, naći će bezbroj povijesnih svjedočenja o prvobitnoj akumulaciji kapitala nastaloj otimačinom.

Kad se povijesne činjenice povežu sa suvremenim otimačinama, proganjanjima Indiosa pri krčenju amazonskih prašuma, sudbinom Aboridžina, ratovima pokretanim svijetom radi nalazišta minerala, patentiranjima genoma prirodnih biljaka, perfidije da plaćanjem softvera niste i njegov vlasnik (što mnogi nastoje prevazići tzv. slobodnim softverom, odnosno otvorenim kodom), da ne nabrajamo dalje, induciraju zaključak: Ako – a do sada je to slučaj – argumenti, činjenice, pregovori (biste li vi pregovarali s kradljivcem svog televizora?) i ini racionalni postupci ne dovedu do ispunjenja zahtjeva sve većeg dijela populacije za održivim, pravednijim, ekonomski, socijalno, politički, ekološki i bioetički moralnijim sustavom, zašto bi trebalo žaliti za žrtvama (sem nevinih) neke eventualno krvave revolucije? One to zalužuju djelima kojima su u crno zavili, upropastili ili poubijali stanovnike planete tijekom polumilenijskog postojanja izrođenog sustava (mnogo više nego su to pseudosocijalizmi učinili u sedamdesetak godina postojanja). Što ne znači da on nije iznjedrio i dobre stvari, no gledajući optikom odnosa uloženog (propalih ljudskih života) i koristi, stvar bi trebala biti sasvim jasna. Onima kojima je život na prvom mjestu. Humanizam nije ni teorija, ni igra – on se dokazuje u praksi, ali ne izigravanjem „uljudbe“ prema zločincima. Kapitalizam je, štogod tko mislio, prema tragovima koje je ostavio za sobom (u ljudskim žrtvama i devastaciji cijele planete) zločinački sustav, što sve više ljudi shvaća, tražeći afirmaciju humanizma namjesto profita. Kapitalist bi i vlastitu majku faširao, samo kad bi mu to donijelo profit. Mislite li da je to pretjerivanje, pogledajte film „Soylent Green“, a tko samo odmahuje rukom neka se prisjeti da naučna fantastika propituje moguće svjetove, i da su se ne jedna predviđanja – od Verneovih do Orwellovog velikog brata koji vas svakodnevno promatra dok šećete gradom, a ni ne slutite gledaju li vas satelitske oči i kolike podatke o vama skuplja vaš mobitel ili internetski portal po kojem krstarite – ostvarila.

Ovaj sasvim ograničeni pregled ima za cilj upozoriti na temelje cijelog sistema, što zločinci, njihovi jataci, podržavatelji i naivni građani jako vole „zaboraviti“. Francuski filozof Alan Badiou, govori:

U suštini, današnji svet je upravo onaj što ga je, genijalnom anticipacijom, nekom vrstom istinite naučne fantastike, Marks najavljivao kao razvijanje u celosti onih iracionalnih i, istini za volju, čudovišnih potencijala kapitalizma. Kapitalizam poverava sudbinu naroda malobrojnoj oligarhiji. U izvesnom smislu, to je banditski režim. Kako se to može prihvatiti da zakon sveta uspostavljaju nemilosrdni interesi jedne kamarile naslednika i skorojevića? Zar se ne mogu s razlogom nazvati „banditima“ ljudi kojima je profit jedina norma? I koji su spremni da, u službi te norme, pregaze milione ljudi ako je potrebno? To da sudbina miliona ljudi zavisi od proračuna takvih bandita sada je tako očito, tako upadljivo, da prihvatanje te „stvarnosti“ kako kažu banditska piskarala, svakoga dana sve više iznenađuje.“

Izražavaju li i „banditska piskarala“ čuđenje nad prihvaćanjem opisane stvarnosti, onda je jasno da nešto nije u redu s ljudskom vrstom. Jeli mazohistički uživati u naizmjeničnim euforijama, tugama, suzama, jadikovkama i smrtima, tek manjem dijelu (preživjelog) čovječanstva uzvraćenih nekom vrstom blagostanja na račun svojih bližnjih, a nikad ni blizu onom „kamarila naslednika i skorojevića“, ili se naprosto radi o paraliziranosti životinjskom strahom roblja pred svojim gospodarima, svodi se na isto. Da gospodar ne otpušta svojevoljno svoje robove, to je jasno, a ako se to i izuzetno desi, jedino što mu daje za poputbinu je savjet – svijet je prostran, širok ti drum! Shvatiti osnove, biti, suštine na čemu nešto počiva je preduvjet razumijevana. Svi smo mi građeni od atoma – da ih kojim slučajem ukinemo – svemir bi bio tek kaos ispunjen kretanjima nežive tvari, život i sve što on nosi sa sobom bi se naprosto raspao. Opisana bit kapitalizma, na kojoj je ustrojen – nasilje i otimačina – da se može povratno odstraniti od početaka njegove geneze, isti bi čas urodila propašću rockefellerovštine i glembajevštine na kojima je sustav građen. Naravno da, kao što nije moguće ukinuti atome, nije moguće ni povijest promijeniti, ali je zato itekako moguće spoznati na čemu suvremeno društvo (zapadnjačko) počiva, i preusmjeriti njegov razvoj u humanije vode. Jednako je jasno da shvaćanje biti ne podrazumijeva automatski i razumijevanje suštine kojoj je ona potka – za to treba dublje i otvorenog uma uroniti u problem – ali je preduvjet za to. Između žrtve i zločinca nema fifti-fifti odnosa, zato ponajveći teret – milom ili silom, što će sami morati odabrati – moraju podnijeti potonji. Bez straha da će ih to baciti u siromaštvo, ali svakako lišenih todorićevskih (primjer je tek kocka leda u čaši, spram ledenih santi bjelosvjetskih gramzivaca) vila, helikoptera, jahti, zatvorenih plaža, vlasništva nad otocima,… Što ne znači da u ograničenom obimu, kao posljedica svog rada, truda, invencije, ulaganja i pravedne raspodjele stvorenoga (ograničene čovjekom na način kao što on sve ograničava – od brzina na autocestama do broja dozvoljenih bračnih partnera!) pojedinac neće moći posjedovati neke od tih stvari. Ali ne na račun cijelog čovječanstva koje će financirati barabe i njihove potomke.

 

 

11 comments

Skip to comment form

  1. Posljednji pasus jasan je stav autora u smislu “što da se radi”. Pitanje je samo kritične mase.

  2. Marx je otkrio kako kapitalizam privesti kraju, ali nije bio prorok i nije odredio kako na ruševinama sagraditi novi sustav. Židovi ne vole proroštva. Za promjenu je nužna kritika kapitalizma koja će u sebi sadržavati negaciju odnosno prevrednjavanje postojećeg i upute za preobrazbu. Teorija nam je jasna, ali, u praksi, ljevica kao avangarda je ili zastarjela ili nerealna. Dok se ona ne usaglasi, narodi i ljudi će nositi jaram i pišati krv za izrabljivače.

    1. To je jasno. On je prvenstveno bio znanstvenik, mada se i praktično angažirao, recimo za vrijeme Pariške komune. Kritika, i to opravdanih, kapitalizma ima koliko nam srce želi. Čak i od samih kapitalista:

      http://pescanik.net/neoliberalizam-ideja-koja-je-progutala-svet/

      Ima i recepata za “Install new System”, ali teškoća se javlja upravo u njihovoj primjeni. Ne stoga što bi oni unaprijed trebali biti pogrešni, već zato što sistemske elite to ne dozvoljavaju, a oboružale su se različitimc sredstvima (od zakonskih do represivnih) da očuvaju stanje koje im odgovara.

      One dozvoljavaju teoretiziranje, jer – tako barem misle – ono ništa ne šteti (što je prilično neutemeljena pretpostavka), ali im smrdi PRAKTIČNA implementacija takvih zamisli. Nije slučajno Marks govorio da je PRAKSA KRITERIJ ISTINITOSTI.

      Privrženici pak ovog sistema koji evidentno propada, izvrću tu misao tumačeći je kako je praksa upravo dokazala da je on najbolji! Oni bi tako (da su bili suvremenici) tvrdili i za robovlasništvo, i za feudalizam,…

      Takvi ljudi nisu sposobni dijagnosticirati stanje sustava (a za to je potrebno sagledati cjelinu, a ne samo segment u kojem oni plivaju kao riba u vodi), niti vidjeti trendove, a trendovi su upravo najbolji pokazatelji.

      U pravu si, ljevica je zastarjela i neefikasna, čak i više, kao što reče Borej na drugoj temi, prilagodljiva, dapače – izdajnička. Nema tko povesti narod, i on se povlači sve više u sebe (i postotak izašlih na opće izbore to svjedoči).

      Ali, netko jednom reče da se treba zabrinuti ne kad narod galami, već kad on šuti!

  3. To tumačenje – „Socijalizam kaže da mi dugujete nešto jednostavno zato što postojim. Kapitalizam, nasuprot tome, rezultira nekom vrstom realnog prisilnog altruizma: možda vam ne želim pomoći, možda mi se ne sviđate, ali ako vam ne dajem proizvod ili uslugu koju želite, gladujem. Dobrovoljna razmjena je moralnija od prisilne preraspodjele.“ – je citat poznatog američkog 33. godišnjeg konzervativnog političkog komentatora i odvjetnika Benjamina Shapira, https://en.wikipedia.org/wiki/Ben_Shapiro , a njime sam u komentaru pod člankom “Kapitalizam nemilosrdno ubija…” http://www.sbperiskop.net/drustvo/world/kapitalizam-nemilosrdno-ubija-ali-otpor-mladih-ljudi-raste-iz-dana-u-dan-neminovni-put-milenijalaca-ka-socijalizmu samo htio ilustrirati kako razmišlja kapitalistički um, i koja je razlika između kapitalističkog uma koji želi proizvesti i prodati proizvod i hrvatskog parazitskog i mafijaškog uma koji želi jedino parazitirati i reketariti. Hrvatski kapitalizam je oksimoron. Gdje je hrvatski kapital? Na računu u Vatikanu i plaćama uhljeba.
    Osim starih socijalističkih brendova hrvatski proizvod ne postoji, kupujemo strane od igle do lokomotive i plaćamo izmišljene harače mafiji koja izvlači lovu građanima i iz rahitičnog realnog sektora i EU fondova koja nestaje u njihovim džepovima.

    “Da bi se razumjeli temelji kapitalizma treba poći od njegova nastanka, što mnogima – uslijed nedostatka obrazovanja ili neprihvaćanja činjenica – nije jasno, i stoga nesvijesno ili svijesno stvaraju krive zaključke.”

    Ne bi se nikako moglo reći da je Shapiro neobrazovan, dapače, dovoljno je pogledati njegovu impresivnu biografiju.

    Uostalom nešto se kreće. Mafijaš divlja. Zvijer je ranjena. Treba samo prepoznati povijesni događaj i početak otpora mafiji.

    http://www.dnevno.hr/sport/nogomet/foto-drustvene-mreze-brutalno-sprdaju-mamica-znamo-tko-je-pucao-na-zdravka-1053877/

  4. Obrazovanje i moral apsolutno ne moraju korespondirati, niti obrazovanost sama po sebi ne znači shvaćanje, a još manje pristajanje uz ono što si može biti i shvatio.

    A što se tiče tvoje tvrdnje da je hrvatski kapitalizam oksimoron, pa autor jasno ukazuje da tome nije tako. Nije Svevišnji u vrijeme svog dosađivanja rekao: “Neka bude kapitalizam!”. On ima faze, a autor tvrdi da je Hrvatska upravo u njegovoj početnoj fazi. Prvobitnoj akumulaciji kapitala. Nema kapitalizma bez kapitalista, a kapitalista nema bez love. Eto, oni upravo “skupljaju” lovu od naroda, koji umjesto da pobije gamad velikodušno slijedi mantru “Tko je jamio, jamio je!”.

    Dobro se znaju imena hrvatskih kapitalista i tko je “jamio”. Kako Hrvatska nije “otok”, jasno je da se igra vodi usklađena s globalnim, zrelijim kapitalizmom oko nje. Eto, oni koji svršavaju na kapitalizam Zapada kao neki uljuđeni, neka se – poput tebe – upitaju:

    “Gdje je hrvatski kapital?”

    Dio na računu u Vatikanu i plaćama uhljeba – kao što si rekao – a dio u rukama stranaca koji su ga jeftino izvukli iz zemlje (sjeti se samo kako smo prvo spasili propadajuće banke vlastitim novcem, a onda ih budzašto prodali strancima). Ili, taj “uljuđeni” kapitalizam nama (a zamisli tek što radi s afričkim i azijskim državama) prodaje robu priznatih marki, ali – šugavog sadržaja:

    http://www.index.hr/Vijesti/clanak/hrvati-jedu-smece-od-hrane-i-skupo-ga-placaju/991842.aspx

    Naravno, kad se popravi kvaliteta robe, prosječna hrvatska budala će umisliti kako se kapitalizam popravio, i uopće ga neće zanimati što ostatak svijeta i dalje jede šugavu robu. Jer, tvoja tvrdnja:

    “koja je razlika između kapitalističkog uma koji želi proizvesti i prodati proizvod i hrvatskog parazitskog i mafijaškog uma koji želi jedino parazitirati i reketariti.”

    je samo djelomično točna. Upravo je primjer koji sam naveo demantira.

    Naime, kapitalist ne želi proizvesti robu i prodati je – on želi proizvesti robu i prodati je, pritom ostvarivši ekstraprofit na naivnim kupcima. A ekstraprofit ostvaruje i na način kako je opisano u prethodnom linku. To se zove eksploatacija, i ona je temelj na kojem počiva cijeli sustav. Baza svega je nasilje u sofisticiranom obliku. Nama možda manje vidljivo, ali ljudi širom svijeta umiru zbog njega.

    Čini mi se da je i to jedna od stvari koju pokušava objasniti autor gornjeg teksta.

  5. Hrvatska nazaduje jer je korumpirana klero-mafijaška država s hipertrofiranom birokracijom i skupim parazitima, u kojoj je neslavno propao čak i tajkunski kapitalizam začet na pljački devedesetih. Pokušava se obogatiti na način prostitutke koja nudi svoje more i gradove na trošenje i uvijek više potroši nego što dobije i makroi joj odnesu lovu. Znamo kako završavaju prostitutke, poharane, pohabane i triper i te stvari. A kapitalizam je poslovna žena s idejom koja smisli komercijalni proizvod i prodaje ga i bogati se a za nju rade radnice koje bi u socijalizmu bile zakonom zaštićene od eksploatacije.

    Što se tiče naivnog kupca i kapitalističkog ekstraprofita, nitko me ne može natjerati da kupim kapitalistov proizvod ako neću, ali mafija me može natjerati da joj plaćam nešto što ne postoji, zajedničko održavanje zgrada, obnavljanje izvora energije(?) kroz račun za struju kojim plaća svoje uhljebe, da joj plaćam 25% poreza na sve što kupim, da parazitskoj mafiji silom plaćam članarine i doprinose u gospodarskim i obrtničkim komorama koje troše na safarije kao lepi Nadan iz HDZ mafije, mafija je 100% opasnija od kapitalista koji prodaju odjeću i cipele na sezonskim sniženjima koju hoću ili neću kupiti, a parazitska mafija te tlači i otima lovu ne dajući ništa za uzvrat, čistim reketom i ucjenom kroz 500 nameta , poreza, doprinosa, harača, prisile ugradnje razdjelnika na radijatore za koje onda kaže puj pike ne važi. Šta fali Švedskom kapitalizmu ili drugim “humanim” kapitalizmima u koje već bježe ljudi od hrvatske mafije i kažu da su se spasili. Jedino sam čuo da je američki kapitalizam brutalan, ali za ovu mafiju u Hrvatskoj je mala beba.

    1. Izvini što ću ti proturječiti u dvije stvari; nemoj to shvatiti kontriranjem, već naprosto dijeom naše razmjene mišljenja.

      Ilustrirao sam ti u gornjem postu metode “uljuđenog” kapitalizma, a onda i primjer kako ljudi reagiraju:

      “kad se popravi kvaliteta robe, prosječna hrvatska budala će umisliti kako se kapitalizam popravio, i uopće ga neće zanimati što ostatak svijeta i dalje jede šugavu robu..

      Ovdje se ne priča o tome da je u mojem lavoru voda bistra, dok su svi oceani zagađeni. Ovdje treba gledati sustav, jer sustav nije moj lavor. On je cjelina. Osim toga, misliš da skandinavski kapitalizam nema prste u iskorištavanjma? Pa eto, vlasnici su Ericsona, prodaju nam Grifene, poznata je spačka oko prodaje oklopnih vozila Slovenj i Hrvatskoj uz mito, itd… Naivni su oni koji misle kako je sve to išlo po strogo poštenim i etičkim principima.

      Naravno, gledaš li s osobnog stanovišta, ti ili ja bismo svakako rado otišli u Švedsku, kad već ovdje caruju barabe. Ali, ne smije se kritika sustava vršiti s osobnog stanovišta. To nema nikakvu objektivnu vrijednost.

      Druga stvar u kojoj se s tobom ne slažem je tvrdnja “nitko me ne može natjerati da kupim kapitalistov proizvod ako neću,”.

      Kao prvo, u kapitalističkom sustavu je sve na neki način kapitalistički proizvod. Ako imaš obitelj, stanuješ u dvosobnom stanu, nek ti je plaća 3000Kn, žena možda i ne radi,… – reci mi, kako ćeš izbjeći plačati struju, vodu, plin,… – također kapitalističke proizvode?

      Kad odeš u dućan sa sitnicom koja ti preostaje, kako ćeš odbiti kupiti neki od nužnih ti proizvoda koji se nude? Hoćeš li umjesto hrenovki od otkoštenog mesa (to sada znaš, a prije nisi znao!) po 12Kn za kilo, kupiti hrenovke od 30-40Kn za kilu? Ili uopće nećeš kupovati hrenovke? Hoćeš kupiti kilo “Vegete” po 40 Kn, ili kilo neke srodne mješavine po 15Kn ili ćeš sve to odbiti? Hoćeš kupiti – ne zaboravi, za lovu što ti je ostala od 3000Kn nakon što si platio režijske kapitalističke proizvode – Krašve kekse za djecu po 20Kn za 850 g ili kilu smeća koje možeš dobiti za 10Kn? Da ne zaboravim, u svima njima nisu prirodne, već kemijski sintetizirane arome (ananas, citrone, kivija,…)?

      Ili ćeš sve to zajedno odbiti kupovati, i odlučiti se baviti poljoprivredom na zemlji koju ni ne posjeduješ, pa je prvo moraš kupiti. Čak ako to i odlučiš, na to su te PRISILILI uvjeti koje spominjem.

      Nije sila samo ako ti stavim nož pod grlo ili uperim pištolj u glavu. Sila ima toliko suptilne oblike da čovjek pomisli kako je neku odluku donio vlastitom, navodno slobodnom voljom.

      Sloboda izbora je uvijek sloboda biranja ponuđenih opcija. A opcije u supermarketu si poredane po policama. Već sama činjenica da ulaziš unutra s ograničenom lovom, te ograničava u izboru. Osim toga, “Nutella” ima “kvalitetno” ime, ali je li i sadržaj takav? Vršimo li mi kemijsku analizu robe prije kupnje, ili je zamjenjujemo analizom sadržaja našeg novčanika? Moraš oprati svoje gaće nekim deterdžentom, pa onda biraš neki koji si možeš dozvoliti, a poslije pranja ustanoviš da su ti gaće žute. Hoćeš li odustati i od kupnje deterdženta?

      I da te podsjetim, ne razgovaramo o vodi u tvom ili mom lavoru, već u oceanima. U sistemu! Već u ishodištu cijeli nam je sistem naturen (nikad ni tebe ni mene nitko nije pitao, na nikakvom referendumu, želimo li kapitalizam), a to onda povlači sve ostalo.

  6. Evo, Ameri kreću u lov na hrvatske nekretnine, Hanžeković ih otima opljačkanim i osiromašenim Hrvatima, hrvatskim penzionerima i dužničkim robovima i nabacuje Amerima koji će to sve pokupovati pa ćemo tako umjesto Big Kroejše uskoro biti Litl Amerika.
    http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/trump-u-rh-salje-novog-ambasadora-ameriku-ce-umjesto-karijerne-diplomatkinje-juliette-valls-noyes-predstavljati-nekretninski-magnat-robert-kohorst/6513904/

    Tako su pola Bosne pokupovali stranci.

    Raspoređuju se snage.

    To je samo moje razmišljanje.

  7. Dvoje ljudi je dovoljno za kapitalizam, jedan parazitira, drugi radi. Za kapitalizam je problem kad imaš tri parazita, a samo jednog koji radi. Onda cijela grupica rikava, a među parazitima je otimačina za vrijednost ostvarenu od rada proletera. E to je hrvatski kapitalizam. Koliko god pljačkali i iskorištavali proletera, kapital je limitiran. Onda idu posuđivati novac, a dug prebacuju na proleterovu djecu pod pretpostavkom da će ona njihov dug radom za mizernu nadnicu u budućnosti vratiti. To je kapitalizam u minusu.

    proleter (franc. iz lat. proletarius), u rim. pravu, građanin iz najniže klase naroda koji je državi mogao biti od koristi samo po svojem potomstvu, (lat. proles potomak,dijete)
    Otud crkveno tjeranje na množenje.

    Nadnica je određena količina novca koju dobiješ kada cijeli dan provedeš na nekom poslu na građevini ili u poljoprivredi.
    Od pamtivjeka uz pojam nadnica ide i pojam gladnica jer nadnica se zarađuje samo u sezoni radova. Van sezone nastupa period nemaštine, nerijetko i gladi.

  8. hugo, jeger sve je istina, ne vjerujem u slučajnosti

    1. U politici ništa nije slučajno, sve je interes.

Odgovori