Ladislav Babić: Goli otok i goli mozgovi

“Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje;…”, kaže engleski pjesnik John Doone. Slično, niti povijeni događaji nisu otoci, izolirani od povijesne cjeline doba u kojem se dešavaju. Oni se ne zbivaju izolirano od okruženja i prilika u njemu; ne “rastu” iz zrakopraznog prostora. Kao što proizlazi od apologeta antikomunističke floskule “zločin je zločin”, kojom pokušavaju u prvoj instanci izjednačiti nedjela fašista i antifašista tijekom NOB-e, da bi u konačnoj instanci revidirali povijest pozivanjem na poslijeratne jugoslavenske zločine nad Hrvatima (drugi skoro da nisu postojali, toliko se njihove žrtve smatraju nevažnima!) kako bi u konačnici dali prednost zločinačkoj NDH. Jer su je Hrvati kao željeli, a Jugoslavija je bila “tamnica naroda”, napose hrvatskog! Ovaj tekst je većma kompilacija ranija dva, iz kojih su izdvojeni dijelovi o Golom otoku, o kojem fantaziraju sve i sva oni koji pojma nemaju o povijesti i uzročno posljedičnim vezama, već dreče vođeni kvazihumanizmom iza kojeg stoje nacionalšovinistički, antikomunistički i anti-antifašistički stavovi. U svoj toj hajci na eksjugoslavenske zločince, osvrnimo se ukratko na one iz 2.svjetskog rata.

Upitajmo se, zašto Zapad ne povlači pitanje kažnjavanja svojih ratnih zločinaca iz 2.svjetskog rata (i kasnijih), dok „pravovjerna“ Hrvatska to čini, ali prvenstveno onih sa pobjedničke – partizanske strane, čemu doprinosi brojnost bioloških (potomci) i mentalnih slijednika ratnih gubitnika. Rat na našim prostorima nije bio samo oslobodilački, već je imao i karakter građanskog rata te socijalne revolucije. Poznato je kako su građanski ratovi najkrvaviji i najbrutalniji – posebno ako su dodatno potencirani nespojivim socijalnim viđenjima društva – te da suprotstavljene strane vrlo teško praštaju uzajamne zločine. To potvrđuje i kolaboracija Višijske Francuske sa Nijemcima, što je bio i jedan od uzroka masovne osvete (Epuration – čišćenje) Francuza nad svojim sunarodnjacima, nakon oslobođenja. U Hrvatskoj je situacija bila pogoršana i hrvatsko srpskim tenzijama, te činjenicom da su Srbi činili proporcionalno veći udio NOP-a u Hrvatskoj noli su bili zastupljeni među stanovništvom, uz istovremenu obostranu suradnju velikog dijela stanovništva sa okupatorom. Na većem dijelu Zapada situacija je međutim bila mnogo jednostavnija; usred kapitalističkog društvenog sistema vodila se borba protiv razularenog fašizma koji je prijetio opstanku zapadnih demokracija, čemu se suprotstavio najveći dio stanovništva. Početni poratni osvetnički pohodi pobjednika relativno su brzo svedeni u pravne okvire, te su najistaknutiji kolaboracionisti osuđeni na smrt ili zatvorske kazne u kratkom vremenskom roku, bez suvišnih otezanja sudskih procesa. Rukovodeći se američkim pragmatizmom, inače karakterističnim za kapitalistički sistem, države pobjednice su se posvetile obnovi i razvoju smatrajući stvar uglavnom riješenom. Države se drže ideje kako je zajednica značajnija od njenih članova, te stoga pojedinačne sudbine žrtava – posebno ako za njih krivicu snosi pobjednička strana – nisu vrijedne razvojnog kočenja ili bacanja ljage na stanje usvojeno prešutnim konsenzusom većine. U takvom gledanju na stvari, deset tisuća nevinih žrtava uzrokovanih pobjednikom baca mnogo manju sjenu na zajednicu negoli sudski proces koji bi identificirao i kaznio krivce. Jer, pobjedniku su nevini samo kolateralna žrtva, kod poraženog je to sistematska namjera! Prije negoli pravda, pobjednika interesira čuvanje čistog obraza, što bi mu upravo tek njeno izvršenje zaista i osiguralo. No, što ako su njegovoj pobjedi značajno doprinjeli upravo takvi nad kojima bi Justitia trebala izvršiti svoj sud? Još se Isus pobunio protiv devalvacije života svake osobe u odnosu na interese nadstruktura koje njime vladaju otuđujući (otimajući!) mu vlastitu bit, ističući njegovu božansku posebnost i svetost. Opstrukcija istraga, odugovlačenje sudskih postupaka nad Hrvatima koji su dovedeni pred lice pravde najmanjom zaslugom vlasti, kao i neriješeni slučajevi ubojstava („istraga je u tijeku“!) nad onima koji su pristali svjedočiti o zločinima svojih sunarodnjaka (Levar) ili nad ideološkim protivnicima (sindikalist Krivokuća), te šutnja kojom se mainstrem mediji i javnost distanciraju od javnog suda o tim slučajevima, samo potvrđuju takvu percepciju vladajućih. Ne treba se čuditi, kad su posljednjih dvadesetak godina mnogi ratni zločinci i pljačkaši obnašali vlast u državi uspotavljenoj prema njihovim standardima. Kao što je NDH negirala svoje, Jugoslavija svoje, tako i suvremena Hrvatska negira vlastite ratne zločine ili ih minorizira pozivanjem na trivijalnu činjenicu – zločini su uvijek djela pojedinaca. Ta, nemojte kaz’ti – otkrili ste nam toplu vodu! Međutim, stvar je u nečemu posve drugom. Podjednako se može reći da je i ratna pobjeda djelo pojedinaca, međutim je država prisvaja kao kolektivni čin, dok zločine počinjene s njenim blagoslovom prebacuje na leđa izvršitelja (tek kad budu otkriveni javnosti, iako državne strukture koje su ih planirale ili poticale vrlo dobro znaju za njih). Sasvim dijametralni pristup uzima se u odnosu na ocjenu nedjela ratnih ili ideoloških protivnika, što sve – dakako – nije samo hrvatski specijalitet. Takav način razmišljanja dovodi do pripisivanja krivnje za Goli Otok cijeloj vladajućoj strukturi bivše države, ali ne i hrvatsko preuzimanje odgovornosti za Loru, Pakračku Poljanu, Ahmiće i slične „projekte“ – njihovi tvorci su samo pojedinci, o kojima država pojma nije imala!

Svoju nezrelost hrvatsko društvo pokazuje serviranjem i servisiranjem niza mitova – za što nije sigurno jeli im se vjeruje ili su samo u funkciji indoktrinacije javnosti – kako je cijela Jugoslavija bila isključivo u funkciji zatiranja hrvatstva. Pa je Goli otok osnovan zbog progona Hrvata, cenzura je prekovremeno radila samo na suzbijanju hrvatskih “slobodoljubivih” ideja i tako dalje, kao da u državi nije bilo drugih naroda na koje su primjenjivana ista mjerila, prvenstveno formirana na klasnoj a ne nacionalnoj osnovi. Egzaktni se podaci namjerno iskrivljuju, kako bi se vlastiti narod prikazao kao, ako već ne isključiva a ono barem najveća žrtva “komunjara”. Pa su upravo nas najviše eksploatirali, najviše nas zatvarali, najviše cenzurirali, najviše likvidirali,… Goli otok su još austrougarske vlasti bile pretvorile u logor za ruske zarobljenike, da bi ga u jeku informbiroovske kampanje protiv Jugoslavije, njene vlasti godine 1946. pretvorile u zatvor za političke zatvorenike, a od 1948. prvenstveno za informbiroovce. U cijeloj zemlji bilo je policijski registrirano oko 55-60 tisuća imformbiroovaca, od kojih je oko 16000 bilo osuđeno služiti kaznu na Golom otoku i obližnjem otočiću Sveti Grgur. Uvjeti su svakako bili posve neljudski, ali prije negoli se prosudi o njima trebalo bi sagledati uslove u bivšem američkom zatvoru Alcatrazu, ili u vojnoj bazi Guantanamo (na okupiranom dijelu kubanskog teritorija) gdje već više od desteljeća bez ikakvog sudskog procesa i konkretne optužbe robijaju protivnici paradigmatski “najdemokratskijeg” naroda kugle zemaljske. Možda pogledati o iživljavanjima američkih vojnika nad zatvorenicima u Abu Graibu (o čemu postoje i video snimke); ili o bivšoj francuskoj kažnjeničkoj koloniji Vražjem otoku (Ile du Diable), mnogima poznatom po čuvenom antisemitskom “slučaju Dreyfus”. Ova kaznionica bila je kontroverzna, jer je imala reputaciju grubosti i brutalnosti; čuvara nad zatvorenicima, zatvorenika međusobno, endemske tropske bolesti, ograničeni sanitarni uvjeti,…, sve je to uzrokovalo da se tek manjina slomljenih, od 80000 zatvorenika, uspjela vratiti u Francusku (prepričano). Vidljivo je kako svi režimi nekako preferiraju za – po svom ubjeđenju – najopasnije uznike, izolaciju na pustim otocima. Kome nisu dovoljni strani primjeri, neka se podsjeti zločina u splitskoj Lori, za koji suđenja – po principu, hajmo im suditi dok ne umru prirodnom smrću – još uvijek traju. No, vratimo se Golom otoku.

“U Državnom arhivu Hrvatske postoji spisak zatvorenika koji je napravila savezna UDBA, a na kome se nalazi 16.101 imena zatočenika i zatočenica, od kojih su najčešće bili Srbi (44%), Crnogorci (21,5%) i Hrvati(16%). Ukupno je, po tom spisku, u svim logorima za informbiroovce na razne načine (ubistvo, samoubistvo, prirodna smrt) život izgubilo 413 osoba. (neki podaci govore o oko 600 stradalih)”, (Novi Plamen)

Na slovenskoj Wikipediji možemo čitati:

“Od tega 7235 Srbov, 3341 Črnogorcev, 2586 Hrvatov, 882 Makedoncev in 555 Slovencev. Vojaška sodišča so jih na večletno kazen obsodila 5024, še 11.650 so jih administrativno kaznovali do enega leta zapora, saj so jih tja pošiljali komiteji komunističnih partij. Kasneje so na Goli otok pošiljali tudi morilce, pedofile, spolne prestopnike, torej ljudi, ki so storili hujše oblike zločina. Od vseh aretiranih je bilo 21.818 udeležencev NOB, 9234 profesorjev, učiteljev, zdravnikov, intelektualcev, 5081 delavcev in kmetov, 4008 študentov in dijakov.”

Kako je društveni razvoj dinamička kategorija (što se nastoji izbrisati iz uma građana), to ni društvenopolitički sustav koncem osamdesetih godina nije bio iste kvalitete kao u četrdesetim godinama prošlog vijeka. “Poslednji politički zatvorenik je otpušten 1956. godine. To je bio kraj savezne uprave nad ostrvom. Od tada on pripada republičkoj nadležnosti Hrvatske. Kasnije su na ostrvu kaznu izdržavali i kriminalci i teški mladi delikventi”. Goli se otok daklem transformirao u civilni zatvor tipa Alcatraza ili Vražjeg otoka, no dakako da su uslovi života – čak i bez brutalnosti koje su trpili negdašnji uznici – i dalje bili sami po sebi surovi. Nakon propalog “hrvatskog proljeća”, u toj kaznionici završili su i neki politički zatvorenici. Zatvor je ukinut još u Jugoslaviji, 1988. godine. Iz rečenoga je vidljivo da samo svijesni manipulatori mogu slučaj ove kaznionice interpretirati kao protuhrvatski (ili uperen protiv bilo kojeg od jugoslavenskih naroda). Svakako je za žaljenje činjenica da je takav zatvor mogao i postojati, čak i bez zlodjela koja su u njemu vršena, no jednako je za žaljenje taj primjer navoditi kao argument neravnopravnosti Hrvata, i jedan od razloga (uz druge) koji pravdaju rasturanje Jugoslavije, što desnica voli koristiti. Jer, nije li onda Jasenovac – iz NDHaške hrvatske poputbine – dovoljan razlog za rasturanje Hrvatske? Svi politički režimi, ma koliko se kitili uglavnom sasvim formalnim demokratskim atributima, nastoje izolirati svoje stvarne ili namišljene protivnike, posebno u situacijama koje ocjenjuju kritičnima za vlastiti opstanak. Primjerice, američke vlasti su internirale 1942. godine, po rasnom principu, oko 110 hiljada japanskih građana (među njima i svojih državljana!) u logore, apriorno ih sumnjičeći kao suradnike japanskih militarista (1, 2). Tek se vlada predsjednika Reagana, godine 1988. službeno ispričala, navevši kako su ti postupci bili “potaknuti rasnim predrasudama, ratnom histerijom i greškama političkog vodstva”, pokazujući da i u sekularnim glavama čuči analogon papinske konzervativne savjesti, koja dolazi do izražaja tek kad nitko, ili skoro nitko, od njihovih žrtava nije živ. Dok je američka vlada preživjelim uznicima dodijelila novčanu odštetu u vrijednosti od oko 1.6 milijardi dolara, hrvatske vlasti je procjenjuju na 9 dolara po danu zatočeništva.

No, vratimo se razlogu osnivanja logora na Golom otoku. Svaka revolucija nastoji se obračunati sa svojim političkim protivnicima, a jugoslavenska se po tome nimalo nije razlikovala od zapadnih, buržoaskih, ili recimo – sovjetske revolucije. Svoj pravi “rezon” dobio je ovaj zatvor-logor u godinama nakon rezolucije Informbiroa, kad je Jugoslavija tijekom par godina raskinula sa staljinističkim sustavom, približavajući se sve više Zapadu, istovremeno postepeno izgrađujući samoupravne odnose (još jedna meta kritičara, koji u sebi sagledavaju bezgriješni ideal, a u drugih samo rđu). Za vrijeme rata, ogromni dio partizana borio se i ginuo sa Stalinovim imenom na usnama, ne znajući zapravo kakav sistem vlada u SSSR-u, što u konačnici u tim ratnim prilikama nije bilo ni bitno. Najveće žrtve i najveći doprinos pobjedi nad fašizmom – u taj povijesni trenutak isključivi problem svijeta – podnijela je upravo država “realnog socijalizma”, u savezničkoj suradnji sa svim antifašistima svijeta. U času kad je Stalin želio bezuspješno pod kontrolu staviti KPJ, a preko nje i cijelu zemlju koja se tome nije dala, veliku je opasnost predstavljala sovjetska intervencija u zajednici sa ostalim članicama Informbiroa. Kao “peta kolona” u tom slučaju bi poslužila jaka informbiroovska struja – posebno u vojsci i krugovima vlasti – koju je trebalo izolirati da se smanji takva opasnost. Tu na scenu stupa Goli otok. Važno je naglasiti nekoliko stvari. Prvo, ovo nije bio logor smrti – osnovan s namjerom ubijanja zatvorenika. Da, oni su umirali, uglavnom od užasnih uvjeta koji su u njemu vladali i ponižavanja koja su zatvorenici doživljavali, a ne (odnosno vrlo malo) od likvidacija. Jednako tako je jasno da su u njemu završavale i nevine osobe, kojima je prikačen informbiroovski epitet, kako bi ih se netko riješio na ličnoj, koristoljubnoj osnovi. Pa i Sanader je odgulio ponešto u zatvoru, a sad se tvrdi da je nevin u postucima radi kojih je gulio kaznu! Zar ne govore dovoljno nevladine organizacije, nezavisni mediji i pojedinci, izvještaj State Departmenta, povjerenika Vijeća Evrope za ljudska prava, AI-a, Human Right Watch-a, i ne na kraju i Bilten SNV-a o položaju hrvatskih Srba, koliko je danas u Hrvatskoj “bajna” situacija s ljudskim pravima? Ukoliko nas netko želi utješiti da se danas ne gine (zaboravljajući nedavni period) onda je zaista profulao metu; on je zauvijek zalutalo čeljade u labirintima vremena i povijesti. I sad, superhrvati razglabaju o državi koje nema, za koju nitko ne tvrdi da je bila savršena, nastojeći je proglasiti najgorom u povijesti svijeta, dok istovremeno država u kojoj obitavaju biva – kako izvana tako i iznutra, od ljudi koji vide i razmišljaju svojom glavom – predmet kritika glede ljudskih prava. Najčešće to rade ljudi koji nit’ su živjeli u prohujala vremena, ili politički emigranti najrazličitije – od desne do krajnje desne, ustaške provenijencije, ili naprosto nemaju povijesnog znanja da bi objektivno mogli raspravljati. Uglavnom su to antikomunisti (Havel: “Od komunista gori su samo antikomunisti”), čiji osvetnički duh stremi obračunati sa sustavom koji je desetljećima remetio njihove planove. Najlicemjernije je što se isti, prepuni “humanizma”, prepuštaju obrani komunista stradalih u sukobu sa partijskim drugovima, kao da to nije uobičajenost svih revolucija i kontrarevolucija: od Francuske, preko Oktobarske, Jugoslavenske, pa sve do fizičkh obračuna Hrvata se hrvatskim neistomišljenicima na istoj liniji nezavisne Hrvatske, ili onog blažeg, sa Mesić-Manolićevim disidentima koji su doprinjeli ostvarenju te ideje. No, za svoje otpadnike ne pokazuju ni trunka sažaljenja u odnosu na stradale komuniste, s obzirom da to ne odgovara njihovoj zamisli obračuna sa socijalističkom idejom.

Ono što nadobudni nazovihumanisti previđaju je pitanje: kako bi Jugoslavija izgledala – a u njenom okviru sve njene sastavnice, pa i Hrvatska – da je uspio Stalinov naum priključenja zemlje bloku pod dominacijom Sovjetskog Saveza? Takva su im pitanja nadasve irelevantna, jer stradavanja ljudi ne umiju gledati u sklopu povijesnih procesa u kojima se dešavaju, čime se samo izriče činjenica, ne umanjujući ljudske patnje. Oni sami su povijesno irelevantni tipovi, izuzev uloge “topovskog mesa” učas je spremne odigrati na poziv prve uniformirane državne manekenke o ugroženosti – ne ljudskosti, već hrvatstva. Naravno, riječ je o svjetonazoru i nesposobnosti da se povijesna zbivanja smjeste u njihov kontekst. Vodeći računa, dakako, da je put od ideje do prakse posut hrpama leševa. Primjerice, Jugoslavija je za “prave” Hrvate (i ine “prave” svih etnija) bila tamnica naroda, međutim, činjenica da su Zapad i SAD od kraja 2.svjetskog rata pobile oko 55 milijuna žrtava, ne mijenja njihovu percepciju tog svijeta kao demokratskog uzora. No, i one jugoslavenske, kao i ove Zapadom pobijene nesretnike, valja strpati u povijesni kontekst i način na koji se ostvaruju ideologije. Socijalističkoj je u srži čovjek, a žrtve su stradale radi izdaje ljudskih vrijednosti – što ideju samu po sebi ne dezavuira, već praksu. Kapitalizmu je u osnovi profit, a sve pobijene možemo svrstati kao žrtve ostvarenja tog cilja. Vidite li vi rat u SAD, Britaniji, Francuskoj, Kanadi, Italiji, Nizozemskoj, Španolskoj,…? Pa gdje su onda svi ti jadnici poginuli, i kako pravdati učešća pobrojanih i nepobrojanih u njihovu masakru? Praznoglavci se time nimalo ne zamaraju, ali im spomenom socijalizma od prve pada na pamet Stalin, „realsocijalizam“ i njihove žrtve (sve nekritički svodeći na zajednički nazivnik) – dali gluposti, neobrazovanosti ili indoktrinacije koju zapadna “demokracija” proizvodi u njihovim glavama, radi – valjalo bi ispitati.

Sasvim kratko, uopće ne dvojeći o žrtvama Golog otoka, niti pravdajući nehumane postupke koji su ih izazvali, tekst je kratki uvod u moguće proučavanje zbivanja onima koji bi htjeli znati ne samo što se zbilo, već i zašto se desilo, te sve to smjestiti u povijesni kontekst. Povijest se ne proučava niti razumije isključivo „igrom“ brojaka, iza kojih stoje više ili manje uspješne (zločinačke ili humane) ideje, što – dakako – nije ni na najmanju utjehu stradalima. Jeli moglo drukčije, pitanje je koje spada u alternativnu povijest, izvan svake realnosti. Desilo se kako se desilo, a pametnjakovićima koji nastoje prijepore oko ustaša i partizana izbjeći (jer nisu sposobni objektivno suditi o prošlosti) tvrdnjama da se treba okrenuti budućnosti, s obzirom da navodno Pavelić, Tito, NDH i komunisti više nikoga ne zanimaju, postavlja se intrigantno pitanje: Zašto ih onda zanima Goli otok? Zašto se i u tom slučaju ne okrenu budućnosti, već kopaju po leševima prošlosti? Odgovor leži u tome da ih prošlost ipak zanima, ali samo u mjeri revidiranja i prilagodbi svojem shvaćanju svijeta, a ne istine radi. Jer, upravo su oni koji pokreću neprekidne sporove o tim temama, naivne uvjeravajući da to upravo čine oni koji nastoje obraniti istinu pred njihovim nasrtajima.

 

 

24 comments

Skip to comment form

  1. Bit teksta je u posljednje dvije-tri rečenice. Prošlost je početak bolesti koju treba izliječiti.

  2. Koliko truda, opširnih opisa, nategnutih konstrukcija, neistinitih podmetanja, nebuloznih usporedbi… Ali uzalud – megazločini od 1945. do 1948. više se ne daju sakriti. Revolucionarno nasilje nad neistomišljenicima (lijevim i desnim, bez obzira na nacionalnost) nije bilo djelo spontane osvete, nego bitan sastavni dio komunističke ideologije, i to ne samo u Jugoslaviji. Žrtve su zaslužile da ih se dostojno pokopa i da se imenuju odgovorni za njihovu smrt.

    1. Mega zločini, gospon Smith, su se dogodili 1941-1945.

      Kao što su zločini KPJ neizbrisivi dio prakse nasilja koje se događalo svuda u Europi nakon 2. sv. rata, tako su zločini nacista, fašista, ustaša i četnika- arhi zločini načinjeni u sprezi sa Sotonom osobno.

    2. Smith, niste pročitali tekst. Ili možda i jeste, ali ne s razumijevanjem.
      Ili se samo pravite blesavim. Ili to jeste 😉

  3. Entuzijastično sam počeo da vidim koje je opravdanje za Goli otok i saznao da je to Lora i Pakračka poljana. Alal ćufte konjino.

    Nitko ovdje nikada niej rekao da su u Jugi najebali samo Hrvati. Najebali su i Albanci i Muslimani pa i Srbi. Svi koji nisu savili kičmu pred diktaturom.

    1. Veliš, pa i Srbi najebaše u Jugi! Njih je najviše i najebalo na Golom otoku. O njemu je ovdje riječ. Knjige u šake i prouči povijest (cifre), jer sutra ispitujem i dajem ocjene. Vaš učitelj Stalker

      1. Uživaj pobjedniče!

  4. Nisam imao snage smeće od teksta autora koji je smeće od čovjeka pročitati više od pola, no dovoljno upda u oči stalno ponavljanje pobjede pobjednika, pobjedničkog ……..

    Pa ako ste pobjednici,onda nema nikakve frke, sve će biti po vašem 🙂

    1. Kad smeće nekome govori da je smeće. Eh …

  5. Ovo je nebulozno. Ne vrijedi komentirati zlonamjeran komentar!

  6. Nije se kreten u stanju koncentrirati na temu. Nije ni čudo, isti je kao i predsjednica mu. Sa istog su se pojila napojili proljeva.

    http://www.telegram.hr/politika-kriminal/skoro-nam-je-promakla-glavna-stvar-od-sinoc-predsjednica-je-posve-preuzela-tehniku-sovjetske-propagande/

    Također, ne kužim zašto kurcopušač staki svrršava na to što su srbi najviše najebali na golaću?
    Doduše, njima su sve žrtve komunističkog režima minorne, bez obzira na nacionalnost.

    Otpjevajte si obu:

    Svijet voli pobjednike 🙂

    Kad ste pobjednici, sve je u vašim rukama 🙂

    1. Što ti je draže da ti kažem da si podivljao ili izdivljao?

      Pa pobjednici su ustaše! Od tih Srba koji te toliko žuljaju, čuo sam to, ostala su samo prezimena!

      1. Ni jednom rječju nisam rekao niti spomenuo da me Srbi žuljaju. Ti i smrad spominjete Srbe i žrtve komunističkog zločinačkog orgijanja dijelite po nacionalnosti želeći time valjda umanjiti njihove uločine???

        Kao Srba su komunisti pobili na Golaću najvviše pa šta pizdite?

        Vidi se da uopće niste neopterećeni nacionalnostima kako se ćesto želite prikazati, već u svakoj situaciji prebrajate krvna zrnca i koristite nacionalno kao neki argument.
        Šri tome još podlo drugima podmećete da njih neke nacionalnosti žuljaju. Podlo ljudsko smeće.

        1. Brinem za tebe. Zbog čega tim miješaš levele? Za tebe je upućenost u pravo stanje stvari nacionalizam, a nacionalizam zabadanje glave u pijesak.

          Evo ti podaci iz Wikipedije:

          U Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenika koji je bila sastavila UDBA. Na tom popisu, za kojega se zna kako nije kompletan jer se u njemu ne navodi barem 28 imena i 3 osobe koje su potvrđeno bile zatočene na Golom otoku, bilo je ondje zatočeno 16.101 zatočenika i zatočenica (15.173 muškarca i 928 žena) koji su u postotku bili[6]:

          Srbi (44%)
          Crnogorci (21,5%)
          Hrvati (16%)
          Makedonci (5%)
          Slovenci (3,5%)
          Albanci (3%)
          Ostali (7%)

          Sveukupno je po tom popisu na Golom otoku život izgubilo na razne načine (prirodna smrt, ubojstvo, samoubojstvo) 413 osoba

          1. Podaci su naravno lažni, ali opet ti sa prebrajanjem krvnih zrnaca.

            Govori se o komunističkim zločinima i odurnoj komunističkoj vlasti, a ne zločinima protiv pojedine nacije. Razmeš.

            Samo nolesnici tu vlast mogu braniti jer su pobili više jedne nacije u odnosu na drugu.

            Drugovi, drugovi, gde vam nestade bratstvo i jedinstvo?

            Brijete vi svoje bolesne brije.

  7. Ništa ne komentirate sovjetsku školu izričaja koju plasira Laci kao i njegova uzor precjednica?

  8. Babic je zapeo – ponavlja se kao pokvareni gramafon. Opsjednut je temom ustasa i komunista, a ocito mu pjena ide na usta kada netko spomene komunisticke zlocine.

    1. Netko piše o povijesti, netko o svojoj povijesti, netko piše o povijesti kao znanosti, netko smatra da je povijest učiteljica života, a netko da je život povijest u stalnom nastajanju, netko piša (mokri) na cijelu nacionalnu povijest, a Babić piše o lažima povjesničara koji slave gubitnike.

      Anonimni to što ga ti stalno pokušavaš uniziti- njemu je to kompliment.

      1. Pa i sam Babic je, u najboljem slucaju, polupovjesnicar – vidi samo zlocine protivnicke strane, dok zlocine svoje strane negira, umanjuje ili opravdava. Ali, sto ne kazu takvi ‘povjesnicari’, reci ce valjda bageri i lopate.

        1. Tko je za tebe objektivni povjesničar u RH? Nazor? Lučić? Jakovina? Klasić?

          1. Odakle ti ideja da u Hrvatskoj ima objektivnih povjesničara?

            Po čemu sye to prepoznaje objektivni povjesničar?

            Prešućuje pravi skup činjenica?

            Povijest je uvijek i samo subjektivna.

    2. @Stalker – nisam sklon da dogmatično vjerujem ikome – nije to ništa usmjereno protiv nekoga, već sumnjam da netko može biti u potpunosti objektivan, jer nije to u ljudskoj naravi – općenito, a naročito kod nečega mutnog i labavog kao povjest.

      Ako želim o nečemu razviti vlastito mišljenje i zauzeti neki stav (u smislu povijesti je to 2SR), onda nastojim o tome saznati što više informacija sa što više izbora (sličnih i oprečnih) – što više toga saznam, naročito preko kontrastnih informacija, to si bolju sliku o nečemu mogu stvoriti. Naravno, treba znati razaznati realne od nerealnih informacija/izvora.

      1. Je li gore prošao onaj koji je optužen po nakaradnim zakonima ili onaj kojemu nije ni suđeno?
        Normalni ljudi neće ni pokušati odgovoriti na ovakva pitanja, a za sadiste postoje fine razlike u ubijanju. Znači li to da su oni objektivni?

  9. Prava je šteta što broj uznika Hrvata nije bio veći. Pada mi na pamet jedno ime koje je svakako trebalo završiti na Golom. Nije Seks nego 🙂

Odgovori