Ana Škornjač: Struka statistikom svjedoči da je pokušaj samoubojstva u stvari poziv u pomoć i da se kod mnogih nikada više ne ponovi

JA …, ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, nudistica, radna kolegica, ljubavnica,  volonterka, junakinja, vrtlarica, udomiteljica, planinarka, vozačica, maškara, samoubojica, klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica, pacijentica,  blagajnica,  spremačica,  restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica…

Samoubojstva čine više od polovine nasilnih smrti i neću vas zamarati statistikama i dijagramima, ali vjerujte mi na riječ da su brojke i načini na koje si samoubojica odluči oduzeti vlastiti život zastrašujući. Od kada znam za sebe, pamtim muškarce, žene i djecu koji su „digli ruku na sebe“ i vječno pitanje: „Pa zašto!?“. Trenutno jedino Međunarodno udruženje za prevenciju samoubojstava tematskim kampanjama „Ponudi pomoć i spasi život“ nastoje podizati svijest o važnosti preventivnih akcija i razumijevanju osoba koje su pokušale suicid. Istraživanja pokazuju kako socijalna izolacija povećava rizik od samoubojstva i ukazuje koliko bi pomoglo pokazati da nam je stalo – da znamo slušati bez osuđivanja! Kada bi smo opažali i slušali ljude iz obitelji i okoline, stvorili bi jake međusobne veze čineći „prvu liniju zaštite“ od neumoljive sveprisutne pojave za koju svi znamo i šutimo.

Nekada davno mi je bilo zanimljivo čitati skripte i dostupnu literaturu iz sudske prakse o načinima samoubojstva u pokušaju i počinjenja s ozljedama koje su prouzrokovale smrt. Još onda sam saznala  za samoubojstvo u paru, višestruko samoubojstva (čak je bio pokušaj peterostrukog samoubojstva i počinitelju su sudili, jer je preživio a to je krivično djelo). Zanimljivo je kako sudska praksa bilježi slučajeve da se preživjelom iz prvog spomenutog slučaja sudilo za ubojstvo i saučesništvo u samoubojstvu, jer je bio obješen za noge supruge koja je bila opterećena i njegovom težinom. Mi, ljudska vrsta smo vrlo maštovit & kreativni, pa to pokazujemo i kada se odlučimo samoubiti. Sigurna sam da ne postoji nitko od vas koji čitate ovaj tekst, a da osobno nije poznavao barem jednu osobu koja si je oduzela život ili je to pokušala!?

Nije mi namjera elaborirati o statističkim podatcima koji analiziraju dob, spol, način, nego ću samo reći da na godišnjoj razini u RH od 900 do 1200 ljudi sebi uspješno oduzmu život, a u svijetu je to brojka oko 800 000. Bezbroj njih ne uspije u prvom pokušaju, neki ga ponavljaju dok im to ne pođe za rukom, remenom, bombom, autom, benzinom, žiletom, lijekovima, plinom, nožem, vodom, užetom, vlakom, otrovom, metkom, ..

I sama sam razmišljala na tu temu u nekim životnim okolnostima – prvi puta u sedmom razredu OŠ zbog jedinice iz tehničkog odgoja. Majka jednog prijatelja iz razreda se bacila pod vlak ispred kuće djevojčice čija se majka za takvu smrt odlučila godinu ranije – na istom mjestu. Strepila sam od razočarenja mojih roditelja kada im kažem za jedinicu na polugodištu. Činilo se skroz jednostavno. Stajala sam skamenjena dok je čelik jurio pokraj mene. Sreća da me paralizirao strah i od stida nisam podigla glavu do kuće jer sam osjećala kako su svi koji su čekali da vlak prođe, nekako znali …

Samoubijaju se odrasli i osobe treće dobi ali kada čujem kako se neko mlado biće ili dijete pokušalo ili čak i uspjelo u tom naumu, tada sam neutješna. Osjetljiva su djeca! Najosjetljivija! Od prije nekoliko godina u javnosti je zabranjeno pisati kada se dogodi suicid maloljetne osobe jer su takvi strašni događaji redovito imali lančanu reakciju. Država bi imenovala Mobilni stručni tim a mediji izazivali domino efekt svojim teatralnim izvještavanjem i prikazivanjem svjedoka dok tvrde kako je pokojnik bio mirno & kulturno dijete. Svatko je mogao dobiti „svojih 5 minuta slave“ i osvetiti se cijelom svijetu, a najviše svojim roditeljima kojih se boji ili misli kako ga ne razumiju, ne cijene, ne vole..

I ove godine se puno djece nije upisalo u prvi razred srednje škole ili njihovo ime nije osvanulo na popisu zanimanja „prvog odabira“. Mora li biti kaos i stres za djecu i njihove roditelje bez obzira što se radi o odličnim četvorkama!? Naravno da mora! Mora se znati „tko miješa malter, a tko drži visak“! Mora biti nered kako bi birokrati imali gdje pokazivati svoje mišiće a i politički „Kapo“ mora biti informiran o svemu. Lokalni moćnici vole  kontinuirano stvarati mrežu dužnika čineći im usluge jer, nikad se ne zna tko će ti zatrebati u životu – pa makar kao učesnik donatorskih zabava ili za dijeljenje letaka. Tužna sam zbog mog malog prijatelja koji će neutješan čekati jesenski upisni rok moleći Boga da ga roditelji ne upišu za mesara, jer 18 tisuća kuna godišnje stipendije je motiviralo mamu iz susjedstva da nagovori kćerku na upis za frizerku.

Nije mi poznato u kojoj vjeri ili vjerovanju članovi obitelji i prijatelji pronađu utjehu i uporište za prihvatiti odlazak svoga djeteta baš na takav stravičan način! Mislim da je još teže djetetu/ci čija majka, otac, brat, sestra… odluči samoubojstvom okončati svoj životni pakao i ostaviti ih obilježene za cijeli život! Alternativa nudi vjerovanje da duša koja je i u prijašnjim utjelovljenju u teškoj životnoj situaciji, svojevoljno odlučila „odustati“ i prekinuti životni „put po dogovoru“ s Tvorcem, na sličan način postupaju i danas! Bezizlazne okolnosti privučemo u vlastiti život kroz bolesti, ovisnosti, financijske dugove & bankrot, neizdrživo loše odnose, laži, nasilje… što pomaže stvaranju privida života u Paklu. U takvom stanju ne prepoznajemo ruku ispruženu za pomoć niti vjerujemo da postoji drugi izlaz. Naša Duša jedva čeka da tijelo zaspi pa da malo odmori od tereta paklenog Uma & Ega koji potenciraju strah i sumnju u pozitivno rješenje naših problema. Nikada neću zaboraviti mrtvi pogled očiju školske kolegice koji je jamčio da je pitanje dana kada će ozlijediti vlastito krhko tijelo na bilo koji način koji za posljedicu ima njegovu smrt i njezin spas.

Struka statistikom svjedoči da je pokušaj samoubojstva u stvari poziv u pomoć i da se kod mnogih nikada više ne ponovi. Zdravstvo nudi lijekove za onoga koji nije uspio u pokušaju, a najčešće je to pokazatelj da je pukla „najslabija karika“ u obitelji dok se do pravog uzročnika teško može doprijeti. Veli moja mama: „Svaka hiža ima svoga križa, a neki i cijelu kapelicu“, a mi moramo prestati s praksom nemiješanja u nečiji život. Pokažimo da nam je stalo! Pružimo ruku i poklonimo svoje vrijeme onima koje volimo. Gledajmo i slušajmo ljude oko sebe – jedino tako možemo prepoznati  poziv u pomoć i sigurno stići na vrijeme podsjetiti ih da živjeti ima smisla, da je ljudski pokleknuti, ali i dići se i nastaviti jači, otporniji i cjelovitiji. 

NE ZABORAVI BITI SRETAN

Lagano umire

onaj koji ne putuje,

onaj koji ne čita,

onaj koji ne sluša glazbu, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire

onaj koji uništava vlastitu ljubav,

onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire

onaj koji je pretvoren u roba navika

postavljajući si svaki dan ista

ograničenja,

onaj koji ne mijenja rutinu,

onaj koji se ne usuđuje odjenuti u

novu boju,

i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire

onaj koji bježi od strasti

I njenog vela emocija,

onih koje daju sjaj očima

ili napuštenim srcima.

Lagano umire

onaj koji ne mijenja život kada nije

zadovoljan.

svojim poslom ili svojom ljubavi,

onaj koji se ne želi odreći svoje

sigurnosti radi nesigurnost,

i koji ne ide za svojim snovima;

onaj koji si neće dozvoliti

niti jednom u svom životu

pobjeći od smislenih savjeta …

Živi danas, učini danas, riskiraj danas!

Ne dozvoli lagano umiranje!

Ne zaboravi biti sretan!

Pablo Neruda

9 comments

Skip to comment form

  1. Imamo samoubojicu u familiji. Boli.

  2. Po Camusu samoubojstvo je središnji filozofski problem.

  3. Ubiti se znači pobijediti poraz.

    Dirljiv tekst. Škornjačica me je uspjela ganuti. Pričom što prethodi i kako spriječiti svojevoljni konačni oproštaj.

  4. Pokušaj samoubojstva jeste često poziv u pomoć, a još češće je izraz prezira prema okolini. Zaista je to jelo koje se jede hladno.

  5. Teško mi je ovu odličnu kolumnu i komentirati. Najboljeg prijatelja sam izgubio zbog toga. Sto puta sam se pitao bez odgovora zašto i odakle taj poriv za samuništenjem sebe, ali i svih oko sebe tim činom…..Život je lijep, iako nam nekad bude dosta i nas samih. Treba uvijek ići dalje, a ne stati pred zidom. Izlaz uvijek postoji, ako ga nema sruši se zid 🙂

    1. Ti ljudi nisu pred zidom, nego pred ponorom.

  6. Uuu, prestrašna tema! Opet nas Ana drma čestim pojavama o kojima ne želimo niti misliti a kamo li razgovarati. Jednom sam skroz nesretna sjela u auto, izašla na auto-put i jurila, jurila, daleko, daleko, bez cilja ali da pobjegnem iz svoga života. Točno razumijem što žena govori i osjeća u ovoj kolumni! Istina je da se ne želimo plesti u tuđi život a poslije nam bude žao što nismo. Nekada bude kasno. Hvala Ana, uzdrmala si i mene.

  7. Nije važno umire li čovjek ranije ili kasnije, već umire li lijepo ili ružno, i zato ima puno pravo da sam sebi odabere smrt koja je za njega prijatnija.

    Seneka

  8. Bravo, Ana. Predivna pjesma. Samo stručnjaci mogu pomoći takvim osobama. A za tragedije djece krvi su RODITELJI. Bolesnim ambicijama uništavaju djecu, ne žele ih pustiti da budu sretni i niko i ništa, ako to žele. Bolesni ambiciozni, hladni roditelji, traumatizatori vlastite djece, djeca im nisu djeca nego verzija sebe koja treba biti uspješnija od originala, verzija kojom će se sajko roditelj hvaliti u društvu, i kinjiti ju ako podbaci, kao što je podbacio on, kao čovjek roditelj. Sačuvaj me bože ambicioznih roditelja kojima se dijete ne usudi reći istinu i lošu ocjenu jer ih se boji, pa laže ocjene, pa ga roditelj proglašava lažovom i još više ponižava i osuđuje,i tako u krug, i pretvara jadno dijte u neurotičnu ličnost. Ako tome dodamo loše profesore i nadobudne zle časne, i pedofilske svećenike, pa huškače plitičare koji u javnim i tajnim nastupima diskriminiraju djecu i roditelje manjiskih nacionalnosti, treba li se čuditi bolesnom stanovništvu sklonom bjegu iz i od života pomoću tableta, droga, alkohola, nasilja ili samoubojstva. Sretno društvo stvara sretne pojedince, duboko bolesno i kriminalno društvo rađa nesretnike. Djecu razvrstavaju, po socijalnom, nacionalnom, društvenom statusu, po izgledu i po sposobnostima, po odjeći, lovi i društvenom utjecaju njihovih roditelja, primitivci, snobovi i licemjerni i zli autoriteti, obiteljski i društveno-politički, uglavnom su krivi za samoubojstva i pitiespije ljudi.

Odgovori