Ana Škornjač: Riječko srce

Lane je grad Rijeka proglašena prijestolnicom kulture i od tada imam potrebu napisati koliko je njezino srce.

Prošlo je više od dvadeset godina od kada sam kao članica šarolike grupe lokalnih političarki, u organizaciji nevladinih udruga, pohađala radionice o ženskim ljudskim pravima i feminizmu. Svih pet višednevnih modula se događalo tijekom nekoliko zimskih mjeseci u Opatiji, pa smo u slobodno vrijeme upoznavale i Rijeku. Prvi puta ugledah tada blagdanske dekoracije na drveću, koje je noću svijetlilo oblikom ogromnih vinskih čaša. Gledala sam i kako mlade palme štite od hladne bure, umotavajući brižno njihove krhke krošnje mrežastim vrećama, a ožiljke uklonjenih grana znalci bruse u savršene oblike nalik širom otvorenim očima koje svojim bezbrojnim pogledima uzvraćaju zadivljenost ljudskim treptajima.

Hodajući kratkim šetnjama za podnevnih pauza, otkrila sam zapuštene opatijske vile koje su svjedočile puno sretnijim vremenima. Višegodišnja ljudska nebriga i neumoljiva priroda su takve posjede učinile sablasnima. Prvi puta sam vidjela trsku deblju od moje ruke jer ju nitko nije ometao u rastu.

Na Kvarneru žive ljudi koji poštuju obavijest o zabrani ulaska na privatni posjed. Fin neki narod, ljubazni čak i u gradskom autobusu koji redovito i redovno kruže. Bila sam u prilici boraviti na rivijeri i u vrijeme karnevala. Putujući gradskim prijevozom najbolje vidite i osjetite kulturu & ljubaznost stanovnika i njihovih potomaka. Jednom zgodom autobus su napunili kostimirani mališani u pratnji samo dvije tete. Nikada neću zaboraviti kako su kulturni i poslušni putovali prema centru da se priključe središnjoj povorci u tom nezaboravnom karnevalskom spektaklu.

Volim Rijeku a njezin mi se vjetar i zrak dopao još davno, pri prvom susretu, dok sam kao desetogodišnjakinja s obitelji prvi puta spavala u Hotelu Bonavia.

Moj novi susjed Davorin zvani Dare, moj dobri prijatelj je živio tamo puno godina ali se nje zaljubio u Kostrenu na prvi pogled niti u Rijeku kasnije. Naprotiv, nije ju zavolio jer mu navodno smeta buka!? Bio je jadan od više desetaka radnika bosanskobrodske rafinerije „humano preseljenih“ raditi u Riječkoj rafineriji. Prvo vrijeme su bili smješteni u urinjskim barakama do preseljenja u  jedan bakarski hotel.

Poznajem dosta Posavljaka i Slavonaca kojima su tih ratnih godina i kasnije, grad Rijeka i okolne općine pružile gostoprimstvo a većina se nikada nije poželjela vratiti. Osjećali su se prihvaćenima & sigurnima.

Daretova mlađa sestra, za koju je nakon prerane smrti oboje roditelja bio još više vezan, živjela je od početka rata u Svetom Kuzamu. Tamo su je pozvali rođaci da se skloni daleko od granata kojih se jako bojala. Izgradila se Rijeka posljednjih desetljeća šireći svoje krilo svima koji su se u njoj pronašli i odlučili ostati.

Vrijedan je čovjek moj susjed, godinama radeći u smjenama, stekao je divna prijateljstva, hranio ničije mačke i davao im ljudska imena. Najbolji ujak i striko, izniman crtač i talentiran slikar, napravio bi karijeru i kao stolar jer zna sa drvetom, .. obožava svoju mlađu sestru i njezinu kćer ali ne prašta Riječaninu koji ih je izdao i povrijedio! Tada nije mogao razumjeti da žensko nisko samopoštovanje i strah, redovito u život privlače učitelje koji donose bolne lekcije.

U kratkom vremenu se Dare počeo osjećati sve umorniji! Razbolio se i nakon pretraga su liječnici otkrili da je uzrok srce koje radi tek 18 %! Postao je preslab za živjeti i zaposliti se kao zdrav a nedovoljno bolestan kako bi ga uvrstili na listu za transplantaciju. Na bolovanju ne produžavaju Ugovore o radu pa se vratio u Slavonski Brod živjeti u kući rođaka koji su trenutno na jednom Jadranskom otoku.

#

  1. dan jedne veljače pamtim kao zvanični datum moga preseljenja u nedovršenu kuću na vrh brda. Toga poslijepodneva sam dovezla udomljenu kuju jer se njezin vlasnik vratio iz bolnice. Danijel je napokon došao kući gdje su od dnevnog boravka improvizirali sterilne, bolničke uvijete. Odanu ljubimicu nisu mogli spriječiti da uđe kod svoga čovjeka koji je toga dana otpušten iz bolnice sa najtežom dijagnozom distrofije mišića. Ležao je pod kisikom i prisutnost psa je ugrožavao uvjetovanu sterilnu okolinu.

Bilo mi je žao te velike crne mješanke da prvu zimsku noć ostane skroz sama u nepoznatom dvorištu, pa ostadoh s njom. Nisam se više nikada vratila u zajednički stan jer sam si tu noć napokon priznala istinu koju su svi oko mene davno uvidjeli. Vratiti se mami sa 54 godine nije dolazilo u obzir pa je hitno osposobljavanje nedovršene vikendice mojih roditelj postala najprihvatljivija opcija.

Toga poslijepodneva, na susjedovoj terasi  vidim muškarca kako silazi stepenicama pa mu doviknem:“ Jesi li ti moj novi susjed?“, on dobaci neprijateljsko „Da“ i ode donijeti ostatak stvari. Nakon nekoliko razgovora, povjeri mi komšo istinu zbog čega je bio služben prema meni prvoga dana. Priznao je da je uz umor osjećao i strah da glasno slušam cajke kao komšinice u Orašju gdje je stanovao dok je radio u vojsci.

Nisam mu često dosađivala jer sam odlazila rano a vračala se kasno ali sam subotom u jutro barem pola sata išla k njemu sa svojom šalicom čaja. Razgovarali smo o svemu, govorio mi je o svojoj sestri koja je prestala raditi u trgovini jer su strah i stres bili toliko snažan da se razboljela. Njezina kćerka nije bila zadovoljna poslom u pekari i sa dečkom je otišla u Irsku što ju je još više unesrećilo. Socijalnoj radnici je ipak uspjelo osnažiti je dovoljno da prihvati posao spremačice u hotelu, zadržavajući sobu u skloništu za beskućnike.

Daretovo srce je radilo sve slabije. Donijeti kantu drva iz podruma je predstavljalo višesatni napor. Napokon je dospio na listu za transplantaciju jer je kapacitet srca pao ispod 13%.

Pitam ga kako je a on kaže: “Ako dragi Bog hoće da živim, dobit ću novo srce i živjet ću!“ Tada sam prestala biti pažljiva i susretljiva susjeda. Rekla sam mu da je njegovo razmišljanje skroz licemjerno i da nije fer tako tovariti Boga! Još sam mu kazala da odluči sam želi li živjeti ili odustaje. Ako odluči ostati i „igrati produžetke“, tada neka to Bogu jasno i glasno kaže.

Neka se dogovori s Njim! Možda sam i psovala dok sam ga uvjeravala da kaže: “Bože, hvala ti za ovaj moj život! Hvala ti za darove i talente koje si mi dao! Želim još živjeti!

Idealan sam primatelj, nemam još ni 50 godina, savršene visine i kilaže, nikada nisam pio alkohol, nisam pušio, imam sve zdrave zube, volio bih da mi podijeliš nove karte!“

Vjerojatno sam strogo i grubo govorila ove riječi, ali sigurno su doprle do njegovog bića jer su ga nakon nekoliko mjeseci nazvali iz Zagreba i rekli da u rano jutro osvane na klinici jer je stiglo srce za njega! Poželjela sam mu sretan put i preuzela brigu o njegovom mačku Jakovu.

Te me zime, na klizanju ulovio infarkt. Odmah sam prepoznala o čemu se radi i nisam dopustila nesnosnom bolu i panici da me savladaju- prvenstveno jer si ne bih oprostila traumu da moja devetogodišnja unuka gleda kao baku odvozi Hitna pomoć a i nisam bila spremna za odlazak. Ovaj puta sam i ja napravila „dil“ sa Tvorcem! Doktor je bio izvrstan a ja disciplinirana i tako sam i sama dobila „produžetke u sudačkoj nadoknadi.“

Nakon operacije u kojoj su Daretu transplantirali novo srce, slijedili su tjedni i mjeseci oporavka. Vratio se moj dobri susjed i nastavio život u novom ritmu uz silne lijekove i inzulin jer je dijabetes redovita posljedica takvog operativnog zahvata. Socijalna pomoć je i dalje bio njegov jedini izvor prihoda pa je zadržao stare potrošačke navike. Posljednje stavljanje drva u peć je u 17 h i do 5h u jutro nema loženja jer, u protivnom pripremljena količina ogrijeva ne bi izdržala do kraja zime.

Upoznala sam njegovu prelijepu i nesigurnu sestru koja svoj  godišnji odmor u cijelosti koristi dolazeći svake veljače na naše brdo. Za Božić moj dobri komšo  ukrasi jedan dio sobe osvijetljenom maketom sela pod snijegom, kojega je sam izradio i pripremi poklone za sve koje voli.

Do naših kuća redovito prolazi ralica ostavljajući iza sebe visoku snježnu brazdu koja onemogućava skretanja u dvorište ili na parking. Nakon izlaska iz bolnice, nisam imala predodžbu hoću li moći lopatom ukloniti snježnu barijeru i očistiti parkirno mjesto. Uzalud sam brinula jer je moj divni susjed to učinio sam. Nemam predodžbu koliko je sati to radio i kako je uspio na hladnoći – ali, moj junak je uspio!

Liječnička je praksa da se ne kaže transplantiranom pacijentu kome je pripadao darovani organ. Jedino što je Dare uspio doznati je da se radi o mlađoj ženskoj osobi a ja sam malo istraživala i otkrila kako je toga dana, kada su mu javili da hitno dođe u Zagreb, u saobraćajnoj nesreći smrtno stradala djevojka iz Rijeke.

6 comments

Skip to comment form

  1. Velika priča o malim ljudima.

  2. Dirljiva priča o srcu koja dira srce.

  3. Hoću još! Dirnulo me.

    1. Pridružujem se molbi. Dobra, dobra priča,

  4. Rijeka je prijestolnica kulture, a Ana je najbolja pripovjedačica u Brodu.

  5. Bože dragi, sva sam se naježila. Ganula me ova priča jer mi se čini da je istinita. Koliko ljudskih sudbina, koliko je našeg svijeta iz Posavine otišlo u Rijeku i Istru… tamo vladaju drugačije vrijednosti nego u ovoj našoj sitno seoskoj i primitivnoj sredini.. Slabo se na ovu temu govori i piše a mogli bi se snimati filmovi, serije, pisati knjige…

Odgovori