«

»

tra. 25 2019

Ana Škornjač: Pitajte svoje roditelje, sjećaju li se izleta i putovanja. Potražite u njihovim albumima fotografije na kojima više ni sami ne prepoznaju svoju glavu među stotinu drugih

JA … Žena, majka, kćerka, sestra, supruga, radnica, baka, svekrva, punica, prijateljica,  feministica,  susjeda, kuma, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, planinarka & izletnica volonterka, junakinja, vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, sakupljačica,  pacijentica,  blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka,  krojačica, optimistica …

Sjećate li se pravog značenje riječi >izletnik< koja opisuje dan proveden u društvu dragih osoba i to najčešće u prirodi. Odvezete se izvan svoga mjesta boravka, stavite deku na travu, korpu s hranom objesite na granu, igrate bagminton, loptate se, kartate ili zapalite roštilj na obali pokraj neke vode. Možete li se sjetiti prije koliko vremena ste sa svojom obitelji, voljenim bićem ili prijateljima proveli dan na izletu i kući se vratili iscrpljeni, gladni i sretni???

Davno sam prestala planinariti pa Stipu Božića nisam susrela na Bjelolasici dok smo se muž i ja sa dvoje male djece, penjali do planinarskog doma ispod vrha Bijele stijene. Ipak „nekako s proljeća“ u meni ožive uspomene na vremena kada je bilo uobičajeno ići na izlete. Prvomajskih se sjećam iz najranijeg djetinjstva jer su nas roditelji vodili na udaljene destinacije. Krenemo u Sloveniju pogledati Postojnsku spilju, prespavamo u Rijeci, iduća noć nas zatekne u Višegradu pa treći dan kući u Slavonski Brod. Moj pokojni otac nam je želio pokazati što više ljepota pa se nikada nismo vračali istim putem. Čak smo u obližnju Harkanj banju išli preko Osijeka a vraćali se na Našice. U osnovnoj školi, učitelji i razrednici su nas vodili na izlete, u srednjoj smo pješačili u obližnje Kindrovo , vlakom u Veliku, na Hvar, Korčulu, Krško, Đerdap, Zlatibor, Ohridsko jezero,..  Kao zaposleni, odrasli ljudi, u organizaciji Sindikata proputovali smo skoro cijelu Jugoslaviju i nekoliko susjednih zemlja. Zaposlenici Instituta su npr išli u London, Moskvu, Španjolsku, Grčku, Egipat, .. Sve je bilo na rate i mnogi radnici sa prosječnim plaćama su sebi i svojim supružnicima mogli priuštiti let avionom i posjetiti zemlje & gradove koje si i danas teško možemo priuštiti u privatnom aranžmanu. Moja mama je radila u Slavoniji DI i uvijek je po povratku s izleta za uspomenu imala fotografiju snimljenu ispred hotela na kojoj se jedva prepoznaju sićušna lica nekoliko stotina žena. Zahvaljujući tim sindikalnim & besplatnim izletima, puno radnica/ka su imali priliku boraviti u hotelu, kupati se u bazenima s termalnom vodom, vidjeli znamenita mjesta, dvorce, ljetovališta, zimovališta, strane zemlje i druge gradove. Proljetni i jesenski zagrebački velesajam nije posjetio i razgledao samo onaj tko to nije želio. Ja sam kao i ostali moji prijatelji/ce voljela ići posljednjih dana kada su bile rasprodaje u Indijskom i Pakistanskom paviljonu.

Neki kažu da je danas bolje, i ne mogu osporavati njihovu istinu. Drugi kažu da jedino ovdje, na Balkanu, povijest može stati i čak krenuti u nazad. Razumijem i tvrdnju kako neki žalimo za mladošću pa nam ta nostalgija zamagljuje istinu o životu u socijalizmu bez slobode. Zvala se ja jugo nostalgičarka ili žaliteljica za mladošću – ne mogu umanjiti užitak koji i danas osjećam radi sreće doživljene na tim bezbrojnim putovanjima. Uspomene snimljene na crno-bijelim fotografijama iz „mračnih“ godina i one koje su mirisno obojene utisnute u mome srcu, nesvjesno tjeraju na uspoređivanje sa današnjim danima. Prvomajski grah kojega raji dijele gradonačelnici i čelnici političkih stranaka je dno dna u usporedbi sa tek prolistalom grančicom zataknutom za brisač automobila mojih roditelja prije polaska na prvomajski izlet. Zvižduci ili aplauzi koji prate današnje govornike su ujedno i maksimum snage & kreativnosti nas radnika kao i aktualnih sindikalnih vođa.

Nestala je zemlja u kojoj smo se rodili, dogodile su se velike tragedije i o tome svi šutimo! Nema više radnika u kombinezonima, nema više ni naših celofanom umotanih prava, nema odgovora na pitanje kada se socijalistički princip pretočio u neoliberalni kapitalizam!? Malo je ostalo crvenih – izvorno crvenih poput mene – većina su utonuli u kožne fotelje salonskih socijaldemokrata i ljevičara. Nema besplatnih osmomartovskih izleta i to mogu prihvatiti jer se vremenom sve mijenja. Najviše me brine što je nestala potreba za slušanjem i razgovorom, potreba za susretanjem i za razmjenom mišljenja. U toj zemlji koja je nestala, postojala je jedna zajednička kultura, umjetnost, glazba, književnost, filmovi, izložbe, televizijske serije, muzički festivali, smotre kazališta, rok maratoni. Stvaralačka energija je neuništiva i znam da ta kultura živi i sada! Sklona sam vjerovati da je duhovna snaga jača od svega  i upravo ona će pomoći rađanju jedne nove svijesti na ovim prostorima! Vjerujem u mlade, oni razgovaraju a iz razmjene mišljenja sve nastane. Nastane i revolucija! Svaka do sada je nastala razgovorom, slušanjem i razmjenom mišljenja! Mladi komuniciraju na novi način, služe se svojim naprednim tehnologijama, slušaju jedni druge! Oni stvaraju nova, zajednička umjetnička djela, glazbu, filmove, kazališne predstave, sportske rezultate .. ili odlaze.

Pitajte svoje roditelje, sjećaju li se izleta i putovanja!? Potražite u njihovim albumima & kutijama kolektivne fotografije snimljene na nekom izletu gdje više ni oni ne prepoznaju koja sićušna glava među stotinu drugih je njihova. Uzaludno je trošiti riječi i energiju da bih promijenila istinu drugih ljudi. Vlastite zaključke donosimo analogno osobnoj perspektivi i okolnostima doživljenih iskustava. Ja sam vjerna reakciji svoga tijela kada se prisjetim davnih događaja, jer mi je i do sada nepogrešivo pokazivalo istinu!

Živjeli izleti, živjelo druženje, živio razgovor i razmjena mišljenja!

Živio 1. Maj – Međunarodni praznik rada!

12 comments

Skip to comment form

  1. Lara

    Hvala na ovom tekstu.

    Živio 1. maj!

  2. du auch

    “Prvomajski grah kojega raji dijele gradonačelnici i čelnici političkih stranaka je dno dna u usporedbi sa tek prolistalom grančicom zataknutom za brisač automobila mojih roditelja prije polaska na prvomajski izlet. Zvižduci ili aplauzi koji prate današnje govornike su ujedno i maksimum snage & kreativnosti nas radnika kao i aktualnih sindikalnih vođa.”

    Udara Ana bagru. Udri još više, jer crno nam se piše.

  3. Blok B

    Živjela nama Škornjačica! Jasno i glasno razotkriva smrad današnjih eksploatatora i lažova.

  4. Jagma

    Ja, ja… velike priče o vremenu i ljudima. Ana Škornjač novi je glas u brodskom medijskom prostoru, ali glasniji i prodorniji od profesionalnih nerazumljivih i jednoličnih mrljavaca.

  5. Jozefina

    Prekrasno!

  6. Edo Bare

    Koliko nostalgije u ovoj kolumni! Kako nije stid djecu onih roditelja koji su popljuvali svoju mladost, ako već nije njih?!

  7. Detroit

    Autorica kao da opisuje scene iz filma Tko pjeva zlo ne misli.

  8. sitna

    Ana, sve je to prohujalo s crnokošuljaškim vihorom.

  9. Hugo

    Povijest je vječno ponavljanje istog, rata i poraća, rušenja i izgradnje, robijanja i borbe, mraka i mračnog i renesanse, napretka i nazatka, trenutno smo u mraku i nazatku, u dogmama i robijanju, u siromaštvu i iseljavanju, u padu i na dnu, pa je moguće da kotač kreće prema boljem, za nekih dvijestotinjak – tristotinjak godina, jer bolje ovdje još dugo neće biti. Bit će još gore, to je izvjesnije, iz ovog jada i bijede generacije i generacije se još dugo neće iskopati, uostalom, to kažu i na TV, da se građanima Hrvatske crno piše, da će za radničke plaće i penzije biti sve manje love, jer je mafija na vlasti svu lovu za plaće i penzije preusmjerila u privilegiranu i povlaštenu parazitsku, neradnu i falsifikatorsku i prevarantsku kastu obuhvaćenu posebnim, paralelnim zakonima i propisima i Vatikanskim ugonorima, pa tko ne može upasti u te privilegirane mafijaške krugove, može ispasti iz zemlje van, u boljitak, na zrak i svjetlo, umjesto da se guši robijajući za parazite koji su upropastili zemlju za idućih 500 godina za samo 30 godina vladanja, dok su partizani za samo 30 godina sagradili naselja, stanove, tvornice, bolnice, radnička odmarališta i hotele i stvorili uvjete za život građanima iz ruševina poslije 2ww. Opasna je mafija jer krade i pljačka i partneri su joj perači mozgova i inkvizitori, a ne građani, a cilj joj je pomorba i ropstvo, a ne sloboda, pa svi koji žele svijetao i ravnopravan život svojoj djeci da imaju ravnopravne šanse u društvu i napreduju po znanju i sposobnostima, a ne po pripadnosti mafijaškim klanovima, masovno iseljavaju. Kurve, droga, zrće, turizam, to je mafijina industrija. Ne poljoprivreda i proizvodnja i kultura, nego opsluživanje i služenje tjelesnim potrebama zadriglih stranaca i pervezne i bolesne domaće mafije koja je državu svela na ogroman bordel s domaćim robljem trećeg reda u stranoj koloniji u kojoj mafija prodaje maglu i privid da su robovi svoji na svome, a zapravo su nepovratno prodali državu stranom ugnjetavaču i hebaču, a ljude u roblje, za mafijašku proviziju i namjesničku upravu. Koliko novaca treba za otkupiti natrag samostalnost, slobodu i samoupravljanje kakvu smo nekada imali? Da ne harači i ne plijeni strana banka i strani imperijalist po Hrvatskoj nego da imamo domaću banku i fer plej u interesu građana? Nezamislivo i nemoguće. Mafija nas je odvela u deveti krug pakla. Socijalistička samostalna republika je prema ovoj mafijaškoj robovskoj koloniji bila raj.

    Pa jel vidite vi što mafija protežira po novinama, gole ženske guzice, tjelesine, meso i seks, navode žensku djecu na parenja bez mozga, da je parenje smisao života i izvor zarade, tako mafija oblikuje javnost i stvarnost, kao što se nekad promovirao i protežirao radnik i radnica za strojem u tvornici i na izletu i odmoru, što je mafija zamijenila slikama golih pocrnjelih ženskih guzica u tangama po Jadranu, jer Slavonije i nema po novinama, ono što je mafija uništila mafija ne objavljuje u svojim smećarskim medijima.

  10. Nana

    “Malo je ostalo crvenih – izvorno crvenih poput mene – većina su utonuli u kožne fotelje salonskih socijaldemokrata i ljevičara.”
    Je, je, nema glasa ljevičara u ovom gradu. Ne reagiraju na ništa. Neka je nama barem hrabrih žena koje govore istinu i samo istinu.
    Živio 1.Maj! Živjele hrabre žene!
    Hugo, svaka ti je na mjestu! Potpisujem sve što si napisao.

    1. Hugo

      Hvala. Ana me inspirira svojim hrabrim i pametnim tekstovima.

  11. Zoran Popović

    Za mene je to uvijek bio jedini pravi praznik, rostilj, nogomet , drustvo…

Odgovori