Igra prijestolja na naški: Pomozi sirotu na svoju sramotu

 

Klerofašizam nikad ne miruje, kao što zna svaki domaći foteljaški marksist pa sam i ja, povampireni katoliban, prije nekih godinu dana odlučio pomoći crkvenom ugnjetavanju i priključio se pučkoj kuhinji obližnje župe. Jedva sam to ugurao između paljenja knjiga i homoseksualaca i rada na ministrantskom kalendaru za pedofilski kler, ali nekako sam uspio.

Ova kuhinja se od ostalih takvih kuhinja u Zagrebu razlikuje u prvom redu što nema blagovaonicu nego korisnici donose svoje posude, dobiju topli obrok i onda ga nose kući ili ga pojedu gdje već nađu shodnim. Po pričama, razlikuje se i po tome što jedino tu postoji red i ljudi kulturno čekaju u redu po dvoje. Kompletno se financira iz donacija, što fizičkih, što pravnih osoba, a pomažu i kupci u lokalnom Konzumu jer u njemu postoji velika košara predviđena za donacije hrane. Hrana se dovozi iz dva restorana pa se možemo pohvaliti i najboljom hranom i time što nudimo dva jela svaki dan. Donirana hrana, osobito tjestenina, brašno, ulje, mlijeko i dr. daje se restoranima kako bi se snizila cijena obrokâ. Paštete, ribe u konzervi i slično dijele se onima koji, ako je velika gužva, ostanu bez toplog obroka. Kruh se uvijek nabavi iz neke od obližnjih pekara (ponekad ga nakupuju sami volonteri svojim novcem) tako da se ne moraju brinuti ni oko toga.

U početku nisam bio oduševljen ovim svojim pothvatom, tim više što me dopala dužnost redara. Gledati pedeset, sto pa i više gladnih ljudi po kiši, snijegu i vrućini ne djeluje jako povoljno na moral. Ali s vremenom sam upoznao dobar dio ljudi pa bi vrijeme proletjelo u priči i zafrkavanju. Na početku reda uvijek bi bila jedna baka iz okolice Zadra; negdje niže jedan toliko tipični Zagorac da ga svi zovu Zagorec i vjerojatno nitko ne zna kako se zove; a pri kraju, primjerice, jedan ekscentrični umjetnik koji bi uvijek sa sobom dovlačio balone i odvlačio komade namještaja s krupnog otpada da ima na čemu slikati, tako da bih prvo morao nonu uvjeriti da ću oženiti njihovu pletenku jer sve „žene osim Dalmatinki ništa ne valjaju“, poslije slušati umjetnika kako priča o izložbama i mjuziklima dok ga Zagorec podbada da laže, a onda samo mrda brkovima od tihog smijanja kad se umjetnik konačno uspjeni.

Sve to zvuči idilično. Stvarnost je, zapravo, daleko od toga, što sam s vremenom i naučio. Inače, ljudi kojima nedostaje znanja i iskustva, obično tu rupu popune holivudskim filmovima, popularnim serijama i tuđim rekla-kazala iskustvima pa, svjesno ili nesvjesno, umišljaju da je to što „znaju“ faktično stanje stvari. Zato danas dobijem proljev kad slušam ideje i komentare boraca za društvenu pravdu koji nikad nisu napravili pošten izlet u sfere društva ispod srednjeg sloja, osim što su jedanput dali kunu imaš-kaj-sitnog-tipu ispred menze. Kao što ni u prirodnim znanostima ne vrijedi ništa osim činjenica, materijalne istine, tako ni ovdje ne vrijedi mišljenje o sirotinji i unesrećenima zasnovano na gledanju „Potrage za srećom“ i „Iskupljenja u Shawshanku“. Naravno, lakše je na društvenim mrežama štancati članke o „lopovima u Caritasu“ i samozadovolj(e)no se diviti svom izmaštanom altruizmu i solidarnosti nego otići u samostan misionarki milosrđa i oprati suđe nakon što beskućnici ručaju.

Časne sestre
Na slici: nemačice pojma. Socijalna nepravda se ispravlja Facebookom, ne radom.

Moja paradigma o materijalno ugroženima se počela mijenjati kad sam, s vremena na vrijeme, morao dijeliti hranu umjesto da glumim redara. Toliko laganja, prijetvornosti i mentalne gimnastike nema ni u predizbornim kampanjama. Za početak, nekoliko relativno benignih stvari. Većina, ako ne i svi korisnici kuhinje su, nominalno, katolici. Ipak, to ih ne sprječava da psuju kao kočijaši (naslonjeni na zid crkve) ili manevriraju kako bi se, neopaženi, progurali bar za jedno mjesto preko reda. Kad je jednom trebalo čistiti župno dvorište i kad im je rečeno da bi bilo lijepo da dođu pomoći, koliko ih je došlo? Niti jedan. Ali na hranu za džabe hrle i po žegi i po ledu. Uredu, pomislit će netko, tu sigurno ima dosta starih i bolesnih pa je to veći dio razloga zašto se nitko nije pojavio. I to je bila jedna od mogućnosti dok nisu bili pozvani na misu za Tijelovo – što bi značilo da su na putu kući trebali skrenuti samo nekih pet metara i ući u crkvu. Koliko sam čuo, nitko se nije pojavio. Koji su mogli, po običaju su zasjeli na klupe ispred crkve i raskokodakali se o tome što je tko rekao i što je tko vidio.

Diskriminacije nema ni prema volonterima ni prema korisnicima kuhinje (eto, često nam pomaže jedan 13-godišnji musliman, Rom iz Makedonije) pa neka bogoštovni propusti ostanu samo zabilježeni, bez dodatnog kritiziranja. Dapače, bilo bi pjesma da problemi ostaju samo na psovanju i nedavanju ničega zauzvrat skupoj usluzi koju koriste šest dana u tjednu (dvadesetak tisuća kuna mjesečno, kah-kah). U vodu ne padaju samo snimke američkih beskućnika koji poslije ručka padaju u ekstazu pjevajući gospel u crkvi koja ih hrani, nego i priče o tome kako su žene, osobito bakice, apriorno najbolja bića pod kapom nebeskom, nešto poput vila koje, gdje god prođu, ostavljaju trag sreće, bombona i čokolade. Ta grupa je, ustvari, nešto najnesnosnije što hoda na dvije noge. Poput proždrljivih golubova u Veneciji ili galebova oko kašeta s ribom. Slijedi generični primjer razgovora između jedne nadžak babe umirovljene gospođe i volonterâ kad se napokon dogega:
– Hmmf…pfff… Što ima danas?
– Dobar dan. Ričet s porilukom i kobasicama.
– Stalno ričet!
– Bio je i gulaš, ali došli ste prekasno.
– Pa šta bi ja trebala? U DVA doć ovdje?
– Ne, nego ne biste trebali sjediti na klupi, pričati, pustiti sve ljude ispred sebe i doći na kraju.
– Znate, neki od nas ne mogu dugo stajati!
– Ako ne možete dugo stajati ili vam je teško hodati, znate da trebate pozvati volontera i on će vam donijeti ručak pa uopće ne morate čekati.

Naravno, od te priče ništa. I dalje dođe rano, zasjedne na klupu pa se ubacuje u red, na „svoje mjesto“ kad joj se svidi. Jednom sam je jedva ušutkao na vrijeme kad je počela provocirati ratnog vojnog invalida njegovim invaliditetom (!) nakon što je ovaj zagunđao što se progurala pokraj njega. Kad sam je spasio od vjerojatnog šamara jer je dotični branitelj, inače vrlo uglađeni stariji gospodin, počeo pucati po šavovima, preusmjerila je vatru na mene i „jedva se obuzdala da me ne udari“.

Ili jedna druga rospija bakica, profesionalna žrtva koju, jadnu, „svi napadaju“, a ima jezik kao krava rep i stalno započinje svađe. Jednom tako dođe na samom kraju, dâ mi svoju Tupperware posudicu u koju jedva stane jedna porcija (a svima dijelimo po dvije), neprestano nešto gunđajući kako joj je ovaj ovo i onaj ono. Napunim posudicu do vrha, obrišem salvetom ono što je iscurilo po rubu da si ne prlja torbu i dam joj nazad. Ostalima, koji su ostali bez toplog obroka, uzmem i podijelim tjesteninu da si sami bar nešto skuhaju, a ova isto pruža ruku. „Dobili ste“, kažem. „Ali dali ste mi tako malo!“ kaže ona i gleda me u oči pogledom gnjevnog pravednika.

Interesantno, muškarci koji su redoviti u kuhinji vrlo rijetko kritiziraju hranu. U najgoru ruku, pokušaju užicati kiflu više, a u najbolju pohvale hranu i odbiju kruh uz: „Ima onih kojima više treba pa nek si ga oni zemu.“ Velika većina uvijek započne prijateljsko ćaskanje, zahvali i poželi svako dobro. Babama (čast rijetkim iznimkama) vječito nešto smeta i nikad nisu zadovoljne. Dok to nisam vidio na svoje oči, zakleo bih se da je situacija obrnuta.

Drugi, recimo, namjerno čekaju da se podijele svi topli obroci jer ih više interesira „utješna nagrada“. Od jedne bakice koja si pučku kuhinju zamišlja kao mjesto za besplatno „mljekeco“ i sve što joj padne na pamet, preko onih koji lažu da imaju djecu ili unučad kako bi se dokopali što više hrane, do ozbiljnijih krkana koji se dokopaju konzervi, ulja ili brašna pa ga kasnije preprodaju i novac zapiju ili prokockaju. Takvi, kad ih se otkrije, promptno dobiju pedalu, ali neki ne bez da se osvete. Tako je jedan od korisnika kuhinje, koji nam često bude ispomoć, dobio šakom u glavu od jednog takvog lopova kad je jedno jutro išao u trgovinu.

Nažalost, to nije sve. Dno se nalazi još malo dublje. Kao što sam rekao na početku, ovu kuhinju karakterizira ne tako uobičajeni red. Druge pučke kuhinje više sliče afričkoj savani nego ljudskom ponašanju. Iako će svi dobiti jesti, svejedno uvijek bude stampedo, a onaj tko padne, više ne ustaje. Preživljavanje najjačih. Glave se gađaju laktovima, šakama, čak i čekićima, policija intervenira skoro svaki dan. Fratar koji je u svojoj kuhinji pokušao uvesti minimum reda na kraju je morao unajmiti tjelohranitelje da sačuva živu glavu. Nema ljudskosti, samo: „DAJ!“ Nevjerojatno kako ti divljaci umisle da imaju nekakvo pravo na besplatnu hranu, a da sami ništa ne rade osim što piju i idu od kasina do kasina. Prije nego što se drugovi socijalisti dignu na stražnje noge zbog „prava na hranu“, da razjasnim: tu ima ljudi koji mogu raditi, a ne žele raditi. Pritom ne mislim da su radno sposobni, ali nemaju zaposlenja, nego da odbijaju posao i kad im se nudi. Baš u našoj kuhinji netko je ženama nudio posao u čistionici tepiha, za 100 ili 150 kn dnevno, ne sjećam se točno. Koliko ih je otišlo raditi? Ni jedna. Koliko ih svaki dan dolazi po besplatan ručak iz restorana? Sve. Koliko pritom gunđa i laže da svaki dan jede jedno te isto? Žalosno velik broj.

Brada a la Karl Marx
Brada a la Karl Marx donosi sve potrebno znanje o društvu i ekonomiji

Premda je zabrinjavajuće da je u drugim kuhinjama takvo stanje, to se naše kuhinje nije doticalo. Sve dok se druge kuhinje nisu preko ljeta zatvorile, što zbog godišnjih odmora, što zbog građevinskih radova zbog kojih je onemogućena isporuka plina. Na neko vrijeme sva su se gladna usta grada slila k nama, a zajedno s njima i najgori ološ. Tako jedan dan, prije ručka, molimo Očenaš s ljudima, kadli evo nekih tipova s kantom od 15-20 litara, uzmuvali se oko volontera i oko reda. Hoće se progurati u prvu trećinu reda tvrdeći da su tu stajali kraj te i te gospođe. Pitam gospođu je li to istina, a ona, uplašena, veli da su bili „malo niže“. Razgovor koji je uslijedio:
– Ne možete preko reda. Ako vas netko pusti, ok, ako ne, molim vas da stanete na kraj.
Ali frende, tu smo ostavili kantu i otišli i sad se vratili.
– Niste, sad ju je ovaj vaš prijatelj donio.
– Ma baci mu kantu u glavu! – dobaci netko od te grupe, a ja tek sad vidim da ih je barem šestorica i da su svi pod gasom.
– Nemoj! – smiruje predvodnik grupe.
– Nemoj mi počinjat, jesi čuo! – bijesno mi veli muškarac od pedesetak godina, upirući mi prstom u lice.
– Što počinjat? Samo sam vas zamolio da stanete na kraj reda.
– Nemoj mi počinjat! – kaže on glasnije.
– Nemoj da te vidim negdje u gradu. – doda drugi, istetoviran od prstiju do potiljka, vadeći nož. Nasreću, valjda im je došlo iz dupeta u glavu da se ne isplati zaklati volontera zbog petnaestominutne odgode ručka pa su otišli.

Policija je pozvana za svaki slučaj i trebalo im je petnaest minuta da se pojave, iako je najbliža stanica petsto metara dalje, a u to vrijeme se pojavio najstariji pripadnik čopora i, bijesan, derao se na „vođu“ da me „udri šakom u glavu“, što je ovaj odbio i odvukao ga. Nakon isprike jer su „zapeli iza tramvaja, a ulici su radovi“, policajci su preko volje napravili zapisnik i otišli svojim putem. Nasreću, ove čimpanze se otad više nisu pojavljivale. „Nasreću“ jer, pored ovakve policije samo se na sreću može računati. Svakome je jasno da policajaca ima premalo i da im je plaća sve samo ne motivirajuća, ali kad vidi njihovu indiferentnost, čovjek shvati da od njih ne treba očekivati ništa konkretno. Jednom su se tako neki potukli u prostorijama Caritasa, kat niže od pučke kuhinje, a policija, kad je stigla, viknula je sljedeće:
– Jel ima mrtvih?
– Nema!
– Jel netko treba doktora?
– Ne treba!
– Onda dobro. – i odoše dalje. Pisanje zapisnika je, očito, krvav posao.

Što reći? Naslov je senzacionalistički jer mi ništa pametnije, a jednako provokativno nije palo na pamet, ali ne mislim da se treba voditi tim sloganom. U konačnici, tko će se brinuti za sirotinju, koje je sve više, ako ne društvo, kad se „socijalna država“ pretvori u poligon za Audije, smartphone i šestocifrene godišnje plaće politički impotentnih politikanata? Država nastaje iz potrebe naroda, ali kad se država jednom odvoji od naroda, koji se ničim ne trudi vratiti je pod svoju vlast, narod se mora pobrinuti za sebe i za svoje. Problem nastaje kad to dolazi po tako skupoj cijeni da si svećenici moraju unajmljivati bodigarde i volonteri nositi suzavce da ih ne ubiju oni koje hrane. Na kraju svega, kad dođem kući, nakon osvrtanja svakih deset metara da vidim leti mi kakav nož u bubreg, samo poželim na trenutak osjetiti pod prstima vratiće internetskih „ljevičara“ i čvrsto ih stisnuti na neko vrijeme kad pročitam njihova pametovanja i pljuvanja po svim neistomišljenicima. Dok zadrte seljačine poput nas hrane i oblače proletarijat, ti hipsteri „blogiraju“, „tweetaju“ i „shareaju“ svoje vlažne snove o pravednoj državi, gdje bi ih isti taj proletarijat, točnije komesar Đamil iz Međimurja, smaknuo kao hipsterske buržuje, što ustvari jesu, ubacio u svoj kombi u kojem je prije revolucije prevozio ukradene bicikle i istovario u plitku grobnicu zajedno s njihovim iPhoneima, arapskim maramama, Che Guevara majicama i zapisnicima s fakultetskih plenuma.

Da se i vlastodršci i progresivni isprdci uhvate onoga što obećavaju, a to je konkretan rad, svima bi nam bilo bolje. Dotad briga za najniže slojeve društva ostaje na ognjištarima i popovima lopovima, kao i uvijek. Samo o tome nećete čuti. Bitnije je što se i Severina polila hladnom vodom i što se u Šibeniku prosvjeduje za rad jedne birtije.

 

Beskućnik

 

32 comments

Skip to comment form

  1. Koliko napuhanosti i elitizma i dociranja u ovom izvrsnom tekstu. Marš radit’, ili makar skrušeno se pomolit’ i zahvalit’, zahtijeva od korisnika besplatne kuhinje Jura Volonter. U cijeloj toj tragičnoj priči o „pučkim“ kuhinjama, nezamislivim još prije dvadesetak godina, između u tekstu prikazanih varalica, nasilnika, baba i ljenčina, najtragičnija je ona šutljiva većina koja je nakon pošteno odrađenog radnog vijeka prisiljena moliti hranu, ona većina koja je za četrdeset godina rada nagrađena sa tisuću petsto kuna mirovine jer se nije „snašla“ poput ostalih „umirovljenika“. O toj šutljivoj većini staraca na valovima pučkih kuhinja, koji su sagradili sve što se pokralo, današnja mladež ne zna ništa. Osim da su zli i nezahvalni jer se ne žele pomoliti, niti se skrušeno zahvaliti na tanjuru hrane i nadobudnosti i ciničnosti zelenih volontera.

    1. Netko je promašio poantu. Najprije, napuhanci i elitisti uopće ne dolaze u doticaj sa siromasima, oni pored njih prolaze kao pokraj govneta, što vidim svaki tjedan.

      “Šutljiva većina” koja je završila na “valovima pučkih kuhinja” je tragična stvar, ali o njima nisam pisao, osim u uvodnom dijelu, jer oni nisu problem. Problem su oni koji su vječito nezadovoljni i ništa lijepo se iz njihovih usta nikad ne čuje. Ne grizi ruku koja te hrani. Ako se na koga trebaju otresati, neka odu na Markov trg i tamo prosipaju žuč. Nitko ih nije dužan uzdržavati osim države. Ako ih država ne uzdržava, zašto pljuju po onima koji su na sebe to preuzeli, iz svog džepa i za svoj trošak? Da imaju imalo kulture, bili bi zahvalni na solidarnosti.

      Što umjesto toga kažu? “Koliko vi tu ZARAĐUJETE NA NAMA?” (jer ne razumiju koncept volontiranja) “Zašto opet taj isti napoj?” (prvo, hrana je iz restorana, drugo, svaki dan je druga vrsta hrane) “Zašto moram čekat?” “Zašto danas nema kruha?” Što vi SKRIVATE u tim kutijama?” (u kutijama u kojima stoje zalihe) i tako dalje i tako dalje.

      Ne znam za druge volontere, ali za one s kojima najčešće radim i za samog sebe mogu samo reći da smo prema tim ljudima isključivo uslužni i ljubazni. Dobar dio tih ljudi, osobito starijih, nema s kime pričati i vjerojatno im puno znači kad ih netko sluša. Da sam ciničan i napuhan rekao bih: “Baba, boli me briga za tvoju reumu, uzmi hranu i vozi.” A opet, da pišem kako slušam njihove priče, šalim se s njima i trudim im se bar malo razbiti sivilo svakodnevice, onda bi Ogledalce komentiralo kako me nije stid hvaliti se na sva usta. Kad kažem popu pop,a bobu bob i istaknem ludilo u kojem se na radnike pučkih kuhinja povlače noževi i prijeti batinama i da ih preko pola nikad ničim nije zadovoljno (a da kuhinje nema, imali bi ramazanski post cijele godine), opet ne valja.

      Osim što ne znaju čitati s razumijevanjem, neke je nemoguće zadovoljiti bilo čim. Pa se onda pitam tko je tu stvarni cinik.

      1. Juraj, ta vam je hrana najobičnija splačina. To što je ona “božji dar” i vaša velikodušna milostinja, a ne redovna stavka za socijalu od papaka s Markovog trga, ju ne opravdava. Splačina ostaje splačina.

        1. Hvala na prosvjetljenju. Molim vas, onda nazovite pivnicu “Zlatni Medo” i recite im da im je hrana splačina. Broj je 01/6177-119.

  2. Prvo u vezi urednika ovog portala. Počeo se pravo bahatiti. Staviti Brajkovićeve bravure i Crnkovićev uvid u volontersko djelovanje i sliku taloga društva isti dan je baš rasipnički. Neki dan sam i sam zazivao nove tekstove kolumnističkih bisera periskopa, ali nisam očekivao ovakav “udar”. Mogu se samo nadati da urednik ima pun šaržer dobrih tekstova kada tako nehajno ispucava prave bisere.

  3. Tekst je dragocjen, jer iz prve ruke daje jednu sliku našeg društva za koju mnogi uopće ne znaju da postoji ili, kao što Jura sugerira, ne znaju da je doista takva.

    Drugo, poput ogledalca, u vezi nekoliko Jurinih tvrdnji mogao bih ući u žestoku polemiku, ali treba biti tolerantan pa mu dopustiti vlastite zaključke.

    Ipak, ne mogu a da ne dodam bar sljedeće. Poznavajući nekolicinu ljudi iz crkve, nikako ne bih uspoređivao vrijedan rad pojedinih zanesenjaka s ekcesima jednog bahatog biskupa. To što si on dopušta preko dupelizaca stavljati u pogon državni aparat za ostvarenje vlastitih ciljeva, nema ama baš ništa zajedničkog s brojnim “podčinjenim” svećenicima koji se nisu udaljili od naroda i koji dobro osjećaju njegov puls i potrebe te redovito i pomažu.

    Kao što je i sam Jura uočio, ozbiljno interveniranje i pisanje zapisnika je za naše “plave anđele” često odiozna rabota, ali kad je to po sugestiji (naredbi) biskupa, onda postaju iznenađujuće revnosni.

    1. Hvala. Nema beda za šibenskog biskupa, ne držim nikome stranu jer nisam upućen u situaciju. Spominjanje protesta u Šibeniku je samo u kontekstu teme teksta – dok narod struže lonce, mladi progresivci se bune tek kad im netko dirne u kafić. Prioriteti, jel. Sapienti sat.

      1. Imaš, naravno, pravo da su prioriteti pomiješani. Jedan od razloga sam naveo u prvoj rečenici komentara, što si i sam jako dobro podcrtao u svom tekstu. Dobar dio svega iznesenog odlično pokriva narodna poslovica: “Sit gladnom ne vjeruje.”

        Da bi se čovjek založio za fukaru, morao bi je prvo voljeti. A da ju zavoli, morao bi ju upoznati. A fukara, ko fukara, svega tu ima. Nije za generalizirati, ali je za objasniti. Zašto je netko fukara i što onda valja od fukare očekivati?

        Fukara je gnjevna, nezahvalna pa i lijena ili što bi rekao Ettore Scola: ružni, prljavi i zli. Voljeti i brinuti se za njih može samo netko poput Isusa, netko tko ima ogromno srce i ne traži ništa zauzvrat.

        1. Hvala na ovom biseru. Odlično sročeno.

  4. Istina je da se radi o brutalno iskrenom tekstu, vješto napisanom, svojevrsnom bastardnom novinarskom obliku satavljenom od elemenata reportaže i kolumnističkih premetanja odnosno stavova koji su atraktivni, humorni, politički i emocionalno obojani. To je se jedne strane. A s druge strane, iskazani vrijednosni sustav i etički rakurs zapravo su skandalozni. Mogao bih ići od rečenice do rečenice i ilustrirati kolosalno nerazumijevanje za najdegradiraniji sloj društva i iskazanu bešćutnost za stanje tih psihički i fizički oštećenih ljudi, ali zadržat ću se na općem dojmu koji je mučan. Ima krivnje, naravno u BIJEDNIMA, ali odgovornost duštva, pa i crkve, je nesumnjiva i dominantna. Javne kuhinje i drugi oblici karitativnih djelatnosti umirivanje je savjesti svih onih koji su svojim odlukama obespravili te nemoćne stanovnike, onemogućili im da rade ili da uživaju u svojoj pristojnoj mirovini.

    Volonteri u javnim kuhinjama nisu u zoološkom vrtu, među zvijerima, oni su među ranjenicima, oboljelima na živce, očajnima i gladnima, nezadovoljnima koji traže krivce za nesreću koja ih je snašla. Nije volonter trgovkinja u Todorićevom Konzumu pa da se ljuti na bezobraznog kupca. Ma ni ona se nema pravo ljutiti. Nije volonter mjesto za oglašavanje zahvalnosti. Nije volonter Krist i nisu gladni rulja koja je tražila da se pribije na križ. Volonter je čovjek koji u svakom tom biću treba vidjeti svog oca i majku. On mora imati smisla za humor, puno strpljenja, ljudsku solidarnost i istinsku vjeru koja propovijeda ljubav. A svi ekscesi koji se događaju prilikom podjele hrane dio su „vojnog roka“ tih dragovoljaca u velikom rata za spašavanje svake duše, ratu koji nisu izavale ljudi koji dolaze na zajednički kazan.

    1. Bravo!

    2. Hvala na pozitivnom dijelu osvrta. Za negativni dio vrijedi isti odgovor koji sam napisao Ogledalcu.

    3. “Ima krivnje, naravno u BIJEDNIMA, ali odgovornost duštva, pa i crkve, je nesumnjiva i dominantna.”

      Ne slažem se s ovim generaliziranjem. Detaljnije sam to napisao u svom dugačkom komentaru.

      “Javne kuhinje i drugi oblici karitativnih djelatnosti umirivanje je savjesti svih onih koji su svojim odlukama obespravili te nemoćne stanovnike, onemogućili im da rade ili da uživaju u svojoj pristojnoj mirovini.”
      A što je s onima koji nikada nisu ni htjeli raditi i živjeti našim (malo)građanskim životom? Nisu valjda svi tranzicijski gubitnici? Jesi svjestan da neki ljudi žele živjeti kao beskućnici.

      “Volonter je čovjek koji u svakom tom biću treba vidjeti svog oca i majku”
      Ja sam mislio da je on tamo da bi podijelio hranu. Nije li to već dovoljno? Treba li i može li volonter biti terapeut za mnoge koji su prošli razne profesionalne trerapije koje im nisu pomogle? Ne bih svaljivao sav teret svijeta na ljude koji su samo odlučili pomoći. Kako bi ti Ivane Mariću reagirao kada bi se neki volonter igrao terapeuta pa doveo recimo nekog sirotana do samoubojstva, a zbog svoje nestručnosti? Pucao bi po Caritasu ili državi jer su dopustili neukome da “prakticira” na živim bićima.

      1. Zaboravih dovršiti jednu rečenicu:

        Jesi svjestan da neki ljudi žele živjeti kao beskućnici, a kada im društvo i da dom, oni ga za čas strajbaju i eto ih nazad na ulici?

  5. tipična priča iz lijepe naše post tuđmanovske ere uplatite nešto u fond ankice košutić sanader nevenke tuđman

  6. ili jednostavnije priča iz lijepe naše

  7. da još nešto ankica . nevenka i sanaderica dočekače kao i jovanka milostinju baš mi je žao sve u pučku kuhinju na arbajt

  8. Čitajući neke komentare, moram se doista složiti s Jurajem kada neke proziva kao salonske socijaliste ili salonske humaniste. Dečko je mlad i vjerujem da je krajnje iskreno iznio svoje dojmove i ja se s tim dojmovima i zaključcima ne moram složiti, mogu imati i imam drugačije stavove.

    Nadalje, imam razumijevanja i za političke i antiklerikalne konotacije, nisu one u potpunosti utemeljene, ali ipak ih smatram umnogome promašenima.

    Pokušat ću to pojasniti primjerom. Živim okružen manje više ljudima koji bi po nekim mjerilima vjerojatno spadali na dno društvene ljestvice, iz istog sloja s ljudima o kojima govori i piše Juraj. Elem, neki od njih žive tim svojim životom i preko tridesetak godina i nikakve se bitne promjene nije dogodilo u njihovim životima promjenom društvenog uređenja i državnog ustroja. Pokušavao sam biti dobar prema nekima od njih i ugošćavao ih u svom domu (kako će ovo zvučati ružno, ali je istinito) kao sebi ravne. Oni su ljudska bića, mnogi od njih su iako slabo ili nikako školovani, iznimno inteligentni, rijetki od njih su informirani (nemaju pojma što se u državi događa). Svatko od njih ima nekakav svoj unutrašnji život, bogatiji ili siromašniji, dakle nisu životinje.

    Kada se govori o njima, moraju se isključiti sve generalizacije. Neki od njih su iskazali integritet i beskrajno poštenje te su ili bili zahvalni ili se pokušali na neki način revanširati ili su se ponašali sasvim obično, recimo korektno. No neki vas odmah počnu iskorištavati i potkradati, besramno se natrpavaju i nagrću. Ipak, rijetko su to potresne priče o sirotima, ali pravednima, kao kod Dostojevskog, od kojih vam krenu suze na oči.

    U crkvu ne idu, osim ako se ne očekuje nekakva korist – dakle, nisu vjerski indoktrinirani. Žive tako već desecima godina – dakle nema veze s promjenom države. Ne prate niti znaju išta o politici – dakle ni politika nema ništa s njihovim stanjem. Dapače, nekima od njih se htjelo humanitarno ili institucionalno pomoći i u ovoj i u bivšoj državi, ali kada su vidjeli da bi morali malo promijeniti svoj životni stil, uglavnom su to odbili ili ako su prihvatili, ubrzo bi sve raspičkali i vratili se starom životu.

    Neki od njih svoje “političke” stavove formiraju na taj način da imaju svoje ljubimce, bolje rečeno idole u lokalnoj birtiji (poput teteca Cinobera) koji kad malo popiju jebu mamu Račanu ili MIlanoviću, obavezno izdajniku Mesiću, a naravno, nešto rjeđe nekom hadezeovcu. U svojem pijanom umu oni prihvaćaju te psovke i nepogrešivo ih repliciraju iako kada ih pitate tko je u stvari Mesić, vidite da nitko od njih nema pojma da je on nekada bio u hadezeu itd.

    Netko fukaru, odnosno sirotinju u nas svu gura u isti koš, kao svi su oni tranzicijski gubitnici, iako mnogi od njih nemaju ama baš nikakve veze s tranzicijom i privatizacijom, Tuđmanom, Miloševićem ili Milanovićem, nisu žrtve pljačke niti ratnih profitera. To su jednostavno ljudi koji nisu imali ni sreće, ni volje, ni znanja učiniti nešto više (po našim mjerilima) od svog života. Niti jedna država, niti jedna politika ni ideologija, niti jedan socijalni zahvat ne bi značili ništa u njihovim životima. Na našim prostorima je navodno već dugo obavezna osnovna škola, no neki od njih ju nemaju završenu. Ne znam što bi bilo kada bi propisali obaveznu srednju školu? Ovi bi ju valjda pohađali cijeli život ili ju jednostavno nikada ne bi završili. Takve pokušaje pomoći oni smatraju maltretiranjem i tiranijom.
    Volio bih vidjeti tu državu i to društvo koje bi takve dovelo u red. Kada bi netko to i napravio, vjerojatno bi se spomenuti salonski socijalisti i humanitarci prvi digli na noge.

  9. O čemu govorim kad govorim o sirotinji? Ne govorim o pariškoj sirotinji iz Zolinih romana, niti o Faginovoj bandi kradljivaca i džepara iz Olivera Twista, niti o Sa o Roma, babo, babo iz Kusturičinih filmova, niti o onima kojima je beskućništvo i život na rubu jedini prihvatljiv stil života. Govorim o sirotinji koja je još jučer normalno živjela i radila, podmirivala režije i kupovala bakalar i puricu za Božić i Novu godinu, i šunku za Uskrs, i radovala se obiteljskim svetkovinama. Govorim o sirotinji koja nakon punog radnog staža, bez dana bolovanja, jer je vjerovala da što više i poštenije radi starost će joj biti osiguranija, koja nakon punog radnog staža i cijeloživotnog ustajanja u rano jutro i vraćanja s posla u poslijepodnevnim satima za nagradu upoznaje pod stare dane samo dno života. Jer se njihov rad ne računa pod posebne propise, niti pod lažne liječničke i mirovinske dosijee, nego pod podcjenjivanja vrijedan život budala koje bolje ni ne zaslužuju. I sad ih, na kazanima, pametnjakovići i nove generacije bez pardona trpaju u isti koš s besprizornicima. I čude se što se ne mole i ne zahvaljuju licemjerima.

  10. Na stranu rasprave zašto je netko postao “sirotinja do dna”, pa mora u javnu kuhinju. Pokušavam se u vezi toga sjetiti predratnog razdoblja. Koliko ih je ono tada bilo u Hrvatskoj? O tome svi imaju svoje mišljenje, ali činjenica je da se broj nesretnika koji i PORED SVOJE MIROVINE moraju potražiti hranu na ovakav način, povećao nakon demokratskih promjena i besramne pljačke društvene imovine. Uništeno je gospodarstvo. O ovdje (u komentarima) spomenutoj “sirotinji iz uvjerenja” neću se ni osvrnuti.

    Meni su u tekstu koji ima glavu i rep, kojeg je napisao mladi, obrazovani i umješan pisac, upravo nevjerojatno ovakvi sadržaji:

    – Većina, ako ne i svi korisnici kuhinje su, nominalno, katolici. Ipak, to ih ne sprječava da psuju kao kočijaši (naslonjeni na zid crkve) ili manevriraju kako bi se, neopaženi, progurali bar za jedno mjesto preko reda.

    – U vodu ne padaju samo snimke američkih beskućnika koji poslije ručka padaju u ekstazu pjevajući gospel u crkvi koja ih hrani, nego i priče o tome kako su žene, osobito bakice, apriorno najbolja bića pod kapom nebeskom, nešto poput vila koje, gdje god prođu, ostavljaju trag sreće, bombona i čokolade. Ta grupa je, ustvari, nešto najnesnosnije što hoda na dvije noge. Poput proždrljivih golubova u Veneciji ili galebova oko kašeta s ribom.

    – Nevjerojatno kako ti divljaci umisle da imaju nekakvo pravo na besplatnu hranu, a da sami ništa ne rade osim što piju i idu od kasina do kasina. Prije nego što se drugovi socijalisti dignu na stražnje noge zbog „prava na hranu“, da razjasnim: tu ima ljudi koji mogu raditi, a ne žele raditi.

    – Dok zadrte seljačine poput nas hrane i oblače proletarijat, ti hipsteri „blogiraju“, „tweetaju“ i „shareaju“ svoje vlažne snove o pravednoj državi, gdje bi ih isti taj proletarijat, točnije komesar Đamil iz Međimurja, smaknuo kao hipsterske buržuje, što ustvari jesu, ubacio u svoj kombi u kojem je prije revolucije prevozio ukradene bicikle i istovario u plitku grobnicu zajedno s njihovim iPhoneima, arapskim maramama, Che Guevara majicama i zapisnicima s fakultetskih plenuma.

  11. Sljedeći logiku da je većina sirotinje rezultat tranzicije, pitam se onda gdje su ostali? Zar ih samo stotinjak ima u Zagrebu? Zar ih u Brodu do sada nije bilo? Ako ih je bilo, gdje su se i kako hranili? Kako to da nismo vidjeli tisuće ljudi koji gladuju po ulicama?

    Bojim se da svatko oblikuje stvarnost prema nekim svojim željama i premisama, a ona je znatno drugačija.

    Žive li umirovljenici teško? Naravno. Teško žive i zaposleni pa kako bi onda umirovljenici i nezaposleni živjeli lagodno.

    Po meni, tekst je odličan jer pokazuje otrežnjenje jedne humane i požrtvovne mlade osobe, koja je odlučila kroz vlastito iskustvo, konkretnim činom steći uvid u stvarni život.

    Na ovo što je Lara napisala, mogu dodati svoje opservacije:

    – Lara dakle ne vjeruje u licemjerstvo onih koji se deklariraju vjernicima. Znači, svi su vjernici po njoj oni pravi.

    – Lara se ne slaže da je ono što nam se često kroz medije i literaturu prikazuje kao sirotinja,odnosno romansirana verzija sirotinje, da to nije u skladu sa stvarnim stanjem.

    – pravo na besplatnu hranu – koliko sam shvatio autora, nije generalizirao i gurnuo sve u isti koš, nego se ovo odnosi na dio agresivaca koji ne preza ni od čega. Lara ne vjeruje da takvi postoje.

    – Lara ne vjeruje kako postoje u nas, a i u svijetu tzv. salonski revolucionari? Molim ime i prezime nekoga pravog, stvarnog u Hrvatskoj kako bih ga uzeo za svog idola.

    Rat, pljačkaška privatizacija i pretvorba, divlji kapitalizam i korumpirani političari i sudstvo su katastrofe koje su Hrvatsku pogodile kao kuga i dobar dio stanovništva bacile desetke godina unatrag. Kao rezultat toga, neki su završili i na samom dnu društvene ljestvice. Otvarajući pučke kuhinje ne uklanja se uzrok sirotinje, već saniraju posljedice. Tražiti od humanih ljudi i volontera da to prestanu raditi je suludo, kao i tražiti od njih da uklone prave uzroke siromaštva.

    Je li moguć šok i zaprepaštenje nečovječnošću kada se čovjek susretne s čovjekom? Je i ja sam ga svojevremeno doživio. Zašto to ne bi doživio i Juraj? Dolazimo i do premise kako su svi (većina) ljudi dobri, ali eto nesretne okolnosti, politika i društvo su ih učinili zlima. Priznajem da ja u to ne vjerujem.

    1. Prva teza.
      „Po meni, tekst je odličan jer pokazuje otrežnjenje jedne humane i požrtvovne mlade osobe, koja je odlučila kroz vlastito iskustvo, konkretnim činom steći uvid u stvarni život.“

      Ali, Bronstein, što je to očekivala mlada osoba-volonter? Smjerne katolike koji dolaze u kuhinju tiho, pognute glave s usnama koje mrmljaju molitvu za volontere, s krunicom u ruci? Od čega se on otreznio? Iza iznešenih stavova stoji nepoznavanje socijalne psihologije, da siromaštvo rađa nasilje? Kako to da je težište cijele priče na agresivnima, poludjelima, odljepljenima? Ne ide se na agresiju agresijom. Kršćanski volonter okreće drugi obraz.

      Druga teza:
      „Tražiti od humanih ljudi i volontera da to prestanu raditi je suludo, kao i tražiti od njih da uklone prave uzroke siromaštva.“

      Tko to traži od njih? Od njih se traži strpljenje, razumijevanje i trpljenje nekoliko sati tjedno. Oni ne uklanjaju, evo metafore, uzroke granatiranja, ne miču topove, ali brinu o ranjenicima. Ne taj način ipak djeluju i reverzibilno.

      Treća teza:
      „Lara ne vjeruje kako postoje u nas, a i u svijetu tzv. salonski revolucionari? Molim ime i prezime nekoga pravog, stvarnog u Hrvatskoj kako bih ga uzeo za svog idola.“

      Naravno da postoje i oni su predmet mog prezira. Ali, postoje istinski, anonimni revolucionari koji postojeće mijenjaju vlastitim primjerom. Oni znaju da je dobra riječ siromahu pokatkad hranjivija od litre supe i kile mesa. Istinski revolucionari su oni ljudi koji, prije svega imaju najtočniju dijagnosu kapitalizma, jer kapitalizam nije vitalnost, nego bolest koja će uništiti organizam cijelog društva. Idola nemam. Nisam ja vjernica.

      Teza četvrta:
      Dolazimo i do premise kako su svi (većina) ljudi dobri, ali eto nesretne okolnosti, politika i društvo su ih učinili zlima. Priznajem da ja u to ne vjerujem.“

      Ne, pojedinci se rađaju zli i svojim životima i djelovanje politiku i društvo učinili su zlima! To je obrat. To je korijen Crnkovićevih stavova. Moje mišljenje je suprotno. Pojedinca kvari društvo.

  12. Samo ću komentirati ovo:

    Iza iznesenih stavova stoji nepoznavanje socijalne psihologije, da siromaštvo rađa nasilje?

    Onda blago bogatima, u njih nasilja nema???

    i ovo:

    Oni ne uklanjaju, evo metafore, uzroke granatiranja, ne miču topove, ali brinu o ranjenicima. Ne taj način ipak djeluju i reverzibilno.

    Znači li to da im isti ti ranjenici mogu slobodno pljunuti u facu, a oni to kao neki dobri kršćani (zašto nitko ne koristi izraz dobri muslimani) trebaju otrpjeti? Kaj god.

    I za kraj:

    Ne, pojedinci se rađaju zli i svojim životima i djelovanje politiku i društvo učinili su zlima! To je obrat. To je korijen Crnkovićevih stavova. Moje mišljenje je suprotno. Pojedinca kvari društvo.

    Došli smo do samog izvora spora i dva različita svjetonazora.

    Pojedinca kvari društvo – značilo bi da u lošim društvima dobar ne postoji, ne može opstati. Naprotiv, ja kažem, dobrog društvo ne može pokvariti. Moraš biti loš da bi se dao pokvariti.

    Navest ću primjer iz vlastitog života. Rastao sam okružen drogerašima. Bilo je takvo vrijeme. Nikada mi nije palo na pamet probati teške droge iako su bile tu, nadomak ruke. Rastao sam u društvu prožetom alkoholom. Nisam postao alkoholičar.

    Postoje li primjeri kada utjecaji društva doista djeluju na pojedinca? Svakako. Od njegove snage, konstrukcije, integriteta ovisi koliko će to biti izraženo, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smjeru.

    Do kada i do gdje sežu korijeni zla, nisu utvrdili ni neki pametniji od nas, nećemo ni mi.

    Istina je vjerojatno negdje u sredini: neki se rađaju zli i kvare dobre oko sebe, a neki se rađaju dobri i ako ne poboljšavaju ljude oko sebe, bar ih ne kvare. Kojih je manje, a kojih više i koliko zla treba nekome tolerirati, vječna su pitanja. U jednoj drugoj raspravi sam rekao kako sam ja optimista: ljudi se popravljaju i ljudsko društvo malo po malo napreduje. Dobro polako nadvladava zlo. Uvijek postoji mogućnost grandiozne kataklizme ili erupcije zla koja ljude može dovesti do (samo)uništenja, ali ako se to ne dogodi, budućnost ljudskog roda će biti bolja.

    Postoje li ljudi kojima se zbog njih samih nikako ne može pomoći? Ja vjerujem i vidim da ih ima jako, jako puno.

    1. U tvom odgovoru najsimptomatičniji je ovaj dio (citiram u potpunosti):
      „Navest ću primjer iz vlastitog života. Rastao sam okružen drogerašima. Bilo je takvo vrijeme. Nikada mi nije palo na pamet probati teške droge iako su bile tu, nadomak ruke. Rastao sam u društvu prožetom alkoholom. Nisam postao alkoholičar.
      Postoje li primjeri kada utjecaji društva doista djeluju na pojedinca? Svakako. Od njegove snage, konstrukcije, integriteta ovisi koliko će to biti izraženo, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smjeru.“

      Citat je tipična ilustracija psihologizma- stajališta koje priznatu ulogu duševnog života i značenje psihologije, njezinih metoda preuveličava do te mjere da sve iskustvo svodi na psihologijsko iskustvo. Psihologizam se ispoljava u shvaćanju da je psihologija osnova filozofije, sociologije, etike, estetike, politologije, pedagogike…, te da je realnost zapravo psihološka realnost i da se problemi riješavaju isključivo sa psihologijskog gledišta i psihologijskim metodama. Sklon si tumačiti društvene fenomene (sudeći po tvom tumačenju bijede i pauperizma) vežući ih za senzualizam, empirizam, biologizam, antropologizam, nominalizam, pragmatizam, instrumentalizam, relativizam, subjektivizam. Naravno, i ja donekle, svi misleći ljudi donekle, ali, kad je ovakav društveni problem u pitanju kao što je kompleksni fenomen društvenog dna na kojem se nalaze bolesni, nesposobni za rad, prevareni, usamljeni, upotrebljeni, marginalizirani zarad profita, oslanjam se u razumijevanju na logicizam, racionalizam, kriticizam, objektivizam i na fenomenologiju.
      Tu se ti i Juraj podudarate.

      Spadam u one na čije su poglede na društvo i čovjeka inspirirali „revolucionarni sanjari 18. i 19. stoljeća“, (a njih Rousseau) i nastavna linija kritičara društvenih odnosa, sve do predstavnika Kritičke teorije i anarho-primitivizma.

      Za kraj ove male rasprave evo citata iz Wikipedije o J. J. Rousseau:
      „… pa ta je tako čovjek, po Rousseau, od prirode dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh već ga je pokvarila civilizacija i kultura. Po njemu sav napredak znanosti, umjetnosti, tehnike i privrede znači gubitak izvorne ljudskosti, zdrave prirodne sreće i harmonije. Nevino samoljublje pretvara se pod utjecajem razuma u egoizam, a pretjerana putenost, slabljenje karaktera i pokvarenost običaja posljedica su razvijanja umjetnosti. Privatno vlasništvo podijelilo je ljude na bogate i siromašne, a vlast na jake i slabe: Prvi koji je došao na zamisao da ogradi komad zemljišta i da kaže: “Ovo je moje” i koji je uz to našao dovoljno naivne ljude da mu to povjeruju bio je pravi osnivač građanskog društva. Koliko bi zločina, ratova i ubojstava, koliko nevolja i strahota uštedio ljudskom rodu onaj koji bi tada, iščupavši oznake i zatrpavši jarak, viknuo svojim bližnjima: “Ne slušajte tu varalicu, propali ste ako zaboravite da zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!”.

      Čovjek je rođen slobodan, a ipak svugdje je u okovima! – u toj je početnoj rečenici u djelu Društveni ugovor sadržan i Rousseauov politički kredo: stvaranje suverene i slobodne građanske države u kojoj opća volja (volonté généralé – koja, međutim nije identična s voljom svih – volonté de tous) mora postati izvorom i temeljem svakog prava.“

      1. Draga Lara, neću ni pokušati shvatiti ni protumačiti si sve “izme” koje ti nabroja, ali u svakom slučaju djeluju impresivno (klap, klap, ovdje ide aplauz za trud). Pokušat ću ti odgovoriti iako nisam toliko načitan i upućen u fine odnose između sociologije, filozofije i psihologije, Iako su i mene “inspirirali revolucionarni sanjari”, odgovoriti ću ti svojim seljačkim (nadam se) zdravorazumskim argumentima. U stvari drugi dio tvog odgovora te razotkriva, citiranje JJR-a koje se poziva na: “… Prvi koji je došao na zamisao da ogradi komad zemljišta…”. kaže jako puno o tebi. Dakle, nije problem u JJR, već je bitan dio koji si izabrao za citiranje. Po ovome i još nekim tvojim istupima, dalo bi se zaključiti kako kod tebe ne postoji Frommova dilema: “imati ili biti”, već je naravno sve u imati, u privatnom vlasništvu u ostvarivanju profita ili bivanju žrtvom profita. Jednostavno, nema sreće i slobode bez vlasništva. Tu bi sada možda ponovo došli do toga da te demantiraju bogati, a nesretni i neslobodni, ali mislim da ti ipak smjeraš na višu razinu, pravednu i ravnomjernu (nisu iste) raspodjelu bogatstva i vlasništva u društvu. Postavljamo li takav zahtjev pred cjelokupno društvo, znači da želimo utopijsko društvo, koje se tako zove baš zato što se neće uopće ili neće se skoro ostvariti pa ćemo imati uvijek dobar razlog za grintanje u vezi nesukladne stvarnosti ili možda čak i opravdanje za mnoge ili sve probleme koji se pojave u životu.

        No, mislim da smo se daleko odmaknuli od biti problema i od pravih pitanja. Mislim da su prava pitanja ova:

        1. Smije li u nekom društvu biti siromašnih i gladnih koji koriste usluge pučke kuhinje? (tvrdim da ih ima u svakom društvu i u svakom uređenju)

        2. Koji je to broj koliko ih smije biti da bi se oglasio nekakav društveni alarm? (u nekim gradovima su tek otvorene ili će biti otvorene pučke kuhinje. kasne li oni?)

        3. Treba li siromašnima dopustiti (jer su siromašni) ugrožavanje drugih siromašnih (naguravanje, udaranje) ili ugrožavanje onih koji nisu siromašni i zašto? (tvrdim da ne treba)

        4. Moramo li doista voljeti sve siromašne i pokazivati krajnje razumijevanje za sve njihove postupke ili smijemo biti ravnodušni prema njihovoj sudbini ili ih čak mrziti? (ne moramo)

        5. Jesu li siromašni amorfna masa, koja zbog svog položaja (na dnu) mora biti pretplaćena na toleranciju i sućut ili postoje među njima velike razlike kao i među svim ostalim ljudima? (naravno da nisu)

        Samo da dodam svoje primjedbe na neke/sve činjenice (ne stavove) izrečene u tekstu:

        1. ne bih nikoga tjerao na molitvu ili vjerski obred bez obzzira na organizatora kuhinje

        2. ne bih nikoga tjerao raditi zato što je korisnik kuhinje

        3. ne bih pravdao ponašanje bahatog biskupa s djelovanjem pučkih kuhinja (makar bile organizirane od njegove “firme”).

        Juraj nije sve to izrekao kao stavove, nego kao činjenice i ne mogu tvrditi što o tome misli iako se iz tona teksta to možda da zaključiti.

  13. Poznam jednu “nadžak babu” koja je cijeli život radila i othranila i odškolovala uz svoju djecu još i dvije unuke. Sad se stara sa svojih sedamdeset i nešto godina i dvije tisuće kuna mirovine brine još i za nezaposlenog sina branitelja i ide po hranu, jer bi sin “radije umro nego išao u pučku kuhinju”. Stara puca po šavovima i ljuta je i galami na cijeli svijet, jer kako to njoj nikako u životu ne ide a uvijek je radila i bila požrtvovna i pobožna. Što bi reko Juraj, ni slična dobrim bakicama, nesnosna i nezadovoljna stara rospija. Ali, u pravu je Juraj. Što se to njega, u konačnici, tiče. On samo pomaže koliko može. Nek o tome vodi brigu gornjogradska “salonska” baba Milanka.

  14. Mislim da je prijedlog koji ću javno izložiti i koji će pomoći Juraju i volonterima,ali i dobrim siromasima, razuman i efikasan. Predlažem da zaposlenici Pučkih kuhinja uz se imaju: bokser, elektro šoker, pancirku, uzi (s gumenim mecima), nož na iskakanje, gumeni štitnik za zube, cipele s čeličnim vrhom, kacigu kao što ju ima hokejaški golmana, topovski udar, dimnu zavjeszu, pendrek i suzavac.

    1. 😀 Prijedlog razmatranja vrijedan. Ili nek sirotinju drže u kavezima i bacaju im hranu iz sigurne udaljenosti. Tko ne dođe po njih u roku od tri mjeseca, zna se.

    2. Predlažem predlagatelju ovog hvalevrijednog prijedloga, svoj prijedlog, koji će pomoći i njemu i njegovim istomišljenicima, ali i meni, autoru teksta. A prijedlog je da obavi kirurški zahvat vađenja glave iz dupeta i odradi neki kvalitetan tečaj čitanja s razumijevanjem. Povremeni izlazak iz kuće u stvarnost se također smatra vrlo potencijalno povoljnom terapijom za suzbijanje budućeg pisanja i pričanja ciničnih gluposti.

  15. ova životna epizoda se zove tražili smo gledajmo i dalje glasujmo za sdp ili hdz i ljude koji nas vode več dvadeset pet godina biti če i gore to je gomila bahatih nesposobnnih neradničkih faca koji su trutovi ovoga društvo i koji su doveli do kontejnera i sve večeg broja pučkih kuhinja a biti če i gore

  16. biti če hljeba hljeb agospodaru a podrumi gavana meduniča puni ali ne možeš u njih

  17. i da ovaj put nečemo moći reći da su nas srbi ilči neki drugi pokrali nego šaćica hrvata

Odgovori