Zvonimir Jurić: Rat je i dalje tabu-tema

Redatelj Zvonimir Jurić (“Crnci”, “Kosac”) govorio nam je o ideologiji, stanju hrvatske kinematografije, svome narednom filmu… pričali smo o svemu samo ne o “Koscu”, za koji kaže da u kinodistribuciju kreće u veljači – koga film bude zanimao, neka ne čita o njemu, nego neka ga, jednostavno, ode pogledati.

Možete li usporediti današnju hrvatsku kinematografiju s onom iz devedesetih?

Situacija nije više onako štura kao devedesetih, kada smo imali nacionalistički orijentirane igrane filmove o dobrim Hrvatima i zlim Srbima. Danas više sliči na standardnu malu kinematografiju disperziranih motiva i tema. Dakle ne govorim o kvaliteti (koja je zasigurno nešto bolja) nego ideološki – danas ta ideologija nije više onako brutalno plasirana, ona je suptilnija, pozadinski djeluje, treba je naći ispod radnje… ali je i dalje tu. Recimo, na prijelazu u dvijetisućite imali smo filmove o zlim tajkunima i političarima naspram “dobrih malih građana”, što je također bilo smiješno podijeljeno, jer kao da upravo ti građani nisu glasali za prve ili im dali legitimitet.

Sreća, muda i talent

Postoji li tabu-tema domaće kinematografije?

Tabu-tema i dalje je rat 1991. – 1995. O njemu se snimaju filmovi, ali su oni većinom afirmativni, apologetski… priče o nečijoj individualnoj vojnoj hrabrosti itd. Tu se onda postavlja pitanje što zapravo moraš izostaviti da bi bio afirmativan, koje sve ratne zločine i barbarstva moraš zaobići, koji fokus izabireš i što izvan njega izostavljaš… Kao što Steven Spielberg snima filmove o Drugome svjetskom ratu, ali ne i o Vijetnamu ili Afganistanu, kao što Francuzi izostavljaju temu višijevske Francuske, tako i mi to radimo.

S tim u vezi, u kojem su smjeru išli vaši i Devićevi “Crnci”?

Da, jedna od tema koja je zasigurno natkrilila druge bio je zločin koji se događao u Osijeku, no nismo od toga krenuli. Nije to bila početna ideja: “inspiracija” za film bila je estetsko/financijska, naša procjena je bila da imamo dobre mlade muške glumce, a ako i dobijemo novac na natječaju, nećemo ga dobiti puno. Što možemo napraviti s muškim glumcima? Mogli bismo ratnu temu, rat je muška stvar, posebno na fronti. Tako je onda kroz proces pisanja izašao i motiv ratnog zločina.

Ovdje izražavam svoj naklon Oliveru Frljiću, smatram ga najvažnijim radnikom u kulturi ovih prostora. Izostavljam riječ “umjetnik” jer je ne volim: za mene ona, uvijek i samo, konotira neke olimpijske, beskonfliktne visine lijepe duše. A to Oliver zacijelo nije!

Čime ćete se baviti u narednom filmu?

Imam ideju napraviti optimističan film o smrti i prolaznosti života. To mi je dosta da sjednem i pišem, a scenarije sporo i teško rađam, pa dokle nakraju stignem – možda na ciljnoj ravnini i ne bude optimističan i ne bude o smrti.

Koji su vam današnji autori zanimljivi i zašto?

Spomenut ću samo one koji su nedavno završili Akademiju i koje smatram najzanimljivijima – Juru Lerotića, Hanu Jušić, Sonju Tarokić. Za njih troje smatram da mogu napraviti daljnji pomak. No za dobar i važan film treba i sreće, komplicirana je to djelatnost, kolektivna, koja ovisi o puno faktora – vremenskim uvjetima, tehnici, novcu… Stvari se trebaju poklopiti, no sreću možeš i prizvati. Trebaju ti muda i nešto pameti ili talenta.

Svaki film je ideologičan

Treba li film govoriti o društvenoj stvarnosti iz koje potiče, odnosno koji je odnos filma i ideologije?

To je teško pitanje. Ne znam, svaki film je ideologičan, čak su i najbenignije komedije, primjerice “Bitange i princeze”, visokoideologično djelo i u tom smislu nisu nimalo benigne. Prepričao bih s tim u vezi nešto o Orsonu Wellesu i njegovu filmu “Dodir zla” (“Touch of Evil”), koji se događa na meksičko-američkoj granici, gdje je pukla bomba i ubila neke ljude. Welles, osim što režira, u filmu glumi staroga, lošega, rasističkog policajca, koji kaže da je bombu mogao postaviti samo mali prljavi Meksikanac, da mu to njegova intuicija govori. Pa ga hvata i muči da iznudi priznanje… Charlton Heston, koji igra dobroga, demokratski nastrojenoga policajca (i to meksičkih korijena), užasnut je tim rasističkim i intuitivnim rezonom te pokušava sve da ga spasi. Da bi se nakraju, u obratu, otkrilo da je taj Meksikanac uistinu postavio bombu. Nekoliko godina kasnije, Orson Welles daje intervju u kojem, parafraziram, kaže: “Molim vas, nemojte misliti da sam ja za princip koji je igrao moj lik, ja sam stvarno i u realnosti na strani Charltona Hestona, radije bih da neki stvarni policajac pogriješi, ali da je radio po proceduri i bez – rasnih, nacionalnih… – predrasuda, nego da lik kakvog sam ja igrao bude u pravu.”

I sada je meni drago pitanje zašto on, kao redatelj, kada već tako misli, nije to tako stavio i u film; zašto nije napravio film o krivo optuženom Meksikancu kojega pošteni policajac spasi i usput razotkrije lošeg policajca? Imam dva odgovora. Prvo, zato što se, kada režiraš i kreiraš film, često nesvjesno nađeš u ulozi đavoljeg odvjetnika, pa braniš i činiš uvjerljivima neku ideju ili lik koji su ti enormno odbojni u realnosti, samo zato što želiš da to bude uvjerljivo, punokrvno i kompleksno. I to je češći slučaj u filmu nego u kazalištu, jer film ima veću iluziju realnosti, više sliči na nju. U kazalištu ti škripe daske dok glumci igraju. Drugo, da se s igranim filmom kao prostorom fantazije zapravo igraš nečim što ti je fascinantno, ali i odbojno – nikada ne bi, nadaš se, napravio to u realnosti, ali bi, eto, htio to pokušati u fikcionalnom, izmaštanom svijetu koji, ponavljam, nikada nije nevin. Tako je i s ideologijom: ideš u lov na lisicu, a istjeraš medvjeda. Ili, kako bi rekao onaj film, popneš se na brdo, a dok silaziš shvatiš da si zapravo bio na planini. Puno značenje tvog djela negdje ti uvijek izmakne.

novosti

 

Odgovori