«

»

ruj. 03 2018

Zrinjka Peruško: Vlada podržava militarizaciju društva

Prošle su 23 godine od završetka rata, stasala je cijela nova generacija, moji brucoši koji će nam doći u listopadu rođeni su dosta nakon rata, oni zaslužuju da žive u modernoj i slobodnoj državi, u kojoj svaki pojedinac može biti što želi, njegovati svoju kolektivnu nacionalnu ili drugu pripadnost ili ne, slušati muziku koju voli

Profesorice Peruško, kakvi su danas hrvatski mediji? Vjerujete li tome što gledate na televiziji, čujete na radiju, pročitate u novinama ili na portalima?

Da, uglavnom imam povjerenje u medije koje pratim, iako se Hrvatska ubraja u zemlje u kojima publike imaju nisko povjerenje u medije – u Reutersovom izvještaju o digitalnim vijestima smo na 26. mjestu, od 37 analiziranih zemalja, po povjerenju u medije. U Hrvatskoj publike najviše vjeruju komercijalnim medijima, dok nažalost vijesti HTV-a, zbog sve lošije kvalitete, imaju manje povjerenje publika. Iako je odlično da je raznolikost informativnog programa u društvu u cjelini povećana djelovanjem komercijalnih televizija, dnevnih novina i radija, niže povjerenje u javni servis dosta zabrinjava. Istraživanja u europskim zemljama pokazuju da je u zemljama s jakom ulogom javnog servisa, posebno u nordijskim zemljama, javnost bolje informirana o politici te spremnija i sposobnija za sudjelovanje u demokraciji.

Strah zbog kojeg su folklorne skupine odustale od nastupa u Petrinji mora jako zazvoniti na uzbunu onima koji do sada nisu shvatili, ili se prave da nisu shvatili, koliko je opasno dozvoliti eskalaciju šatoraškog ponašanja

Slažete li se s dojmom da se vraćamo u devedesete godine, kada je uloga novinara doživljavana otprilike kao pozicija državnih službenika koji nisu tu da govore istinu, nego da potvrde proklamiranu službenu politiku, dodatno potkovanu trenutnim ekonomskim interesima?

Ipak ne bih to rekla, jer postoje kvalitetni matični komercijalni i alternativni neprofitni mediji, iako se na HRT-u mogu primijetiti takve tendencije. Mislim da je N1 Hrvatska napravio velik iskorak u pozicioniranju rasprave i praćenja politike u cijelom medijskom prostoru, pa se to odražava i na druge komercijalne televizije kao poticaj za poboljšanje kvalitete. Iako se i kod Nove i RTL-a primjećuje komercijalni modus operandi s naglašavanjem emocionalnih tema itd. Baš zato je šteta što je dobar trend od prije nekoliko godina, kad su vijesti HTV-a bile sve gledanije, obrnut.

Značaj javne televizije

Prije desetak godina izgledalo je da smo kao društvo konačno raskrstili s onim uobičajenim pitanjima: tko je Srbin, tko Hrvat, tko politički razmišlja ovako, tko onako. Prilično oštro komentirali ste braniteljske zabrane nastupa Bajage u Karlovcu i kasnije Festivala ojkanja u Petrinji?

Moj komentar odnosio se na Bajagu, prije festivala u Petrinji. Otkazivanje festivala zbog straha sudionika, ako je točno što sam vidjela i čitala u medijima, jako je zabrinjavajuća eskalacija. Užasno je da bilo koja skupina smatra da ima pravo tražiti zabrane bilo kakvih događaja; još je strašnije da se folklorne skupine, jer o tome se radi, takvih zahtjeva boje i od straha odustaju od koncerta. Taj strah zbog kojeg su odustali od nastupa mora jako zazvoniti na uzbunu onima koji do sada nisu shvatili, ili se prave da nisu shvatili, koliko je opasno dozvoliti eskalaciju šatoraškog ponašanja. Jer naravno u Hrvatskoj, kao ni u jednoj drugoj demokratskoj zemlji, udruge civilnog društva, a to su te udruge koje su tražile zabranu, nemaju mandat ništa zabranjivati ni odobravati. Oni jednostavno ne smiju biti odlučujući faktor, oni su osnovani da promiču prava svojih članova, a ne da zabranjuju kulturne događaje. Oni nisu ‘strukture’, kako im tepa ministar Medved. Oni su udruga građana s posebnom namjenom. Jedina moć koju imaju proizlazi iz straha koji mogu posijati ili iz moći koju im daju oni koji je zaista imaju, tj. država, odnosno oni koji njome upravljaju. A mislim da je važno naglasiti da velika većina branitelja ne sudjeluje u tim udrugama – nisam zapravo vidjela podatak koliki je broj članova u udrugama koje ovako nastupaju. Istaknutost tih udruga i njihovih prohtjeva dio je trenda militarizacije hrvatskog društva koji traje već nekoliko godina, a podupire ga i ova vlada u kojoj su dva generala, kao i predsjednica. Prošle su 23 godine od završetka rata, stasala je cijela nova generacija, moji brucoši koji će nam doći u listopadu rođeni su dosta nakon rata, oni zaslužuju da žive u modernoj i slobodnoj državi, u kojoj svaki pojedinac može biti što želi, njegovati svoju kolektivnu nacionalnu ili drugu pripadnost ili ne, slušati muziku koju voli, i pjevati i plesati u onim društvima koja ga vesele, bez straha ili prijetnji.

Bez obzira na jako lošu sadašnju situaciju, nikako ne mislim da treba podržati one koji bi voljeli ukinuti hrt jer su to ili populistički glasovi koji ne razumiju javnu sferu i europsku tradiciju javnog servisa, ili oni koji pripadaju komercijalnom sektoru

S jedne strane imamo komercijalne medije koji se trude preživjeti po svaku cijenu, ma kakva ona bila, s druge je javni servis koji želi ugoditi vladajućima, što se kroz izbor Katje Kušec iz desno orijentiranog novinarskog društva HNIP na mjesto urednice Prvog programa HTV-a najbolje vidi. Kako javni medij uopće može funkcionirati uz ovakvu državu i uz ovakvu vlast i što možemo uopće očekivati od njega?

Za mene je javni servis najvažniji medij za Hrvatsku. Mnogi se danas više sa mnom neće složiti, jer postoji obilje novih portala, neprofitnih medija, blogova, Twittera i, naravno, komercijalnih medija, tako da je i mogućnost izbora informacija uistinu velika. I u nas, kao i u svijetu – možda kod nas jače jer smo siromašna zemlja – novinari su u sve težoj poziciji, jer se profesija mijenja i medijski biznis se mijenja, tradicionalni mediji su izgubili svoj biznis model, preskočili su ih društveni mediji i posebno platforme, Google na prvom mjestu. Javni servis je jedini medij, posebno u malim zapadnoeuropskim zemljama, koji i dalje ima stabilno financiranje i kojemu nije nužno povinovati se diktatu gledanosti nego treba težiti relevantnosti. Javna televizija morala bi proizvoditi informativni program koji je najrelevantniji u zemlji. Imaju za to resurse, iako su ljude, nažalost, posljednjih godina polako pogubili, a ono malo još uvijek odličnih profesionalaca što je ostalo u dosta je teškoj situaciji. HRT ima dosta zakonskih preduvjeta da bude neovisna javna radiotelevizija; ponešto je ta neovisnost oštećena kad je uveden model programskog ugovora i ingerencije date Vijeću za elektroničke medije, a i kad je odlučeno da se ravnatelja ne bira dvotrećinskom većinom u Saboru. Naravno, odnedavno je kadrovski od vrha prema dolje popunjen da ugodi vladajućima, pa je i rezultat u javnosti takav kakav je, da se na HTV-u više informiraju publike desnog političkog spektra, a posebno je to slučaj s njihovom web-stranicom. No bez obzira na jako lošu sadašnju situaciju, nikako ne mislim da treba podržati one koji bi voljeli ukinuti HRT, oduzeti mu pretplatu itd., jer su to ili populistički glasovi koji ne razumiju javnu sferu i europsku tradiciju javnog servisa, ili oni koji pripadaju komercijalnom sektoru ili neoliberalnom političkom spektru koji bi ukinuli sve što je javno, uključujući obrazovanje i zdravstvo. HRT je, u usporedbi s mnogim europskim javnim radiotelevizijama, još uvijek financijski vrlo stabilan, proizvodi dosta programa i usprkos velikom pritisku na urednike i svim negativnim promjenama koje smo vidjeli za vrijeme ministra Hasanbegovića, institucija će, nadam se, ipak dočekati da dobijemo i neku stvarno demokratsku vladu i da se zaista osigura da program vode neovisni profesionalci.

Spomenuli ste bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je preko noći izbrisao sve dobro napravljeno u mandatima svojih prethodnica i prethodnika s medijima. Pokazalo se, međutim, da liberalnija i kulturnoj zajednici prihvatljivija Nina Obuljen Koržinek nije puno drugačija. Istina, Hasanbegović je nezavisne medije gazio bez zadrške i otvoreno, a ministrica ne ulazi u otvoreni sukob, ali je ishod jednak: nikad gore stanje u medijima, bili oni komercijalni, javni ili neprofitni?

Kroz zadnjih oko 25 godina politika HDZ-a, koju provodi i sadašnja ministrica, u medijskim zakonima nije bila previše otvorena, tako da su glavni pozitivni iskoraci u hrvatskoj medijskoj politici učinjeni za Račanove vlade, dok je ministar kulture bio Vujić. Tada smo uspjeli, kroz analizu kulturne i medijske politike u suradnji s Vijećem Europe, i medije preseliti pod ingerenciju Ministarstva kulture, iz telekomunikacija gdje su bili prije toga. Nakon tog perioda, HDZ-ove vlade su uglavnom pokvarile postojeće zakone, posebno u vezi HRT-a, a sjetite se i uvođenja sramoćenja u kazneni zakon. Ipak, nije ministrica odgovorna za poteškoće u komercijalnim medijima, mi imamo kapitalističku ekonomiju, barem nominalno, pa se i u nas osjećaju već spomenuti problemi u medijima. Država bi ipak trebala osigurati poštivanje radnih prava ali to, bojim se, nije problem samo u medijima.

Uloga novinara

Sudjelovali ste u izradi nacrta medijske strategije u prethodnom sazivu Ministarstva kulture. Dokument koji je napisan proglašen je preglomaznim i neprihvatljivim. Obećano je da će ‘uskoro’ biti napisana nova strategija na koju, evo, još čekamo.

Zapravo, bila sam pozvana, ali je format rada bio po mojem mišljenju neefikasan. Slažem se da je strategija od 200 stranica neprihvatljiva, strategija valjda treba biti kratki dokument u kojem se označe glavni ciljevi koje se želi postići, smjernice i načini ostvarenja. Veliki dokument analize stanja trebalo je naručiti od nekog znanstvenog istraživačkog tima, Centar za istraživanje medija i komunikacije FPZG-a bio bi to rado učinio, ali koncepcija nije bila takva. Imam sada samo neke neformalne informacije o tome da neka grupa za Ministarstvo radi na nekom novom dokumentu o medijima koji se više ne zove strategija, ali više od toga ne znam, nisam pozvana.

Kako kao predstojnica Odsjeka za medije i komunikaciju Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu gledate na sve češće prijetnje upućene slobodnim novinarima? Kako na buduću profesiju gledaju studenti? Je li točan podatak da ih sve više stremi prema glasnogovorništvu i odnosima prema medijima u tvrtkama, a da novinarstvo više nije baš neka opcija?

Prijetnje novinarima osuđujem, one pokazuju da oni koji ih upućuju ne razumiju karakter demokracije kao poretka u kojem je uloga novinara da istražuju, pitaju, komentiraju, i da je njihovo djelovanje nužno da bi građani znali što se događa u politici, da bi mogli donositi odluke na izborima, i da bi se mogli i uključivati i sudjelovati u formuliranju i donošenju odluka koje ih se tiču. Stvarno se čini da je privlačnost novinarske profesije za naše studente manja nego ranije, i da ih više privlače bolje plaćeni poslovi u PR-u. Ipak, ima još uvijek studenata i studentica koji baš žele biti novinari, koji su danas odlični novinari u raznim medijima, i vjerujem da će i u budućnosti biti takvih koji za taj posao imaju potrebnu strast. Na Odsjeku za medije i komunikaciju smo osmislili i novi smjer koji će omogućiti, na diplomskoj razini, veći fokus na znanstveno istraživanje medija i komunikacije, pa tako povećavamo i raznolikost ponude za one studente koje zanima upravo taj aspekt medijskih i komunikacijskih studija.

portalnovosti

 

 

1 comment

  1. dika

    Intervju-dijagnoza bolesti Republike Hrvatske.

Odgovori