«

»

ruj. 13 2017

Paolo Magelli: Bez utopije nema postojanja

Pad Berlinskog zida, koji je na epohalan način trebao osloboditi ljude, stvorio je enormnu tragediju bez kraja. Njemački pisac Heiner Müller rekao je dva mjeseca prije pada da sloboda ne znači veći broj jogurta u samoposluzi i da će zbog takve slobode biti uništeno sve ono dobro što je socijalizam učinio

Redatelj Paolo Magelli prisutan je na jugoslavenskom i hrvatskom prostoru od ranih sedamdesetih, kada se iz rodne Italije, kako kaže, umjesto na Zapad uputio na Istok. Bilo je puno njegovih predstava za svih ovih godina: mnoge su obilježile pojedine sezone, oko nekih su se lomila koplja i među publikom i kritikom, ali iza svake su se krili velika poetska energija, društveni angažman i vlastita strast. Razgovaramo s redateljem koji svoju zastavu lijeve orijentacije i dalje drži visoko uzdignutom pred predstavu ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ koju postavlja u zagrebačkom Kazalištu Gavella.

Zašto hrvatskoj predsjednici treba tzv. inicijativa triju mora? Ona želi taj crni konzervativni pojas koji ide od Hrvatske preko Mađarske do Poljske. Toj samoubilačkoj politici suprotstavili su se samo Tonino Picula i Ivan Jakovčić

Što je, pored imena, aktualnoga u vašoj novoj predstavi?

Nadam se da je cijeli tekst prilično aktualan. Prvo mi se čini da je autor komada Joël Pommerat veliki pisac, kojeg je Francuska dugo čekala. Posljednjih godina živi u potpunoj depresiji u zamračenom stanu i odlazi na probe na kojima ni s kim ne razgovara. Napisao je i tekst o nemogućnosti revolucije koji se dosta igrao u Njemačkoj i Austriji i slobodno mogu reći da je on jedan od najpolitičnijih pisaca danas. Propituje svjetsku trgovinu, šanse za pobunu i smisao današnjeg postojanja, dobrim dijelom i zato što je Francuska, zajedno s većim dijelom Evrope, potpuno izbrisala ljevicu.

Za sebe ste rekli da ste idealist-pesimist: što bi to točno značilo?

Mislim da se danas svi slično osjećamo u prljavim vodama stvarnosti kojima nema kraja. Da, gledajući stvari oko sebe zaista mislim da sam pesimističan, ali mislim da se ne treba predati i da svatko treba pokušati učiniti nešto da se to promijeni. Svatko to može u svom malom prostoru: ja u kazalištu, netko drugi u nekom drugom ili trećem. Ljudska nada mora barem nekako živjeti, jer bez utopije nema postojanja. Predstava ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ u suštini je analiza naše današnje egzistencije, koja je toliko depresivna i beznadežna da Pommerat postavlja pitanje čemu još uopće služi naš život. To je politička predstava bez ideološke reference, ona korijene ima u Camusovom egzistencijalističkom pitanju zašto postojimo ako nismo sretni. U tu su sreću uključene nužne promjene, koje nam danas nitko ne nudi.

Imbecilizacija Zapada

Naziv predstave podsjeća nas na to kako se za kubanske nuklearne krize 1962. cijeli svijet tresao od straha, a danas mnogi zamalo priželjkuju da u aktualnoj korejskoj krizi prasne kakva nuklearna bomba. O kakvoj je promjeni senzibiliteta riječ?

Mislim da je danas riječ o jednoj vrsti globalnog treninga koji je svoju orgazmičku točku doživio putem interneta, ali je suštinska promjena započela prije tridesetak godina s onim što zovem ciljanom imbecilizacijom Zapada. Recimo, Talijani su postali imbecilan narod koji više ne zaslužuje ljepotu što ih okružuje, jer je više i ne primjećuju. U tom je smislu Berlusconi bio samo posljednja karika te goleme intelektualne devalvacije. Pedagoginja Maria Montessori kaže da se čitav jedan narod može promijeniti za 15 godina, za to nije potrebno čitavo stoljeće. Dovoljno je promijeniti školstvo: kada su u Italiji iz školstva isključili humanizam kao glavnu svrhu postojanja škola, stvar je otišla k vragu.

Dubrovnik je nestao, Split je sjeban, sve se vulgariziralo i prostituiralo umjesto da su ti gradovi postali mjesta fantazije i duhovne ljepote

Koja je priroda te dugotrajne civilizacijske erozije?

Naravno da puno ljudi neće dobro razumjeti ono što ću sada reći, ali tu prirodu dobro oslikava točka potpunog sloma – pad Berlinskog zida. Taj pad, koji je na epohalan način trebao osloboditi ljude, stvorio je enormnu tragediju bez kraja. Njemački pisac Heiner Müller rekao je dva mjeseca prije pada zida da sloboda ne znači veći broj jogurta u samoposluzi i da će zbog takve slobode biti uništeno sve ono dobro što je socijalizam učinio. Ili, kako je sasvim ironično rekao Bertolt Brecht, kiša uvijek pada nadolje. Nakon tog pada, započelo je lomljenje ljevice famoznim ‘crnim knjigama komunizma’ koje su nicale svagdje po Evropi, a u kojima se tražilo da se sve iz tog sistema baci u smeće.

Što ste vi radili tijekom tog pada?

Radio sam predstavu u Dresdenu i zamalo me fizički napao jedan scenski radnik zato što sam nosio značku koja je simbolizirala DDR. Vikao je i mahao rukama, a ja sam mu, što sam mirnije mogao, rekao: ‘Već ćete vi zažaliti.’ Prije pet godina taj mi je scenski radnik napisao pismo u kojem je doslovce kazao da sam bio u pravu. Pisao je kako su iz Münchena u Dresden došli poduzetnici s koferima punima novca kojim su sve pokupovali i scenske radnike izbacili na ulicu. Kazalište u Dresdenu je bilo najveće kazalište njemačkoga govornog područja, veće i od Berliner Ensemblea i od bečkog Burgtheatera: za vrijeme komunizma imali su tri svoja vrtića unutar kazališta za djecu glumaca i scenskih radnika, da ih ima tko čuvati dok traje predstava. Socijalizam nije bio samo tajna policija nego i puno toga dobroga, što na kraju svi ti ljudi nisu znali prepoznati.

Kako se nakon velikih ideja o evropskom jedinstvu De Gasperija, Schumana i drugih s početka pedesetih moglo dogoditi da Evropa danas ima tako tužno lice?

Ti ljudi, koji su bili neprijatelji u Drugome svjetskom ratu, imali su petlje nakon 80 milijuna mrtvih sjesti za stol i razgovarati o ujedinjenoj Evropi. To su mogli zato što su imali zdrav impuls i to je, usput, poruka i za ove krajeve. Ovdje je i 26 godina nakon rata to glavna tema, od koje se ne možemo odmaknuti. Dok su Enrico Berlinguer i Aldo Moro bili živi, ta Evropa je još funkcionirala na kakvim-takvim etičkim principima.

Zašto je Evropa dopustila da se pretvori u ono što mnogi nazivaju neoliberalnom baruštinom?

Mislim da Evropa to nije dopustila, nego da ju je preplavio anonimni financijski kapital. Osim toga, Amerika je pokušala i djelomice uspjela svojom politikom sjebati Evropu, od koje ima vrlo velik strah. Nemojte zaboraviti da je euro i danas puno jači od dolara i da se američki div radi toga permanentno osjeća ugroženim. Mislim da bi taj Trump, ad absurdum, mogao puno toga ozdraviti u Evropi, ali tu, naravno, ima prepreka, poput francuskog predsjednika Macrona, zastupnika bankarskog kapitala, pa nažalost moram reći da je Angela Merkel puno bolja od njega. Sramota me što sam na njezinoj strani, no volio bih da je na sljedećim izborima u Njemačkoj pobijedi Martin Schulz. Još se mora reći i to da su za sadašnje loše stanje u Evropi krive i male zemlje, poput Hrvatske.

Kako to mislite?

Evo kako mislim: zašto hrvatskoj predsjednici treba tzv. inicijativa triju mora? Ona želi taj crni konzervativni pojas koji ide od Hrvatske preko Mađarske do Poljske. To je samoubilačka politika kojoj su se suprotstavili samo Tonino Picula i Ivan Jakovčić, ali su njihovi medijski istupi ostali potpuno nezapaženi. To je potpuno reakcionarna politika predsjednice… zašto se Hrvatska neprestano zatvara u ustaštvo i nema motiv gledati prema budućnosti? Hrvatska bi iz svoje povijesti i svoje sadašnjosti morala izbaciti tu mržnju prema manjinama i taj stalni nagon da ide nazad. Tako da su ukupno gledajući evropski problemi uzajamni. I nema jednostavnih odgovora.

Ljubav kao konkretno dobro

Kada ste sredinom sedamdesetih u Ljubljani radili ‘Gostioničarku Mirandolinu’ na vas je fizički nasrnuo Josip Vidmar, visoki partijski funkcioner, i predstavu nazvao kontrarevolucionarnom: je li i jugoslavenska ljevica zbog svoje okoštalosti odgovorna za današnje stanje ovih prostora?

Da, tom napadu na mene kasnije su se pridružili Edvard Kardelj i Bratko Kreft i bilo je zabranjeno da moja predstava ‘Ljubavni koncil’ ide na beogradski Bitef. Radilo se o tome da jugoslavenska ljevica nije bila u stanju izaći iz zarobljeništva kulta ličnosti, nije se mogla osloboditi svoga urođenog staljinizma. Ali – i to je važno reći – u tom su pokretu postojali fantastični ljudi. Nije riječ samo o intelektualnim dosezima npr. korčulanske škole nego i o značajnim osobama među političarima. Kao mladić u Beogradu sam poznavao ljude kao što su bili Koča Popović, Mirko Tepavac i Osman Karabegović. Tu su bili i Miko Tripalo, onda etički disident Vlado Gotovac, pa slovenski lijevi intelektualac Marko Slodnjak, Makedonci Lazar Mojsov i Aleksandar Grličkov… To je bila jedna respektabilna avangarda i zato sam protiv paušalnog pljuvanja čitavog tog pokreta, jer su u njemu bili ljudi daleko ispred svoga vremena koji se ne daju tako lako zaboraviti.

U međuvremenu se nataložilo nekoliko slojeva onoga što nazivate banalizacijom stvarnosti: kako se današnje kazalište može obraćati takvoj stvarnosti?

Kada čovjek putuje puno kao ja, a posljednjih sam godina kao intendant kazališta u Toskani to zaista morao, vidi kakva su nastojanja evropskih kazališta. Primjećujem da Nijemci razbijaju estetiku koju su postigli jer je danas smatraju konzervativnom, da Francuzi još nisu centrirali probleme i da se Talijani, zagrebački rečeno, ponašaju šminkerski. Zvuči paradoksalno, ali kazalište je pod represijom i pod pritiskom uspijevalo bolje pronaći pravi put do istine nego što to uspijeva danas.

Kakvo bi onda kazališno oružje bilo primjereno ovom vremenu?

Prije svega, kazalište bi se trebalo frontalno postaviti prema vlastima, jer će u suprotnom biti izbrisano prije ili kasnije. Pogledate li primjer Hrvatske, koja je izdvajanje za kulturu spustila na 0,49 posto budžeta, to znači da je država otvoreno krenula u eliminaciju kulture. Drugo, kazališni bi ljudi kolektivno trebali političarima dati do znanja da su umjetnici po svojoj biti uvijek ispred politike, a ne iza nje, poput prikolice. To konkretno znači da se iz umjetničkog rada moraju izbrisati svi zazori, ograde i mržnje i da jedino čovjek i njegovo postojanje moraju biti u središtu tog rada. Jedina prava tema u umjetničkom istraživanju, koju treba nemilosrdno propitivati, jest zašto je – u rasponu od egzistencijalnog do ideološkog – taj čovjek neprestano nesretan.

Naglašavate kako je ovo vrijeme izgubilo svoje snove. Koji su vaši snovi?

Usprkos svim nedaćama, šamaranju, udarcima i sranjima kroz koja sam prošao, i dalje vjerujem u ljubav. Ne vjerujem u ljubav na neki općenit ili neki katolički način, vjerujem u ljubav kao neko konkretno dobro. Imam kćer od 15 godina i želim vjerovati da će Gioia imati jedan bolji svijet. Vodio sam je ovog ljeta u Grčku da vidi Peloponez, Korint, Argos i Piros, da doživi Mikonos, Tebu i Akrotiri. Gledajući tu povijest na tri kata, doživio sam vrlo duboku ljubav: bio je to trenutak utopije, da se preko kulta izgubljenog vremena promišlja budućnost. Moja je kći imala potrebu plesati u ostacima tih gradova starih nekoliko hiljada godina… Fascinantno je da su ta mjesto očuvana i da izgledaju onako kao što su izgledala kada sam ja bio mlad. S druge strane, Dubrovnik je nestao, Split je sjeban, sve se vulgariziralo i prostituiralo umjesto da su ti gradovi postali mjesta fantazije i duhovne ljepote.

Prije 30 godina režirali ste ceremonijalno otvorenje zagrebačke Univerzijade: kada biste danas bili u prilici režirati predstavu ‘za čitav svijet’, što bi to bilo?

Ludo je ovo što ću vam reći, ali dosad me nitko nešto slično nije pitao… uzeo bih jedan od svojih najomiljenijih firentinskih trgova, Piazza della Signoria na kojoj je Leonardo da Vinci u 16. stoljeću napravio konstrukciju prave planine visoke 60 metara koja se mogla okretati pomoću prijenosnog mehanizma: s jedne je strane planine bio raj, a s druge pakao. Razmišljao sam kako bi bilo da danas na istom trgu sagradim takvu planinu i pokažem današnji pakao i raj. Dva dana prije smrti Brecht je na kutiji šibica napisao: ‘Ako je pakao ono u što idem, što je ovo u čemu sam dosad živio?’ S tom bih planinom pokazao današnji život kao pakao i s druge strane raj, život kakav nikada nismo živjeli a mogli smo…

7 comments

Skip to comment form

  1. Bruno

    Evo pitanja i dio odgovora koji komentatorima liberalima na ovom portalu neće biti po volji:

    Zašto je Evropa dopustila da se pretvori u ono što mnogi nazivaju neoliberalnom baruštinom?

    Mislim da Evropa to nije dopustila, nego da ju je preplavio anonimni financijski kapital. Osim toga, Amerika je pokušala i djelomice uspjela svojom politikom sjebati Evropu, od koje ima vrlo velik strah. Nemojte zaboraviti da je euro i danas puno jači od dolara i da se američki div radi toga permanentno osjeća ugroženim.

    1. Boki

      Naprosto, mora se reći – čovjek priča gluposti. Možda gleda iz svoje uske niše, pa mu se ne sviđa što vidi, ali treba sagledati cjelokupnu sliku. Nikada do sada, u cijeloj povijesti europskih naroda, nije takva večina stanovništva uživala tako visok životni standard i kvalitetu života, a pri tome radila tako malo i lagodno, kao u toj ‘ neoliberalnoj baruštini’.

      1. Maki

        A odakle ti gledaš na stvarnost? Iz neke svemirske postaje? Magelli neka ti bude putokaz!

        Kad govoriš o kvaliteti života misliš na gadgete, na manjinu, a ne oni koji ni vodu nemaju za piće, koju im naplaćuju imperijalisti.

        1. Boki

          Imperijalisti? Manjina? Pa da, zato su DDRovci morali sagraditi zid, da spriječe gomile koje su bježale iz imperijslističkog pakla u socijalistički raj varšavskog bloka.

          Pogledaj malo gdje su te zemlje bile prije pada zida, a gdje su danas, pa onda razmisli o kompasu i orijentaciji. Primjerice, koliko je radnik u Škodi imao plaću krajem osamdesetih, a koliku danas.

  2. Domaći

    Jako dobar intervju.

    “Njemački pisac Heiner Müller rekao je dva mjeseca prije pada da sloboda ne znači veći broj jogurta u samoposluzi i da će zbog takve slobode biti uništeno sve ono dobro što je socijalizam učinio”

    Čovjek se ne bi čudio izgladnjelima željnih čašice jogurta, a i kad bi je pojeo pamet bi mu se postepeno počela vraćati iz želuca u glavu. Ali, u ovoj regiji nije bilo tolikih gladuša (svakako ne kao danas), pa da oni to nisu shvatili ili još ne shvaćaju?

    Jesu li ih zavele halapljive oči, misleći da će umjesto kruha jesti kolače? Da im neće bajke pričati oni koji koji im prodaju jogurte a sami lete helokopterima, plove jahtama, sunčaju se na svojim otocima i drže balove po svojim vilama?

    Valjda Muller i Brecht i ine kulturalne i znanstvene veličine pričaju gluposti, prepustivši ishlapjelim mozgovima da educiraju (samo)zajebane narode; besplatno – uz jogurt! 🙂

    Pa, to su i zaslužili!

    Ne žudnju za boljim životom, nego što nisu sobom ponijeli ono dobro i zidali na njemu. Eto, sad se već počelo spočitavati – u društvu koje klečeplazi pred vlasništvom – da ljudi imaju previše nekretnina u vlasništvu!

    Pa da, treba ih učiniti mobilnima – nevezanima za kuću, zavičaj, čak ni svoju državu – takvi su potrebni globalnom kapitalu.

    Francuska industrija predlaže radnicima izbor: ili na cestu, ili idete raditi u pogone otvorene u Rumunjskoj, ali – ZA PLAĆU UOBIČAJENU U TOJ ZEMLJI!

    Pobiti svu tu gamad bio bi akt milosti. I prema njima i prema preostalim poštenim ljudima.

  3. Domaći

    Hrvate se dosta optuživalo da su “genocidni narod”. Naravno to je krajnja glupost, jer i samo zbog jednog izuzetka cijeli narod ne može biti takav. Ali, ako narod zastupaju njegovi (posebno ako su izbarani) predstavnici, onda se uz veliku mjeru opreza popćenja na cijeli narod mogu shvatiti. Ne govorim to zbog gluposti o njegovoj navodnoj genocidnosti, već u kontekstu Magellijeve misli:

    “Evo kako mislim: zašto hrvatskoj predsjednici treba tzv. inicijativa triju mora? Ona želi taj crni konzervativni pojas koji ide od Hrvatske preko Mađarske do Poljske. ”

    Daklem bi s e u kontekstu rečenoga moglo reći kako su Hrvati prilično umišljen narod, jer ono što njihova prva kvočka želi nije nego modernizirano “

    1. Domaći

      (ha, krivu gumb! 🙂 )

      “PREDZIĐE KRŠĆANSTVA”, u sve globaliziranijem svijetu koji se na riječima odriče zidova, ali ih sve više podiže – one od cigli, žica ili blesavih ideja rečene kvočke.

      Pritom sva hrvatska politika (a naročito njen izolacionizam prema Istoku) ukazuje da ona ni ne smatra pravoslavlje dijelom kršćanstva, već u najboljem slučaju sasvim nepravovjernu shizmu.

      Pri tome ni ne vodeći računa o tome da njega (odnosno Bizanta!) nije bilo – dijela raspolućenog Rimskog imperija koji je očuvao grčku kulturu – Zapad bi, skupa sa kvočkom i njenim kokoškama te pijetlovima – TANKO SRAO! 🙂 🙂 🙂

      U tom smislu i treba shvatiti moju primjedbu o “umišljenom narodu”.

Odgovori