«

»

svi. 10 2019

Jelena Miholjević: Nikada se nisam pomirila s iskustvom rata

Zašto ja ne mogu voljeti svoju zemlju na svoj način i zašto zbog toga moram biti prozvana izdajicom? Kapitaliziranje pretpostavljene patnje od prije toliko godina je đavolska kategorija. Ne mogu Srbi Hrvatima i obratno biti samo neprijatelji, ukoliko se to ne želi instrumentalizirati i od toga skupljati novac

S glumicom Dramskog kazališta Gavella Jelenom Miholjević razgovaramo o njezinim ulogama, o kazalištu kao mjestu slobode, ali i o njezinoj glumačkoj generaciji koja je u devedesetima bila očajna i nije znala kamo ide, ali koja je, da bi se dokazala, radila i po 12 sati dnevno. Razgovaramo također o velikim glumcima naše prošlosti, ali i o današnjem životu u kojem ima sve manje ljudskog susreta…

Kada svojoj kćeri govorim da svijet zna biti jako nepravedan, naročito prema ženama, pričam joj o pritisku religije, o manjoj plaći i o nesigurnim uvjetima rada, a ona me pita: Ali zašto?

U predstavi ‘Stela, poplava’ vašeg matičnog kazališta igrate ex-jugoslavensku kazališnu divu koja je svjesna da je okružena provincijalnom atmosferom i odnosima. Nedavno ste rekli kako danas svjedočimo odronu vrijednosti za koje su se generacije žena prije nas borile. Kako se živi i glumi u doba kada su te vrijednosti pojeftinile?

Ta Stela je osoba mojih godina koja vrlo britko progovara o tom osjećaju kada si jako mudar, a opet se u odnosu na stvarnost gotovo raspadaš. Kada svojoj kćeri govorim da svijet zna biti jako nepravedan, naročito prema ženama, pričam joj o pritisku religije, o naguravanju konzervativnih principa ‘gdje je mjesto nama kao ženama’, o manjoj plaći i o nesigurnim uvjetima rada, a ona me pita: Ali zašto? I ne radi se tu samo o pravima žena, jer ako nekoga staviš u rešetke predrasuda, onda se to odražava na sve nas. Stvari su se u međuvremenu izmijenile na vrlo tragičan način. Ponekad se osjećam suučesnički u svemu tome, ali ne znam koji je to idealistički potez koji bi čovjek mogao učiniti a da pritom ne izgubi platformu za svoj rad. Postoje kolege koji kažu ‘ne mogu ja to više tako’ i odlaze, što itekako poštujem. U Gavelli imam veliku sreću da mogu raditi posao koji me jako hrani, ali ono što osjećam je da je kreativni rad u cjelini u našim institucijama strašno ugrožen. Svijetla strana priče je da oni ljudi koji predano rade ipak obogaćuju zrak u ovom gradu, hvatajući neki trenutak iz kojega se nešto može izroditi, i to me tješi.

U šizofrenom svijetu

Što je važnije, sitni predani rad ili šira društvena akcija?

Prekrasna glumica Nada Subotić pričala nam je o vremenima kada se u teatru eksperimentiralo, kada su se predstave radile u ponoć, kada se igralo bez budžeta i na rubu svijeta, kada se puno razgovaralo i poticalo mlade. Voljela bih danas barem malo inspirirati mlađe kolege, da znaju da ih netko gleda i pazi na njih. I ja se pitam je li put sreće u tom intimnom osjećaju vrijednosti posvećenog djelovanja najbolje što možeš ili u širim akcijama, koje nam se uvijek obiju o glavu. Svjedočimo da se vizija, uspjeh i dobro obavljen posao u kulturi kažnjavaju. Spominjem HAVC, Kulturu promjene u &TD-u, kino Evropu, ali i nemoć nas kao građana da pomaknemo stvari i da budemo važni u atmosferi u kojoj je kultura izrazito napadnuta. Stvari se dramatično mijenjaju, ali mi ipak imamo mogućnost barem sitnog odgovora. Čini nam se da ljudi ne čitaju ono što pišemo, radimo i glumimo, da nas ne razumiju i ne prihvaćaju ono za čime težimo, ali to za čim težimo je i dalje važno.

S redateljem Sašom Božićem trenutno pripremate predstavu ‘Pričanje bajki odraslima’. O kojoj vrsti poetike odnosno angažmana se radi?

Bila je to, moram priznati, moja ideja jer me je opsjedala misao, u atmosferi u kojoj smo neprestano svi nečim nezadovoljni, može li se napraviti predstava u kojoj će apsolutno svi uživati. Molba gledaocima glasi: birajte koju hoćete bajku, uz dekicu i rakijicu, o Modrobradom, onu koju ne znate ili onu koju ćemo vam mi izmisliti. Složili smo se da na sceni nastupamo Ivana Bodrožić, Marko Lucijan Hraščanec i Petra Hraščanec i od ideje da to bude utješiteljski teatar bajki došli smo do antibajki. Ivana je donijela svoju istinitu priču o ženi, samohranoj majci, koja radi u kaptolskom WC-u na koji je netko bacio oko jer se tamo dobro naplaćuje i ona je ostala bez posla. Tu je i priča o baki koja je izgubila pamćenje i druge. Mali skromni potezi donijeli su mi u životu puno toga i uvijek čeznem za tim. Moja junakinja iz predstave ‘Stela, poplava’ jako pati jer stalno misli da treba nešto veliko napraviti i htjela bi da sve stvari budu ovakve i onakve. Radi se o tome da smo mi uvijek djeca, stalno moramo učiti hodati i neprestano nas netko u tome hoće saplesti.

Svjedočimo da se vizija, uspjeh i dobro obavljen posao u kulturi kažnjavaju. Spominjem havc, Kulturu promjene u &td-u, kino Evropu, ali i nemoć nas kao građana da pomaknemo stvari i da budemo važni u atmosferi u kojoj je kultura izrazito napadnuta

Poljski pisac Witold Gombrowicz jednom je rekao kako mu je uvijek teško kritizirati neku predstavu jer je svjestan da glumci moraju teško raditi da bi uopće do nečega došli. Što vi mislite o tome?

Na probama mi glumci zaista često prolazimo kroz neku vrstu rudnika i opako radimo, jer bez takvog rada ništa se dobro ne može roditi. Žao mi je što se kod nas kazališna kritika tu i tamo pojavi ili je gotovo nema. Od svih ljudi koji pišu o kazalištu 20 posto njih piše kritike, a ostatak piše tek osvrte, pamflete ili klevete. Meni je zanimljivo kada netko nešto doživi i razumije u predstavi i onda s jedne zanimljive pozicije, mudrim okom, piše o toj izvedbi. To je kritika. Poslije ‘Stele’ sam doživjela i hvalospjeve, ali s više strana i napade na svoj fizički izgled i dob u toj ulozi i to za mene zaista predstavlja neko dno.

Kada ste se pripremali za ulogu glumice Stele prisjetili ste se Milene Dravić. Prije 15 godina Milena mi je rekla: ‘Mi smo pod stalnim stresom, sve se radi na brzinu, film ili predstava moraju da budu gotovi za mjesec dana, to postane neizdržljivo i zato je puno mojih kolega koji su se jako trošili – umrlo.’ Dijelite li to uvjerenje?

Milena Dravić, koja je bila ex-jugoslavenska zvijezda, prošla mi je tada kroz glavu jer ona zaista jest velika glumica. Ova njezina izjava me pogađa jer je iskrena, ali pomišljam da je kazalište rijetka djelatnost u kojoj ne možeš požuriti stvari. Važne stvari ne možemo ubrzati i ja ne mogu napraviti ulogu za tri dana. Mislim da je Milena to htjela reći: živimo u jako užurbanom svijetu gdje se sve mora brzo, a kazalište se tome opire. Kazalište je definitivno mjesto gdje se ne mogu požuriti stvari. Veliko je pitanje kako će se ponašati sljedeća generacija koja je već sada potpuno vizualna i koja čudno gleda na nas koji smo odrasli uz knjige, za koje oni više nemaju vremena… S druge strane, istina je da glumci izgore, kako kaže Milena, ali zaista ne znam kako da se to ne dogodi. Jer o velikoj strasti se radi…

Kako to izgaranje u kazalištu izgleda kod vas?

U svim predstavama u kojima sam igrala, kao i na filmu, osjećala sam se kao na brodu na kojem se putuje u nepoznato, s burama i neverama, često i na vesla. Uz zahvalnost da sam igrala u dobrim komadima sjajnih pisaca, meni je na takvom putovanju važno s kim sam na tom brodu. Kontakt s ljudima jako mi je važan i jako se patim ako ga ne nađem. Kada govorimo o lijepom i teškom u teatru, to jako sliči ljubavi. Kada se zaljubiš, sve vidiš kroz prizmu lijepog i uživaš u svemu: ne spavaš ali si dobro, ne jedeš ali si nahranjen, žudiš, živ si i lijep si. Ali kada ta ljubav izmori, kao što se zna dogoditi u kazališnom procesu, kada se u nekom trenutku osjetiš usamljen, kada tresneš glavom o pod, kada nemaš više kapaciteta za toliko davanja, onda se nađeš u nekom bolovanju i žalovanju. Nakon predstave ‘Stela, poplava’ ja sam se tako osjećala jer smo se svi dobro razumjeli i blistali smo zajedno. Toliko smo se voljeli da kada je predstava bila gotova i kada smo je predali publici, imala sam simptome prekinute ljubavi. Mi glumci možemo puno voljeti, ali možemo jako patiti i biti jako usamljeni. Teško se otpuštaju velike uloge. Ne možeš odigrati Hamleta i otići na kavu…

Danas se čini da jedan dio Hrvatske živi u bivšem vremenu i neprestano se svađa s Jugoslavijom, Srbima i komunistima, a drugi dio je otišao nekamo naprijed ili u inozemstvo. Kako se vi snalazite u svemu tome?

Jako teško se nosim s tim. I dalje sam iznenađena što smo učinili s kulturnim i duhovnom kapitalom koji imamo ili smo imali. Nekada je zaista postojalo poštovanje, vrijedni su bili moral i ljudski odnosi. Svega toga više nema i uopće ne znam kako se danas snalazi mlada generacija. Njima je stravično teško i ne mogu zamisliti kakve oni prioritete pred sebe postavljaju, kada nas korupcija lansira u takve vibracije iz kojih se nije moguće iščupati. Živimo u šizofrenom svijetu i to je najblaža riječ koju možemo upotrijebiti. Kakva je mogućnost djelovanja da čovjek ne potone u tu baruštinu laži? Osim nekoliko kreativnih oaza u ovom gradu, ostali smo bez prostora stvaranja. Želi nas se pretvoriti u ljude koji ne mogu njegovati mjesto susreta i razgovora o knjigama, filmovima i teatru. Sa sve manjom brigom za kulturu završit ćemo u korovu plastike koja uništava sve, s multipleks dvoranama, šopajući se kokicama, s botoksom i lažnom dizajniranom odjećom, dok nestaju trgovi kao mjesta susreta, a kafići postaju svi nalik jedni drugima.

Biste li igrali u političkom kazalištu?

Kada god na pozornici govorimo o stvarnosti, mi smo u polju političkog, ukoliko baš ne želimo biti gadno neiskreni. Igrala sam u takvim predstavama Olivera Frljića i Paola Magellija ili u nedavnoj predstavi Igora Vuka Torbice ‘Priče iz Bečke šume’ koja govori o nadolazećem fašizmu. Igrala sam i u ‘Noćnom letu’ i u komadima Ivana Vidića u &TD-u, koji su na vrlo subverzivan način anticipirali hrvatsku stvarnost još početkom devedesetih.

Kazalište kao mjesto spasa

Danas igrate i u jednom političkom kabareu?

Radi se o predstavi ‘Cabaret preko veze’ koju je režirao i za nju tekst napisao Ivan Leo Lemo, a koja polazi od ideje da na ovom svijetu jedino još žene nešto vrijede. U njoj strašno psujemo, vičemo ‘živjeli hrvatski pederi’ i pjevamo pjesmu ‘Rajska Djevo, kraljice Hrvata’. Koliko god je sve to ironično, istovremeno je i vrlo katarzično. Ova vrlo politična predstava, kabaretski zapakirana, poigrava se svim našim stereotipima s kojima ne znamo izaći na kraj, kao i s gorčinom kao posljedicom života ‘preko veze’: obitelji, interesa ili poznatih moćnika.

Nedavno ste rekli kako je vašu mladost obilježio rat, kada je bilo puno problema, kada nije bilo posla i kada vam je bilo teško. Kako danas gledate na to vrijeme?

Devedesete su ključno formirale moju generaciju. Nikada se nisam pomirila s iskustvom rata i s pitanjem zašto se baš to moralo dogoditi i s tim velikim zlom ne mirim se ni danas. Naša mladost je tada bila nasilno prelomljena i potpuno uništena. Mogu razumjeti da se razlikujemo u mišljenjima, ali ne mogu razumjeti tu navalu desnice danas. Zašto ja ne mogu voljeti svoju zemlju na svoj način i zašto zbog toga moram biti prozvana izdajicom? Kako je moguće da taj bauk nerazumijevanja, prebacivanja i agresije toliko danas buja i kosi sve pred sobom? Radikalni politički stavovi su toliko slijepi i osim pomora ne ostavljaju ništa iza sebe. U Gavelli ima toliko različitih ljudi s vrlo različitim stavovima, ali svi smo zajedno, igramo zajedno i jedni drugima smo sve na svijetu. Kapitaliziranje pretpostavljene patnje od prije toliko godina je đavolska kategorija. Ne mogu Srbi Hrvatima i obratno biti samo neprijatelji, ukoliko se to ne želi instrumentalizirati i od toga skupljati novac. Mogu samo reći da jednom treba prekinuti taj vječni krug zla.

Glumac Ljuba Tadić jednom je rekao da je teatar sveto mjesto istine koje treba pokazati sumu naših života. Postoji i misao da je posvećenost jedina prava avantura. Što vi mislite o tome?

Da skočim od tih divnih riječi ovog velikog kazališnog maga na jednog filozofa života, na Mrleta iz benda Let 3: ‘Kazalište je crkva, ali bez križa.’ Za mene je kazalište utočište i mjesto spasa, gdje možeš voljeti, plakati i gdje ti može biti teško, gdje možeš biti luckast i bijesan u isto vrijeme i gdje možeš poslati nekoga gdje mu je mjesto. Teatar nam pokazuje da u životu trebamo biti slobodni i imati svoje želje, jer život je grub kada nemamo ono za čim čeznemo. Moramo uznastojati da ne budemo slabi i nikakvi. Trebamo rušiti prepreke, trebamo biti šašavi i spremni na promjene. Kazalište može netko i zabraniti, ali to je sveto i vječno mjesto. I za nas glumce i za publiku.

portalnovosti

2 comments

  1. sex pistol

    Pametna, lijepa, razborita i hrabra Jelena. Ponešto sam znao o njoj, ali ovo je pravo osvježenje u smislu da glumci imaju vlastiti stva i smjer.

  2. brođanka

    Ti slušaš, oni sišu pare.

    “Zašto ja ne mogu voljeti svoju zemlju na svoj način i zašto zbog toga moram biti prozvana izdajicom? Kako je moguće da taj bauk nerazumijevanja, prebacivanja i agresije toliko danas buja i kosi sve pred sobom? Radikalni politički stavovi su toliko slijepi i osim pomora ne ostavljaju ništa iza sebe. U Gavelli ima toliko različitih ljudi s vrlo različitim stavovima, ali svi smo zajedno, igramo zajedno i jedni drugima smo sve na svijetu. Kapitaliziranje pretpostavljene patnje od prije toliko godina je đavolska kategorija. Mogu samo reći da jednom treba prekinuti taj vječni krug zla.”

Odgovori