Ivo Babić: Mentalitet zaostalog brdsko-planinskog svijeta nadovezao se na neoliberalnu ideologiju

Ivo Babić desetljećima, još od studentskih dana objavljuje publicističke i znanstvene radove te knjige na temu kulturne baštine, likovnih umjetnosti i zaštite čovjekove okoline. Nekadašnji rektor Sveučilišta u Splitu rođen je 1946. godine u Trogiru, dok je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju uz paralelni studij filozofije. U studijske svrhe boravio u Vicenzi, te višekratno u Veneciji i Parizu. Inicirao je upis povijesne jezgre Trogira u popis od 100 naselja od prioritetnog značaja na Mediteranu. Sjajni predavač posljednjih nekoliko godina važi za jednog od najoštrijih i najboljih kritičara turističke monokulture i njenih posljedica po Dalmaciju. O tome je govorio za Forum.tm.

Profesore Babiću, što vam govori vijest da je Makarska, dakle grad od oko 15.000 ljudi, tri godine imala raspisan natječaj za pedijatra ili pedijatricu i da se na njega javila jedna jedina osoba: liječnica iz BiH, stara 61 godinu, dakle netko tko, sasvim sigurno, nije dugoročno rješnje?

U prvi čas to je zbunjujuće, no s obzirom da su tako slabo plaćena zanimanja liječnika i profesora nije ni čudo da se nitko ne odaziva na natječaje. Za profesore se prijavljuju osobe s neadekvatnim zanimanjem ili čak s falsificiranim diplomama. Zaista, zašto bi netko tko je završio matematiku ili fiziku radio u školi da bi ga maltretirali neodgojeni učenici i još više bahati roditelji? Zašto što bi nakon dugog napornog studija, koje pretpostavlja  nadarenost, radili za plaću s kojom se jedva može prehraniti obitelj? Živimo u podivljalom društvu u kojem fizički napadaju liječnike i medicinsko osoblje.

Nedavno ispisivanje grafita u Dioklecijanovoj palači, srcu Splita, izazvalo je zgražanje u kojem se malo tko, ako je itko, upitao: jesu li grafiti i poruka, a ne samo vid devastacije?

Pisanje/crtanje grafita je fenomen poznat i drugdje u svijetu. Vidio sam u Veneciji išarane crkve i palače. Neki to smatraju  svojevrsnom subverzivnom umjetnošću. Međutim, škrabotine koje liče na nekakvo pismo, na natpis, sasvim su nečitke. Da, pitanje je je li to izraz novog barbarstva ili možda neartikuliranog nezadovoljstva?

Također, čini se da skoro nikome nije čudno to što se u sred starih jezgri dalmatinskih gradova može činiti štošta, a ne samo pisati po zidovima, bez svjedoka tih djela čiji nedostatak najmanje ima veze sa vještinom počinitelja štete ili kaznenih djela…

Zapuštene povijesne jezgre izgubile su svoje stanovništvo; preostalo je nekoliko stotina domicilnog življa i to onih koji se nisu uspjeli iseliti, starijih i siromašnijih. Sve je više incidenata kriminalne naravi. I tijekom kriznih godina, nakon Prvog svjetskog rata, bilo je porasta kriminala. Zapuštene povijesne jezgre pogodne su za rasparčavanje droge i prostituciju. Elitnu prostituciju spominjemo zasad tek u političkom kontekstu iako nije zanemariva na jahtama. Fizička i socijalna degradacija povijesne jezgre Splita pregnantno je izražena u filmu „Ta divna splitska noć“.

Proteklih  desetljeća preživjeli smo rat i poraće s promjenama paradigme vlasništva i političke moći. Mentalitet, neurbaniziranog, zaostalog brdsko-planinskog svijeta, nadovezao se na neoliberalnu ideologiju u balkanskoj varijanti prema kojoj je gotovo sve dopušteno, a svodi se na princip zgrabi sve što možeš, od tvornice preko komada ulice i trgova, pa do obale i površine mora. Stalno revolucije, kontrarevolucije,  diskontinuiteti i tranzicije iz sela u grad, iz grada van grada, iz industrijalizacije u dezindustrijalizaciju, s mentalnim pomutnjama i preobraćenjima iz antiteizma do klerikalizma, iz internacionalizma u nacionalizam….

Prema jednom od istraživanja čiji su rezultati objavljeni prošle godine u ovo vrijeme, turisti – taj resurs o kojem očajnički ovisimo – sve se više žale na gužvu, lošu cestovnu infrastrukturu i odnos domaćina koji pokazuju sve manje ljubaznosti u pokušaju ostvarivanja sve većeg profita od rentijerstva. Kako to komentirate?

Mnoštvo ljudi sabijeno u malom prostoru reagira uznemireno pa odatle i osornost i režanje u komunikaciji na koju se nadovezuje i surovost i neotesanost našeg mentaliteta koji pokušava prekriti prijetvorna, konobarska servilnost. I raspojasano, ponekad i razulareno ponašanje turista djeluje odbojno. Gužve su sve veće, skoro nepodnošljive. Otežavaju život domicilnom stanovništvu, a i odbijaju turiste koji će ići prema zemljama gdje još ima relativno nezagađenih i neizgrađenih krajolika: prema tamo već ih vabe turističke agencije  koje organiziraju izlete u daleke, egzotične  destinacije. S klimatskim promjenama turisti će na kruzerima ploviti sve bliže Sjevernom i Južnom polu. U međuvremenu, devastirat ćemo, “našu“ obalu. Organiziraju se plovidbe po južnim morima, do dalekih otočja gdje radoznalim turistima lokani vodiči tumače kako su njihovi preci, domoroci bili ljudožderi. Naše goste mogli bi dočekivati za dobrodošlicu ne s havajskim cvjetnim vijencima već bi im mogli, zbog autentičnosti, oko vrata vješati kite češnjaka, s objašnjenjem kako su s lukom naši stari tjerali vukodlake.

Možete li zamisliti Dalmaciju u kojoj je, recimo, dvije ili tri godine za redom podbacila turistička sezona i u kojoj su iznevjerena očekivanja svih onih što su ulagali u apartmane ili ugostiteljske objekte ovisne daleko više o stranim gostima nego o domaćim potrošačima?

Strah me je i pomisliti što bi to značilo za Dalmaciju ali i za Hrvatsku u cjelini, s uništenom industrijom i zanemarenom poljoprivredom ugroženom uvozom, s gospodarstvom koje se zasniva na turizmu. Monokulture su ranjive jer su neprirodne pa tako i ona turistička.

Slažete li se s konstatacijom da su dalmatinski gradovi, izuzev dijelom Dubrovnika, prošli kružni put od naseljenih arheoloških nalazišta do ljeti prenapućenih, a zimi opustjelih arheoloških nalazišta?

Povijesne jezgre bile su odvajkada civilizacijske retorte, one su bile živi organizmi; sada su nešto između  etnografskih rezervata  i zabavnih luna parkova, šuplje kulise bez stanovnika, izložene turističkoj eksploataciji. Dalmatinski gradovi s „turističkim najezdama“ tijekom toplije polovice godine pate od hipertenzije, a tijekom hladnije polovice od hipotenzije i  bradikardije. Zimi ima više pantagana (pacova), mačaka i duhova negoli živih ljudi. U novijim kvartovima,  na divlje izgrađenima, živi svijet raštrkan u prostoru, ni građani ni seljaci, u kućama s  povrtnjacima, sa stilom života svojstvenim samodostatnom, prigradskom stanovništvu koje ne participira u životu grada, bez posebne senzibilnosti za grad kao organsku cjelinu. Ono uglavnom i ne mari za bolesno srce grada, za tradicije i kulturnu baštinu.  Novodoseljeni stanovnici još su u fazi snalaženja i prisvajanja  životnog prostora. Ni u središtu ni na periferiji nema dovoljno mjesta i sadržaja za okupljanja i druženja (suvremene međuljudske komunikacije su ionako apstraktne, virtualne naravi, kao društvene mreže posredstvom interneta, mobitela, skypa).

Zamiru tradicionalni zanati, zatvaraju se pekarnice, postolarske i brijačke radnje: dućane preinačuju u prostore u kojima se poslužuje brza hrana i prodaju suveniri, a zimi su uglavnom zatvoreni. Jedva da je preživjela koja knjižara i papirnica. Male dućane s mješovitom robom, radionice s tihim obrtom koja su bila i mjesta susreta, uglavnom su uništile velike robne kuće na periferijama. Živimo u raspršenom društvu bez čvorišta koja bi omogućila veću sinergiju i socijalnu koagulaciju.

Što bi ste vi kao dugogodišnji sveučilišni profesor savjetovali nekome s, recimo, Korčule ili, evo, Šibenika: da ide na fakultet, studira povijest umjetnosti ili elektrotehniku, medicinu ili hrvatsku književnost, svejedno je, ili da, ipak, taj novac koji će biti potrošen na podstanarstvo, skripte, autobusne karte, jeftino vino i menzu, uloži u obnovu babinog kućerka na koji će nakačiti plavu tablu sa dvije – tri zvjezdice i od toga živjeti?

Svako obrazovanje, pa i ono fakultetsko je korisno, iako skupo ljude čine efikasnima i prilagodljivima, makar našli, ako imaju političke veze i sreće, sezonski posao čuvara plaže u zimskom periodu, čistačica i sobarica, turističkih menadžera, animatora kulture, vodiča turističkih brodica, prodavača jeftine robe na štandovima i u kioscima… Zaista, u pravu ste, što će raditi većina mladih ljudi pogotovo onih koji završe prirodne i tehničke studije, kad je industrija gotovo u potpunosti upropaštena. Trebalo bi podsticati veze između pojedinih studija i socijalnog okruženja; primjerice studij mediteranske agronomije morao bi se tijesno povezati s preživjelim poljoprivrednim zadrugama, s vinogradarima i maslinarima. Sveučilišta bi trebala  imati aktivniju ulogu kao inkubatori malih pogona, kao širitelji kreativnih poticaja u socijalno okružje.

Što je pošlo po krivu: ubrzana industrijalizacija i modernizacija između Drugog svjetskog i Domovinskog rata, tranzicija iz socijalizma u neoliberalni kapitalizam ili masovno prihvaćanje rentijerske kulture kao dobitne?

Industrijalizacija je svojedobno doprinijela ubrzanom razvoju, općem, posebno intelektualnom napretku, osnivanju obrazovnih i kulturnih ustanova. Uostalom, tehnička zanimanja mnogo su zahtjevnija, intelektualno kompleksnija od onih koje se bave uslužnim djelatnostima. Dakako, industrija s mehaničkim, ubrzanim  rastom  imala je negativnih posljedica za okoliš; sjetimo se kemijske industrije u Kaštelanskom zaljevu sa zagađenim morem ili pak Tvornice aluminija u Šibeniku uz koju su sahnula stabla. Na žalost, predatori su uništili tvornice da bi spekulirali s građevinskim terenima. Na mjesto brodogradilišta gradili bi hotele i marine. Potrebna je reindustrijalizacija s novim, čistim tehnologijama, posebno onima elektroničko–informatičkim. Naravno, ne bi se smjela zanemariti ni prehrambena industrija koja bi se oslanjala na zemljoradnju i stočarstvo, na ekološku proizvodnju hrane.

Ima li Dalmaciji uopće spasa, s obzirom da je turizam od tercijarne postao primarna grana gospodarstva i da mi, jednostavno, više ne proizvodimo ništa i da nema toga što 12 mjeseci u godini stvara novu vrijednost?

To su sve opća mjesta. Ovdje u Dalmaciji s gospodarstvom svedenim na jednu djelatnost, na turizam, možemo očekivati ubrzanu degradaciju prostora, sječu šuma, rasprodaju otočića, miniranje hridina i betoniranje žala, prisvajanja ne samo obale već i morskih površina koje se daju u koncesije za nove vodene feude, za marine u kojima se razapinju krakovi privezišta slična roštiljima – gradelama na moru. I nacionalni su parkovi izloženi intenzivnoj turističkoj eksplantaciji. Što je sa zaštitom voda, s ugroženim životinjskim i biljnim svijetom? Nacionalna dobra su na rasprodaji, sve po sedam.

Povjesničar ste umjetnosti pa vjerujem da pratite recentnu kulturnu produkciju na jugu. Što smatrate relevantnim u njoj?

Kulturna produkcija životari premda je ona uglavnom sezonske naravi poput pompoznih ljetnih festivala u Dubrovniku i Splitu. I kultura se shvaća kao zabava za nešto zahtjevnije turiste. Uostalom, i vjerske manifestacije doživljavaju se kao dio turističke ponude. Za izdavanje knjiga sredstva se dodjeljuju na kapaljku tako da je izdavaštvo na eutanaziji. Novine su sasvim požutjele. Više ih ne kupujem. Što se tiče spomenika i zaštite čovjekove okoline mislim da tu nema velikog napretka. Glavna dužnost zaštitara je legaliziranje divlje izgradnje i izdavanje dozvala i zabrana koje se uglavnom ne uvažavaju. Nije poželjno ni povećanje broja zaštićenih spomenika ili prirodnih cjelina… Izdaju se čak i privremene zaštite. Po potrebi može se skinuti ili smanjiti režim zaštite da ne bi zakočio investicije.  Ljudi smo, dogovorit ćemo se. Problemi zaštite čovjekove okoline uglavnom nadilaze intelektualne i moralne dosege zaštitara. Pristup spomenicama, pogotovo povijesnim jezgrama, filatelističke je naravi bez intelektualne prodornosti, zaostaje na pročeljima, autistički nezainteresiran za život koji gasne.

Što biste vi željeli pokazati nekom turistu ili strancu koji se namjerava nastaniti u Dalmaciji: koja mjesta, spomenike i djela, nerijetko sklonjena od očiju javnosti, poput jedne od rijetkih slika na kojoj je prikazan islamski Prorok Muhamed?

Ne znam da li bih i gdje bih poveo nekog bliskog. Možda ti ambijenti više i ne postoje ili su u međuvremenu već upropašteni. Ne bih više nikog pozvao u Primorski Dolac do velike lokve iz koje izranjaju potopljeni štednjaci. U selu Blizna, nadam se, valjda još uvijek u proljeće nad lokvom lepršaju latice  rascvjetalih bajama dok nad namreškanom vodom plutaju sitni vodeni cvjetovi. Tamo možda ima još lastavica; u gradu ih ne vidim i čujem. Ne znam što je s stožastim udubljenjem, grotlom oko lokve Bojane u Primoštenu; da li je već sasvim zasuto smećem.  Pred Primoštenom ne bih mogao izbjeći onaj ogromni „spomenik“ koji se navodno vidi s druge strane Jadrana, ne znam kako se ono naziva, Gospe od fumara? Crkvicu sv. Mavra kod sela Žedno na Čiovu, u snenoj udolini u kojoj vrijeme kao da je zaustavljeno  pod staklenim zvonom, uskoro će obavijati smradna isparavanja sa odlagališta smeća koje se planira u blizini. U najljepšem selu u Dalmaciji, u Baradićima, u Gornjem Segetu već se kopaju  bazeni slični onima u holivudskim filmovima. Da se poštedim, nikog ne bi vodio do skrovitih uvala. Sigurno bi ih zatekao betonirane, prisvojene, s privatnom plažom, odakle mogu otići istjeran, pokunjen. I ne daj Bože zabasati u privatno lovište. Ne znam što je sa začaranim naseljem Škrip na Braču; nisam odavno bio u Blacima na Braču i vjerojatno tamo više neću stići; da li su još uvijek nedirnuta? Na najljepša mjesta bolje se ne vraćati. Izgleda da ih jedino možemo sačuvati u sjećanju, no i ono hlapi i blijedi.

Gospodine Babić, kako provodite ove dalmatinske zime u kojima se čini da je prva jača bura odnijela i ljude i život negdje drugo?

Zimski period se preživi u samoći. Ima za nevolju i to svoje čari; bez gužvi, bez štekata koji zakrčuju ulice i trgove; bez suncobrana koji prekrivaju pročelja kuća i crkava, može se uočiti još poneki zaboravljeni kutak, ugledati neku još neuočenu   vedutu, primijetiti nezamijećeni detalj poput ukrašene konzole, grba, krnjeg natpisa… Za bure, kad je sve bistro i prozračno, čak i onima kojima mrena već zamućuje vid, uglačani pločnici blješte poput razlivene žive. Pod stakleno vedrim nebom arhitektura se doima kristalnom, prizmatičnom, preciznih obrisa, jasnih bridova. Dalmatinski gradovi su tada poput velikih skulptura. Za juga i kiše doimaju se više slikarski onako kako ih je vidio Emanuel Vidović, omekšanih  oblika, tmastih boja, sa razlivenim mrljama vlage i patine po zidovima. Vrijeme dopisuje i kad urušava. Premda se vlaga i studen uvlače u kosti gotovo da je ugodnija zimska tišina od nepodnošljivije ljetne buke, od žive glazbe koja do u sitne sate trešti pod prozorima. Preostaju duge zimske ure za čitanje knjiga, no sve sam svjesniji da neću stići toliko toga pročitati. To je za stare, a što će mladi? Samoća je ipak, valja priznati, za svih ubitačna, pogotovo za umirovljenike koji se mire sa socijalnom smrću.

forum.tm

 

1 comment

  1. Isplati se pročitati ovaj razgovor.

Odgovori