BORIS RAŠETA za SBPeriskop: “Iskren autor, stvorit će, veće ili manje, savršenstvo, jer se, da tako staromodno kažem, govor srca, jezik duše, uvijek osjeti.”

Boris Rašeta zvučno je novinarsko ime. Ako bi se poslužili objašnjenjima iz sportskog pojmovnika, nazvali bi ga dugogodišnjim članom reprezentacije novinskih pisaca, u koju ulaze najbolji, i po vještini pisanja, i po humanističkom pogledu na svijet koji teče. Strastveni je promatrač buke i bijesa kojom smo okruženi; uživa u spoznaji zakonitosti promjena i svojevrsnom klasificiranju pojava, praveći male vremenske sinteze. Bogatstvo refleksija, čvrsta hvatišta u znanju i  razumijevanju socijalnog, političkog i kulturnog konteksa, dio su njegovog profesionalnog habitusa. Svojim tekstovima i knjigama potvrdio je ulogu čuvara dostojanstva novinarske struke. Intelektualni je autoritet, obrazovan, istraživač prošlosti kao ulaza u budućnost, uz pomoć stilskog instrumentarija u koji spadaju ironija i jasna linija argumentacije.

O sebi kratko kaže:

Rođen sam u Bihaću, 23. 2. 1968. godine. Srednju školu započeo sam u Donjem Lapcu, centar Veljko Vlahović, a završio u Zagrebu (Centar za kulturu), kao i fakultet, sociologiju na Filozofskom. Za vrijeme studija počeo sam raditi kao novinar, najprije u dnevnom listu Zapad, kojega je uređivao nedavno umrli Pero Zlatar, potom na Yutelu, pa u Danasu, Novom Danasu, Hrvatskom listu, Arkzinu, Identitetu, Feralu, radio sam na Latinici, a već desetljeće i pol sam u 24 sata. Bio sam i dopisnik njemačke agencije DPA, Radija Deutsche Welle, Alternativne televizije iz Banja Luke, beogradskog Vremena. Objavio sam dosta knjiga, kao autor, koautor ili urednik – Staljinovi ubojice (knjiga o Pavlu Bastajiću i Mustafi Golubiću, objavljeno je hrvatsko i srpsko izdanje), Čaruga (hrvatsko izdanje, na jesen izlazi srpsko), knjigu o Stevi Krajačiću (Titov najtajniji agent), trilogiju o Anti Paveliću i Kvaterniku (s Goranom Gavranovićem), Tajnu vezu Tita i Pavelića, hrestomatiju Komunizam, trilogiju Ustaški James Bond o Krunoslavu Draganoviću… Upravo pišem biografiju Josipa Broza Tita, koja bi trebala biti portret, analiza karaktera, opis čovjeka od krvi i mesa a ne spomenika kojega jedni stalno glancaju a drugi stalno ruše. Tito je, uz Teslu, gledamo li karijeru, najveći čovjek kojega su dali ovi prostori a ja pokušavam naći odgovor na pitanje, kako mu je to uspjelo.

___________________

U svom znamenitom eseju Zašto pišem  George Orwell je napisao: Uz potrebu da se zaradi za kruh, postoje četiri glavna motiva zbog kojih netko piše (prozu). Koji je tvoj motiv?

Čitao sam taj esej. Orwell je jedan od najboljih pisaca, uzor stila, ali i čovjek koji je životom jamčio za napisano, što je više izuzetak nego pravilo. Podsjetite me samo koje je motive Orwell naveo. Zaboravio sam. Vjerujem da je to učinio pametno…

Evo, da te podsjetim, to su ovi motivi:

“- P u k i  e g o i z a m. Želja da se prikaže pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno podsmjehivali u djetinjstvu itd., itd. Laže svatko tko kaže da to nije njegov motiv, i to vrlo jak.

– E s t e t s k i  e n t u z i j a z a m. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanu slijedu.

– P o v i j e s n i  p o r i v. Želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva.

– P o l i t i č k a  s v r h a. Ovdje riječ „politika“  upotrebljavam u najširem smislu te riječi. Želja da se svije uputi određenim smjerom, da se utječe na idje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore. Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nazor.

I osvrćući se unazad na svoj dosadašnji rad, vidim da sam baš tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda, napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u pretjerano kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim pridjevima i općenito u brbljanju.”

Savršeno! Baš savršeno. Svaki od četiri motiva nalazim i u sebi i to baš tim redom kako ih je Orwel naveo. Ovo zadnje – da je tamo gdje je imao manjak političkog poriva kasnije pronašao višak kiča –  vjerojatno važi u njegovom slučaju, ali u mome ne. Ja nisam samo homo politicus. Politika je, naravno, kako ju je definirao još Nepoleon, postala moderna sudbina, pa joj se ne možete oteti, ali ja ipak ne želim biti samo političko biće. Mislim da je najvažnija kod pisanja iskrenost. Ne mislim na svakodnevne ili svakotjedne političke tekstove, analize, komentare, mislim na svako pismo koje ima namjeru iskazivati neku istinu. Istina, traganje za istinom, da, to je najvažniji poriv, a onda i estetika. Iskren autor, čak i ako je slabije pismen, pa čak i nepismen, stvorit će, veće ili manje, savršenstvo, jer se, da tako staromodno kažem,  govor srca, jezik duše, uvijek osjete. Nalazio sam savršenih rečenica i kod ljudi koji nisu pisci.  Moja majka je ocu na spomenik napisala “Miran bio i u miru počivao”, i ja ništa ljepše nisam uspio smisliti. Pitao sam je kako je došla do toga, rekla mi je da je otac volio mirno spavati, bio je pošten, nije muljao,  i ona je u te riječi sažela cijeli njegov život, i predgrobni i zagrobni. Ivo Andrić, kojega cijenim kao genija, u nekoliko eseja u kojima govori o pisanju, navodi narod, narodni govor, tradiciju, kao vrelo koje uvijek treba proučavati ako želimo usavršavati stil. Kad sve rezimiram, bio bih sretan da napišem nešto što će ostati, makar bilo kratko kao pjesma Epitaf  Branka Miljkovića, „Ubi me prejaka reč” i tu dolazimo do motiva egoizma.

Miroslav Krleža, u Mom obračun s njima, piše: Pisanje kao vještina sastoji se od jedne jedine vještine: vještine pisanja. Tko piše, taj piše rečenice. … Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima posljedica nereda u čovjeku, a nered  u čovjeku je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi posljedica je nereda u sredini i u stanju te (književne) sredine. Koliko ljudi piše s neredom u mislima? Što je za tebe nered u čovjeku?

Osjetio sam da su veliki pisci, novinski, beletristički, pisci svih rodova, vrsta i žanrova, uvijek oni čiji karakter se prosipa po papiru i daje oblik napisanome. Krležina rečenica odaje estetizirani kartezijanski um, to je um u kojemu caruje red, Crnjanski piše melankolično i mnoge su njegove stranice natopljene sjetom. Andrić piše kao stari  mudrac koji je uvijek i u svakom trenutku svjestan prolaznosti svega. Kiš iz knjige u  knjigu  ima drugi stil. Što se tiče ovog Krležina silogizma o neredu, on je bolje pisao dok je u njegovoj književnoj sredini vladao nered – mislim na staru Jugoslaviju i svoje ljevičarsko okruženje  – nego onda kad je nastupio Red. Danijel Dragojević, ili možda Igor Mandić, nisam siguran, jednom je rekao da je Krleža bio pisac od glave do (četrdeset) pete, a ne bi pogriješio ni  ni da je u rečenicu umjesto „čovjek“ stavio riječ „pisac“. „Pisati“ kaže Krleža, „ne znači nego misliti“. Možda je Krleža previše mislio, možda bi bilo dobro da je malo više „osjećao“. Pisati znači i osjećati. Kao proznog pisca, više recimo cijenim Damira Karakaša. U Krležinim djelima nisam našao, makar ih ne poznajem sva, puno mjesta na kojima čitatelja savladaju osjećaji koje mu je pisac potakao, no kontemplacije ima koliko hoćete i ona je izvrsna. A kad kod Dostojevskog, u Karamazovima, Dimitrij Karamazov tuče nekog bijednika čiji sin to posmatra, mislim da je bio kapetan Snegirev, onda tu scenu ne možete zaboraviti cijeli život. Ili slike udovice u Grku Zorbi, još jednog genija romana, Kazancakisa.

Ipak bih Krležu bez razmišljanja preporučio kao učitelja stila i mišljenja. Njegov esej o Karlu Krausu je dragulj a neke njegove marginalije, koje nije kanio objaviti, posebno one u kojima je više puštao osjećajima da se razmašu – na primjer, opis karmina za AGM-a, kod Milana Marjanovića- vrh su kojega  je u ovom i tzv. srodnim jezicima mogao dosegnuti samo mali broj pisaca, Tin, Crnjanski, Kiš, Mak Dizdar, Skender Kulenović, Pekić, da navedem samo one kojima sam impresioniran.

Nisam siguran koji je antički filozof  izrekao misao o tome, ali znam da mi se duboko urezala u pamćenje, tako da ju često navodim, a glasi: čovjek koji zna misliti, a ne zna to izreći, na razini je čovjeka koji ne zna misliti. Može li se reći i obratno? Da ljudi koji znaju misliti znaju i pisati. Ili je pisanje ipak produkt i dugih faktora?

Čehov je mislio na to kad je jednom rekao – „moja drama je gotova, ostaje samo da napišem.“ No, postoje ljudi koji sjajno misle i odlično govore, a kad vide papir ili tastaturu, ukoče se i sva njihova lepršavost najednom nestaje. Kako bi se ta prepreka savladala, treba osvojiti slobodu u pisanju, pisati spontano, ležerno, opušteno.  Bez slobode u pismu, nema ležernog teksta. Ne mislim naravno da to važi za sve tipove pisma, mislim baš na beletristiku i novinarstvo. Uzor je Hašek. Pisao je puno, lako, ležerno, pisao je „po Vuku“, onako kako se govori, i to je briljantno. Umro je, mislim, sa 42 a iza sebe ostavio cijelo more ležernih i urnebesno duhovitih spisa, na samom vrhu svjetske književnosti. Ranko Marinković je pak vjerovao da je pisanje težak manualni rad, i tu ima istine. Zweig je znao sa 800 kartica tekst skratiti na 200, skraćivao je sve dok sve dosadno, sve suvišno, ne bi ispalo. Andrić je radio to isto. Tolstojeva žena je  Rat i mir, debelu knjigu, prepisala sedam ili osam puta, rodila mu je 12 djece, a onda ju je on o stavio, i sva djela predao “čovječanstvu”. I što vam onda vrijedi sav književni genij, ako ste idiot i hulja? Ti se predaješ cijelom čovječanstvu, a ostavljaš ženu koja ti je predala cijeli život. Hoću reći, pisanje i čitanje ne popravlja ljude. Siromak koji bi se postavio ljudskije od Lava Tolstoja bio bi mi puno draži, a nadam se i Kristu, u kojega se Tolstoj uzdao.

Krleža je jedanput napisao da ne zna je li li vuk, ali da književni dvopapkar nije. Petefijeva pjesma o kurjacima prvi je duboki poticaj da je počeo pisati. Ustvrdio je da je bolje krvariti gladan i nastrijeljen kao Petefijev kurjak, nego lajati na lancu.

Pa u prvoj polovici života je krvario gladan i nastrijeljen, a u drugoj lajao na lancu, pa bi bio najbolji sudac na temu koji dio rečenice je istinitiji, ali kako je mrtav to nećemo saznati. Krleža je nakon rata režimski pisac, odnosno, više od toga: više od Kardelja on je Titov ideolog, on je otac jugoslavenske sinteze, tu tezu zahvaljujem Pjeru Biliću, legendarnom zagrebačkom antikvaru i eruditu). Da je Tito ušao u Trst, uzeo Grčku i Albaniju, on bi već smislio neku zajedničku povijest. Vidite kako veliki ljudi stvaraju narode i povijesti a ne obrnuto.  Cijenim Krležu, ali ovo je novo vrijeme, novi su konteksti, nove populacije, nove tehnologije, nove geopolitičke okolnosti, pa nam Krleža danas ne može dati puno, osim što lijepo artikulira razloge za dubinu očaja, jer on je bez ikakve sumnje znao i napisao sve što nas čeka.

Postoje li danas kurjaci u Krležinom smislu, ili su novinari na lancu, koji produžava i skraćuje gazda, vlasnik novina, portala? Kako sačuvati nezavisnost u svijetu koji je postao trgovačko društvo?

Sloboda nikad nije apsolutna. To je dijalektička veličina koja se mijenja, raste, pada, pulsira. U svakom tiskarskom svijetu postoji jedan zabranjeni grad, jedan prostor, sa ljudima i stvarima koji se ne diraju, koji ostaju pošteđeni kritike, jedan lanac koji se više ili manje rasteže. Prije rata, Krleža je kritizirao socijalnu književnost, dakle, literaturu pisanu po diktatu partije, kritizirao je moskovska suđenja,  napad Rusije na Finsku, i Partija ga je izopćila iako je u svemu, gledano humanistički, imao pravo. Gledano realpolitički, pravo su imali Staljin i Tito – jedino je Magnitogorsk i T 84 mogao savladati Hitlera, nikakva humanistička misao. I što ćete kada se nađete u tom procjepu – između humanizma osuđenog na poraz ili propuštanje Zla, i podređivanja manjem Zlu, ali ipak Zlu? Tu nema naputaka, svatko bira svoj put, i taj je put u takvim graničnim situacijama uvijek pogrešan jer znači odricanje od nečega.

Krleža nakon rata nije bio samo uplašen, njemu je Tito ipak ostvario životni san i on se povukao, kako je sam govorio, „po liniji oportuniteta“, u miran život na Gvozdu i u Leksu, ne pačajući se u stvarnost.

Na sjeveru Sibira, na Kolimi („Arhipelag Gulag“), može se pročitati kod Varlama Šalamova, robijaši su se, ako su željeli preživjeti, morali pridržavati tri zapovijedi: ne vjeruj, ne plaši se, ne moli… Zatvorski čuvar nisi, jasno je kao dan, ali jesi li Šalamovljev robijaš? Kome ne vjeruješ? Koga se ne plašiš? Koga ne moliš?

Malo kome vjerujem. “Čovjek je mislio da je gigant a je govno” kaže Hašek. Čovjek je slabašno biće, uglavnom, nesigurno, zastrašeno, od sudbine, smrti, gubitka posla, batina, nevolje, i ako ga kao takvog doživite, ne možete se razočarati.

Ne plašim se najbližih. Ne molim koga ne moram, ako moram, molim. Život nije što i polje prijeći a ja nisam ni heroj ni beskompromisan čovjek, kakvim me ponekad, pogrešno, predstavljaju simpatični zanesenjaci. U vrline si upisujem da ne lažem i ne gradim se herojem.

Poznata je izreka da papir trpi sve, prometnula se u novu – da portal trpi sve. (Pesimisti, ili optimisti, predviđaju da će posljednje papinate novine izaći 2040-e!) Piše se puno i svašta. Pišu svi i svatko. Danas čuđenje u svijetu više ne izazivaju oni koji pišu, nego oni koji čitaju. Čitanje je napor, pisanje je maltene relaksacija. Priliku za pisanje ima svatko spojen na Mrežu. Pišem na internetu, dakle, postojim. Tvita se, fejsbuči, blogira, ide na forume. Pisanje je postalo kao disanje- potreba. Ali, uglavnom se piše kao se često diše- plitko. Piše se bez potpisivanja, anonimno,  a najviše ispod tekstova drugih autora, u komentarima. Koja je osnovna razlika između profesionalnog pisanja i pisanja po forumima?Je li razmak sve manji?

Pa ne znam… Na forumima, u cijelom tom svemiru, postoji bezbroj napisa koji nadmašuju razinu profesionalnih pisaca (u Hrvatskoj više ne postoji ni jedan profesionalni pisac, dakle onaj koji  može živjeti od knjiga, pa tu sintagmu koristim da opišem sve tzv profesionalce, dakle uglavnom novinare i one koje nazivamo publicistima. Mislim da je zadnji Pisac, koji je živio i mogao živjeti od pisanja,  negdje početkom dvijetisućitih, bila Vedran Rudan, spisatejica dakle, ali ne znam griješim li, to je samo procjena). Dakle, ne očajavam ja zbog „pada u barbarizam“. Ovo što se događa jest demokracija u njenim krajnjim konzkvencama  – svatko pokazuje što misli, sve se može napisati, objavit, svatko je svoj urednik, cenzor, impresario. To što na internetu vidite kompletnu podsvijest društva,  koja vrvi ubilačkim porivima i željama za otvaranjem logora za protivnike, je užasavajuće, ali je i otrežnjujuće, i realno, i spoznajno vrijedno. Francuski pisac koji je svojoj zemlji otkrio užase Gulaga, zaboravio sam mu ime, rekao je: „Obični ljudi ne znaju da je sve moguće“. Mi danas s tim moramo biti načistu – sve je moguće, moguć je Auschwitz dva, njegovi dobrovoljni čuvari se mogu mobilizirati iz legija (uglavnom anonimnih, ali ne samo anonimnih) pisaca komentara na webu, čemu zahvaljujemo tu neugodnu ali otrežnjujuću spoznaju.

Kada si shvatio da ti je novinarstvo u krvi, da ti je sudbina, da nema puta naokolo?

Davno. Jednom sam se nekom milijunašu  žalio da nemam novca, bile su to gladne godine, a on mi je rekao – dođi k meni raditi, bit će para. Ali ja nisam htio dići ruke od pisanja. Onda mi je još jedan trgovački lanac nudio posao u public relations, pa nisam ni tad htio, pa sam dobijao posao u ambasadi jedne arapske države kao investicijski savjetnik, ali i tome sam se odhrvao. Znači, za moju zarazu vakcine nije bilo a ni lijeka neće biti, a ja mu se ne nadam niti ga želim.

Koji su minimalni tehnički uvjeti da bi pisao? Znam da si kao novinar u dnevnim novinama u vječnom cajtnotu. Je li te taj vremenski tjesac podstiče? Što te stimulira dok udaraš po tipkovnici? Glazba? Vreva? Mir i osama? Kućni ljubimac? Napose, gdje načešće pišeš?

Pišem uvijek, svagda, u svim  uvjetima, neprestano. Ja sam u biti produžetak pisaćeg stroja. Život bi bio nepodnošljiv bez pisanja. A jednom sam rekao, „pisati puno nije teško, treba se odreći samo života, pa sve drugo ide lako“. To je istina. A brzina i cajtnot potiču,  lakše se osloboditi, steći taj osjećaj slobode, kad ste u gužvi – tad nemate vremena za pretencioznost. Ipak, neke knjige koja sam pisao u cajtnotu – prije svega mislim na studiju o Pavlu Bastajiću i Mustafi Golubiću („Staljinovi ubojice“)  te Čaruga, zbog brzine su ostale torza, ali kako su rasprodane bit će prilike za popravni.

Tko te je svojim tekstovima/filmovima/glazbom/stripovima pridobio za ulazak u svijet žurnalistike? Koji književnik? Koji novinar? Koji umjetnik? Koji su tvoji uzori? Tko ti je tetovirao novinarsku kožu i dušu?

U mladosti sam se divio stilu pisanja Aleksandra Tijanića i Denisa Kuljiša. Prvi je bio nedostižan, i ostat će to zauvijek, u kratkoj formi. Ni jedan južnoslavenski novinar na jednoj ili dvije kartice teksta nije mogao izvesti taj sitni vez kojega je on izvodio. Kuljiš je sjajan pisac novinskih eseja, ravan najvećima u hrvatskom pismu.  Ovdje ne govorim o ideologiji ili političkom stavu, već o vještini pisanja, dakle vještini mišljenja, znanju i talentu. Što se tiče književnika, Shakespeare je nedostižan – prije koju godinu objavio sam veliki intervju s njim, na današnje teme, koristeći monologe iz njegovih djela – i to je ispalo savršeno, on je sve opisao. Odmah do njega je Dostojevski, genij psihologije. Pa Orwell, John Stuart Mill koji me politički odredio, Alexis de Tocqueville, Orwell,  Andrić, Hašek kojega smatram genijem, Jules Verne, Stendhal. Posebno mjesto u mom životu ima Stefan Zweig u čiji sam stil zaljubljen cijeli život, i kojega stalno čitam, baš stalno – Fouchea, Casanovu, Dostojevskog, Balsaca, Jučerašnji svijet, Novelu o šahu,  Magelana, Nietzschea, Tolstoja, Freuda, i druga  njegova djela. Andrić, Krleža, Kiš i Crnjanski su mi važni od domaćih pisaca, a Karakaša vidim u tom nizu. Savršenim piscem smatram Nabokova. Kao i Kazancakisa. U biti, ne poznajem baš previše književnost, ja sam sociolog, feljtonist a ne beletrist.

Koja je razlika između pisanja knjiga i novinarskih tekstova? Radi li se o osmozi – gibanju informacija i stila kroz polupropusnu membranu tema i motiva? Kao bi definirao svoje „povijesne knjige“? Kakva je njihova recepcija?

Pa velim, slabo ja pišem fikciju, tu više dajem ruke nadarenijim kolegama, fikcionalistima. Moje su povijesne knjige u biti proširena feljtonostika. Dohvati me karizma neke ličnosti, pa onda s njom idem „kroz pustinju i prašumu“, zažarim se, i ostajem kao visoka peć, gorim sve dok sav taj  maetrijal  ne sagorim. Takav mi je povod dao neuhvatljivi Krunoslav Draganović, katolički svećenik koji je prvi ispisao optužnicu protiv Josipa Broza, za haški sud (onaj trajni) a onda ga je Udba iz emigracije dovela u Jugoslaviju, i dala mu katedru na sarajevskoj bogosloviji, gdje je mirno proživio ostatak svojih zemaljskih dana. Iz NDH je, inače, otišao 1943. na misiju u Rim i Vatikan, nastojeći NDH prevesti na stranu Saveznika. Čaruga me zarazio nakon smrti Ive Gregurevića, bio je posve nevjerojatan razbojnik. Razbojnički Tito – a i Titovu biografiju, to jest portret, sada pišem pa sam trenutno inficiran Titom. Objavio sam i knjigu o Stevi Krajačiću, Mustafi Golubiću i Pavlu Bastajiću. Kao ghost writter napisao sam više biografija.

Cvijić je za Srbiju rekao da je kuća na putu. Mnogima ona smeta za geopolitički promet od zapada prema istoku i obratno. A što je Hrvatska? Na prvi pogled sve je na međunarodnoj razini idilično. Tu su prijatelji, ekonomski savezi, integracije.  U čemu je problem da smo malo od svega toga kapitalizirali? O kakvim se konstrukcijskim propustima radi? Je li kuća hrvatska kuća, koja hoće biti stokatnica, napravljena na temeljima površine 10x10m2?

Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi, kaže Baltazar Bogišić. Prvo je Tuđman otkupio svoju vilu  pod poznatim okolnostima, pa dao lena svoj svojoj obitelji, onda je dao stotine stanova iz državnog fonda „žetončićima“ i kako je onda krenulo, nije stalo do danas. Ovdje vlada, kako kaže Silvije Degen, kleptokracija. Budući da to nije ispravio ni Račan, ni Milanović, ni Kosorova, ni Plenković,  ne možemo izbjeći zaključak da smo jednostavno takvi.  Kako kaže Boris Podobnik, ako kanibalima uvedete demokraciju oni će za čelnika izabrati ljudoždera. (A ljudožder se od srca veseli svakom čovjeku, kako kaže aforizam). I tu promjena neće biti, jer ako čitate kritičke napise Matoša, Ujevića ili Krleže iz 20ih, ili gledate naše kritičke filmove 70-ih i 80-ih, vidite da je ta „unutarnja država“ koja počiva na dogovoru, mitu, korupciji, na pravilima ja tebi ti meni, ruka ruku mije i rana vrani oči ne kopa, nadvladala sve države i režime. Ona je konstanta, sve drugoje prolazno. Mi smo rođeni iz hajdučkog mentaliteta, koji uvijek potkrada, pljačka i laže države koje su sve dosad eto bile nenarodne tvorevine, a sad smo to nastavili i u svojim državama. Nema tu vakcine.

Smatraš li da je u ovoj državi i društvu u kojem je grabež uvjet bez kojeg se ne može opstati, u kojem je parazitiranje i uhljebništvo znak pameti i snalaženja, zadaća novinara da svojim spisateljskim angažmanom tradiciju političke pobjedničke podjele plijena pokušaju promijeniti?

Pa ja to pokušavam, ali nakon 30 godina shvatio sam da je to ćorav posao. Ipak, to mora ostati ideja vodilja.

Što da se radi kad su u pitanju manjine, ekonomija, iseljavanje, klima, demografske prijetnje? Što očekuješ od političara?

Što da se radi je jasno – treba uvesti zakon i poredak. Obnoviti poštovanje pojmu straha u kaznenom pravu.  Krenuti u boj sa „mitologikom“. Onda bi se sve drugo riješilo samo od sebe. Kako kaže Peđa Grbin, “dati nogu u guzicu” muljatorima u ministarstvima. Dvije tri noge u guzicu, i ako bi se shvatilo da to nije kampanja nego trajna orijentacija, krenulo bi nam. Ali ne vjerujem u taj scenarij ni koliko je crno pod noktom. Kolega Hrvoje Prnjak jednom je naše stanje opisao kao „održivo propadanje“ i ono će se nastaviti.

Jesi li skloniji utopijskim ili distopijskim vizijama svijeta? Što te ohrabruje,a što plaši kad pomisliš na budućnost? Kuda ide planet? Kuda ide Hrvatska? Kuda ide Balkan? Kuda ide Europa? Kuda idu divlje svinje svjetskog poretka?

Sklon sam prihvatiti svijet takvim kakav on jest. Svijet  sigurno ide prema otopljavanju, topi se čak i ledenjak Marmolada, čitao sam nekidan, u Dolomitima. Nakon ove pandemijske krize, koja je svijet gurnula prema velikoj recesiji – a možda i u Veliku Depresiju – svašta je moguće. Dolaze čudna vremena. Balkan ne ide nikud, Balkan tapka u mjestu i sve je dobro opisao „pesnik ontološke omraze“ Matija Bećković, u poemi „Ćeraćemo se još“. Ovdje će se ćeranje nastaviti do sudnjega dana, a dok se mi ćeramo, svi drugi će nas prestići.

U Novostima pišeš kolumnu Rašetanje. SBPeriskop ih prenosi kao prskalice duha. Tvoji komentari koji za povod imaju tv emisije, zahtijevaju obaviještenost, stav, sposobnost križanja pojmova u neočekivane analitičke rezultate, i, općenito, iskorištavanje minulog rada.  Što misliš o budućnosti televizija u RH? Što misliš o budućnosti  medija, portala kao što je i ovaj mali portal koji ti postavlja pitanja?

Čovječanstvo, rekao je jednom Marx, pred sebe nikad ne postavlja zadaće koje ne umije riješiti. Sve će se riješiti, ovako ili onako. Televizijski promet seli na mrežu i to je neizbježno. Ljudi sami kreiraju svoje programe, imaju youtube, tv na zahtjev, kabelsku. Netflix je počeo proizvoditi filmove za Oskara.

A portal SBperiskop dokazuje da i van Zagreba mogu raditi odlični mediji. Čemu onda pesimizam? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni nigdar ne bu da nam nekak ne bu, da citiram neumrlog nam pokojnika.

19 comments

Skip to comment form

  1. Spram Krleže Rašeta je na liniji Mandića, a Lukić je odani krležijanac. Uživao sam u njihovom razgovoru kojem ću se svakako vraćati.

  2. Točna je tvrdnja da je Rašeta reprezentativac. I u intervju je na tom nivou. Širina koju je pokazao u smislu razumijevanja procesa koji grade društvo, govori o novinaru koji je i dubok.

  3. Fantastičnom dvojcu, Kuljišu i Tijaniću, koji su utjecali na stil Rašete, ja bih dodao Tirnanića, Tenžeru i Mandića. Rašeta je učio od najboljih.

  4. – Život nije što i polje prijeći a ja nisam ni heroj ni beskompromisan čovjek, kakvim me ponekad, pogrešno, predstavljaju simpatični zanesenjaci. U vrline si upisujem da ne lažem i ne gradim se herojem.

    Nije heroj, ali je svjestan toga. Ogromna je to vrlina.

  5. Koliko imena. Koliko asocijacija. Trebalo je istaknuti napomenu da je korištenje wikipedije preporučljivo,

  6. Odgovor na pitanje:

    Postoje li danas kurjaci u Krležinom smislu, ili su novinari na lancu, koji produžava i skraćuje gazda, vlasnik novina, portala? Kako sačuvati nezavisnost u svijetu koji je postao trgovačko društvo?

    Rašeta zapravo nije dao. I čudi i ne čudi me to. Ne daje ga ni Jergović koji radi u Jutarnjem.

  7. Piše knjigu o Titu. Ima li bilo što a da nije uvršteno u ranije knjige? Vjerojatno ima. Zato s nestrpljenjem očekujem taj hrabr potez.

  8. Mlad ostaje čovjek koji stalno nešto uči. Rašeta je znatiželjni mladić.

  9. Kaže Boris da je to što na internetu viditimo kompletnu podsvijest društva užasavajućeje, ali je i otrežnjujuće, i realno, i spoznajno vrijedno.

    Kao da je rekao da uživamo u realnom hororu.

  10. Ja sam u biti produžetak pisaćeg stroja, kaže majstor. Nije obratno, kako bi se očekivalo da će reći. No, to ne bi bilo u Rašetinom stilu. Umanjivanjem svoje uloge u toj rečenci, on govori o svojoj radnoj disciplini.

  11. Naslov poprilično definira Rašetu samog. Kad sve sve zbroji i oduzme, mislim kad se oduzmu predumišljaji, ostaje novinar sa srcem.

  12. Zaboravlja Rašeta da je Krleža u dramama bio liričan i sentimentalan, i da je u njimaitekako izazivao osjećaje.

    • Maki on 08.09.2020 at 07:50

    Pravi gustiš od imena koja podupiru Rašetina razmišljanja. I puno dobrih citata je ovdje.

  13. Ovo je razočaravajuće:

    “Tolstojeva žena je Rat i mir, debelu knjigu, prepisala sedam ili osam puta, rodila mu je 12 djece, a onda ju je on o stavio, i sva djela predao “čovječanstvu”. I što vam onda vrijedi sav književni genij, ako ste idiot i hulja? Ti se predaješ cijelom čovječanstvu, a ostavljaš ženu koja ti je predala cijeli život. Hoću reći, pisanje i čitanje ne popravlja ljude. Siromak koji bi se postavio ljudskije od Lava Tolstoja bio bi mi puno draži, a nadam se i Kristu, u kojega se Tolstoj uzdao.”

    Ne ostavlja on ženu, nego slijedi svoj trag, Tolstoj traži sebe. Taj poriv j jači od obzira. Nije on hulja, nego umjetnik do posljednjeg daha. Nije mogao podnositi pravila. On je slijedio Krista.

  14. – Čovjek je slabašno biće, uglavnom, nesigurno, zastrašeno, od sudbine, smrti, gubitka posla, batina, nevolje, i ako ga kao takvog doživite, ne možete se razočarati.

    Boris hvala vam na uvrštavanju ovog moralnog aksioma.

  15. A gdje su ustaše i partizani? E, da se toga našlo u intervjuu, čitao bi se nezasitno. Krleža, Tito, Tesla, Andrić, Marinković… dosadnjakovići.

  16. Kolumne su kolumne. Kako se kaže sve je to književnost na brzinu. Ali, kad se tekstovi ukoriče u knjige onda je to zauvijek. Trebalo je više o tome. O izdavaštvu, također.

    • Frog on 25.09.2020 at 08:04

    Rašeta mi je rekao,na moje pitanje,da je do sada izdao 35 knjiga,samostalno ili kao koautor. A ovaj intervju je definitivno vrh vrhova,odlična pitanja i jako,jako dobri odgovori. To je rad dvojice vrhunskih intelektualaca-novinara

    • peka on 25.09.2020 at 12:02

    Frog, kažeš 35 knjiga? Nešto mi je to puno. I ne piše taj podatak u kratkoj biografiji na početku intervjua. Provjeri, pa nam javi.

Odgovori