Zoran Meter: Erdogana pod kontrolom više ne drže ni Zapad ni Rusija

Jasan je odmak Turske od zapadnog političkog i svakog drugog utjecaja, i njezino nastojanje za pozicioniranjem u samostalni geopolitički čimbenik, bez kojeg se na širem bliskoistočnom prostoru neće moći ništa rješavati

Proteklih je dana domaće i svjetske medijske stupce punila vijest o turskom pretvaranju bivše crkve Aje Sofije u Istanbulu – u džamiju. Preciznije, radilo se o promjeni statusa te velebne građevine iz muzeja u džamiju, što je bila i cijelo vrijeme od osmanlijskog osvajanja Carigrada 1453. godine. Od 1935. i dekreta turske vlade na čelu s Mustafom Kemal-pašom Ataturkom postala je muzej, da bi 1985. bila stavljena pod zaštitu UNESCO-a kao spomenik svjetske kulturne baštine. Crkvu Aja Sofija Bizantinsko carstvo gradilo je od 532.-537. godine po naredbi cara Justinijana.

Ova turska odluka, potpisana od strane predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, izazvala je niz kritika zapadnih političara, medija i pojedinih vjerskih i kulturnih organizacija, iznenada naglo zabrinutih za nekada kršćansku crkvu, za koju se, zapravo, trebalo brinuti davno prije – od spoznaje o nadirućoj osmanlijskoj opasnosti s prostora Srednje Azije. No, kao što Zapad tada iz nekog razloga to nije želio vidjeti i ujediniti se za očuvanje svojih svetinja, tako nije želio vidjeti niti nedavna brisanja s lica zemlje čitavih kršćanskih zajednica i njihovih bogomolja diljem Bliskog istoka u krvavom piru džihadista tzv. kalifata „Islamska država“. A zašto i bi? Pa nije li on sam, u svom dvorištu, već odavno odbacio i Boga i to isto kršćanstvo za čiju se bivšu crkvu sada iznenada zauzima. Spomenutim dežurnim kritičarima možda je najbolje odgovorio i sam turski šef diplomacije Mevlut Cavushoglu prošloga tjedna na Malti, kada se pozvao na primjer Španjolske, gdje „postoje crkve, koje su povijesno bile korištene kao džamije“. „Međutim, Turska ne kritizira Španjolsku i ne traži vraćanje povijesnog statusa džamija“, kazao je turski ministar. Turska je bila i ostala enigma za Zapad. On ju zapravo nikada i nije želio bolje shvatiti, već ju je, prije svega, nastojao podrediti sebi i svojim interesima, što je posebno došlo do izražaja uoči i nakon propasti „bolesnika na Bosporu“ nakon Prvog svjetskog rata. Od potpunog državnog raspada tursku naciju je spasio spomenuti Kemal Ataturk, koji se vojno suprotstavio intervenciji sila Antante, uključno i Grčke, te je, pobijedivši, na razvalinama nekada moćnog carstva osnovao Republiku Tursku. Rukovodio se primarno svojevrsnim nacionalnim zavjetom koji su on i njegove pristaše – kemalisti, dali u parlamenetu 28. siječnja 1920., govoreći o prihvatljivim granicama nove Turske. Osim teritorija s turskom većinom, one su obuhvaćale i sjeverne dijelove današnjih Sirije i Iraka, ali i dijelove današnje Gruzije – regiju Batumi.

Sekularizacija države

U ideološkom smislu kemalisti su bili pobornici svjetovne vlasti tj. Zapadnoga tipa državnog ustroja, ali i izrazitog turskog nacionalizma. Upravo je taj svjetovni karakter u vanjskoj politici značio odbacivanje miješanja u poslove onih područja ili zemalja koje su nastale raspadom Osmanskoga carstva. Ataturk je bio zadivljen Zapadom, njegovim stupnjem razvoja, političkim slobodama i tome je težio kada je turski razvoj bio u pitanju, što je smatrao jedinim spasonosnim rješenjem za očuvanje turske države od nestanka s političke pozornice svijeta. Međutim, iako se turska vlada, sukladno mirovnom sporazumu iz Lausanne između Republike Turske s jedne i koalicije Antante s druge strane obvezala štititi manjinska prava, u praksi je sve bilo suprotno: kemalisti su nastavili politiku mladoturaka i protjerali gotovo sve Grke i Armence sa svog teritorija. Pritom su učinjeni i strašni zločini, koje dio svijeta danas otvoreno naziva genocidom nad Armencima, a drugi dio to odbija učiniti u ime zadržavanja stabilnih odnosa s Turskom. Neovisno o tome kemalisti su odbacili tzv. osmanski islam, koji su smatrali zaostalim, i okrenuli se tzv. sekularizaciji i zapadnom modelu kao primjeru za modernizaciju zemlje. Međutim, u društvu su i dalje ostale itekako snažne religiozne snage islamske provenijencije koje su se novom – prozapadnom putu zemlje, oštro protivile. Te su podjele ostale snažne sve do današnjega dana i itekako se manifestiraju u sadašnjem turskom političkom životu. Prozapadna orijentacija mlade turske države bila je vidljiva kroz pokušaj što većeg zbližavanja s državama Zapadne Europe, sa SAD-om, čak i komunističkim SSSR-om, što je sve skupa minoriziralo ulogu panislamizma i panturanizma u zemlji. Pojam panturanizam odnosi se na turkofonske narode kavkaško-kaspijske regije i Srednje Azije, Azerbajdžanci, Kazaci, Uzbeci, Turkmeni, Tadžici i Kirgizi, uključno i pojedine muslimanske narode današnje Rusije – Čečene, Dagestanace, Tatare, pa sve tamo do kineskih muslimana – Ujgura.

Koketiranje s nacizmom

U širem smislu ta bi panturska opcija obuhvaćala teritorij današnje Turske s tzv. Velikim Turanom – pradomovinom turkofonskih naroda na prostorima i stepama između Kaspijskog jezera i Mongolije. Nova i miroljubiva vanjska politika Kemala Ataturka odgovarala je svim zemljama, kao i samoj Turskoj, jer bi, u suprotnom, ona kao suverena država dijelila sudbinu Osmanskoga Carstva. Međutim, smrću Ataturka i početkom Drugog svjetskog rata došlo je do odmaka od navedenih načela i početka reanimacije panislamizma, što je omogućilo političko povezivanje turske vlade s nacističkom Njemačkom. Njemačka propaganda i obavještajni stručnjaci znalački su vukli poteze kojima su Tursku privlačili u svoju utjecajnu sferu, pa su uskoro zaredali i posjeti turskih delegacija i na od Nijemaca okupirane prostore tadašnjeg SSSR-a, poput posjeta krimskim Tatarima. No, kako se ratna sreća po nacističku Njemačku počela okretati, tako se i turska vlast počela sve snažnije obračunavati sa svojim panislamistima, uključno i kroz sudske procese. Stupanjem Turske u NATO savez u vrijeme hladnog rata opet se „podgrijavao“ tamošnji panislamizam jer je u tome trenutku to za Zapad bilo korisno s obzirom na to da je Tursku potpuno okrenulo protiv SSSR-a kao komunističke zemlje, koja zatire vjerske slobode svojih građana, uključno, naravno, i muslimanskoga življa. Prva panislamska politička stranka u Republici Turskoj osnovana je 1970. od strane političkog oca današnjeg predsjednika Recepa Erdogana –  Necmettina Erbakana. Radilo se o stranci „Milli Nizam Partisi“. Erbakan je bio oštri kritičar slobodnog tržišta i tadašnje EEZ kao i Izraela u odnosu na palestinsko pitanje, da bi 1996. i ’97. čak uspio postati i turski premijer. Daljnjem turskom distanciranju od sekularizma pripomogla je i iranska islamska revolucija 1979. kao i uspostava snažnijih gospodarskih veza s arapskim državama. Međutim, puni zamah panislamizma i panturanizma nastao je tek raspadom SSSR-a početkom 90-ih godina, što je Turskoj omogućilo uspostavu direktnih odnosa s bivšim većinski muslimanskim republikama SSSR-a – od tada samostalnim državama.

Imperijalne aspiracije

Turska tada nije odustajala niti od muslimanskih naroda koji su ostali u sastavu novoformirane Ruske Federacije pa se itekako aktivno miješala u rusko-čečenske ratove i otvarala islamske škole i centre diljem većinski muslimanskih prostora u RF. One su bile ustrojene i pod ingerencijom sadašnjeg turskog disidenta i velikog Erdoganovog protivnika Fethullaha Gülena koji živi u SAD-u i čije izručenje Ankara od Washingtona uzaludno zahtijeva. Zanimljivo je kako Rusija, iako je dobro znala za te škole i njihovu ulogu u snažnoj islamizaciji ruskih muslimana, u tome Turskoj nije postavljala prepreke, sve do trenutka kada je Turska nad Sirijom, u studenom 2015. oborila ruski bombarder, što je dvije zemlje dovelo na rub otvorenog vojnog sukoba. Tek nakon toga ruska je država reagirala i zabranila rad islamskih centara i škola pod turskom ingerencijom. O panislamističkim ambicijama Turske svjedočilo je i formiranje Islamske osmorice 1996. u Istanbulu, na inicijativu spomenutog premijera i Erdoganova „učitelja“ Necmettina Erbakana. U tu su inicijativu tada ušli, osim Turske, i Bangladeš, Egipat, Indonezija, Iran, Malezija, Nigerija i Pakistan. Kada se sve ovo uzme u obzir, puno je jednostavnije shvatiti kako je to „iznenada“ i „neočekivano“ iskrsnuo novi neoosmanski smjer turske politike pod kormilom Recepa Erdogana. Njegova politička djelatnost, usmjerena k neoislamizaciji i širenju turskog utjecaja na okolne prostore nije upitna. Primjera je i više nego dovoljno: od Katara i Iraka, do Sirije i Libije kada je riječ o njenom južnom strateškom djelovanju, pa do snažnog utjecaja na kavkasko-kaspijski geopolitički prostor, kao i na prostor Balkanskog poluotoka. Sve ovo ukazuje na jasan odmak Turske od zapadnog političkog i svakog drugog utjecaja, i na njezino nastojanje za pozicioniranje u samostalnog geopolitičkog čimbenika, bez kojeg se na širem bliskoistočnom prostoru ubuduće neće moći ništa rješavati. Sviđalo se to nekomu ili ne, u ovome je trenutku upravo to politička realnost. Turska postaje iznova i vjerojatno nepovratno islamizirana zemlja, koja neće biti pod utjecajem Zapada, a još manje Rusije ili nekoga trećeg. Preinaka crkve, odnosno muzeja Aje Sofije u džamiju, kao prvo, samo je simbolična, ali po Erdogana vrlo važna potvrda njegovog smjera vođenja zemlje, koji će biti teško vratiti u prijašnje okvire ovisnosti o Europi i SAD-u ma tko postao njegov nasljednik. Ovim simboličkim potezom Erdogan je odaslao jasnu političku poruku Europskoj uniji kako Tursku više ne zanima članstvo u toj organizaciji, pred čijim su vratima sramotno stajali gotovo pola stoljeća, uvijek pritisnuti nužnošću provedbi ovih ili onih reformi, prihvaćanja ovih ili onih normi u zaštiti ljudskih prava, tržišnog gospodarstva i čega sve ne. Turskoj je to jednostavno dosadilo. Jer, Turska će ubuduće sa zapadnim državama sklapati bilateralne sporazume na međusobno prihvatljivim načelima suradnje. O tome svjedoči i prošlotjedna najava turskog MVP-a o približavanju mogućeg postizanja sporazuma o slobodnoj trgovini te zemlje s Velikom Britanijom. Drugo, pretvaranje crkve Aje Sofije u džamiju također je i jasan signal kako Turska neće odustati od miješanja u ukupne procese islamskoga svijeta. Ona je ovim činom muslimanima pokazala kako je u stanju Zapadu u širem smislu te riječi i Rusiji, kao europskoj pravoslavnoj zemlji, dati šamar bez bilo kakvih političkih posljedica. Štoviše, Moskva je Ankari otvoreno priznala pravo na taj čin kroz riječi ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova  Sergeya Vershinina od 13. srpnja, kada je rekao sljedeće: „Mi u cijelosti polazimo od toga da se tu radi o unutarnjim stvarima Turske, u koje se ni mi niti bilo tko drugi ne smijemo miješati. Zajedno s tim obraćamo pozornost na važnost takvoga objekta s gledišta svjetske kulture i civilizacije.“ Erdoganu i više nego dovoljno za miran san. Sve će to Turskoj nedvojbeno podignuti ugled u islamskom svijetu. Turska, osim toga, ima i vrlo snažnu vojsku, a uza sve prijepore sa Zapadom i dalje je članica NATO saveza.

Oprečni interesi

Međutim, sam NATO, kada bolje promislimo, sve više gubi svoj prijašnji smisao pa je tako teško vjerovati da bi Turska danas krenula ratovati protiv Rusije zbog „nekakve“ Latvije ili Estonije, gdje ona nema baš nikakvih nacionalnih interesa ili da bi, primjerice, koordinirano s francuskom vojskom i turska vojska djelovala na libijskim bojišnicama, gdje imaju posve suprotstavljene interese, a međusobno sve češće razmjenjuju uvredljivu političku retoriku. Ukoliko američki predsjednik Donald Trump uspije ostati na vlasti i nakon jesenskih izbora, za očekivati je jačanje američko-turskih odnosa. U suprotnom, ti će se odnosi dalje zaoštravati jer su globalizam i neoliberalna politika i ideologija koju zastupa Trumpu suprotstavljena politička opcija i američka tzv. duboka država, posve oprečni Erdoganovom neoislamizmu i turskoj geopolitičkoj samostalnosti. S druge strane, Rusija i Putin nastavit će složeni ples s Erdoganovom Turskom, gdje će voditi računa o zajedničkim gospodarskim interesima koji imaju veliku perspektivu. Pritom će Putin itekako dobro morati paziti da ne učini grešku u koracima po pitanju međusobne osjetljive suradnje u Siriji i Libiji, gdje imaju umnogome suprotstavljene interese. Uspjeh ruske politike prema sve samostalnijoj Turskoj, s njenim jasnim vanjskopolitičkim ambicijama koje za sada neposredno ne zadiru u primarnu zonu ruskih nacionalnih interesa, itekako će ovisiti i o ruskim odnosima s Egiptom i Iranom. Sve su to tanke i osjetljive niti koje u geopolitičkoj zbilji znače jako puno jer mogu pridonijeti ili radikalizaciji ili stabilizaciji stanja, odnosno poremećaju ili uspostavi ravnoteže snaga u određenom prostoru, ovisno, u kojoj ih se mjeri i s kojom namjerom koristi. Najnoviji test čvrstoće rusko-turskih odnosa bit će i trenutačna vrlo ozbiljna radikalizacija stanja između Armenije i Azerbajdžana. Jer, i u toj krizi Moskva i Ankara podupiru svaka svoju stranu – prva Erevan, a druga Baku.

geopolitika

1 comment

  1. Ne drže ga pod kontrolom, ali drže ga za kurac.

Odgovori