Željezna zavjera

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prilikom prošlotjednog primanja Fulbright nagrade za životno djelo izjavila je kako je rođena “s krive strane Željezne zavjese”. Uoči sutrašnje okrugle obljetnice pada Berlinskog zida, Bartul Čović podsjeća na zaboravljene povijesne činjenice o blokovskoj podjeli svijeta.

Već pri početku svog mandata predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izazvala je podsmijeh dijela javnosti poetskim opisom vlastitog djetinjstva na svojoj službenoj web-stranici. Dočarala je tada sliku djevojčice koja je veselo trčala grobničkim brdima dok je vjetar šibao njeno rumeno lice. Nedavno je odlučila dodatno približiti kontekst odrastanja te rumene djevojčice, pa je prilikom primanja nagrade za životno djelo na američkom sveučilištu gdje je kao stipendistica pohađala postdiplomski program ispalila da je rođena s krive strane Željezne zavjese.

Mnogi povjesničari, kolumnisti i politički analitičari požurili su istaknuti kako predsjednica priča gluposti – etablirajući pojam Željezne zavjese, Winston Churchill iza nje je smjestio i Jugoslaviju, no ona se kasnije itekako udaljila od Istočnog bloka i otvorila prema Zapadu, što predsjedničine interpretacije čini nevaljanima. Zaista, Grabar-Kitarović rođena je u SFRJ krajem šezdesetih godina, dugo nakon što je KPJ isključena iz Informbiroa, dugo nakon što je bez Jugoslavije utemeljen Varšavski pakt i dugo nakon nimalo bezazlenog sukoba sa Sovjetskim Savezom te njenog diplomatskog i ekonomskog približavanja kapitalističkim zemljama. Ipak, u oči upada činjenica da nitko od predsjedničinih kritičara ovu priliku nije iskoristio za osporavanje klasičnih desničarskih falsifikacija i za postavljanje važnih pitanja o povijesnom kontekstu i političkim postavkama blokovske podjele svijeta.

Što je Jugoslavija bez Istočnog bloka

Za početak, nitko od kritičara nije se osvrnuo na lik i djelo autora pojma oko kojeg se proteklih dana lome koplja. Radi se o državniku koji se za vrijeme svoje duge karijere isticao kao simpatizer i provoditelj imperijalističkih agresija, nemilosrdnog tlačenja naroda britanskih kolonija i antiradničkih politika. Istovremeno, Churchill je kao glavni problem vidio komuniste, ključne nositelje antifašističke i antiimperijalističke borbe, a svoje simpatije prema fašistima nije skrivao. Ustvrdio je i kako bi da je Talijan stajao uz Mussolinija i njegove fašiste “od početka do kraja u [njihovoj] trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti Lenjinizma” i kako se nada da će Britanija ako bude poražena u ratu “pronaći jednog Hitlera koji će nas povesti nazad na naše zakonito mjesto među nacijama”. Činjenica da spomenuti kritičari toga nisu svjesni ne bi toliko čudila da se dio njih otvoreno ne svrstava na lijevu stranu političkog spektra. Neki su istaknuli i kako je upravo Churchill prvi zapadni državnik koji je uz najviše počasti primio Tita, valjda kako bi potonjeg “legitimirali”.

Nije ovo jedini primjer povijesno-političkih prepirki u kojima mnogi samoproklamirani lijevi i/ili progresivni akteri nekritički reproduciraju narativ desnice o dobrom dijelu socijalističkog svijeta i nasljeđa. Čini se da jugoslavenski socijalizam nekad brane iz prostog razloga jer je eto “naš”, zaboravljajući ideale na kojima je kroz predratno organiziranje KPJ i partizansku borbu uspostavljen, i zaboravljajući da je te ideale dijelio s pokretima i državama koje su kasnije činile Istočni blok. Zašto to prilikom rasprave s vodećim figurama hrvatske desnice treba prešućivati, nije jasno. Naravno, suradnja na principima socijalističkog internacionalizma nije se bazirala isključivo na idealima, već i na zajedničkoj borbi. Razvoj ovdašnjeg revolucionarnog pokreta i partizanska pobjeda u Drugom svjetskom ratu bila bi nemoguća ili barem značajno otežana i usporena bez podrške Komunističke internacionale, prvenstveno Sovjeta.

Ispuštanjem iz vida ovih činjenica i selektivnim isticanjem kasnijeg jugoslavenskog udaljavanja od drugih socijalističkih zemalja i približavanja Zapadu zapravo ćemo pomoći učvrstiti onu Churchillovu misao o bestijalnim zlikovcima s Istoka, a budući da s njima imamo zajedničku povijest, onda ju valjda treba zataškati. Kada kritiziramo zaista česte napade na jugoslavenski socijalizam, bilo bi dobro podsjetiti se da Jugoslavija nije bila jedina socijalistička država na planeti i prestati “naš” socijalizam umjetno odvajati od drugih ili ga izdizati iznad njih. Tako ćemo vjerojatno brže doći do reartikuliranja političke ideje koja je nekada, bez obzira na unutarnje kontradiktornosti i sukobe, uspješno ujedinjavala milijune ljudi u borbi za materijalne interese većine stanovništva.

Karta Nesvrstanih

Uz ponosno isticanje razdoblja dobrih odnosa s imperijalističkim osvajačima čest je i manevar predsjedničinih kritičara prilikom kojeg odigravaju kartu jugoslavenske nesvrstanosti. Međutim, razdoblje Hladnog rata o kojem govore bilo je itekako ratno i nasilno izvan eurocentrične perspektive. U toj konstelaciji snaga upravo su SSSR i njegovi saveznici bili ti koji su od Vijetnama do Kube podržavali snage demokratizacije, nezavisnosti i antikolonijalizma, dok se Zapad, bilo da se radilo o SAD-u ili kasnijim koalicijama NATO saveznika, svrstavao na stranu lokalnih kompradora. Netko može istaknuti kako je i Istočni blok u svemu tome imao set svojih geopolitičkih interesa, no svejedno je lako odgovoriti na pitanje koji je od dva bloka na globalnom planu igrao emancipatorniju ulogu. Ostati “nesvrstan” u periodu žestokih sukoba s imperijalizmom iz lijeve perspektive veoma je diskutabilno te je Josip Broz zbog toga često bio meta kritike središnje struje socijalističkog pokreta, čak i dijela formalnih članova Nesvrstanih, primjerice Fidela Castra i drugih revolucionarnih ličnosti toga vremena. Vodeći ljudi pokreta utemeljenog na Brijunima češće su više naginjali ka Washingtonu nego Moskvi. Također, u svojim redovima okupljali su i lidere poput etiopskog vladara Hailea Selassiea. Bila bi potrebna poprilična mentalna gimnastika kako bismo nekoga tko je nosio titulu “kralja svih kraljeva i Božjeg odabranika” proglasili naprednijim od bilo kojeg lidera Istočnog bloka, čak i onih s najviše autoritarnih karakteristika.

Dok predsjednica i njeni kolege ponosno ističu “nesvrstanost” i demoniziraju Istočni blok, njezini lijevi kritičari upustili su se u beskonačno nabacivanje floskulama u kojemu za smisleni antirevizionizam nema mjesta. Nadolazeći predizborni dani sigurno će nam donijeti još ovakvih sukoba u kojima će biti vidljiva odsutnost artikulirane lijeve opcije u našoj političkoj areni. Kada se ponovno susretnu verzija povijesti Kolinde Grabar-Kitarović i ona njenih najglasnijih kritičara, neće biti lako utvrditi koja navodi na više krivih zaključaka, pa možemo samo u stilu istaknute revolucionarne figure prošlog stoljeća zaključiti – obje su gore.

bilten

13 comments

Skip to comment form

  1. Posljednji pasus definira stanje stvari.

  2. Najapsurdnija tvrdnja notornih domaćih jugotikvana je idiotsko objašnjenje da je u zemljama sovjetskog istočnog bloka bio nekakav „nedemokratski“ komunizam, a u Jugoslaviji nekakav „moderni“ socijalizam, pa SFRJ dakle zato nije bila iza „željezne zavjese“. To bi otprilike bilo isto kao kad bi netko Hitlera optužio za fašizam, a on bi rekao da u III. Reichu nije postojao fašizam, nego nacionalsocijalizam. Dalmatinci bi rekli, nije govno nego se pas posra.

    Jedino u čemu je Jugoslavija bila ispred zemalja Varšavskog pakta bila je otvorenost prema inozemstvu, tj. sloboda putovanja u zemlju i iz nje. Drugovi su naime shvatili da im to pomaže u očuvanju vlasti. S jedne strane riješili su se stotina tisuća uglavnom nezadovoljnih, osiromašenih i nezaposlenih građana (pretežno Hrvata), a s druge strane milijarde doznaka naših „gastarbeitera“ itekako su pomogle popravljanju socijalne slike i životnog standarda „samoupravljača“ u SFRJ, dakle i očuvanju same države kao takve. Osim toga, u Beogradu su vrlo brzo prepoznali blagodati dolaska gostiju sa Zapada jer im se jako svidjelo brojati i prisvajati devize stranih turista, koje su gotovo 100% dolazile s hrvatskog Jadrana.

    Međutim, u svemu drugom je SFRJ u stvarnosti bila mnogo rigidnija. To je jedina zemlja koja je na kraju rata 1945. počinila stravičan genocid nad svojim građanima, najkrvaviji u cijeloj povijesti Hrvata. A također je i jedina koja se zbog srpsko-komunističke agresije raspala u krvi do koljena. To se nije dogodilo čak ni u SSSR-u, koji je bio predvodnik sovjetskog boljševizma i multinacionalna tvorevina. Rusi su – uz nekoliko sporadičnih incidenata – ostalim narodima dopustili samoodređenje (Čečenija je izuzetak). Nažalost, ne i Srbi u SFRJ, koji su sa svima i svuda ratovali („Srbi svi i svuda“).

    1. S tobom i tvojim ekstremističkim tvrdnjama ne isplati se sučeljavati. Naime, tebe ne zanima meritum stvari, jer si inkvizitorskog mentaliteta. Ako vještica potone to je znak da je u vlasti vraga, a ako pliva u dubokom bunaru, to je još veći znak da joj vrag pomaže. Kako god okreneš Jugoslavija je sotonski proizvod iz istog legla kao i SSSR.

      Prva tvrdnja o Hitleru i naciznu govori o tvojim generalizacijama koje zamućuju raspravu. Bez preciznog kategorijalnog aparata, nema preciznog puta do istine. Tebi je sve isto kako bi na takav, zapravo, podcijenjivačko-perfidan način sve strpao u istu ladicu. Sivo i crno i bijelo- za tebe je isti klinac. To proizlazi iz motivacije. Po svaku cijenu, pa i po cijenu sukoba s logikom i povijesnim tendencijama, ti braniš nazi ideologiju i njeno monstruozno dijete- ustaštvo.

      Nekoliko specifičnih razlika koje spominješ u komparaciji Jugoslavije i zemalja Istočnog bloka, ruganje je činjenicama, ruganje je svjedocima, ruganje je povijesti. Time se dezavuiraš kao ozbiljni kritićar, a situiraš u antikomuniste. i mrzitelje drugih i drukčijih. Pa možeš li barem jednom preskočiti Srbe?

      1. Ali, moraš priznati Stalker, da je tip zanimljiviji od onih kji povlađuju revizionističkom SDP-u.

  3. Nema Istočnog bloka,Nesvrstanih,Trečeg puta,nema više ni sindikata,ni ljevice,a da ne spominjem ustaše i partizane .To su gubitnici digitalnoga doba.

    Došlo neko novo doba,digitalci moji.Nema čak ni onog starog homo sapiensa ,na sceni je ostao i opstao samo homo economikus.Sve ostalo su luzeri.

    1. Stvarnonema svega što nabrajaš! Je li svijet bolji zbog toga? Tri puta je gori. Amerikanci nisu iskoristili svoju totalnu dominaciju za pbjedu napretka, ravnopravnosti i mira. Oni su htjeli potčiniti svijet. S tim snovima je gotovo. U Siriji je zaustvaljen njihov pohod na države i ljude. Ma koliko Rusija i Kina nisu primjer, te dvije države zaustavile su Frankensteina kapitalizma.

  4. Ipak sa Sjevera Amerike puhao je često vjetar slobode,kao za Mandeline pristaše u Južnoj Africi, za brojne evropske kolonije ,vjerujem uskoro i za Kurde.

    Amerikanizacija ,a tako zovu tu njihovu civilizaciju,je simbol emancipacije za sve žene,manjine ,homiće i mnoge druge.O digitalcima,homo ekonomikusima da i ne govorim.Nije Amerika kriva što svi mladi svijeta žele tamo živjeti,kao što ni Rim onomad nije bio kriv što su svi putevili vodili njemu.

    1. Rim je propao, jer su svi putevi vodili k njemu. Proričeš da će tako biti i s Amerikom?

  5. Amerikanizacija,zadnje iznjedrena civilizacija je čudan imperij kolonizacija bez kolonija..

  6. Američki imperij nije Rim,to je Rim na kvadrat.Iako su daleko najjača sila svijeta sa tisućama vojnika razasutin po cijelome svijetu i ogromnim bazama ,jednom i u susjedstvu,Kosovu,njima nije potrebno oružano pokoravanje,oni ne osvajaju vojno nego kulturološki.Vijetnam koji ih je vojno porazio danas je amerikaniziran,dakle osvojen.

    Upijaju narode ,vjere,talente,iz svih zemalja svijeta kao što je i Rim upijao afričke i ilirske vidike.I naravno,panem et circenses,kruha i igara.harvard i Holivud.

  7. Nikad nijedna europska zemlja nije bila sazdana na toliko laži kao Jugoslavija. Gotovo kompletna povijest dvadesetog stoljeća koja se odnosi na prostore te propale tvorevine sastoji se od izmišljenih laži i prešućenih istina. To posebno vrijedi za Hrvatsku i Srbiju. Zadatak ozbiljnih povjesničara je stoga provođenje radikalne revizije povijesti na tom prostoru – ali samo i isključivo na temelju detaljnog pretraživanja arhiva i analize povijesne dokumentacije. U zadnje vrijeme se čitav niz vrlo ozbiljnih ljudi prihvatio te zadaće i objavio vrijedne knjige (koje se zasad prešućuju, a država ih ne financira), tako da sam siguran da ćemo u nadolazećim godinama saznati još puno toga.

    Sreća naša da se većina te arhivske građe čuva u Beogradu, pa naši povjesničari relativno lako dobivaju na uvid dokumentaciju. Međutim, pristup arhivima u Zagrebu još uvijek je praktično nemoguć.

    U međuvremenu je država financirala jednu drugu knjigu koja je predstavljena ovih dana, što je nečuven skandal. “Alternativni” povjesničar Hrvoje Klasić napisao je lakrdijašku knjigu o – ni manje ni više – svom tetku „državniku“, polupismenom betonskom boljševiku sa dna udbaške kace Miki Špiljku (poznat kao vicfigura Majk Spajk).

    Nakon morbidno bezobrazne knjige Martine Dalić “Slom ortačkog kapitalizma” ovo je nastavak bahatog pljuvanja u lice građanima Hrvatske i zdravom razumu od strane pravih vladara Hrvatske – postjugoslavenskog paraudbaškog podzemlja.

    1. Da ne bi Prve, Versajske Jugoslavije, Hrvatska bi bila zauvijek raskomadana između Srbije, Mađarske i Italije. Da ne bi Druge i partizanskog pokreta, Hrvatska ne bi bila među zemljama pobjednicima, ne bi bila sastavni dio antihitlerovske koalicije. Smith, zapali svijeću svim članovima Jugoslavenskog odbora, posebno Supilu i Trumbiću.

      Ničim ne možeš oklevetati Klasića, poštenog momka, razboritog povjesničara, spremnog na otpor revizionističkim gadovima koji bi htjeli negirati ustaške zločine i pobijediti u 2. sv. ratu. Klasić postaje lučonoša razuma, smirenosti i odlučnog pristupa povijesti kao znanosti, a ne manipulacijama.

  8. Kao MOST ovac, razumijem ,Dalićku ne voliš.Niti je morbidno,niti bezobrazno,HDZ-ovski je objasnila tijek događaja i u puku shvaćena je .

    Klasića ne čitam,a ako mu je Špiljak tetak,imao je pravog mentora.

Odgovori