Zapad nestaje i igra na posljednji adut spajanja rusofobije sa sinofobijom

„Jedina dopuštena pritužba je da je da SAD svoje „saveznike“ i „partnere“ možda neće braniti dovoljno, iako najveća opasnost dolazi od njihove prevelike obrane“, napisala je Diana Johnstone sa Sigurnosne konferencije u Münchenu.

“Zapad pobjeđuje!”, slavodobitno su grmjeli američki visoki dužnosnici na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu održanoj ovog mjeseca.

Ali nisu svi bili tako sigurni u tu tvrdnju. Mnogo se nesigurnosti pokazalo na konferenciji koja je definirana kao “ponovno spajanje velike obitelji” i proširila se na 70 zemalja koje sudjeluju, uključujući američke “gubitnike”.

Trumpov grubi državni tajnik Mike Pompeo nije nikoga posebno impresionirao tretirajući svijet kao ogromnu videoigru u kojoj je “pobijedio”.

“Zahvaljujući našim vrijednostima Zapad pobjeđuje protiv ostalih aktera koje je Washington pritiskao u svojoj igri, Rusije i Kine, čije su carske želje osujećene“, rekao je Pompeo.

Mjesto radnje München

Sigurnosna konferencija u Münchenu je privatni je skup kojeg je 1963. osnovao Ewald-Heinrich von Kleist-Schmenzin, pripadnik aristokratskih časnika Wehrmachta koji su planirali riješiti se Hitlera kada je njihov posjed u istočnoj Njemačkoj završio u rukama Crvene armije i postao dio Poljske. Konferencija je očito zamišljena kao sredstvo kojim se Nijemcima omogućilo da dobiju riječ u strateškim raspravama iz kojih su bili isključeni zbog poraza u Drugom svjetskom ratu. Konferencija u Münchenu je najslavnija po događaju iz veljače 2007., kada je predsjednik Vladimir Putin šokirao okupljene i objavio otpor “unipolarnom svijetu” kao “ne samo neprihvatljivom, već i nemogućem u današnjoj zajednici svjetskih naroda”.

Putin je izjavio da širenje NATO pakta na ruske granice nema nikakve veze sa sigurnosti Europe.

„Rusija bi željela komunicirati s odgovornim i neovisnim partnerima s kojima bismo mogli surađivati na izgradnji pravednog i demokratskog svjetskog poretka koji jamči sigurnost i prosperitet ne samo nekolicini odabranih, već svima”, rekao je tada Vladimir Putin.

Taj je govor uzet kao veliki izazov, redefinirajući kapitalističku Rusiju kao novog neprijatelja Zapada i njegovih “vrijednosti”.

Što je uopće “Zapad?”

Izraz “zapad” mogao bi značiti razne stvari. Organizatori konferencije definiraju ga na temelju “vrijednosti” koje bi trebale biti „isključivo zapadnjačke“, a to su demokracija, ljudska prava, tržišno utemeljeno gospodarstvo i “međunarodna suradnja u međunarodnim institucijama”. U stvari, imamo posebno tumačenje tih “vrijednosti”, odnosno tumačenje utemeljeno na angloameričkoj povijesti.

Tako je u povijesnom smislu ovaj “zapad” zapravo nasljednik i nastavak Britanskog carstva, iako usredotočenog na Washington, jer je London bio prisiljen abdicirati nakon Drugog svjetskog rata, zadržavajući ulogu čuvara i najbližeg partnera carstva. To podrazumijeva svjetsku hegemoniju engleskog jezika, ali i ideja o “liberalizmu” i “multikulturalnosti”, što carstva uvijek i jesu.

I dok su Sjedinjene Države centar moći, mnogi gorljivi podanici ovog carstva nisu američki, već europski, počevši od norveškog glavnog tajnika NATO pakta, do Poljske danas i Velike Britanije u europskim institucijama.

Njegova imperijalna moć se iskazuje s vojnim bazama širom svijeta koje svojim podanicima nude “zaštitu”. Što se tiče zaštite, SAD trenutno šalju 20 000 vojnika da ponovno okupiraju Njemačku, iako pod izgovorom neviđenih vojnih manevara u deset zemalja na ruskoj granici sljedećeg mjeseca. Oko 40 000 vojnika sudjelovat će u njima pod potpuno zamišljenim izgovorom “ruske prijetnje susjednim zemljama”.

To oduševljava sretne vazale Washingtona u Poljskoj i baltičkim državama, ali iritira mnoge u Njemačkoj i drugim ključnim državama EU, pitajući se u kom će smjeru ta provokacija gurnuti Rusiju.

Ali oni se to nikako ne usuđuju reći, jer je to u suprotnosti sa “zapadnom solidarnošću”.

Jedina dopuštena pritužba je da je da SAD svoje „saveznike“ i „partnere“ možda neće braniti dovoljno, iako najveća opasnost dolazi od njihove prevelike obrane, kao što je rekla Diana Johnstone.

Otvarajući ovogodišnju konferenciju, predsjednik Savezne Republike Njemačke Frank-Walter Steinmeier izrazio je njemačku stratešku frustraciju otvorenije nego inače. Steinmeier je optužio Washington, Peking i Moskvu za “konkurenciju velikih sila” i da je sve više nepovjerenja, naoružanja, nesigurnosti s njihove strane dovelo “do nove utrke u nuklearnom naoružanju”.

Nije precizirao tko je sve ovo započeo. Ogromno negodovanje protiv Trumpove politike je u Münchenu imalo novu priliku da čelnici zemalja kritiziraju Washington, ili barem Bijelu kuću. Steinmeier se usudio reći “kako njemački najbliži saveznik, Sjedinjene Države, pod trenutnom upravom, odbacuju ideju međunarodne zajednice”. Ali se ispravio optužujući Rusiju da je “aneksijom Krima ponovno počinila vojno nasilje i nasilno promijenila granice na europskom kontinentu”.

Vrlo zanimljiva teza kada se spominje aneksija Krima i prvo nasilno mijenjanje granica u poslijeratnoj Europi, zaboravljajući nasilni odlazak Kosova, kojem je NATO pomogao se odcijepi od Srbije i zanemarujući referendum na kojem je velika većina stanovnika Autonomne Republike Krim, što im po Povelji Ujedinjenih naroda daje pravo na referendum, a pokrajine to pravo nemaju, glasala za povratak u Rusiju bez ispaljenog hica.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron također je izrazio frustraciju zbog ovisnosti Europe o Washingtonu. Volio bi da Europska unija razvije vlastitu politiku obrane i sigurnosti.

“Ne možemo biti manji partner Sjedinjenih Država”, rekao je Macron, iako je Europa, bolje rečeno Europska unija upravo zamišljena da bude taj „manji partner“.

Iako je ponovi uobičajenu tiradu NATO pakta o „ruskoj prijetnji“, Macron je napomenuo kako politika prijetnji i sankcija Rusiji nije učinila ništa da bi je natjerala na “bliži dijalog” u rješavanju problema.

U tome se svakako vidi konsenzus francuske elite, koja ne vidi apsolutno nikakav interes u američkoj svađi s Moskvom. Macron otvoreno teži izgradnji neovisnije vojne obrane EU, ali prva prepreka leži u ugovorima Europske unije koji je povezuju s NATO paktom.

S izlaskom Velike Britanije iz EU, Francuska je ostala najjača i jedina vojna sila koja posjeduje nuklearno oružje. Postoje naznake da bi neki njemački čelnici možda željeli apsorbirati francuski nuklearni arsenal u europske snage, što bi sigurno izazvalo “nacionalistički” nemir u Francuskoj.

„Veličina“ Zapada je u trikovima

Osim pružanja zaštite, carstvo poziva sve na međunarodnu trgovinu, ali samo do granice pri kojoj pristaju biti gubitnici.

U Münchenu su Nancy Pelosi i ministar obrane Mark Esper napali Kinu, koja se usudila postati komercijalno i tehnološko središte svijeta.

“Kina pokušava izvoziti svoju digitalnu autokraciju putem telekomunikacijskog diva Huaweija”, upozorila je Pelosi, što je izjava koja, blago rečeno, graniči sa zdravim razumom, ali se uklapa u Trumpovu retoriku s plinskim „molekulama slobode“, tako da nas više ništa ne bi trebalo iznenaditi.

Huawei je u izvozu preuzeo ulogu ruskog prirodnog plina i poslovanje kineskog diva danas, uz nastavak iste retorike protiv Gazproma, Washington najoštrije osuđuje kao „štetno uplitanje u unutarnje poslove uvoznika“.

Esper je održao dugi govor protiv “lošeg ponašanja”, “zlonamjernih aktivnosti”, „autoritarizma Pekinga“ i, naravno, Huaweija. Čelnik Pentagona završio je tiradu protiv glavnog gospodarskog rivala SAD-a moralističkom propovijedi o “našim vrijednostima, osjećaju pravednosti i kulture mogućnosti”, koji “oslobađaju najbolje od intelekta, duha i ljudske inovacije”.

“Možda ih, samo možda, možemo dovesti na pravi put”, blagonaklono je predložio Esper i dodao saveznicima da “ne budu zavedeni i ne traže sukobe s Kinom”.

“Mi jednostavno tražimo od Pekinga ono što tražimo od svake nacije i da poštujte pravila, poštujte međunarodne norme i poštujte prava i suverenitet drugih”, izjavio je Esper, a mogao je reći da SAD isto traže od svih nacija osim od svoje vlastite.

„Pentagon ima svoj dio i usredotočen je na odvraćanje od lošeg ponašanja, uvjeravanje naših prijatelja i saveznika da ulože u obranu zajedničke globalne robe. Želimo da se Kina ponaša kao normalna zemlja”, dodao je Esper, ali je rekao da “ako Kina ne promijeni svoje djelovanje, tada će SAD i saveznici morati uložiti veća sredstva u zajedničku obranu, donoseći teške ekonomske i komercijalne izbore potrebne za određivanje prioriteta zajedničke sigurnosti“.

„Pripremite se za obeshrabrivanje svake prijetnje, obranu bilo kojeg saveznika i poraz svakog neprijatelja”, rekao je Esper.

Ukratko, uz već poznatu „rusku agresiju“, kineski gospodarski napredak nudi još jedan izgovor za povećanje proračuna Pentagona i poticanje europskih saveznika na vojnu potrošnju. Ovo bi moglo ugoditi samo važnim sponzorima  konferencije poput Raytheona i Lockheed Martina, a vjerojatno ništa protiv nema ni Goldman Sachsa i sve ostale velike zapadne industrije koje su pokrovitelji skupa.

Kina je odgovorila Washingtonu

Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi odgovorio je na Esperovu zbrku, dajući nekoliko lekcija Zapadu o “multilateralnosti”.

“Nije multilateralizam ako napreduju samo zapadne zemlje, a iste te zapadne zemlje vječno kasne. To ne bi bio zajednički napredak čovječanstva. Modernizacija Kine je povijesna nužnost i nužna povijest. Kineska povijest i kultura su dokaz da se ne može kopirati zapadni model niti više tražiti hegemonija, poput velikih sila u prošlosti”, rekao je Wang.

Wang je rekao da bi Zapad trebao odbaciti svoju podsvijest nadmoći, odreći se sklonosti i tjeskobe prema Kini, te prihvatiti i pozdraviti razvoj i revitalizaciju zemlje na istoku sa sustavom koji nije zapadni.

Zapad u Münchenu nije izgledao osobito spreman slušati njegove savjete. Niti one ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, kojem je bilo dopušteno nekoliko minuta da govori za uši gluhih. Lavrov se žalio da se “obnavlja struktura rivaliteta Hladnog rata, dok NATO nastavlja napredovati prema istoku, izvodeći vojne vježbe bez presedana na ruskim granicama i povećavajući proračune za oružje“.

Sergej Lavrov je pozvao Zapad da prestane promovirati duh ruske ili bilo koju druge “prijetnje” i sjeti se “onoga što nas sve ujedinjuje, prije nego što bude prekasno”. Ali samozvani predstavnici “Zapada” to nisu stigli čuti.

„Zapadnjaštvo“ i proširenje „prijetnji Zapadu“

Očito je odlučeno tko pripada Zapadu i tko mu prijeti, a potonji su Kina i Rusija.

“Kineski brzi uspon izazvao je mnogo rasprava oko primata Sjedinjenih Država i Zapada u XXI stoljeću”, rekao je Esper.

“Izvješće o sigurnosti iz Münchena”, objavljeno za konferenciju, bilo je posvećeno čudnoj temi “Zapadnjaštvo”, žaleći se na novi “pad Zapada”.

Svijet je sve manje zapadnjački, ali još gore, to je i sam Zapad. Ovaj je prigovor imao dvije strane medalje, materijalnu i ideološku. U materijalnom smislu, Zapad se osjeća ugroženim vanjskim ekonomskim i tehnološkim razvojem, posebno iz Kine. Treba napomenuti da iako zapadne sile snažno promoviraju međunarodna gospodarstva koja se temelje na trgovini, čini se da nisu u stanju reagirati na njihove rezultate, osim u slučaju rivaliteta sila i ideoloških sukoba. Sve dok je bila zajamčena zapadna dominacija, međunarodna trgovina se slavila kao nužna osnova za miran svijet. No, kada se nezapadnjački faktor ne ponaša „previše dobro“, odjednom je izvoz Zapada ugrožen, a međunarodna „slobodna“ trgovina postaje sredstvo zlonamjernog utjecaja na kupce.

Prvi primjer bio je ruski prirodni plin, a sada mu se pridružila kineska tehnologija. Američki glasnogovornici zbog plina Rusiju i zbog tehnologije Kinu optužuju da podmukli način druge zemlje čine “ovisnima”. Naravno, trgovina podrazumijeva međusobnu ovisnost, a s njom i određeni stupanj političkog utjecaja.

Naravno, velika dominacija Sjedinjenih Država u industriji zabave, posebno filmova, televizijskih serija i popularne glazbe, ima i dalje ogroman ideološki utjecaj na veći dio svijeta. Utjecaj Sjedinjenih Država putem interneta je također znatan.

Ali izbjegavanje ovog štetnog utjecaja uspijeva upravo „introvertnom“ nacionalizmu, bolje rečeno patriotizmu, koji je zbog toga proglašen od mainstreama „destruktivnim za zapadne vrijednosti“.

Zapadni stratezi sada vide da im prijeti globalizacija iz inozemstva, zbog rasta Kine, a kod kuće nemaju dovoljno entuzijazma da i dalje provode i nameću svoju viziju unipolarne globalizacije.

Kap entuzijazma vojnim misijama u inozemstvu nameću “vrijednosti”, koje su bitan aspekt zapadnog identiteta.

Izvješće je žalilo na porast “introvertnog” nacionalizma u Europi, iako bi se on mogao nazvati patriotizmom, budući da nema agresivnu tendenciju povezanu sa špiljskim nacionalizmom. Zapravo, neki od tih europskih “nacionalista” se zalažu za što manje intervencija na Bliskom istoku i željeli bi promicati mirne odnose s Rusijom.

I ovdje dolazimo do vrlo zanimljivog paradoksa. Kad je navodna prijetnja Zapadu bila “bezbožni komunizam”, zapadne vrijednosti bile su relativno konzervativne, kršćanske i puritanske. Danas liberalnom Zapadu prijeti konzervativizam, odnosno ljudi koji manje ili više žele sačuvati svoj tradicionalni način života.

Konačno, elite u Münchenu su uvidjele činjenicu da “branitelji otvorenog i liberalnog Zapada do sada nisu bili u stanju naći adekvatan odgovor na neliberalni nacionalistički izazov”.

Dio razloga može se pronaći u dugom, gotovo neprekidnom uvjerenju da su sve prepreke liberalizaciji bile samo male prepreke, budući da se trijumf liberalizma smatrao neizbježnim.

“Političari su svoju politiku prikazali kao neizbježnu. Zbog toga raste otpor sustavu kojeg navodno vode liberalni stručnjaci i međunarodne institucije, što ih u očima nekih izjednačava s novim autoritarizmom”, stoji u izvješću iz Münchena u dijelu u kojem se govori o „zapadnjaštvu“.

„Ali nije li “liberalni autoritarizam” oksimoron? Ali kako nazvati stvari kada Macronova policija nekažnjeno puca u oči građanima u žutim prslucima koji mirno prosvjeduju protiv vrlo nepopularne socijalne politike. Kako nazvati situaciju kada Velika Britanija drži Juliana Assangea u zatvoru unatoč dokazu okrutnog postupanja prema čovjeku koji nije optužen ni za kakav konkretan zločin, što je izvijestio specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za mučenje? Kako nazvati sustav u kojem SAD drže rekordni broj ljudi u zatvoru, uključujući Chelsea Manning?

Možda će doći dan kada će ljudi prihvatiti činjenicu da je svijet okrugao i da je “zapad” samo relativan zemljopisni pojam, ovisno o tome gdje se nalazite“. U kratkom komentaru za Consortium News  piše Diana Johnstone.

Rusofobija i sinofobija – Novi kurs Zapada

Međutim, nade Diane Johnstone vjerojatno neće biti uslišene. Naime, sada će više nego jasno da Zapad  rusofobiji dodaje i sinofobiju, odnosno iracionalni, ali vrlo unosan strah od Kine.

Kako u „rusku agresiju“ malo tko vjeruje, što se vidi po nespremnosti povećanja vojnih budžeta od strane ključnih članica NATO pakta, sada se predstavlja Kinu kao glavnu prijetnju svakome. Slična kombinacija, između ostalog, ima za cilj ubacivanja klina između Rusije i Kine. Ali “lukavi” atlanstisti nisu u stanju prevariti ni Moskvu ni Peking.

U Münchenu su zapadni političari puno su govorili o „kineskoj prijetnji“, ali ne zbog koronavirusa. Amerikanci su uplašili svoje atlantske saveznike, a istovremeno i ostatak svijeta, “lošim ciljevima” Kine. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov čak je rekao da je “američki ministar obrane Mark Esper objavio novi Hladni rat protiv Kine” i da  tu nema pretjerivanja.

Već citirani Esper je govorio nakon svog kolege Mikea Pompea, koji je dugo plašio svijet prijetnjom koja dolazi iz „crvene Kine“ i njene Komunističke partije. U Münchenu je državni tajnik malo rekao o Kini, ali se čelnik Pentagona u potpunosti je posvetio „azijskom divu“.

„Ovdje se u Europi dosta raspravlja o izazovima koji dolaze iz Rusije, ali se jutros želim usredotočiti na ono što predstavlja najveću brigu za Pentagon. To je Narodna Republika Kina. Zapravo, pod nadležnošću predsjednika Xija, Komunistička partija Kine kreće se brže i dalje u pogrešnom smjeru. Više unutrašnje represije, više grabežljivih ekonomskih praksi, veća dominacija sile i, što me posebno muči, njihova agresivnija vojna doktrina”, rekao je Esper i Kinu nazvao glavnom prijetnjom Sjedinjenim Državama, pozvavši sve da udruže snage kako bi se suprotstavili “kineskoj prijetnji”.

“Došlo je vrijeme da se probudimo i suočimo s postupcima Kine, koja međunarodne institucije zloupotrebljava za svoje loše ciljeve”, rekao je Esper i čak zaprijetio onim saveznicima koji ne budu pomogli Americi u toj borbi.

S tim u svezi, Esper je spomenuo Veliku Britaniju i doveo je u pitanje budućnost NATO pakta.

„Ako Europljani dopuste Huaweiju da sudjeluje u stvaranju 5G mreže u Europi, time se može okončati suradnja na polju obavještajnih podataka između Sjedinjenih Država i NATO-a i eliminira se temeljni stup saveza. Iako su Sjedinjene Države Kinu dugo smatrale glavnim protivnikom, takvih agresivnih napada dugo nije bilo“, dodao je Esper.

Trump stalno kombinira napade i pritisak na Kinu s pregovorima, a nedavno zaključeni trgovinski sporazum bio je rezultat međusobnih kompromisa, jer nijedna strana neće imati koristi od punog trgovinskog i ekonomskog rata.

Unatoč činjenici da Trump osobno nikada nije govorio o Kini kao glavnoj prijetnji Sjedinjenim Državama i svijetu, njegovi ministri, posebno Pompeo, povremeno napadaj u Peking. Ali Esperov govor u Münchenu je sve nadmašio.

Naravno, reakcija Kine bila je jednako oštra. Štoviše, sada u pozadini epidemije koronavirusa, Peking pomno nadgleda ponašanje svih svojih stranih “partnera”, primjećujući one koji su odlučili iskoristiti izvanrednu situaciju da izvrše pritisak na Kinu ili eskaliraju sinofobiju.

Ministar vanjskih poslova Wang Yi je sve optužbe protiv Kine nazvao lažima, primjećujući da će, ako u svojim izjavama zamijenite Kinu za SAD, “onda ta laž postati istina temeljena na činjenicama”.

Odnosno, Wang Yi je sve optužbe protiv Kine preusmjerio na same Amerikance.

„Neki ljudi u Sjedinjenim Državama nerado prihvaćaju brzi razvoj i preporod Kine kao socijalističke zemlje. Ali to je nepošteno, jer Kina ima pravo na razvoj, a kineski narod ima pravo živjeti bolje. Modernizacija Kine je nezaobilazan povijesni i progresivan trend ljudske civilizacije i to ne može nitko zaustaviti“, više puta je naglasio Wang Yi.

Reakcija Rusije na protukineske napade vrlo je važna. Sergej Lavrov ne samo da je govorio o Hladnom ratu kojeg su SAD objavile Kini, već je podsjetio i da su drugi atlantisti u Münchenu rekli kako je na toj konferenciji potrebno razviti pristup kao odgovor na „kineske i ruske izazove, kako bi Rusiju i Kinu zadržavale odvojeno, čak i zajedno”.

Izjava Lavrova pokazuje da Moskva savršeno razumije cilj atlantista i da im je borba protiv Rusije i Kine nedvojbeno prioritet. Rasprave između analitičara vode se samo o tome tko je trenutno veća prijetnja Zapadu, Rusija ili Kina, te kako ih je najbolje suzdržati, zajedno i s jednakom snagom, ili svaku zasebno.

Naravno, takva igra ne dopušta Moskvi ili Pekingu da gaje ikakve iluzije. Rusko vodstvo nije palo u iskušenje da iskoristi porast sukoba Zapada s Kinom da ublaži napetost u odnosima s Amerikom.

Kao što je primijetila glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova, poziv da napuste rusofobnu retoriku i agresivnu politiku su sudionici sigurnosne konferencije već čuli prošlih godina, ali nikako ne jasno kao ovaj put.

“Koliko god to bilo iznenađujuće, ali i žalosno, sada je sastav Sigurnosne konferencije u Münchenu očito antikineski”, rekla je Zaharova, te dodala kako je u Münchenu Kina prikazana kao prijetnja cijelom čovječanstvu.

„Imam dojam da danas, zahvaljujući govorima koji su održani na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, vidimo oživljavanje novih kolonijalnih pristupa. Kao da Zapad više ne smatra sramotom reinkarnirati duh kolonijalizma, dijeliti ljude, nacije i zemlje na one kojima je potrebno suosjećanje, podrška, za koja su prihvaćena sva ta ljudska prava, dokumenti, izjave, deklaracije i one koji mogu čekati, koji ne trebaju suosjećanje, koji ne trebaju podršku u teškom trenutku. Kina je sada u teškoj situaciji i zar ne treba zahtijevati podršku drugih zemalja? Nema ni riječi o pomoći Kini. To je izjavila ruska delegacija. Nažalost, svi ostali su bili više uključeni u proučavanje takozvanog fenomena Ukrajine”, rekla je uvijek jasna Marija Zaharova.

Zapravo, Amerikanci su ponovo pokazali ne samo sklonost demonizaciji Kine, već i da apsolutno nevoljko uzimaju u obzir elementarna pravila međunarodne pristojnosti, jer su napali zemlju u  trenutku kada je za Kinu postotak ekonomskog rasta, desetinka gore ili dolje, sekundarna stvar.

Štoviše, ovdje poanta nije čak ni moral, već da je politika Zapada, koji ne vidi da sam propada i da te „vrijednosti“ više nitko ne prihvaća dragovoljno, već samo isključivo silom, uključujući u Americi i Europskoj uniji, kratkovidna i imat će izuzetno negativan utjecaj na stavove Sjedinjenih Država u američko-kineskim odnosima. Ali Amerikancima ovo nje prvi put u put da, opijeni vlastitom „svemoći“, sami sebi pucaju u noge.

Uz takvu “sposobnost”, smiješno se čak i nadati se da će uspjeti zabiti klin između Rusije i Kine i oslabiti strateški savez dviju zemalja. Ali upravo se na to klade atlantski stratezi, uključujući na igru sa sinofobijom i rusofobijom, zamjenjujući jednu s drugom ili ih koristeći zajedno.

logično

5 comments

Skip to comment form

  1. Zapad je istočno od samog sebe. Zapad je mislio da če izrabljivati cijeli svijet vječno. Zapad se ponaša kao i svaka druga divlja zvijer koj je stjerana u kut.

  2. Kad čujem za sintagmu “obuzdavanje Rusije”, pomislim da se radi o očajnim bezveznjacima. Oni koji to govore zaslužili su toplinsku smrt. A Kinezima mogu popušti kurac. Tko su Kinezi jako dobro znaju Hrvati koji svjedoče njihovoj superirnosti kod izgradnje Pelješkog mosta.

  3. Da ,da.Budučnost ne pripada Zapadu tvrdio je i Hugo Chavez,već komitetu i partiji.U Venecueli je besplatno dijelio hranu,baš kao što bi njegov ideološki prijatelj Uzelac dijelio novac,cijena goriva bila je manje od 10 centi za galon.Onda se dogodio ponor.

    Rusija nije više prijetnja Zapadu ,nakon što ih je Zapad hladnoratovski osramotio uništivši im Sovjetsko carstvo na jednoj pijanki Jeljcina i CIA.Današnja Rusija nije ni slika onoga SSSR-a,a Rusi su više zapadnjaci od nekih drugih zapadnjaka.

    Dvije su prijetnje Zapadu Islam i Kina ,jedna je pod uvjetnom kontrolom ,a druga čeka sudbinu SSSR-a znajući da će krvi teći u potocima.

    1. Moguće da će krv teću u potocima, ali ne više na tlu Rusije. Tu šansu Zapad je izgubio. Sada može samo u Poljskoj, Ukrajini i Baltičkim zemljama. Sada će teći ruski plin po EU.
      Ne pratiš najnovija kretanja. Još uvijek si u Jeljcinovom dobu. Sada je na vlasti car Putin.

  4. Ne razumiješ,krv je vazda tekla u Kini,za bilo kakvih političkih promjena ,a višestranačje je velika promjena.SSSR je ,zahvali Jeljcinu pa i CIA-i pao šaptom,Kina će pasti bolom i lomom.

    Želiš loše Baltiku i slavenskim narodima.

Odgovori