Predsjednica Hrvatske najavila je stranu invaziju na Europu, pa prema tome i na Hrvatsku, ako Afganistan padne – zbog toga što bi se Hrvatska mogla povući iz Afganistana i tako otvoriti vrata za – ”sedam milijuna ljudi koji će krenuti prema Europi”.

To je ona izrekla povodom tragične pogibje hrvatskog vojnika u Afganistanu, prilikom čega su ranjena još dva hrvatska vojnika kao posljedica običajenog načina ginjenja u Afganistanu – bombom fanatičnog samoubojice.

Poginuli hrvatski vojnik Josip Briški zaslužuje duboki pijetet i poštovanje cijele zemlje, a njegova obitelj materijalnu i drugu podršku kao da je poginuo u Domovinskim ratu. Ali pritom treba još jedanput postaviti pitanje: a što to hrvatska vojska zapravo radi u Afganistanu i zašto je ona uopće tamo?
Predsjednica Hrvatske najavila je stranu invaziju na Europu, pa prema tome i na Hrvatsku, ako Afganistan padne – zbog toga što bi se Hrvatska mogla povući iz Afganistana i tako otvoriti vrata za – ”sedam milijuna ljudi koji će krenuti prema Europi”. To je ona izrekla povodom tragične pogibje hrvatskog vojnika u Afganistanu

Afganistan je već točno 40 godina u kaosu što ga je izazvao građanski rat. Što je najgore, svaka je strana vojna ili pak civilna intervencija samo pogoršala stvar i rezultirala većim ljudskim gubicima, kaosom u državi, sve većim brojem mrtvih, epidemijama gladi i bolesti, i tako postala ogledna pozornica svjetske politike.

Iz ovoga se može naučiti samo kakva je sudbina, ako se uzmu u obzir svi podaci, historijat svih događaja u zemlji – i oko nje, svih onih koji su htjeli na ovaj ili na onaj način uvesti red u zemlju i vratiti stabilnost i prividni mir.

Počelo je s državnim udarom prosovjetskih političkih snaga 1978. i ulaskom Sovjetskog Saveza u Afganistan 1979. Nakon toga, američka i pakistanska podrška talibanima u rušenju prosovjetskog režima otvara vrata širenju kaosa. 1979. Sovjeti, dotada nepobjedivi u svakoj invaziji zbog premoćne sile i represivnih metoda, moraju odustati jer je realnost prevazišla i njihove najcrnje snove, pa njihov štićenik, Muhamed Nadžibulah, završava 1996. obješen za noge, baš kao Mussolini 1945. u Milanu.

Godine 2001. rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a – jednoglasno usvojenom (ne smijemo zaboraviti da je to bilo vrijeme multilateralističkog optimizma!) pokrenuta je pod egidom UN-a ISAF (Međunarodna sigurnosna pomoćna snaga) koja je trebala ”nametnuti mir”.

Prerastanje američko-pakistanske pomoći u rušenju prosovjetskog režima u otvorenu podršku talibana kao saveznika doveo je baš do poraza i pakistanske i američke intervencije.

Da bi izvukli čist obraz, Amerikanci pribjegavaju multilateralizaciji. Tada im je to odgovaralo, Trump bi vjerojatno to sam učinio bez ičje pomoći, ali bi doživio istu sudbinu: Amerikanci su poraženi i njihova politika podrške talibanima završila je kako su proricali svi oni, koji nisu bili američki klijenti – kaosom. To je predvidio i najveći kritičar američke vanjske politike u današnje vrijeme, lingvist i semiolog Noam Chomsky.

Pa ipak, Ujedinjene nacije su tada još funkcionirale kako-tako, pa je bilo moguće da odobre takvu akciju, za koju se NATO ponudio da bude ”izvođač radova”.

Naravno, i ta je misija završila porazom, ili kako međunarodni birokrati to vole reći: ”it was a limited success operation”, što prevedeno znači: operacija ograničenog uspjeha, ali običnim riječima rečeno – potpuni neuspjeh. Taj orwellijanski novogovor najbolje su naučili međunarodni birokrati, čime oni čuvaju svoju poziciju i privilegije.

Nakon toga, kada je 2015. zemlja sve više tonula u kaos, NATO je opet, da spasi obraz Amerikancima, pokrenuo svoju misiju, Operation Resolute support – operaciju odlučna podrška.
Poginuli hrvatski vojnik Josip Briški zaslužuje duboki pijetet i poštovanje cijele zemlje, a njegova obitelj materijalnu i drugu podršku kao da je poginuo u Domovinskim ratu. Ali pritom treba još jedanput postaviti pitanje: a što to hrvatska vojska zapravo radi u Afganistanu i zašto je ona uopće tamo?

Za razliku od prijašnje operacije ”nametanja mira”, ova misija ima opet ”ograničenu” zadaću da pomogne afganistanskim sigurnosnim snagama (koje su dobrano infiltrirane talibanima ili korumpirane od ilegalnih uzgajivača droge) i da trenira vojna i civilna lica.

Ta ”izobrazba”, u čemu je i hrvatski kontingent od 106 ljudi sudjelovao, pokazao se kao vrlo ”efikasan”: računa se, prema međunarodnim procjenama iz takozvanih ”think tankova” da oko 30% takvog ”izobraženog” personala dezertira nakon dobivene obuke i pridružuje se talibanskim snagama ili jednoj od mnogobrojnih plemenskih frakcija, međunarodnim švercerima droge, kriminalnim bandama koje haraju zemljom – i to je ta priča.

U lipnju 2019. Operacija odlučna podrška brojila je 17.148 vojnika, a u njoj sudjeluju i članice NATO-a i one koji bi se mogli nazvati članovi ”koalicije voljnih”, kao Novi Zeland koji je poslao u tu misiju 13-ero ljudi, a tu su i Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina, Armenija, Azerbejdžan – zemlje kojima ne bi bilo loše, i njima, poslati neku pomoć radi stabiliziranja stanja u njihovoj zemlji.

A učinak svega toga? Za razliku od ”učinka ograničenog uspjeha”, ovdje bi se moglo govoriti i ”neograničenom neuspjehu”. Strana intervencija, od sovjetske, pakistanske, Američke, NATO-vske i slično, samo je još više zakuhala stvar i dolila ulje na vatru frakcijskih borbi, plemenskih sukoba, fundamentalističkog i drugog terorizma, banditizma i otvorenog kriminala.

Za nekoliko godina i NATO-vi birokrati će tako govoriti o ”ograničenom uspehu” kada, jednog dana, netko malo pametniji od sadašnjih NATO-vskih lidera ne shvati da je Afganistan bunar bez dna koji guta novce, energije i ljudske živote.

Svaka elementarna logika na pučkoškolskoj razini dovela bi do toga, da su svi napori međunarodne zajednice, koja je sve to i zakuhala, uzaludni i da su rješenja, koje ovi današnji svjetski lideri misle, zapravo – fatamorgane.

I nastavit će ginuti članovi ove Misije, i nastavit će i dalje herojski ginuti ljudi dobre volje – oni na nivou ”izvođača radova”, a ne oni koji sjede u kabinetima i gavnim stožerima koji misle da vuku konce svjetske politike.

Pa onda u tom svjetlu treba gledati i najnoviji istup hrvatske predsjednice koja iznosi apsurdnu i grotesknu tezu da se Hrvatska brani u Afganistanu i zato treba i dalje slati naše dečke – jer ”ako Afganistan padne možemo očekivati sedam milijuna ljudi koji će krenuti prema Europi”.

Afganistan je davno pao, samo to nitko ili ne vidi ili ne želi reći, kao u slučaju Andersenove priče o kralju koji je gol, ali se svi prave da nije.
Za razliku od ”učinka ograničenog uspjeha”, ovdje bi se moglo govoriti i ”neograničenom neuspjehu”. Strana intervencija, od sovjetske, pakistanske, Američke, NATO-vske i slično, samo je još više zakuhala stvar i dolila ulje na vatru frakcijskih borbi, plemenskih sukoba, fundamentalističkog i drugog terorizma, banditizma i otvorenog kriminala

A odakle je predsjednica izvukla brojku od sedam milijuna ljudi koji će krenuti prema Europi, možemo samo nagađati.

To je floskula koju šire baš svi ti vrhovi UN-a, NATO-a, EU-a i drugih međunarodnih organizacija koje su se pretvorile u legla međunarodne birokracije, koja time plaši narod i opravdava svoje visoke plaće u obrani suvremenog svijeta.

A što se tiče Afganistanaca, oni će se već međusobno boriti ili do kraja, ili dok za dvije-tri generacije netko i kod njih ne uvidi da sve to nema smisla, ili će pak gospodari rata nastaviti i dalje sa ubijanjima, terorom, ali i sa svojim bogaćenjem.

I nikome ne pada da krene na put u Europu, osim ako ne kupe avionsku kartu…

Zašto sve to predsjednica govori možemo samo nagađati. Ili zato jer je i ona postala somnambul međunarodne politike, ili pak svojom sklonošću ratovima u drugim državama, militarizmu, uniformama, puškama i sličnim igračkama zazivlje, možda, vojnu diktaturu?

autograf