Tjedan eskalacije pobuna. Ne postoji drugi termin koji bi definirao ono što se ovih dana događalo u svakom kutku svijeta, gdje se čini da su krize odlučile eksplodirati u svom maksimalnom nasilju, sve zajedno, kao u jednoj jedinoj i uznemirujućoj strategiji.

Ni za jedno područje svijeta se ne može reći da nije imuno na ove potrese. Čini se da velike krize eskaliraju čak i na mjestima koja su se smatrala utvrđenim hramovima demokracije. Prosvjedi potresaju naizgled najstabilnije zemlje, te većinu autoritarnih režima ili vlada.

Iako svaka od ovih kriza ima svoje uzorke i karakteristike, kao da pratimo veliku međunarodnu krizu kojoj je zajednički nazivnik da se stanovništvo u buni, a vlade polako slabe.

Eksplozivna smjesa od koje nastaje nestabilnost sada izgleda prevladava.

Slike ovih dana govore same za sebe. Čile proživljava jednu od najdubljih političkih i društvenih kriza, dok se u prijestolnicu zemlje, Santiago, iznova vide tenkovi na ulicama, kojih nije bilo od kraja vladavine Augusta Pinocheta. Prošla su desetljeća od kada je vojska Čilea posljednji put tenkovima i pješadijom čuvala grad, ali se čini da to više nije samo daleka i mračna prošlost.

Iako se to navodi kao razlog pobune, sigurno je da samo povećanje cijene javnog prijevoza nije mogao osloboditi ovako veliki bijes cijelog naroda.

Isti gnjev koji je viđen u Ekvadoru nekoliko dana ranije, gdje su neredi prisilili vladu da zaustavi novo povećanje poreza. Južna Amerika vrije, a osim Čilea i Ekvadora moramo računati i na Argentinu, zemlju na ivici ekonomskog kolapsa, te Venezuelu koju za sada uspijeva spasiti samo savez Nicolasa Madura s nekim međunarodnim silama koje mu daju novac za subvencioniranje osnovnih potreba ugroženih slojeva stanovništva. Da nije bilo Rusije i Kine, Venezuela bi sada sigurno bila na udaru građanskog rata.

Vjetrovi prosvjeda, plameni pobuna ili “obojenih revolucije” preplivali su i Tihi ocean i mjesecima udaraju po Hong Kongu i predstavljaju najozbiljniji izazov za kinesku vladu od kada se Xi Jinping želio otvoriti svijetu. Prosvjed pobunjenih mladih se ne smiruje, iako su razlozi i korijeni pobune u Hong Kongu posve druge prirode od onih u Latinskoj Americi.

Ali vlada u Pekingu, koja nije navikla na bijele rukavice, zna da ovaj put mora povući ručnu kočnicu. Ovo nije jednostavan protest. On je ukorijenjen među mladima koji slave kolonijalnu silu za čije se vladavine nisu ni rodili. Oni su nasilni i također vrlo opasni. Središnja država zna da čistom silom ne može krenuti na prosvjednike, jer cijeli svijet ima svoje interese i imovinu u bivšoj britanskoj koloniji. U međuvremenu se grad pretvara u hram pobune protiv vlade Xi Jinpinga, bez obzira tko se bunio, a govorimo o mladim studentima iz dobrostojećih obitelji. Cilj je da kriza zapali Kinu i da pokrene domino efekt, što vlada i Pekingu ne želi ni interno ni na međunarodnoj razini. Toliko su oprezni da se, zasad, radije ne miješa u ono što najveću štetu donosi upravo Hong Kongu, što je možda glavni adut Pekinga.

U međuvremenu je Azija bure baruta. Nema zemlje, od Dalekog do Bliskog istoka, koja nije preplavljena nasilnim krizama i prijetnjama stabilnosti. To nije samo Središnja Azija, gdje rat u Afganistanu i dalje odnosi desetke žrtava svaki dan i gdje su nedavno čak i zemlje poput Kirgistana proživjele tjedana nemira i napetosti, a posebno vruće ljeto se odvijalo u pozadini krize u Kašmiru koja nikada nije zamrla.

Krećući se prema zapadu, očito ne uspijevajući izbjeći ono što se dogodilo u Perzijskom zaljevu i ono što se svakodnevno događa u Siriji i Jemenu, ne možemo zaboraviti pobune koje su pogodile Irak, vrlo ozbiljnu i prikrivenu krizu koja potresa Jordan, sa sve većim siromaštvom i milijunima sirijskih izbjeglica koje čekaju povratak kući.

Baš kao što ne možemo zaboraviti ozbiljnu političku slabost u kojoj se našao Izrael, koji stenje pod pritiskom dva izbalansirana izbora i slabim vodstvom.

Ovih dana se prosvjedi događaju i u Libanonu, raskrižju međunarodnih interesa koji je opet otkriven i sposoban da eksplodira. Zemlju također potresaju prosvjedi i političke slabosti. I ovdje je, kao i u Čileu, beskorisno je vjerovati da je malo poskupljenje bilo to koje je izvelo tisuće ljudi na ulice i oklopna vozila da čuvaju ulice Bejruta i Tripolija. Postoji nešto dublje, široko rasprostranjeno stanje poput političke krize s tamnim obrisima u kojoj se presijecaju nacionalni i međunarodni, etnički i konfesionalni interesi. Sve navedeno govori da nitko nije imun na krize.

Nitko u Aziji, ali ni nitko u Europi, jer ono što se događa na našem kontinentu zasigurno nije za podcijeniti niti smatrati “normalnim”.

Naime, posljednjih nekoliko godina i mjeseci Europa je pretrpjela kolaps svojih političkih struktura, njihove vjerodostojnosti i kapaciteta vlasti da se suoče s problemima i pokušaju spriječiti suzbiti nasilje. Puzajući prevrat ključa u svakom kutku Starog kontinenta. Eksplodirao je s nasiljem u Kataloniji, gdje su najradikalnije neovisne skupine zapalile Barcelonu, devastirajući središte grada i vraćajući Španjolsku u vrijeme ne samo u dane secesionističkog referenduma, već u vrijeme nasilja koje je endemično za Španjolsku, nesposobnu da izađe iz bilo koje krize, od nacionalne politike do one u separatističkoj regiji.

A ovaj vjetar nestabilnosti i nesposobnosti je isti onaj koji ključa u Ujedinjenom Kraljevstvu, nikada toliko slabom kao u ovim mjesecima pregovora o Brexitu i koje se pokazalo ranjeno i slomljeno kao nikad prije u svojoj povijesti. Brexit s jedne strane, a separatistički pokreti s druge pokušavaju ostvariti svoje zahtjeve, dok vlada očajnički traži da smiri ulicu, prije nego ulica nametne političku agendu vladi.

To je ista ulica koji smo vidjeli u Francuskoj u protestima Žutih prsluka i koja je spremna za pomicanje čak i prema Balkanu i prema Istočnoj Europi.

Teško je, ako ne i nemoguće, razmišljati o jednom zapletu iz jednog centra, ali sigurno postoji crvena nit koja povezuje ove nemire. Globalizacija olakšava stvaranje jedinstvenih modela za svijet i prosvjede koji nisu slični ni u pogledu simbolike ni temeljnih ideja. Naravno, to je očito, kao što je očito da pobuna u Ekvadoru ne dolazi iz iste kuhinje kao ona u Hong Kongu ili u Kataloniji.

Ali ono što ih ujedinjuje je puno dublje. U svim je zemljama rasprostranjen osjećaj netolerancije, baš kao što postoji osjećaj frustracije zbog gubitka izvjesnosti čitavog međunarodnog sustava u kojem, kako se čini, lakše vlada kaos nego stabilnost. Ovo je prijelomni trenutak zbog kojeg moramo razmišljati o onome što svijet može čekati u novom desetljeću. Hoće li to biti svijet koji slabi i u kojem vlada samo jedna sigurnost: nered?