Aleksandar Vučić prošle je subote pažljivo i precizno, upravo faksimilno rekonstruisao set čuvene scene, i nasred prostorije sa bezbroj televizijskih ekrana stao poput Arhitekte, tvorca virtuelne srpske Matrice, da rastumači svet i celu Srbiju






Svima je, razume se, pala na pamet ista scena. I ne postoji način da se ijednoga od svih nabedi kako je stvar slučajna. Scena, naime, nije samo odnekud strašno poznata, nije čak ni samo dobro poznata ljubiteljima filma: reč je o jednoj od najpoznatijih filmskih scena u celokupnoj istoriji filmske umetnosti uopšte. I sve da je Aleksandar Vučić, napamet govorim, pustio brčiće kao Klark Gebl u ‘Prohujalo sa vihorom’, pa na konferenciji za štampu - na zabrinuto novinarsko pitanje ‘predsedniče, šta će biti sa Srbijom?’ - šeretski dobacio ‘frenkli, maj dir, zabole me kurac’, ne bi to bio poznatiji filmski citat i opštije opšte mesto od onoga kojemu smo svedočili prošle subote, na barnumovski najavljenom početku predizborne kampanje SNS-a pod sloganom ‘Za našu decu’.

Nikad i nigde nije viđeno ništa slično. Svi vladarski ekscentrici u istoriji - od rimskog cara Lucija Domicija rečenoga Nerona do turkmenistanskog diktatora Saparmurata Nijazova rečenoga Turkmenbašija – morali su da potpišu poraz pred carem Aleksandrom Ludim i njegovom smelom vizijom virtuelne Srbije: na prvom svetskom onlajn političkom mitingu, u direktnom prenosu preko Jutjuba, Fejsbuka i Instagrama, Vučić je sam samcat u golemom, praznom i hladnom studiju govorio ispred stotinu-dve televizijskih ekrana, sa kojih su ga zaljubljeno gledali njegove virtualne pristalice u kućnim karantinima, tek s vremena na vreme prekidajući Aleksandra Ludog skandiranjem i frenetičnim aplauzima.

Donald Tramp, recimo, dupe bi dao da se toga prvi setio. Tim pre što je kadar opšte mesto njegove, američke popularne kulture.

Razume se da je onda svima na pamet pala ta scena, pa su već do večeri društvene mreže preplavili memovi sa istim kadrom: onim čuvenim kadrom iz kultnog Matriks Riloudid, drugog dela trilogije sestara Vahauski, kad početkom druge polovice filma Kijanu Rivs kao Neo ulazi u veliku prostoriju zidova prekrivenih bezbrojnim televizijskim ekranima, ispred kojih sam usred sobe stoji mitološki Arhitekta, sam tvorac Matrice. Na ekranima su stotine ljudi sa stotine lica, ali sva su Neova - on je samo jedan od miliona zatočenih u Matrici, koja je, kako znamo, virtuelna simulacija stvarnog, fizičkog sveta digitalno sačuvanog kakav je bio 1999. godine, pre invazije vanzemaljaca. Ključ je, da skratim priču, u simulaciji slobodne volje i lažnoj mogućnosti izbora: Neo može da bira između dvoja vrata, od kojih ga jedna vode na Izvor sa mogućnošću da spasi čovečanstvo preživelo u podzemnom Zionu, a druga u samu Matricu sa mogućnošću da je uništi. U svih pet prethodnih inkarnacija Matrice Odabrani je, dabome, birao da spasi svet, i ne znajući da je u tu svrhu – da resetuje čovečanstvo, isprazni ga i ponovo naseli novom decom – zapravo i bio programiran.

Tačno tako, eto, predsednik Aleksandar Vučić prošle je subote pažljivo i precizno, upravo faksimilno rekonstruisao set čuvene scene, i nasred prostorije sa bezbroj televizijskih ekrana stao poput Arhitekte, tvorca virtuelne srpske Matrice, da rastumači svet i celu Srbiju. Šta je još trebao da uradi da avatari shvate poruku? Da im, baš kao i Arhitekta, bukvalno nacrta mogućnost izbora između dvoja vrata? Dabome da im je Vučić onda to zaista rastumačio i nacrtao.

‘Na ovim izborima odlučujete hoćete li zemlju brzog opravka, da se još sigurnijim korakom krene u budućnost, ili da se vratimo u prošlost u kojoj nismo imali plan ni program, u kojoj su zatvarali fabrike, u kojoj penzioneri nisu bili sigurni hoće li biti penzije i da li će biti novca za njihovu isplatu, a deca nisu imala budućnost. Za nas je važno da to nije izbor nekoga ko će da sedne u fotelju, već za plan, viziju, za Srbiju budućnosti u kojoj želimo da ostavimo mesto za našu decu, u kojoj smo sigurni da će imati budućnost, da će moći da se zaposle, rade vredno, ali i žive od napornog rada’, kaže tako Arhitekta Vučić na virtuelnom predizbornom mitingu ‘Za našu decu’, bukvalno nacrtavši i rastumačivši Srbima kako funkcioniše srpski Matriks. Pa i u radnji originalnog filma sestara Vahauski – još jednom podsećam - svet je u svojoj virtuelnoj simulaciji sačuvan onakav kakav je bio pre invazije vanzemaljaca 1999. godine! Halo? Invazija vanzemaljaca 1999.? Ring a bel? NATO, bombardovanje, operacija Milosrdni anđeo, sirene, šizele, Klark, Solana, Klinton, Kumanovo?

Šta je, zaista, Arhitekta još trebao da uradi da objasni Srbima kako zahvaljujući njegovoj izvanredno realnoj simulaciji ne samo da još uvek žive u izvornoj, podzemnoj Srbiji Slobodana Miloševića iz srećne 1999., pre bombardovanja vanzemaljaca, već imaju i izbor ‘da se još sigurnijim korakom krene u budućnost’, u ‘Srbiju budućnosti’! Vrata izvorne, podzemne Srbije Slobodana Miloševića iz 1999., s Arhitektinim natpisom ‘mesto za našu decu, u kojemu smo sigurni da će imati budućnost, da će moći da se zaposle, rade vredno, ali i žive od napornog rada’, vode – međutim & naravno - upravo u ‘prošlost u kojoj nismo imali plan ni program, u kojoj su zatvarali fabrike, u kojoj penzioneri nisu bili sigurni hoće li biti penzije i da li će biti novca za njihovu isplatu, a deca nisu imala budućnost’.

Reč je o blistavoj zajebanciji: baš kao u Matriksu, Arhitekta svoje raspamećene i programirane virtuelne pristalice tera da nepogrešivo biraju spas Srbije, umesto uništenja same Matrice. I ne znajući da su u tu svrhu – da resetuju dakle Miloševićevu Srbiju – zapravo i programirani.

Nikad ništa slično, rekoh, nije viđeno. Na fantastičan način demonski je um Arhitekte Aleksandra Vučića sofisticiranim alatima visoko tehnološkog modernog trećeg milenijuma restaurisao predmodernu Srbiju iz devedesetih godina prošlog veka. Da je nekome palo na pamet da snimi srpsku parodiju Matriksa, izgledala bi upravo tako: predsednik Slobodan Milošević 2.0 stajao bi nasred dvorane sa bezbroj ekrana i na veličanstvenom virtuelnom 3D mitingu preko Jutjuba, Fejsbuka i Instagrama članovima stranke, glasačima i simpatizerima govorio o ‘planu i viziji za Srbiju budućnosti’, pre interneta, Jutjuba, Fejsbuka i Instagrama.

I bila bi to, jasno, neuverljiva i loša parodija.

Ovo, međutim, nije bila parodija: to je Srbija 2020. godine, resetovana i ponovo učitana Miloševićeva Srbija iz 1999. Vučićev bizarni virtuelni predizborni skup jeste upravo utopijska Miloševićeva Srbija kakva bi - da je Vođa preživeo i da se ništa nije promenilo - izgledala dvadeset godina kasnije. To što Srbija upravo tako i izgleda, znači samo da je Vođa preživeo i da se ništa nije promenilo.

Vučićeva je Srbija Miloševićeva najsmelija naučno fantastična utopija: praznim bulevarima krstare vojska i policija, narod prestravljen pred nevidljivim i podmuklim unutrašnjim neprijateljem sedi u strogom kućnom pritvoru spojen na centralni kompjuter, a Vođa ispred bezbroj ekrana u svom podzemnom bunkeru drži virtuelni miting na Ušću, ili Gazimestanu, ili gde god već, sve može da se simuliše, može da se održi i Miting istine u Ljubljani i Miting konačne pobede usred Prištine, može – što da ne? - i Miting osvete sa milion Srba pod samim stepeništem vošingtonskog Kapitola.

Može onda da se simuliše i ‘vizija Srbije budućnosti’, pa nema više u publici krezavih seljaka sa reprodukcijama svetosavskih ikona i onduliranih baba u bundama iz sedamdesetih sa Vođinim posterima iz Ilustrovane Politike: 2020. godine sa džinovskih flet ekrana u Vođu gledaju njihovi avatari - mlad, uspešan i nasmejan svet, hipsteri iz barova na Belgrejd Voterfrontu i doterane urbane devojke iz upravnih odbora, skejteri, fristajleri i jutjuberi zajedno sa univerzitetskim profesorima i uglednim epidemiolozima. Srbija Riloudid.

Nema provokatora, nema Otpora: svesna da izvan Matrice uopšte ne postoji, opozicija je - kako ste do sad već shvatili – u ponuđenom izboru nepogrešivo izabrala spasavanje takozvane stvarne Srbije.

Tačno kako je programirana.

portalnovosti