Spirala napetosti nezadrživo raste

S prvim danom mjeseca studenoga/novembra 2021. Ruska federacija zatvara svoje predstavništvo u sjedištu Atlantskoga pakta u Bruxellesu. S istim danom zatvara se i Informativni ured NATO u Moskvi. Kratko i jasno: Moskva prekida izravne odnose s NATO. Nema nikakve dvojbe da će taj korak na Zapadu biti protumačen i prezentiran javnosti kao još jedan dokaz agresivne ruske politike i potvrda ispravnosti sve otvorenijeg konfrontiranja s Moskvom. No, kao i uvijek u takvim slučajevima, priča ima i drugu stranu. Korak službene Moskve, po nekima dramatičan, po drugima više simboličan, jedan je u nizu poteza što ih Rusija poduzima reagirajući (ovo treba zapamtiti: reagirajući) na sve neprijateljskiju politiku Zapada.

Činjenice, naime, govore sljedeće: šef ruske diplomacija, Sergej Lavrov, sastao se s glavnim tajnikom Atlantskoga pakta, Jensom Stoltenbergom. Tom je prilikom, prema ruskim izvorima, Stoltenberg naglasio želju normaliziranja odnosa s Rusijom. Samo nekoliko dana kasnije NATO, međutim, iz svojega sjedišta protjeruje šestoricu ruskih diplomata, paušalno ih optužujući za špijunažu, dakle bez ikakvih jasnih obrazloženja, još manje dokaza. Obično se u takvim prilikama govori kako nije moguće reći ništa više, jer bi inače druga strana shvatila odakle podaci o onima koji, navodno, špijuniraju. No, bilo kako bilo, Lavrov je u pravu kada kaže da su ruski diplomati protjerani, a da Moskvi nisu predočeni razlozi za takav postupak.

I sada Rusija reagira. Koliko god mogle biti točne ocjene da su rusko predstavništvo u sjedištu NATO, kao i Informativni ured NATO u Moskvi imali primarno simbolično značenje, stoji činjenica da Moskva i Atlantski pakt ostaju bez mogućnosti izravne komunikacije i to u vrijeme kada njihovi odnosi gotovo iz dana u dan postaju sve zaoštreniji. To, što će NATO moći komunicirati  s Moskvom preko ruskog ambasadora u Belgiji, a što je Paktu prepušteno da izabere preko kojega će ambasadora svoje zemlje-članice u Moskvi održavati tu komunikaciju sa svoje strane, govori da je ostavljen (ipak) kanal međusobnog dogovaranja, ali – posredni. Točno je, doduše, kao što u prvim komentarima naglašavaju neki britanski analitičari kako je glavno da nisu narušeni diplomatski odnosi Washington – Moskva (čime se prešutno priznaje notorna činjenica ovisnosti NATO o politici SAD), no kako stvari stoje ne čini nam se nerealnim postaviti pitanje: možemo li biti sigurni u stabilnost tih odnosa, ili drugim riječima: zašto bismo vjerovali u njihovu dugoročnu stabilnost?

Zapad, što znači Sjedinjene Države s Evropskom unijom dijelom kao prirepkom, a dijelom kao poticateljem, vode politiku ‘obuzdavanja’ Rusije ne od jučer. Mada je Donald Trump nastupio na dužnost američkog predsjednika obećavajući popravljanje odnosa s Rusijom, završio je mandat hvaleći se time kako je on američki predsjednik koji je Rusiji nametnuo više sankcija od bilo kojeg svojeg prethodnika. Joe Biden, osim što su sve prisutniji glasovi zabrinutih za njegovo mentalno zdravlje, promijenio je retoriku, ali politiku u osnovi – nije. Napokon upravo je on smatrao adutom u prezentiranju svoje vanjske politike isticanje riječi što ih je, on tako kaže, uputio Putinu prigodom nekog njihovog ranijeg susreta: “Vi ste čovjek koji nema dušu”; da bi ga – sada već kao Predsjednik – kratkim potvrdim ‘da’ na pitanje novinara proglasio ni više, ni manje nego ubojicom. Tako da je pouzdavanje u dugoročnost ili dugoročnu stabilnost američko-ruskih odnose nešto što bismo prepustili ili naivnima, ili onima koji zatvaraju oči pred stvarnošću.

A stvarnost je ovo. NATO (čitaj: SAD) uporno krši obećanje dano, doduše samo usmeno (ali svjedoci postoje!) tadašnjem šefu sovjetske države i Partije, Mihailu Gorbačovu, da se – u zamjenu za njegov pristanak na ujedinjenje Njemačke (odnosno ukidanje Njemačke Demokratske Republike) – NATO neće širiti prema ruskim granicama, dakle ni na jednu od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora. To se obećanje sustavno krši, pa je čak uspostavljen nepisani mehanizam prema kojemu bilo koja tzv. tranzicijska država (nekadašnja socijalistička) želi li postati članicom Evropske unije, najprije mora ući u NATO. I ušle su takom redom sve, s time da je taj mehanizam primijenjen bez ikakvih skrupula i na Hrvatsku, jednu od zemalja sljednica Jugoslavije koja nikada nije bila u Varšavskom ugovoru i čiji je model socijalizma bitno odudarao od onoga u zemljama Istočnog bloka.

Trenutno, napori NATO (SAD) koncentrirani su na to da se otvore vrata Pakta za Ukrajinu i Gruziju. Da bi mogućnost postavljanja NATO raketa u tim zemljama iz perspektive Moskve bila isto ono zbog čega je Kennedyeva Amerika svojedobno dovela svijet na sam rub atomskog rata, reagirajući na postavljanje sovjetskih raketa na Kubi, o tome nitko ni riječ da kaže. Barem nitko od svih onih silno zabrinutih zbog ‘opasnosti ruske agrsije’.

I nitko od onih još zabrinutijih zbog toga što Moskva, navodno, obustavlja opskrbu zapadne Evrope plinom, odnosno ucjenjuje Zapad uvjetujući nove isporuke višim cijenama. I tu postoje činjenice kojih se zajapureni propagandisti ne žele sjetiti (da ih ne znaju, to je nemoguće). A činjenice su ovo: zapadna Evropa pokriva oko 15% svojih potreba uvozom plina iz Rusije. Dakle, o nekakvoj ovisnosti ne može biti ni govora. Do nedavno zapadne su zemlje sklapale s Rusijom dugoročne ugovore o isporuci plina (na 10 ili čak 15 godina). No onda, a pod izgovorom da treba prekinuti ovisnost (koja, vidjeli smo ne postoji) o ruskom plinu, prešlo se na kratkoročne ugovore. Naravno, kada takav ugovor istekne, sklapa se novi, ali u skladu s postojećim uvjetima na tržišta. Ako je, dakle, netko zemlje zapadne Evrope doveo u poziciju da moraju pregovarati s Rusijom o novim isporukama plina, ali i uz nove cijene, onda su to te zemlje same (ili oni koji su ih na to naveli, da ne kažemo: prisilili).

Novi plinovod iz Rusije u zapadnu Evropu (Njemačku), Sjeverni tok 2, dovršen je i do dvije trećine već napunjen. No, ništa od toga dok nadležna komisija Evropske unije ne odobri njegovu upotrebu. A sva je prilika da će se na zeleno svjetlo za Sjeverni tok 2 iz Bruxellesa čekati jednako dugo kao što se (još i danas) čeka na evropsko odobrenje za upotrebu ruskog cjepiva protiv covida19, Sputnik V. Pri tome se perfidno sprječava građane zapadnoevropskih zemalja da se cijepe ruskim cjepivom, napr. u Madžarskoj, jedinoj članici EU koja se ‘ne drži reda’, ili u Srbiji koja tek aspirira na članstvo u EU na taj način da se potvrda o cijepljenju Sputnikom V, koji je u upotrebi u nekih sedamdesetak zemalja svijeta, ne priznaje kao ekvivalent evropskoj covid putovnici. S plinom dodatni je problem u tome što Ukrajina (trenutna miljenica Zapada) pokreće nebo i zemlju ne bi li uspjela organizirati bojkot Sjevernog toka 2, jer se boji da će ostati bez (dobrog dijela) prihoda koji joj je ‘kapao u džep’ temeljem naplaćivanja tranzita plina iz Rusije u Evropu starim plinovodom što ide preko Ukrajine.

To su, dakle, činjenice. No, sve se čini da činjenice danas ‘nisu u modi’. Ili kao što je govorio, kada bi ga upozorili na netočnosti u njegovom tekstu, novinar koji je nakon smrti proglašen velikanom hrvatskog novinarstva: “To gore po činjenice!” Pa će, usprkos tome što ih je našla shodnim demantirati i kancelarka Angela Merkel, priče o ruskim ucjenama s plinom i o tome kako Rusija koristi energente kao oružje, i dalje dominirati zapadnim medijima. A pridružit će im se sada i priče o tome kako Rusija zaoštrava odnose sa Zapadom, jer zatvara svoj Ured za vezu s Atlantskim paktom u Bruxellesu i praktično protjeruje isto takav ured NATO iz Moskve.

Jedva da će se netko, u tzv. mainstream medijima gotovo sigurno nitko, potruditi da uspostavi uzročno-posljedične veze, da ustanovi što se i kada dogodilo, tko je povukao prvi potez, a tko drugi, da – naprosto – redom pobroji činjenice. Ključna je, u ovome trenutku, od tih činjenica ova: spirala napetosti na relaciji Zapad – Rusija i dalje nezadrživo raste. S posljedicama što ih nije teško predvidjeti, ma koliko mračne one bile. Ne treba biti vidovit da bi se predvidjelo kako će u ne tako dalekoj budućnosti takva spirala s istim zabrinjavajućim tempom početi rasti i na relaciji SAD i Evropa  – Kina. Čime će biti dovršena nova podjela svijeta, ne na one stare blokove iz hladnoga rata što je razdvojio pobjednike nad naci-fašizmom ubrzo nakon 1945., nego nova, zasnovana koliko na suprotstavljenim (sukobljenim?) interesima, toliko i na (ne zavaravajmo se!) svjetonazorskoj netrpeljivosti.

Nekada davno, prije punih šest desetljeća na svjetsku je scenu stupila tada omanja skupina zemalja, složno podižući glas protiv blokovske podjele, utrke u naoružanju, sve većeg jaza između razvijenih i onih u razvoju. Mada dočekana i s odbojnošću, i sa skepsom, ta je skupina što će rasti iz godine u godinu, svojim načelnim stavovima uspjela osvojiti položaj ‘trećeg faktora’ u blokovski podijeljenom svijetu. I odigrati nemalu ulogu u smanjivanju napetosti što su ga karakterizirale. Nedavno obilježavanje šezdesete obljetnice prvoga summita nesvrstanih pokazalo je, nažalost (a ne malim dijelom ‘zaslugom’ zemlje domaćina, Srbije), kako je Pokret, doduše, veći no što je ikada bio, ali kako je izgubio i elan i sposobnost artikuliranja politike koja bi bila alternativa rastućoj spirali napetosti.

Pa, umjesto da se nečemu nadamo, možemo samo nastaviti pratiti i registrirati događaje, prezentirati činjenice i stavljati ih u širi kontekst.

Dokle? Dok spirala napetosti ne preraste u spiralu nasilja.

tacno

1 comment

  1. Kauboji su u panici. Završeno je njihovo jahanje i mamuzanje svijeta.

Odgovori