Oči širom zatvorene

Dok se Amerika i svijet bude i progovaraju o institucionalnom rasizmu u zemljama koje se vole hvaliti svojim demokracijama, Hrvatska i dalje uglavnom spava dubokim snom, iako se u njoj godinama reafirmira ustaštvo, a ljudi diskriminiraju po raznim osnovama

George Floyd nije prvi Afroamerikanac (kako se u skladu s licemjernom političkom korektnošću sada nazivaju američki građani tamne boje kože, nekada – crnci) kojega je ubila američka policija. Nije prvi ni ove godine, tek je jedan u dugome nizu što se proteže godinama, a koji – kada bismo htjeli biti posve objektivni – seže još u doba Ku Klux Klanovih ritualnih linčovanja. Neki od ubijenih bili su, doduše, naoružani; neki su prilikom uhićenja pružali otpor; neki su učinili pogrešan pokret rukom koji je mogao izgledati kao da posežu za oružjem, mada oružja nisu imali; neki su uporno bježali autima, dok ne bi izgubili kontrolu nad vozilom i slupali se uz cestu. Kod svih njih moglo bi se – uz mnogo dobrohotnosti prema i inače po krutosti poznatoj američkoj policiji – govoriti, možda, o prekomjernoj upotrebi sile. Kod Georgea Floyda – ne. Niti je bježao, niti se opirao, niti je bio naoružan. I nije bio ubijen, kako se to stručno kaže, na mah. George Floyd bio je ubijan.

Devet dugih minuta bijeli je policajac, nakon što ga je izvukao iz auta i oborio na tlo, klečao na njegovom vratu, gušeći ga i ne obazirući se na jedva protisnute riječi umirućeg čovjeka: ‘Ne mogu disati.’ A tri su policajca to gledala. I taj prizor ubijanja bila je očito kap koja je prelila čašu. Planula je (u prenesenom smislu, ali i doslovno) Amerika – više od trideset gradova bilo je poprište demonstracija tisuća i desetaka tisuća ljudi, ne samo tamne boje kože. Izašli su na ulice pod sloganom ‘I crni životi nešto znače’ (Black Lives Matter) u Kanadi, Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj i u nizu drugih zemalja. I odjednom počelo se govoriti o nečemu što postoji godinama i desetljećima, o rasizmu u Sjedinjenim Državama, ali i o rasističkom odnosu prema drugima i drugačijima upravo u onim zemljama što se vole hvaliti svojim demokratskim uređenjima, a kojima nikada nije teško (a tu upravo Amerika prednjači) drugima držati lekcije o ljudskim pravima.

Pokazalo se kako ljudi upravo u demokracijama tzv. zapadnog tipa na svijet oko sebe gledaju, da parafraziramo naslov nekada kultnog filma, širom zatvorenih očiju. Paradoks: gledaju zatvorenih očiju! I ne vide, naravno. Ili, što je svakako točnije, kao da svjesno stišću kapke kako ne bi vidjeli ono što ne žele vidjeti ili kako bi uočili samo ono što žele – u pravilu kod drugih, a ne kod sebe. Bilo je proteklih tjedana gotovo tragikomično slušati dugogodišnje dopisnike nekih uglednih zapadnih medija kako se prisjećaju svojih prvih dojmova o SAD-u, kamo su otputovali u dobroj mjeri ispranih mozgova, očekujući onu i onakvu Ameriku kakvu su i sami do tada servirali svojim čitateljima/gledateljima. Dakle, zemlju demokracije, zemlju slobodnih ljudi, svjetionik tzv. slobodnog svijeta. Da bi otkrili onu pravu Ameriku, Ameriku u kojoj je rasna segregacija zakonom ukinuta tek 1960-ih godina (u vrijeme predsjednika Lyndona B. Johnsona), ali u kojoj je rasizam bio i ostao duboko ukorijenjen. Ne samo prema crncima, nego prema svim ostalim obojenim građanima (koje se danas mora zvati Latinoamerikancima ili tko zna kako, mada im to prenemaganje s imenima nimalo ne pomaže u svakodnevnom životu).

Da ne govorimo o antisemitizmu. Da, o antisemitizmu upravo u onim Sjedinjenim Državama u kojima, ako je vjerovati pobornicima teorija zavjere, Židovi drže sve konce u rukama. Čak i danas, mada će se spretno izbjeći da se to kaže, ima elitnih hotela i klubova u koje Židovi nemaju pristup. I to je tako godinama, desetljećima. I godinama se to zna, bolje rečeno, zna onaj tko hoće, jer sakriti je nemoguće, baš kao što se ne mogu sakriti ni policijska ubojstva (to je jedina prava riječ) tamnoputih Amerikanaca. A ipak, tek sada svijet otvara oči, pravi se kao da ih je otvorio, tek sada vidi. I nitko da upita te ugledne novinare koji pred mikrofonima ili kamerama pričaju o svojem razočaranju stvarnom Amerikom, zašto tada kada su se suočili s realnošću nisu o tome izvještavali. A nisu! One rijetke koji jesu, po kratkome se postupku otpisivalo kao komunističke propagandiste i neprijatelje demokracije.

I tako je ta ‘idila’ širom zatvorenih očiju trajala sve do ubojstva Georgea Floyda, sve dok nakon onih mučnih beskrajno dugih devet minuta ubijanja svi ‘slijepci’ naglo nisu progledali, pa se i počeli prisjećati onoga što su godinama znali, a o čemu su šutjeli. Danas i Amerika govori o ‘institucionalnom rasizmu’, danas se može bez straha od difamiranja progovoriti o uvjetima u kojima žive obojeni Amerikanci, o tome da su – čast iznimkama, poput nekadašnjeg šefa diplomacije Colina Powella ili predsjednika Baracka Obame – već u startu lišeni svake šanse da ostvare društveni napredak, da se pristojno obrazuju, da budu za svoj rad plaćeni jednako kao i njihovi bijeli sunarodnjaci (koje se danas naziva ljudima ‘kavkaskog tipa’). A i Njemačka počinje govoriti o odnosu prema useljenicima, o diskriminiranju useljenika. I nije u tome usamljena.

Mada, čim je prošao prvi šok nakon ubojstva Georgea Floyda i impresivnog izlaska ljudi na ulice, pri čemu valja ponoviti da su uz tamnopute Amerikance demonstrirali i mnogi bijelci, čim je prestao gotovo neizbježan val demoliranja i pljačkanja koji prati svake masovne manifestacije (treba se sjetiti samo 1. svibnja svake godine u Berlinu), krenulo je očekivano demoniziranje demonstranata i relativiziranje onoga što je upravo eruptivno izbilo u javnost. Pa je Trump u Americi najavio inicijativu da se antifašiste proglasi teroristima (njegovi pristaše zasipaju Amerikance e-mail porukama tražeći podršku, uz gotovo jasnu prijetnju sadržanu u riječima: ‘Potpišite jer predsjednik želi znati tko je u ovim trenucima uz njega!’). Notorni britanski premijer Boris Johnson, nakon što se zaletio i osudio ubojstvo Floyda, već je ‘došao do spoznaje’ kako su radikalni elementi ‘oteli demonstracije’. A nekadašnji američki državni odvjetnik najavljuje kako će policajca ubojicu biti teško osuditi jer su, kaže on, američki sudovi vrlo neskloni osuđivanju pripadnika policijskih snaga (!), dodajući da će suđenje najvjerojatnije biti prebačeno u neki grad s većinskim bijelim stanovništvom (što znači i s većinom bijelaca u poroti), pa ishod suđenja nije teško predvidjeti. One pak koji su progledali nakon dugog razdoblja provedenog širom zatvorenih očiju, vjerojatno će se privesti pameti, pa će shvatiti kako je najbolje i najoportunije demokraciju i dalje braniti lažima i prešućivanjima. Pritom će naglašavati, što jest činjenica, da je Amerika napredovala od vremena kada je Marin Luther King sanjao svoj san i zaboravljati dodati ono što su posljednjih dana s razlogom naglašavali – da je rasizam duboko ukorijenjen u američkom društvu, i ne samo u američkom. Ipak, stvari će se pomaknuti s mrtve točke. Moraju. Makar malo.

A Hrvatska? Demokratskoj i evropskoj Hrvatskoj trebala su puna dva tjedna da bi u Zagrebu uspjela organizirati nekoliko stotina ljudi koji su prosvjedovali ne samo zbog ponašanja američke policije nego i protiv ovdašnjeg odnosa prema manjinama i migrantima. Dakle, širom Amerike i svijeta – tisuće i deseci tisuća ljudi iz dana u dan, a u Hrvatskoj, u jednome gradu, samo u jednome danu, nakon puna dva tjedna – nekoliko stotina ljudi. Pritom je Hrvatska upravo ogledni primjer zemlje u kojoj se na svakodnevicu gleda širom zatvorenih očiju. Godinama traju reafirmiranja ustaštva, revizije povijesti, demoniziranja i diskriminiranja ljudi na osnovi rasne, nacionalne, vjerske, spolne ili svjetonazorske orijentacije. Stadionsko skandiranje kojim se priziva smrt Srbima i glorificiraju ustaše njihovim pozdravom ‘Za dom – spremni’ (koji je sada, suprotno stanovištu Ustavnog suda, dobio i blagoslov Visokog prekršajnog suda) uporno se prešućuje ili otpisuje kao ‘navijački folklor’. Profašistički incidenti koji se zabrinjavajuće množe karakteriziraju se u pravilu kao kršenje javnoga reda i mira, kao djelo nekolicine mladih koji, kao, ne znaju što rade. A policijska brutalnost naprosto se negira.

I dok se svijet, svemu usprkos, ipak budi, Hrvatska spava dubokim snom, širom zatvorenih očiju, nesvjesna ponora u koji srlja. Izbori su pred vratima. Što se treba dogoditi da Hrvatska progleda?

portalnovosti

Odgovori