Neuspjesi ekoloških politika

Hiperinflacija ekoloških sporazuma nastalih u posljednjih desetak godina, a posebno od 2012. na ovamo i isteka valjanosti Kyoto protokola, svjedoči suprotnome od deklariranoga. Umjesto da je broj ekoloških sporazuma indikator ozbiljne političke namjere koja je posljedica uzdanja politike u znanost, globalna situacija danas svjedoči da niti vjerujemo znanstvenicima, niti smo obvezani rezultatima njihovog rada. Tako je moguće da danas živimo u vremenu kada je kontradikcija između znanstvenih činjenica i proizvoljnih uvjerenja dosegla svoju inverziju, svoju farsu, u ravnozemljašima, antivakserima, antimaskerima, i razno-raznim obiteljašima. Ovo je još jedan od onih tekstova koji daju stvarno stanje stvari i koji iz brojeva i činjenica vuku realne buduće društveno-ekološke posljedice.

Primarna teza ovdje bila bi da sanacija klimatskih promjena treba biti apsolutni globalni prioritet. O tome je potreban globalni konsenzus, a ne kao što to sada funkcionira: jedna naftna kompanija većina glasova. Odnosno, jedan posto najbogatijih ljudi na svijetu mora prestati utjecati na 99 posto političkih odluka. Na primjer, neke od takvih odluka su brazilsko krčenje Amazone, kao rezultat sporazuma s europskim, što javnim što privatnim, institucijama, zatim njemački plinovod Sjeverni tok 2, koji se gradi usprkos tome što se protivi svim odredbama europske energetske strategije. Tu su dakako i američki interesi u obliku ekološki nevjerojatno štetnog iskapanja plina iz škriljca, onda izlovljavanje ribe, i morskih sisavaca, usprkos svim zabranama, ili uvoz npr. Libijskih tuna u Jadransko more zbog plaćanja političkih dugova, ali i kontinuirano izazivanje ekoloških katastrofa, kakva je ova od ljetos pored Mauricijusa gdje se pokazalo da se kompanija koja je izazvala ekološki masakr može tek djelomično smatrati odgovornom.

Svaki neostvareni ekološki cilj indikator je globalnog manjka demokracije, pokazatelj kontinuiranog globalnog lova na profit, i apsolutno nemoguće provedbe socijalno i ekoloških pravednih politika. Premda nam je potrebna globalna promjena oblika društvenih odnosa, i premda je svako pogođen ovom krizom priželjkuje, ona se i dalje ne događa. Štoviše, osim uobičajenih sumnjivaca koje će razni karijeristi i drugi osrednji pametnjakovići nazivati radikalima, salonskom ljevicom, treehugerima, hipijima, njuejđerima i kojekakvim drugim naizgled diskvalificirajućim etiketama, sada su sadržaj etiketiranih uvida počeli prihvaćati i srednjoškolski učenici diljem svijeta, što je nada za buduće generacije. No, osim njih i sami znanstvenici počeli su mijenjati svoje diskurse, pa sada sva klimatska istraživanja koja sam čitala ove godine sadrže neartikuliranu ali ipak prisutnu kritiku kapitalizma. Štoviše, uz demokratsku podršku, ali mravljim koracima, pritisak odozdo raste u smjeru Europske komisije, no to jednostavno nije dovoljno. Problem leži u tome što su klimatske promjene puno brže od promjene političkih paradigmi. A pritom, ključnu prepreku – onih slavnih 1 posto najbogatijih i dalje nismo “slomili”. Ništa im nismo nacionalizirali, nismo im uveli realne poreze, niti kazne za kršenje, izbjegavanje, povijanje i ignoriranje zakona. Nismo ih natjerali da svojim radnicima daju “living wage” niti da vode računa o okolišu. Umjesto toga, i dalje gubimo ovaj klasni rat, jer ove klimatske promjene nisu ništa drugo nego klasni rat onih koji će te promjene sigurno preživjeti i svih ostalih.

Što možemo naučiti iz ovih primjera?

U ovom paradigmatskom ključu pročitala sam posljednjih dana veći broj vijesti o postotku reciklirane plastike. Veliko razočaranje pogodilo je ovih dana osobe koje se u SAD-u bave prikupljanjem, sortiranjem i recikliranjem plastike jer su sami spoznali da zapravo ne rade posao za kojeg su plaćeni. Plastika se naime ne reciklira ni približno koliko sami ljudi koji rade u tom sektoru misle da recikliraju. Dakle, netransparentnost u sektoru je tolika da ljudi koji misle da rade na recikliranju plastike, zapravo služe tek kao određeni oblik saprofita, nakon čije obrade se plastika zatrpava i tako se nakon godina raspada pretvara u štetni mikroplastični otpad. Dok se kemijska industrija u SAD-u pravda da “nisu namjerno naveli javnost u krivom smjeru”, odnosno da nisu namjerno lagali javnosti, realnost je nešto drugačija. Industrija se pravda da se plastika mora pravilno obraditi prije recikliranja (podijeliti, očistiti, oprati) te da je to primarna prepreka njenom daljnjem recikliranju, no znanost kaže da se uopće niti ne može svaka plastika reciklirati – jer je u startu rađena za jednokratnu upotrebu. Zatim, i samo recikliranje plastike je skup i ne baš neštetan proces, i treće, i najreciklabilnija plastika može se ponovo iskoristiti samo jednom, nakon čega je treba zakopati ili spaliti.

Situacija u Europi je znatno transparentnija, posebno u EU. Ipak to ne znači da su brojke dobre, one su samo provjerene. I kao i obično, EU je jako vješta u odnosima s javnošću, pa je transparentnost zaogrnuta u pomake učinjene u posljednje vrijeme. Na primjer, oblikovanje tekstova na ovu temu u EU često sadrži sljedeći raspored informacija: “tokom posljednjih deset godina, recikliranje plastičnog otpada u Europi povećalo se za gotovo 80 posto. U periodu od 2006. do 2016. godine količina odbačene plastike rasla je stopom manjom od deset posto, dok se recikliranje povećalo za 79 posto, a zakapanje smanjilo za 43 posto”. Pažnja čitatelja usmjerava se u taj uspjeh, ali to povećanje i dalje je tek prosječno 40-ak posto ukupne plastike koja se koristi u Europi. Dakle, osamdeset posto povećanje od 40 posto recikliranja od 100 posto ukupnog proizvoda je realno loš rezultat. Ali nema veze, prosječni novinar će ionako samo vidjeti povećanje od osamdeset posto. I onda nakon skretanja pozornosti, odjeli za odnose s javnošću u EU imaju školski način kamufliranja istine traženjem “krivaca”. Pa većina izvještaja krene u informiranje o količini reciklirane plastike u pojedinoj zemlji. A rezultati su gotovo uvijek isti: “čiste”, “prosvijetljene”, “ekološke” zemlje ekonomskog centra tobože recikliraju i do 80 posto svoje plastike – no zapravo je samo izvoze (ili su ranije izvozili), u zemlje poput Kine (a sada Bugarske) gdje se ta plastika onda spaljuje ili zatrpava. Skandinavija “čista”, ali posljedice njihovih ekonomskih politika i dalje završavaju u našoj zajedničkoj atmosferi. Problem nikako nije saniran, ali se vodi kao statistika drugog kontinenta. A baš kao što formalni EU diskursi odjela odnosa s javnosti lijepo prikažu zemlje centra u nerealno svijetloj vizuri, tako su dežurni krivci oni s ekonomske periferije, pa najmanje plastike navodno recikliraju redom Rumunjska, Grčka, Bugarska i Hrvatska koja navodno reciklitra najmanju količinu plastike. No potpuno točni izvještaji vjerojatno bi pokazali da ove četiri zemlje ne samo što uništavaju svu svoju plastiku, već vjerojatno uvoze i dio plastike ovih “čistih” zemalja europskog centra.

Svi ovdje, i u ranijim tekstovima spomenuti primjeri i opisane političke i ekonomske “prevare” kontinuirano svjedoče samo jednome te istome: politika ne radi ni približno dovoljno da sanira klimatske promjene. Nije problem u tome da ne rade ono što realno ne mogu, već primarni problem leži u tome što ne rade ni ono što mogu, a ne rade jer nema stvarnog društvenog pritiska, odnosno nisu pozvani na odgovornost. Šok doktrina napokon je pacificirala ljude, a komercijalni mediji porodili su fejk-njuz problem. Mejnstrim političari nemaju više oporbu ni u društvenim pokretima, makar ne u onim progresivnima koji su, čini se, zamrli u epidemiji. S druge strane, razno razni, nazovimo ih zajedničkim minimalnim nazivnikom: antiprogresivci, i sami umorni od licemjerja mejnstrim politike, a ponukani manjkom znanja te viškom privatnih interesa, organiziraju se u konzervativne privatne klike koje ne nude nikakva rješenja, već su tek nužna manifestacija proturječja kapitalističkih društvenih obrazaca.

Stvar je postalo potrebno svesti i na osobnu i na kolektivnu odgovornost. Ali prije svega na poslovnu, političku, pravosudnu odgovornost. Odgovorne je potrebno politički locirati, njihove poslovne praske pravno identificirati, i sve zajedno društveno sankcionirati. Tek onda možemo prestati iz mjeseca u mjesec donositi nove ekološke sporazume čije ćemo neuspjehe mirnim tonom zaključiti deset godina kasnije uz stav: “pokušali smo, nismo uspjeli”. Jer to prosto nije točno, istina je da nismo još zapravo pokušali. Umjesto spašavanja planeta, svi napori trenutno su usmjereni u spašavanje kapitalizma, tog zombija kojeg na svojim plećima nosi radnička klasa. Umjesto “običnih” ljudi mi spašavmo društveno štetne ekstreme poput oličene u liku globalnih kapitalista, pritom ne spašavamo ni radnike koji generiraju dodanu vrijednost, niti planet. Jer dokle god je većina globalnog bogatstva koncentrirana u rukama 1 posto ljudi, kako možemo zaključiti: (1) da novaca za klimatske promjene nema i (2) da smo pokušali. Realno, još nismo niti počeli pokušati uspjeti.

bilten

6 comments

Skip to comment form

  1. “Dodik se u Zagrebu sastao s Milanovićem i Plenkovićem”… Bojim se, makar im je poznata situacija oko brodskog zraka, a i više puta su bili sudionici sastanaka posvećenih rješenjavanju tog problema, da o njemu nisu stigli popričati.

    https://www.index.hr/vijesti/clanak/dodik-se-u-zagrebu-sastao-s-milanovicem-i-plenkovicem-objavio-o-cemu-su-pricali/2214440.aspx

  2. “… politika ne radi ni približno dovoljno da sanira klimatske promjene. Nije problem u tome da ne rade ono što realno ne mogu, već primarni problem leži u tome što ne rade ni ono što mogu, a ne rade jer nema stvarnog društvenog pritiska … Mejnstrim političari nemaju više oporbu ni u društvenim pokretima … S druge strane, razno razni, nazovimo ih zajedničkim minimalnim nazivnikom: antiprogresivci, i sami umorni od licemjerja mejnstrim politike…”.

  3. PTĐ, i vaša eko udruga se zamorila. Vi osobno ste zadržali aktivitet i svježinu, ali kolege i kolegice ne iskazuju potrebnu mobilnost. Ni ne rade na sebi.

  4. “…osumnjičen je Dragan Kovačević, predsjednik Uprave Janafa…”. Brodski ekoaktivisti baš ga ne pamte po ničemu pozitivnom! Nažalost, svi pokušaji da na sav taj njegov negativni stav ukažu na svim nivoima političkim strukturama, bili su neuspješni. Sada je jasno, zašto?

    https://m.vecernji.hr/vijesti/velika-akcija-policije-jutros-uhiceni-sef-janafa-i-velikogoricki-gradonacelnik-1431928

  5. Jagma, nažalost skoro da je to istina. No, krivica nije samo njihova. Ljudi polako gube nadu, ne toliko u sebi, nego u sustavu!

    Dovoljno je samo osvrnuti na gore izrečeno o Predsjedniku UO Janafa. Najmanje tri, četiri put je donijeta odluka saborskog Odbora za zaštitu okoliša da JANAF prikaže koje količine i koje kvalitete nafte transportirao u Rafineriju Brod. No, sve je to bilo uzaludno. Vjerujem nitko u SB ne zna ni za količinu, ni za kvalitetu nafte!

    • peka on 18.09.2020 at 07:33

    Nije kriv Janaf, krivo je more.

Odgovori