Toleriranjem kaubojštine, odnosno unilateralnih poteza kojima SAD svijet kroji po svojoj mjeri, i pozivanjem napadnutoga da ne uzvrati na napad, međunarodna zajednica samo priziva ono što, navodno, nitko ne želi – globalni sukob s nesagledivim posljedicama




Sjedinjene Države likvidiraju bespilotnom letjelicom visokog časnika vojske suverene, međunarodno priznate države. Operacija je izvedena na tlu treće države, također (nominalno) suverene i međunarodno priznate. Osim iranskog general-majora Sulejmanija, u napadu je ubijeno više osoba iz njegove pratnje jer Amerikanci – usprkos sofisticiranoj i zastrašujuće preciznoj mašineriji ubijanja na daljinu – ipak nisu znali u kojem je automobilu u koloni pred zgradom međunarodnog aerodroma u Bagdadu njihov ‘cilj’. Pa su za svaki slučaj pobili sve u nekoliko automobila jer ‘znali su’ da su i oni drugi – ‘zli momci’. Dakle, ponovimo: jedna država ubije na tlu druge države jednoga od vodećih ljudi iz strukture vlasti treće države. Ratno stanje, naravno, nije objavljeno i Washington će odmah reći kako ne želi rat s Iranom. Iran će pak najaviti osvetu, provest će je raketirajući američke vojne baze u Iraku, ali tek pošto obavijesti iračke vlasti (a to znači Amerikance) da će napasti, kako bi izbjegao ubijanje američkih vojnika. Pa će i Teheran reći kako ne želi rat s Washingtonom. Irački će parlament zatražiti da Amerikanci povuku svoje trupe s područja Iraka, a Amerika će mirno uzvratiti kako joj tako nešto ne pada na pamet. Svijet koji u cijeloj toj priči nije znao (htio, mogao) ništa drugo nego promatrati iz prikrajka i licemjerno pozivati na smirivanje napetosti, odahnut će jer, eto, otklonjena je opasnost trećeg svjetskog rata.

Istina je, međutim, upravo suprotno. Toleriranjem kaubojštine na međunarodnoj sceni i p(r)ozivanjem napadnutoga da ne uzvrati na napad (!), famozna međunarodna zajednica samo priziva opasnost globalnoga sukoba. Nepobitna je istina da se svakim unilateralnim potezom kojim supersila (koja je samo jedna, Rusija je ‘tek’ velika sila) intervenira širom svijeta kako bi taj svijet skrojila po svojoj mjeri, a svi su zajedno – i oni koji napadaju, i oni koji su napadnuti, i oni koji šutke ili gotovo šutke sve to promatraju – sretni što se (još) sami nisu našli na udaru, sve više približavamo upravo onome što, kao, nitko ne želi – globalnome sukobu s nesagledivim posljedicama. Zapravo, s vrlo predvidljivim posljedicama koje su tako strašne da svi mnogo radije pribjegavaju formuli o njihovoj nesagledivosti umjesto da kažu: globalni sukob uz upotrebu nuklearnog oružja vodi samo prema jednome ishodu – uništavanju civilizacije kakvu poznajemo, čak i uništavanju svijeta. Nitko, od političara barem, nema još potrebnu dozu poštenja i hrabrosti da to izgovori.

Valja podsjetiti da se najnovija spirala nasilja na Srednjem istoku zavrtjela nakon američkog izlaska iz međunarodnog sporazuma koji je Iranu onemogućavao stvaranje nuklearnog oružja. Iran je, međutim, time bio praktički prisiljen obnoviti svoj kompletni nuklearni program (mada i dalje tvrdi kako ne namjerava stvoriti i nuklearno oružje). Pa se gotovo nameće pitanje: Nije li Washington upravo to htio, kako bi mogao napasti Iran, ‘braneći’ svijet od njega?

Bilo kako bilo, siledžiji u kaubojskim čizmama, naoružanom arsenalom najubojitijeg oružja što ga je zamislio i proizveo ljudski (ili neljudski?) um dozvoljava se, uz verbalne prosvjede Moskve i Pekinga, uz šutnju ili tek oprezno izražene rezerve evropskih saveznika, da doslovno radi što hoće. Podrivanje režima u stranim zemljama? Tako počinje. Uvijek će se, u svakoj državi ovoga svijeta, naći šačica nezadovoljnika koji će iz raznih razloga biti spremni odigrati ulogu okidača eksplozije unutarnjeg nezadovoljstva, a koje će onda – nakon očekivane i predviđene reakcije napadnute vlasti – poslužiti kao izlika najprije za financijsko i vojno pomaganje ‘boraca za demokraciju’, a u konačnici za otvorenu vojnu intervenciju, rušenje režima i uspostavljanje nove vlasti, neizostavno savezničke. To što takve tzv. humanitarne intervencije pod plaštem rušenja diktatura i uvođenja demokracije za sobom ostavljaju razorene i države i društva, što se do tada funkcionirajuće države, rastrzane probuđenim unutarnjim sukobima, pretvaraju u izvorišta nestabilnosti u regijama, ali i u plodno tlo s kojega će se širiti međunarodni terorizam, to kao da nikoga ne zabrinjava.

Kada šef Bijele kuće najavi da je spreman uzvratiti na odgovor napadnutoga uništavanjem (i) milenijskih kulturnih spomenika, izazvat će to tek stidljivo sročene izjave kako tako nešto ‘sigurno ne pomaže smirivanju stanja’. Kada taj isti nakon nekoliko dana kaže kako postoje međunarodni ugovori i konvencije što zabranjuju uništavanje kulturnih spomenika, a on se ‘voli’ pridržavati zakona, i opet se neće naći nitko da upozori kako prst na okidaču oružja sudnjeg dana drži potpuno nekompetentna (da ne kažemo neuračunljiva) osoba. Kada irački parlament, formiran temeljem demokratski provedenih izbora u sklopu sustava nametnutog toj zemlji nakon oružane intervencije kojom je srušen režim Sadama Huseina, zaključi kako sve strane trupe moraju napustiti Irak, a Amerikanci ne samo da se na to ne obaziru, nego odmah narede Atlantskom paktu (legitimirajući ga time definitivno kao instrument svoje i samo svoje politike) da pošalje u Bagdad izaslanstvo koje će pregovarati (?) o jačem angažiranju NATO-a u Iraku, i opet nema nikoga da kaže: Ne, tako ne može, ne, parlament samostalne zemlje naredio je trupama druge (drugih) zemalja da odu i to se mora poštivati.

Na pitanje kamo to vodi odgovor je koliko kratak, toliko i jasan. To vodi u svijet anarhije, u svijet u kojemu će važiti samo i jedino zakon jačega, u svijet koji je potpisao vlastitu smrtnu osudu – dopuštajući da se ruše temeljna načela na kojima su se zasnivali međunarodni odnosi nakon Drugoga svjetskog rata. Jer o tome i samo o tome je riječ.

Pitanje kamo to vodi može se posljednjih dana čuti i u Hrvatskoj, vezano uz buduće odnose (HDZ-ovog) premijera i (SDP-ovog) tek izabranog predsjednika. Najava, a zapravo prijetnja premijera da će to biti ‘tvrda kohabitacija’ i odgovor izabranog predsjednika kako bi trebalo pogledati u Ustav i vidjeti što se tamo kaže o tvrdoj kohabitaciji, upućuju na zaključak (strahovanje) da bi i jedan i drugi mogli podleći iskušenju da svoje funkcije iskoriste (zloupotrijebe) za pokazivanje i dokazivanje vlastite upornosti, snage i moći, umjesto da rade, pa makar se uvijek i u svemu ne slagali, za dobro države čiji su ih građani u demokratskoj proceduri doveli na njihove položaje, odnosno povjerili im odgovornost odlučivanja i djelovanja u ime države. Odgovornost je i tu, kao uostalom i na svjetskoj sceni, ključna riječ. Opravdanje za svoje djelovanje nitko i ni u kojem kontekstu ne bi smio tražiti i nalaziti u vlastitoj snazi, dakle sama mogućnost i sposobnost da se nešto uradi ne može i ne smije biti razlogom da se to doista i uradi. Jedini prihvatljiv razlog djelovanja mora biti osjećaj odgovornosti, i to kako prema biračima, tako i prema državi u čije se ime djeluje, ali i prema široj zajednici, bilo regionalnoj, bilo globalnoj. Odgovornost, gotovo da je suvišno i reći, podrazumijeva i sposobnost sagledavanja posljedica djelovanja (ili nedjelovanja), moglo bi se reći da podrazumijeva i postojanje vizije o budućnosti, ali – a to je sve prije nego nevažno – i poznavanje prošlosti, kako se ne bi ponavljale greške prethodnika.

Na međunarodnoj sceni, to je i više nego bjelodano, pogotovo kada je riječ o SAD-u, takvog osjećaja odgovornosti nema (mislimo, naravno, na razinu vlasti). Radi se unilateralno, uvode se sankcije mimo Ujedinjenih naroda (dakle nelegitimne), svi drugi interesi i interesi drugih podređuju se vlastitim interesima, ekonomskim i strateškim, arbitrarno se odlučuje koga će se (i kada!) proglasiti međunarodnim teroristom i tako i tretirati. Sklonost rješavanju problema ne samo prijetnjom sile nego i upotrebom sile, dominantna je komponenta onoga što se još uvijek naziva politikom, mada to s politikom zasnovanom na načelima, međunarodnim ugovorima i sporazumima te Poveljom UN-a više nikakve veze nema.

Kamo to vodi? Pitanje se nameće. A odgovor? Neke njegove elemente znamo, neke ćemo, pogotovo kada je Hrvatska u pitanju, saznati u narednim tjednima (počevši s popisom uzvanika na inauguraciji predsjednika). Cjeloviti odgovor, međutim, nemoguće je dati. Sada. Sve što možemo, to je nadati se.

portalnovosti