«

»

velj. 24 2019

Miljenko Jergović: Antonio Tajani ili o čemu govorimo kad govorimo protiv fašizma

Skup sjećanja na žrtve fojbi i egzodus Talijana iz Istre i Dalmacije, koji iz izazvao gnjev u Sloveniji i ljutljivu zbunjenost u Hrvatskog, održan je u pograničnom selu koje Talijani zovu Basovizza. U vrijeme kada započinje niz događaja koji će dovesti do govora predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija, ovo je selo, kao i većina ruralnih naselja u Julijskoj krajini, bilo naseljeno slavenskim stanovništvom, kojemu je Austro-Ugarska, velika nam zajednička domovina, omogućila kulturnu autonomiju, škole na slovenskom jeziku i određeni stupanj nacionalnog i političkog subjektiviteta. Na kraju Velikog rata, kada Monarhija bude komadana, ovi će krajevi, zajedno s pretežito talijanskim Trstom, pripasti Kraljevini Italiji, kao nagrada za njezin pravovremeni prelazak na stranu sila pobjednica.

Uskoro, 1922. nakon fašističkog marša na Rim, a prije nego što će Mussolini dobiti diktatorske ovlasti, započinje teror nad ruralnom slavenskom većinom u Julijskoj krajini i Istri. Zabranjene su škole na slovenskom i hrvatskom jeziku, progone se učitelji, tribuni i narodni svećenici, i započinje kombinirano etničko čišćenje u Julijskoj krajini, te prvi istarski egzodus. Sirotinja se ubija, raseljava i protjeruje, a bolje stojećim i školovanijim Slovencima i Hrvatima nudi se potalijanjenje. Svima koji ostanu mijenjaju se, talijaniziraju imena i prezimena.

Sredinom dvadesetih započinje oružani otpor u Julijskoj krajini, Istri i Rijeci, koji uskoro zadobiva organiziranu formu. Osnovan je TIGR (akronim Trst, Istra, Gorica, Rijeka), sastavljen od Slovenaca i Hrvata, prva antifašistička organizacija u Europi, koja na talijanski državni teror uglavnom odgovara individualnim terorom, pucanjem po karabinjerima, postavljanjem eksplozivnih naprava… Priču o TIGR-u i tigrovcima historiografija komunističkog razdoblja će prešutjeti, dok će Partija u odlučna vremena prema njima imati izrazito negativan odnos. Razlozi su do banalnosti predvidljivi: komunisti su teško podnosili da postoji netko tko ima primat u antifašizmu. Tigrovci jesu bili ljevičari, ali nisu bili komunisti, niti su imali simpatija prema komunizmu. Uglavnom zbog vrlo loših iskustava s onodobnim talijanskim komunistima.
U siječnju i veljači 1930. skupina tigrovaca postavila je dva paklena stroja u Trstu. Jedan je eksplodirao ispod Svjetionika pobjede (Faro della Vittoria), fašističkog spomenika, ujedno i svjetionika koji brodove upozorava na tršćansku luku, kojim je slavljena talijanska pobjeda u Velikom ratu, dok je drugi tresnuo ispred redakcije fašističkih novina Il Popolo di Trieste. Narednih mjeseci uhićivani su tigrovci diljem Julijske krajine, tako da je 1. rujna započelo suđenje koje će trajati sljedećih pet dana. Suđeno je Alojzu Valenčiču, Ferdi Bidovcu, Franu Marušiču i Zvonimiru Milošu. Trojici Slovenaca i Milošu, Hrvatu sa Sušaka, koji se preseljenjem u Trst, gdje je išao trbuhom za kruhom, pridružio Slovencima. Dana 5. rujna sva su četvorica osuđeni na smrt i sutradan strijeljani u Bazovici. Njihova žrtva snažno je simboličko mjesto u generacijskom iskustvu i u povijesti zajednice Slovenaca Julijske krajine. Jedan od onih događaja kakvih je, na žalost, sve do 1945. bilo mnogo, iz kojih će se napajati energija buduće osvete nad talijanskom zajednicom u Istri i Julijskoj krajini.

Esuli koji su Skup sjećanja 2019. organizirali u Bazovici ili, kako oni kažu, Basovizzi, bez ikakve sumnje su imali na umu simboličko značenje ovoga mjesta za slovensku zajednicu ili za njezine ostatke. Na isti način na koji su hrvatski nacionalisti svjesni što čine kada organiziraju skupove na mjestu na kojem je bila pravoslavna crkva Svete Bogorodice u Glini, u kojoj su u proljeće 1941. ustaše žive spalile oko 260 ljudi.
Talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini i predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani dobro su znali gdje dolaze dolazeći na skup u Bazovicu. Bili su na nekoliko stotina koraka od skromnog i lijepog, starinskog spomen-obilježja četvorici strijeljanih Slavena. Naravno, oni će reći da su bili u blizini jame u koju su bili bačeni nedužni Talijani.

Salvini, kojega bismo na osnovi njegovih prethodnih nastupa mogli opisati kao fašističkog huligana, tronuto je rekao da “ne postoje žrtve A kategorije i žrtve B kategorije” nego samo “žrtve kriminalnog ludila čovjeka koji katkad zaboravlja da je čovjek”. Lijepo, samo što je riječ o diskursu povijesnih revizionista i novih fašista i nacista, od Baltika sve do Jadrana, koji se ubiše pravdajući fašizam pozivanjem na vine ili nevine žrtve antifašističkih ruku.

Za razliku od Mattea Salvinija koji teško da se umije ponašati mimo svoje naravi i svojih opskurnih nazora, Antonio Tajani fašist je prigodimice. Takav će biti samo prema Slovencima i Hrvatima, dok će pred Nijemcima, Francuzima i ostalim dobrostojećim, civiliziranim Europljanima roniti krokodilske suze nad žrtvama fašizma. Ali, naravno, opet samo njemačkog fašizma. Tajani je naš čovjek, da ne kažemo Hrvat, Srbin ili Bošnjak, vazda spreman roniti suze nad tuđim fašizmom. Rekao je ovako: “Odajemo počast palim žrtvama, žrtvama mržnje prema Talijanima. Ubijenim od onih koji su na uniformi imali crvenu zvijezdu, ubijenima jer nisu htjeli spustiti našu trobojnicu.” I ovako: “Ne smijemo dopustiti da se u Venecueli, u kojoj živi mnogo Talijana, ponovi komunistička diktatura kao Titova”. U ove dvije-tri tvrdnje sama je supstanca talijanskog fašizma, onoga starinskog i onoga modernog i postmodernog, ali teško da bi ikome od hrvatskih vlastodržaca zasmetale Tajanijeve riječi. U njima je, uostalom, i sve ono zbog čega su Tajanija do jučer smatrali velikim prijateljem. Ali on se nije zaustavio, nego je izgovorio i ono što savršeno logočno proizlazi iz prethodnih njegovih riječi: “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”. I onda se nadigla poslovična naša kuka i motika, na čelu s Ružom Tomašićkom, koja je usred Europskog parlamenta optužila Antonija Tajanija ni manje ni više nego za – fašizam. O čemu govori Ruža Tomašićka kada govori protiv fašizma? Volio bih da mi to netko objasni.

Svaki fašizam funkcionira prema elementarnim aritmetičkim zakonitostima. Kao što minus i minus daju plus, i nema boga da bude drukčije i da jednom neki minus s drugim minusom proizvede minus, tako jedan fašizam s drugim fašizmom čini uvijek i samo dva fašizma. Protiv fašizma postoji samo antifašizam, prvi put tigrovski, drugi put komunistički, ali nikad za nikad fašistički. Istra i Dalmacija se od Antonija Tajanija i Mattea Salvinija mogu braniti samo silom onih argumenata kojim su oslobađani, a zatim i priključeni matici zemlji, onda Jugoslaviji, a slijedom jugoslavenskih državnih tradicija Sloveniji i Hrvatskoj.

Antonio Tajani se najprije odbio ispričati Slovencima i Hrvatima. Da je mislio da su jedni i drugi dostojni bilo kakvih isprika za bilo što, tada ne bi ni prihvaćao ulogu jednokratnog fašista. Iz njegova ureda su, u odjebnoj poruci, saopćili ovo: “Tajani se neće ispričati jer izjavom ‘živjela talijanska Istra i Dalmacija’ nije mislio ništa loše i to je zlonamjerna interpretacija. On nikada nije rekao da su Dalmacija i Istra dio Italije. Bilo bi ludo to tvrditi. Istra i Dalmacija su Hrvatska.” U jednoj kasnijoj reakciji sam je Tajani objasnio kako nije mislio na teritorij, nego je mislio na narod. I strateški ciljano ispričao se rekavši da nije mislio ono što je mislio, premda je rekao ono što je rekao.

Inače, šteta je, doista, što prigodimični fašist nije rekao upravo ono što laže da je rekao: da mu je na umu bio talijanski duh, narod i kultura jedne Istre i Dalmacije, a ne talijanski teritorij koji su uzurpirali slavenski divljaci. Da je tako govorio, bio bi to neki drukčiji govor i mi bismo bili dužni iskazati poštovanje prema talijanskoj Dalmaciji i talijanskoj Istri, i kajanje zbog naših grijeha u njihovu fizičkom nestanku.
Govor o talijanskoj Istri i talijanskoj Dalmaciji trebao bi biti slobodan, kao i govor o hrvatskoj Boki, hrvatskome Srijemu, Bačkoj, Petrovaradinu, slobodan kao govor o hrvatskoj srednjoj Bosni i Posavini, ali i kao govor o srpskom Kordunu, srpskoj Dalmaciji, srpskom Zagrebu.

Šteta što se Hrvatska nije odvažila uputiti diplomatsku notu u Rim i Bruxelles, umjesto da prima isprike uvredljivog sadržaja. Srećom Matteo Salvini neće se ispričati. 

jergovic

 

 

2 comments

  1. Maki

    U cijeloj priči najvažnija je uloga Tita i partizana. Čak i ojačala ustašija u Hrvatskoj ne može to osporiti.

  2. du auch

    Neumorni Jegović na pravoj je strani.

Odgovori