Mario Stefanov: Tajna američkih beskrajnih ratova

Američki predsjednik Donald Trump svoju odluku o povlačenju američkih snaga s dijela Sirije i prepuštanje bivših saveznika Kurda turskoj neposrednoj vojnoj interevenciji opravdava svojim protivljenjem nastavku angažmana američkih snaga na Bliskom istoku i potrebom okončanja američkih nedovršenih i beskrajnih ratova. On, komentirajući ma svom Twittwru tursku vojnu intervenciju i blefirajući kako je ona poduzeta bez američke direktne ili prešutne suglasnosti objavljuje slijedeće: „Tursku očekuju velike sankcije s američke strane. Zar ljudi uistinu misle da ćemo ići u novi rat zbog Turske?“ .Izjavu zaključuje riječima, koje do sada nije izrekao niti jedan američki dužnosnik i koje, za razliku od prethodnih, jasno i iskreno izražavaju njegov osobni stav, kojega je, uostalom, iznosio još i u vrijeme predizborne kampanje.

Predsjednik Trump izričito kaže: “Beskonačni ratovi za nas su gotovi.“

On je prvi visoki američki dužnosnik koji javno izražava sumnju u opravdanost američkih beskonačnih ratova na Bliskom istoku, poglavito onih u Afganistanu i Iraku, koje su svi dosadašnji američki vojni i politički čelnici od milja nazivali generacijskim ratovima i smatrali ih normalnim stanjem i nepromjenjivim dijelom američke vanjske politike.

Uslijedile su žestoke reakcije na ovu njegovu objavu kako sa strane demokratskih tako i republikanskih članova Kongresa. Tako senator Lindsey Graham, smatrajući to opasnim presedanom i pokušajem radikalnog preokreta u američkoj politici, upozorava kako Trump opako griješi i da mora ponovo razmisliti o svojim stavovima, naglašavajući da američko vojno izvlačenje iz Afganistana i drugih bliskoistočnih ratova za Ameriku predstavlja opasnost i put u „izolacionizam“, koji je, prema njemu, u vremenima pred 2. svjetski rat  oslabio tadašnje američke pozicije. Američko povlačenje u ovome povijesnom trenutku, prema njemu i ostalim Trumpovim protivnicima, proizvelo bi za američke interese potpuno iste učinke.

Očito, pitanje američkih beskrajnih bliskoistočnih ratova dodiruje samu bit sukoba predsjednika Donalda Trumpa s udruženim protivnicima iz vlastitih i demokratskih redova. Već samo spominjanje i dovođenje u pitanje opravdanosti nedovršenih i beskrajnih ratova od strane predsjednika Trumpa podiglo je zavjesu na pozornici međusobnih sukoba. Sve jasnije se može razaznati kako oporbena politička grupacija, koja Trumpa bjesnomučno progoni, čini to upravo zbog njegovih pokušaja promjene modaliteta djelovanja američke vanjske politike i da je upravo to u samom središtu sukoba, a ne pitanja unutarnje politike. Dakako, tvrdnje oporbe Trumpovoj politici, okupljene oko ideologije tzv. neokonzervativizma i globalnog „liberalnog intervencionizma“, prema kojima Trump američku politiku vodi u izolacionizam ne odgovaraju istini. On samo mijenja način realizacije američkih interesa i težište s vojnih djelovanja prebacuje na gospodarsko područje, čime, zapravo, uravnotežuje američku vanjsku politiku vješto istorevemeno koristeći elemente i „tvrde“ i „meke moći“. Objektivno gledano , ne pokrećući ni jedan novi rat, za američke financijske i gospodarske interese  tijekom trajanja svoga mandata učinio je više nego svi ratovi koje je pokrenula i održavala administracija nobelovca za mir Baracka Obame.

No što god predsjednik Trump mislio on je i dalje prisiljen raspoređivati američke vojne snage na Bliskom istoku prebacujući ih s jednog mjesta na drugo. Dok ih povlaći iz jednog djela Sirije  prebacuje ih na drugi i istovremeno donosi odluku o raspoređivanju novih 3 tisuće američkih vojnika u Saudijskoj Arabiji. Vojne snage u Afganistanu samo prividno smanjuje vraćajući ih s razine pojačanog angažmana na redovno stanje američke vojne prisutnosti. Amerikanci će, kao i više puta do sada, izvršiti demonstrativno i politički motivirano povlačenje snaga do razine od 8 do 9 tisuća ljudi, koliko ih je prosječno i inače posljednjih godina bilo u Afganistanu. Nije im ni na kraj pameti povući se s ključne  regionalne azijske geopolitičke točke oko koje se stoljećima otimaju carstva i velike sile i široko otvoriti vrata ulasku utjecaja svojih regionalnih i globalnih suparnika, prije svega Kine i Rusije.

Američki predsjednik Trump, stoga, svojim izjavama i javnim nastupima odaje dojam neuvjerljivosti i licemjernosti jer je potpuno jasno kako ni volja samog američkog predsjednika u bilo kojoj varijanti buduće američke političke dinamike ne bi bila dovoljna zaustaviti američke beskrajne ratove.

To su ratovi koji godinama ne dovode do pobjede i riješenja sukoba i koji s vojnog gledišta predstavljaju samo niz pojedinačnih pobjeda u bitkama bez dobivenoga rata. Oni su unaprijed izgubljeni ratovi s mnoštvom pobjeda i uistinu predstavljaju fenomen u povijesti ratovanja. Čini se da je njihova svrha rat sam za sebe, a da učinci na terenu uopće nisu bitni – važno je samo ne pretrpjeti poraz i održavati rat.

Zašto je tomu tako suštinska je enigma američkih beskrajnih ratova kojima se protivi predsjednik Trump, ali ih očito ni sam ne može okončati.

Nedovršeni ratovi američkih administracija posljednjih desetljeća proizvode svoje heroje iako su prema klasičnoj definiciji pobjede i poraza, prema kojoj je pobjedila ona zaraćena strana koja na određenom teritoriju uporabom  elemenata vojne sile uspostavi  svoju političku volju, daleko od pobjede. Uistinu, niti rat u Afganistanu, ni drugi američki rat u Iraku, započet 2003. godine, kao ni veliki razlomljeni i disperzirani globalni rat protiv terorizma nije ostvario konačnu pobjedu američke političke volje na prostorima na kojima se vodi. Unatoč tome generali tih ratova u Americi se slave kao velike vojskovođe, a politički kreatori ratova kao dalekovidni državnici i, začudo, svi zajedno  uživaju status kakav bi pripadao stvarnim ratnim pobjednicima.

S druge strane, potpuno je jasno kako američka politika ni jedan od tih ratova ne bi vodila da američka država ima i dolar financijskog gubitka. Da na jedan utrošeni  dolar ti ratovi ne donose barem deset dolara dobitka ni jedan američki zrakoplov, ratni brod ni postrojba kopnene vojske ne bi se pomaknuli ni milimetar iz svojih baza. Jedino logično objašnjenje  je da nedovršeni i beskrajni američki  ratovi iz nekog razloga ipak postižu svoje ciljeve i da su, zapravo, izuzetno uspješni. Takav zaključak  potvrđuje svakim danom  sve razvidnija  činjenica  da ti ratovi zapravo i nisu dizajnirani za klasičnu američku vojnu pobjedu .To nije njihova svrha, jer oni nisu dizajnirani za pobjedu i zatvaranje ratne krize nego baš suprotno, za otvaranje i držanje kriza otvorenih  toliko dugo dok opći kaos i krvoproliće na terenu potpuno ne iscrpi i umrtvi sve lokalne aktere i prisili ih na podvrgavanje američkoj  političkoj volji i tako omogući stvaranje geopolitičkog poretka na ciljanom području u skladu s američkim i savezničkim geoekonomskim i geostrateškim interesima.

U svakom slučaju naizgled nedovršeni i neuspješni ratovi američke politike , već danas ostvaruju sve planirane geostrateške ciljeve za SAD i njegove globalne i regionalne saveznike, između ostalog i osiguranje izvora i smijerova transporta energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema Europi i SAD-u.

Drugi bitni razlog nastavka i beskonačnosti tih ratova je održavanje u pogonu ogromnog kompleksa vojne industrije SAD-a i Europe, koji čini masivni dio industrijske proizvodnje zapadnog svijeta i istinska je poluga održanja gospodarstava, osiguranja radnih mjesta, nužnog tehnološkog razvoja i stvaranja novih tehnologija. Na čelu proizvodnje i izvoza oružja Zapada  pored SAD-a koji ima  apsolutni primat su Njemačka, Francuska, i Velika Britanija. Glavni smijer proliferacije sofisticiranog suvremenog oružja je upravo Bliski Istok, a nakon lukrativnog  otvaranja ukrajinske krize i sukoba s Rusijom sve zahtjevnije tržište postaju države  Istočne i Srednje Europe. Kako  tvorničarima oružja  za trajanja beskonačnih bliskoistočnih ratova dobro ide svjedoči odgovor Thomasa Kennedyja, predsjednika uprave američkog “Raytheona” za “Defence News”s početka 2016. godine  na pitanje kako se razvijaju poslovi: “Jeste li uspjeli pronaći mjesto na tvorničkom parkiralištu…….? Teško. Gdje drugdje možete pronaći tvornicu u Americi ispred koje nema slobodnog parkirnog mjesta.” Koliko je industrija oružja važna za Ameriku svjedoči i činjenica da je američki predsjednik Trump, istovremeno objavljujući kraj američkih beskrajnih bliskoistočnih ratova i najavljujući ekonomske sankcije Turskoj zbog intervencije u Siriji, izričito naglasio da se one neće odnositi na obrambeni i energetski sektor – glavne američke izvozne adute. Djeluje kao vrhunac licemjerja – sankcije bi uveo zbog vojne intervencije ali se one ne bi odnosile na vojni materijal ali je riječ, zapravo, o realnosti američke vanjske politike koja je proizvela i beskrajne ratove kojima se Trump protivi.

Očito je da otvorene i nedovršene krize, započeti i nedovršeni ratovi nisu nikakav gubitak za SAD i saveznike nego upravo suprotno, naizgled beznadežni i izgubljeni ratovi kao što je Afganistan ili veliki rat protiv terorizma, kojem će, kako stoje stvari, malo tko od nas živućih doživjeti trijumfalni kraj, ipak donose dvostruku korist. S jedne strane osiguravaju neometano profiliranje američkih i savezničkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, a s druge  održavaju  u pogonu američki vojno-industrijski kompleks. Tako je primjerice “General Dynamics” samo  zahvaljujući bliskoistočnom ratnom kaosu i klanju uspio zadržati svoje tenkovske proizvodne kapacitete u Ohiou i Michiganu, iako američkoj vojsci novi tenkovi M-1 „Abrams“ više  nisu potrebni, ali su itekako potrebni Saudijskoj Arabiji. „Boeing“ je, zahvaljujući sporazumu o prodaji 40 borbenih zrakoplova F-18 Kuvajtu, uspio zadržati otvorenim svoje proizvodne linije u St. Louisu. To su samo primjeri na temelju kojih se može zamisliti kakvu bi katastrofu u američkom gospodarstvu izvazvalo dokidanje kriza i ratnih sukoba od Ukrajine preko Afrike i Bliskog Istoka, do Pacifika. Grubo rečeno, da bi jedan radnik u SAD-u imao radno mjesto potrebno je da u Siriji ili Jemenu barem desetak ljudi  izgubi život. U sudaru s tim činjenicama bajka  o ratovima za promicanje demokracije i ljudskih prava na bliskoistočnim prostorima je podlo i licemjerno smeće.

Pritom ima jedna koleteralna posljedica koju je napokon potrebno otvoreno izreći – narodi na prostorima Bliskog Istoka izloženi su masakru epskih razmjera, nezabilježenih u novijoj povijesti, koji nadilazi i strahote Vijetnamskog rata. Zapravo nikada ranije  u američkom i savezničkom vojnom djelovanju nije bilo ukalkulirano toliko zle namjere kao u ovim beskrajnim  bliskoistočnim ratovima. U svim ranijim ratovima je ipak postojala neka ideološka osnovica djelovanja, pa je, primjerice, vijetnamski rat zatvarao kanale širenja komunizma. U ovim ratovima toga nema.

Ovi ratovi nisu ideološki, ovo su ratovi za novac i bogatstvo, oni se ne provode u ime demokracije nego u ime isključivog interesa velikih korporacija. Stoga oni nisu dizajnirani za stvaranje mira nego za razaranje i izvlačenje profita. U tim ratovima nije potrebna pobjeda, nego njihova beskonačnost.

Zato su njegovi istaknuti heroji baš propali političari, kao što je Blair, i generali, kao što je Petraeus, koji su savršeno odradili svoj posao za korporativnu zajednicu i sada s punim pravom uživaju  njihovu nagradu. Rijetko je  u povijesti zabilježeno da generali nedovršenih i praktički izgubljenih ratova budu poštovani i obasipani zlatom. To je tako jer su oni, zapravo, uspijeli, budući da  njihov cilj nije bila pobjeda nego kontrolirani kaos i užas koji potpuno razara sve zašto nominalno ratuju kako bi se na ruševinama kaosa moglo ponovo graditi i zarađivati u skladu s interesima njihovih poslodavaca

Oba bitna aspekta američkih nedovršenih i beskrajnih ratova – potreba za održavanjem krize i održavanje u punom pogonu vojno industrijskog kompleksa – koji objašnjavaju pravu bit tih ratova, u dubokoj su sjeni i javno se ne iskazuju. Oni su skrivena tajna američkih beskonačnih ratova za koje predsjednik Trump tvrdi da će ih okončati iako je i sam svjestan da je to nemoguće.

Tu činjenicu umirovljeni američki pukovnik Andrew Bacevich, profesor međunarodnih odnosa i povijesti na bostonskom sveučilištu, veteran Vijetnamskog rata i prvog Zaljevskog rata, čiji je sin poginuo u borbenim operacijama u Iraku 2007. godine, u svojoj knjizi “America`s War for the Greater Middle East”objavljenoj  2016. godine, ne suzdržava se javno iskazati i eksplicite ju je  izrazio već u samom  naslovu knjige – američki bliskoistočni ratovi ne vode se u cilju širenja demokracije nego za ovladavanje geopolitičkom konstrukcijom nazvanom  „Greater Middle East“. Bacevich naglašava kako je više nego očito da ti ratovi  nisu motivirani samo ekonomskim benefitima  ovladavanja  naftom i drugim energetskim potencijalima regije i profitom  američkog vojno industrijskog kompleksa, nego drži da su u njihovoj pozadini temeljni doktrinarni ideološki i geostrateški interesi američke politike. Bolno secira i opisuje utrobu američke vanjske politike kada kaže da Amerikanci podupiru slobodu, demokraciju i prosperitet  drugih naroda sve dok pritom dobivaju svoj lavovski udjel u njoj, odnosno dok iz partnerskog promicanja demokracije izvlače onoliku geoekomosku i geopolitičku korist koliku su planirali.

Prema njemu američka je država pokrenula naizgled beskonačnu seriju vojnih kampanja diljem islamskoga svijeta, koje svaka za sebe figurira  kao poseban rat, a zapravo su dio jednog jedinog velikog rata, rata za stvaranje “Novog Bliskog istoka”, prilagođenog američkim i europskim geoekonomskim i geopolitičkim interesima. Bacevich ukazuje  kako su sve “ratne akcije poduzete u ime  promicanja demokracije, mira i stabilnost proizvele upravo suprotne učinke“, pa je stoga i potpuno nelogičan nastavak tako neuspješnog rata. No rat za „Greater Middle East“ ipak se nastavlja. Iako baš i ne uspostavlja  demokraciju na prostorima Bliskog istoka, on ga, zato, polako ali sigurno prilagođava temeljnim geopolitičkim ciljevima američke i europske  politike.

Bacevich nema dilema o geostrateškim korijenima rata pa je pravo težište njegove kritike zapravo na njihovom ideološkom opravdanju sadržanom u agendi promicanja demokracije, koja prijeti da od pokrića cilja postane stvarni cilj i pretvori se u  američku „kolektivnu iluziju“, podržanu i od strane demokrata i konzervativaca, da je moguće u bilo kojem dijelu svijeta ako je potrebno i uporabom  sile instalirati demokracije zapadnoga tipa i time osigurati zapadne strateške interese.

Zaključuje da je, nažalost, ta „kolektivna iluzija“ već  duboko ukorjenjena u američkoj politici i da će se provođenje očito neuništive, prema njemu nemoralne strategije demokratskog  intervencionizma,  nastaviti bez obzira tko bio na čelu washingtonske administracije.

Bacevich zapravo izražava bojazan da američki beskonačni ratovi koji u startu nisu imali ideološku pozadinu nego su bili ratovi za stjecanje bogatstva postanu temelj nove ideologije na kojoj će se temeljiti američka politika. Ono što je u vrijeme izdavanja njegove knjige bila izgledna mogućnost sada je postala stvarnost. Oko američkih beskonačnih ratova izgradila se ideološka konstrukcija koja predstavlja suštinu sukoba na američkoj političkoj sceni između predsjednika Donalda Trumpa i udružene oporbe nakon poraza u predsjedničkim izborima ponovo ojačalog moćnog političkog bloka tzv. neokonzervativaca ili „neoconsa“ koji zagovaraju američki liberalni intervencionizam diljem svijeta i širenje liberalne demokracije svim sredstvima, uključujući i vojnu silu.

Neuspješni i beskonačni ratovi i neriješene krize zapravo su uspješne operacije američkog geopolitičkog pozicioniranja i  održavanja stabilnosti  američkog gospodarstva i zato ih predsjednik Trump, što god govorio, ne može okončati.To je tajna njihove dugovječnosti.

geopolitika

3 comments

  1. Prolijevaju nevinu krv za naftu. Monstruozna država.

  2. “Pritom ima jedna koleteralna posljedica koju je napokon potrebno otvoreno izreći – narodi na prostorima Bliskog Istoka izloženi su masakru epskih razmjera, nezabilježenih u novijoj povijesti, koji nadilazi i strahote Vijetnamskog rata. Zapravo nikada ranije u američkom i savezničkom vojnom djelovanju nije bilo ukalkulirano toliko zle namjere kao u ovim beskrajnim bliskoistočnim ratovima. U svim ranijim ratovima je ipak postojala neka ideološka osnovica djelovanja, pa je, primjerice, vijetnamski rat zatvarao kanale širenja komunizma. U ovim ratovima toga nema.”

    Što god da se citira govori o užasu koji Ameri siju po svijetu.

  3. U vijetnamskom ratu kao u svim ratovima ispituju se nove tehnologije naoružanja. Prvi puta HAARP program je primjenjen u vijatnamskom ratu. Cilj bio je povećati mogućnost za velike padavine-monsunske kiše. Očekivali su da će to uništiti vijetnamce. No navikli na takve oborine vremenski uvjeti zapravo blokirali su amerikance. Ostalo im je jedino “proglasiti pobjedu ” i podvijena repa se povući. Slično je i na Bliskom Istoku gdje interes su svakako velike količine ugljikovodika . Tu je izražajan psihološki rat. ISIL proizvod Mc Caina umrlog je jedna proba kao i borba kamikaza. Žrtve, cilj -interesne sfere.

Odgovori