Austriji je namjerno učinjen presedan od strane globalnog holdinga islamističkog terora. Napadnuta je država koja nikada nije imala kolonije, pa nije doživjela pritisak doseljenika iz njih nakon propasti kolonijalnih carstava. Nije se bavila niti manipulacijom islamističkim skupinama i njihovim korištenjem za svoje geopolitičke ciljeve, kao što je to činila američka politika, zajedno s francuskom i britanskom. Beču nije padalo na pamet niti petljanje po bliskoistočnim pustošima i ratištima i sudjelovanje u vojnim intervencijama diljem muslimanskog svijeta, kao što su to činile Francuska i Velika Britanija.

Napad islamističkih ekstremista, za koji je odgovornost preuzeo ISIL , na takvu, prema muslimanskom svijetu korektnu državu, koja ničim nije dala ni minimum povoda za bilo kakvu osvetoljubivost i odmazdu, opaka je poruka kako za islamistički terorizam više nije važno tko u Europi ima kakav odnos prema islamu i muslimanskom svijetu i da su za islamističke ekstremiste svi u Europi nevjernici koje treba satrati, kao što to čine na Bliskom istoku. Slijedom toga, od bečkog presedana cijela Europa postaje cilj njihovih udara. To je nedvojbena poruka terorističkog napada u Beču. Ali i novi izazov za sigurnosne sustave europskih država i Europske unije.

Islamistički terorizam u svom pohodu na Europu i očitom pokušaju destabilizacije europskih država i njihove integracijske strukture – Europske unije, posljednjim napadima pokazao je kako može istovremeno udarati preko ljudi ubačenih u Europu putom imigrantskih ruta, ali jednako tako i preko državljana napadnutih zemalja. To je sekundarna poruka bečkog napada kakva je i ranijih godina redovito upućivana, ali ona primarna poruka je nešto novo. Ona kazuje – cijela Europa i njen način života, njena kultura, a posebice njeni kršćanski korijeni sada su jasno definirani kao teroristički ciljevi. Nema više igre skrivača oko odgovora i odmazde za uvrede i nepravde – sada je svatko kriv i svaki europski građanin i svaka europska država potencijalna su žrtva nekog budućeg napada.

Svaki teroristički čin u svom nasilnom djelovanju nosi političku poruku, a poruka krvavog pohoda po Beču je upravo ta da je cijela Europa sada cilj.

Pokazuje se napokon da gnjusni ispadi i vrijeđanja, kakve je činio i dalje uporno čini francuski tjednik „Charlie Hebdo“, zapravo predstavljaju samo odgovarajući  povod, a nisu pravi pokretač islamističkog terorističkog djelovanja u Europi. Takvi događaji i protuislamski ispadi pokriće su islamističkom terorizmu za provođenje mnogo šire agende od odgovora na pojedinačne slučajeve. Da nije Hebdoa bilo bi nešto drugo kao povod, a ako ga ne bi ni bilo, kao što ga objektivno u Austriji i nema, islamistički terorizam ipak bi djelovao. Njegov cilj nije uzvraćati na pojedinačne slučajeve nego udarati europske „nevjernike“ i prisiliti ih da potonu u strah i kaos,  po mogućnosti izazvati vjerske  sukobe u Europi, potaknuti protumuslimansko raspoloženje i u konačnici gurnuti Europu i Europsku uniju u političku radikalizaciju. Globalni islamistički teror računa da bi takva radikalizacija političkog života na europskim prostorima na vlast dovela autoritativne režime, koji bi razorili integracijsku strukturu Europske unije. Slijedom toga narasle bi podjele i državni egoizmi, a autoritativni režimi vrlo brzo bi u cilju ostvarenja svojih pojedinačnih interesa  zbog mase neriješenih sporova među europskim državama,  uključujući i teritorijalne, vrlo brzo ušli u međusobne sukobe, pa i nasilne obračune.



To bi za strategiju islamističkog ekstremizma bila dobitna  kombinacija, koja bi otvorila put prodoru u samo srce Europe. Umjesto jedinstvene i integrirane  Europe imali bi situaciju da su im na suprotnoj strani rascjepkane i posvađane države. Upravo onakvu kako je Europa izgledala za vrijeme najvećih osmanlijskih osvajanja, pa i opsade toga istoga Beča po kojem danas bez ikakvoga povoda ubijaju eksponenti globalnog islamističkog terora. Složna, politički stabilna i time snažna Europa oslonjena na svoje povijesne kulturološke i vjerske korijene, ali istovremeno otvorena prema islamu i muslimanskome  svijetu najveća je prepreka provođenju strategije islamističkog ekstremizma. Sukobi,  odmazde i po mogućnosti rat vjera i civilizacija na europskim prostorima, bila bi savršena podloga za ono što organizacije  islamističkog ekstremizma otvoreno kao svoje ciljeve ističu u svojim medijskim uracima.

A za vidjeti, o kakvim strateškim  geopolitičkim ciljevima je riječ,  dovoljno je baciti pogled na zemljopisne karte koje povremeno objavljuje ISIL- organizacija koja je preuzela odgovornost za bečke terorističke napade, na kojima su veliki dijelovi Španjolske s Andaluzijom u središtu i cijela jugoistočna Europa, uključujući i BiH označeni kao dijelovi europskoga kalifata. On se, prema prosudbi globalnog holdinga islamističkog ekstremizma ne može  ostvariti političkim putem i za ostvarenje takvih agendi na europskim prostorima potreban je veliki vjerski sukob, praktički rat civilizacija. To je stvarni cilj islamističkog terorizma na europskim prostorima. Politička radikalizacija na europskim prostorima već je uzela maha zahvaljujući masovnoj imigraciji stanovništva s prostora Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka, koja se istovremeno koristi i za prebacivanje pripadnika ekstremnih islamističkih organizacija na europsko tlo. Masivna i organizirana imigracija i istovremeno terorističko djelovanje praktički su dio iste strategije kojoj je cilj politička destabilizacija Europe i radikalizacija političkog života.

S druge strane, nikada islamistički ekstremizam ne bi imao toliku snagu na globalnoj razini kakvu ima danas, niti bi mogao udarati po Europi bez dugogodišnje manipulacije američke, britanske i francuske politike. Amerikancima je islamistički ekstremizam poslužio 80.-ih godina prošloga stoljeća za slamanje sovjetske vojne intervencije u Afganistanu, a potom svima zajedno kao povod za svoju vojnu prisutnost na Bliskom istoku u okviru tzv. rata protiv terorizma. Rata koji je duboko licemjeran jer taj isti terorizam protiv kojega se ratuje istovremeno  korišten tijekom tzv. revolucija arpskoga proljeća, u cilju rušenja njima nepodobnih režima u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Arapsko proljeće nije ništa drugo do zbroj islamističkih revolucija u arapskom svijetu koje su potaknute i korištene za projekciju američkih, britanskih i francuskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na prostorima tzv. Greather Middle East-a.

Islamistički ekstremizam na prostorima Bliskog istoka pravu snagu regionalnog političkog  čimbenika, počeo je stjecati tek rušenjem Osmanskog  carstva, nakon 1. svjetskog rata i početkom čvrstog i trajnog instaliranja britanskih i francuskih, a potom i američkih gospodarskih, političkih i vojnih interesa na tim prostorima.

Britansko-francuskom prijevarom arapskog naroda, kojega su tijekom 1. svjetskog rata potakli na pobunu protiv osmanske vlasti obećanjem podrške budućoj arapskoj državi, a potom tajnim sporazumom Sykes-Picot međusobno podijelili njihov teritorij, iscrtali granice novih država koje su podijelile arapski etnički korpus ne uvažavajuće vjerske razlike i uspostavili potom svoju dominaciju -udareni su temelji arapskog revolta i na Bliski istok uvedeni sukobi i nestabilnost. Podjela osmanskih arapskih posjeda službeno je dovršena mirovnim ugovorom iz Sevresa 1920. godine, koji faktičkom stanju britansko-francuske dominacije i podjele Bliskog istoka uspostavljenom tajnim ugovorom daje međunarodnopravnu snagu. Prevladavajući u islamskom arapskom svijetu vjerski čimbenik postao je okosnica otpora britanskoj i francuskoj kolonijalnoj vlasti, poglavito nakon što je  arapska politička, intelektualna i vjerska elita došla do spoznaja da su Britanci i Francuzi istovremeno obećali stvaranje i židovske  države na području Palestine. Na temeljima političkog islama i panarapskog otpora kolonijalnoj vlasti nastaje 1928. godine u Egiptu najutjecajnija sunitska islamistička organizacija „Muslimansko bratstvo“. Njegov cilj je od početka djelovanja do danas bio uspostava islamskog kalifata sa šerijatskim pravom na cijelom arapskom, ali i muslimanskom političkom prostoru i time razbijanje kolonijalnih geopolitičkih konstrukcija i zapadne vojne i gospodarske dominacije nad državama muslimanskog svijeta. Tijekom godina pokret je mijenjao protivnike od britanskih i francuskih kolonizatora, preko nacionalističkih arapskih sekularnih režima nastalih nakon oslobađanja arapskih država od kolonijalne uprave do vladara arapskih zaljevskih monarhija i moćne Saudijske Arabije. Dok za vrijeme suprotstavljanja kolonijalnoj vlasti nije imao nikakve saveznike izvan Bliskog istoka, u fazama sukobljavanja s Nasserovom vlašću u Egiptu i njegovim sekularnim sljedbenicima u drugim arapskim državama “Muslimanskom bratstvu“ nameću se vanjski saveznici, koji s vremenom počinju za svoje interese manipulirati do tada autohtonom  organizacijom iz koje je u međuvremenu izniklo mnoštvo sunitskih islamističkih skupina od kojih su mnoge postale daleko ekstremnije od same majčinske organizacije, koja, barem na formalnoj, teorijskoj razini, nije odobravala terorističke metode. Istaknuti pripadnik „Muslimanskog bratstva“ bio je i sam kasniji vođa Al-Qaede, Ayman al-Zawahiri.

Tijekom hladnog rata SAD i Zapad zajedno sa saudijskim partnerima koriste islamističko  „Muslimansko bratstvo“ i iz njega nastale ekstremne skupine za suprostavljanje naraslim sovjetskim utjecajima na Bliskom istoku i Africi pritišćući njime, posebice po Izrael i zapadne interese, najopasnije sovjetske egipatske i sirijske saveznike. Bio je to prapočetak američke i zapadne manipulacije islamističkim organizacijama i njihovog korištenja za svoje  regionalne i globalne geopolitičke ciljeve, koja traje do danas. Ekstremne islamističke skupine, podržane od Saudijske Arabije i SAD-a, u Siriji i Egiptu organiziraju  urote i napade na najviše državne dužnosnike pa 1982. godine izvode neuspješni  atentata na  tadašnjeg sirijskog vođu Hafeza al Assada, oca današnjeg  predsjednika Bashara, nakon čega je u represiji vlasti uhićeno ili ubijeno gotovo 20 tisuća ljudi. Islamistička pobuna je u krvi ugušena, ali je sirijski režim blizak Moskvi pretrpio ozbiljni udarac svom autoritetu i  stabilnosti, a na međunarodnom planu izgubio  na ugledu i uvjerljivosti. Godinu ranije islamističke organizacije u Egiptu, koji je u međuvremenu potpisivanjem mirovnog ugovora s Izraelom uz američko pokroviteljstvo postao bliskim saveznikom Washingtona i Zapada, ne uvažavajući nastale promjene savezništava, nastavile su pripremati rušenje egipatske vlade i predsjednika Sadata. Kako Egipat više nije trebao biti cilj subverzivnih aktivnosti, Amerikanci su, saznavši za urotu obavijestili egipatske saveznike, nakon čega je masovnim uhićenjima islamistički plan preuzimanja vlasti propao, ali su ipak uspjeli na vojnom mimohodu 1981. godine u Kairu ubiti predsjednika Sadata. Po uhićenju egipatskog obavještajnog časnika čija je organizacija izvršila atentat, vodstvo ilegalnh islamističkih skupina u Egiptu preuzima Ayman al-Zawahiri, stavljajući se na čelo najsnažnijeg „Egipatskog islamskog jihada“. Ubojstvo Sadata postalo je presedan i prvo otvoreno islamističko protivljenje američkim i zapadnim manipulatorima. Egipatske islamističke skupine jednostavno nisu htjele prihvatiti da Sadatov režim više nije cilj napada u čemu su ih podržavali  i ostali američki bliskoistočni saveznici, koji su se protivili egipatskom mirovnom sporazumu s Izraelom. U svakom slučaju, taj događaj je pokazao da se procesi unutar ekstremne islamističke strukture  i utjecaja regionalnih subjekata na nju ne  mogu do kraja kontrolirati, a američka politika zacijelo je shvatila, da namjerava li i dalje za svoje interese i ciljeve koristiti islamističke organizacije mora prešutno pristati na kompromise i kolateralne štete.

To su američki stratezi i učinili nakon sovjetske invazije na Afganistan, kada su prešutno pristavši  na moguće posljedice ponovo iskoristili usluge ekstremnih islamističkih struktura za borbu protiv sovjetskih  trupa i marionetske vlade u Kabulu. Preko istog saudijskog linka uz pakistansku pomoć tisuće islamističkih boraca u organizaciji američkih tajnih službi prebacuju se u Pakistan a zatim u Afganistan. Opremaju se ogromnim količinama naoružanja, uključujući i tada najsuvremenije američke protuzrakoplovne rakete „Stinger“.

Preko Pakistana redovito im se dostavlja potrebna oprema, popuna streljiva i ljudstva, a izvlače ranjenici. Na afganistanskom ratištu među islamističkim borcima pojavljuje se i Ayman al-Zawahiri, koji se upoznaje i povezuje s Osamom bin Ladenom, pa obojica postaju njihove istaknute vođe i američki saveznici. Rat je okončan povlačenjem sovjetskih trupa, što je islamističke grupacije kao pobjednike uzdiglo s uske regionalne na razinu globalnog čimbenika i dovelo pred oči međunarodne zajednice. Iz okvira opskurnih bliskoistočnih obavještajnih ureda i spisa  američkih hladnoratovskih majstora izašli su pred lice zapadne javnosti, koja ih je slavila kao borce protiv komunističke opasnosti, a na sadržaj programa pokreta koje su stvorili od Talibana, preko Islamskog Emirata Afganistana do bin Ladenove al Qaede nitko se nije obazirao. Američka politika, pak jako je dobro znala čemu je kumovala i nastavila  je balansirati po crti svojih i islamističkih interesa.

No islamistički udarac američkom savezniku nije se dugo trebao čekati. Nakon velike koalicijske vojne operacije predvođene SAD-om za izbacivanje iračkih trupa i oslobađanje Kuvajta, u kojoj su uz američke europske saveznike sudjelovale i gotovo sve arapske zemlje, islamistička struktura ponovo nije htjela prihvatiti američke i zapadne regionalne opcije koje joj ne odgovaraju i na pojavu zapadnih  trupa na bliskoistočnom  muslimanskom tlu svojim saveznicima iz Afganistana objavila je sveti rat. Malo tko je u zapadnoj javnosti u prvi mah ozbiljno shvatio njihove prijetnje, no serija terorističkih napada slijedećih godina ukazivala je na jačanje al-Qaede i njoj pridruženih organizacija islamističkog terorizma.

Unatoč snažnom američkom i zapadnom obavještajnom nadzoru Al-Qaeda  uspijeva 11. rujna 2001. godine izvršiti krvave terorističke napade na samom američkom teritoriju, a složeni sustav razgranatog islamističkog ekstremizma ponovo je pokazao kako ga je nemoguće potpuno kontrolirati i njime manipulirati u korist svojih interesa. Rat protiv terorizma i saveznička vojna intervencija u Afganistanu, koja je uslijedila uz suglasnost UN-a, uništila je afganistanski emirat ali ne i al-Qaedu iz koje je kasnije nastala al Qaeda Iraka i konačno ISIL. Vođa al Qaede Osama bin Laden ubijen je u američkom prepadu na njegovo pakistansko sklonište, gdje je prema svemu sudeći bio pod zaštitom pakistanskih sigurnosnih službi, jedne od ključnih  država koje su bile poveznica za angažiranje islamističkih boraca u afganistanskom ratu protiv sovjetske okupacije, u korist američkih i zapadnih strateških interesa.

Američka politika invazijom, osvajanjem  i razbijanjem Iraka 2003. godine započinje ostvarenje svog novog velikog  geostrateškog projekta prekrajanja stogodišnje britansko-francuske geopolitčke konstrukcije Bliskog istoka, iznikle iz sporazuma Sykes-Picot i potvrđene mirom iz Sevresa. Agenda stvaranja „Novog Bliskog istoka“ ili „Greather Middle Easta“ potaknuta američkom i britanskom potrebom osiguranja izvora i pravaca protoka energenata i osiguranjem slobodnog i nesmetanog ulaska zapadnog  kapitala na bliskoistočno tržište, samo je dio američkog globalnog geostrateškog projekta „Novog američkog stoljeća“ (Project for the New American Century – PNAC).

Uvod u realizaciju američke razarajuće vizije bliskoistočnog geopolitičkog preslagivanja po svojoj mjeri prekrajanjem državnih granica, bile su pažljivo organizirane i vođene revolucije tkzv. Arapskog proljeća, prikazane kao prodemokratski spontani narodni pokreti. U suštini su bile sunitske islamske revolucije, koje su s bliskoistočne scene pomele sve sekularne režime, razorile države koje su mogle ugroziti Izrael, američke i zapadne interese, pri čemu su izazvale sektaška i vjerska krvopoprolića, vjerske progone i valove izbjeglica, i u konačnici stvorile pretpostavku za jačanje islamističkih pokreta i nastanak jedinstvene mreže terora  danas oličenog u ISIL-u i njegovu kalifatu. “Muslimansko bratsvo“ s podrškom Turske i Katara preuzelo je vlast u Egiptu i počelo se širiti susjednim državama, ali je na poticaj ostalih regionalnih igrača, poglavito Saudijske Arabije uklonjeno s političke scene, a njegove vođe utamničene. Iz iračke al Qaede novonastali ISIL je uz podršku Saudijske Arabije, zaljevskih monarhija, Turske i drugih sunitskih regionalnih igrača, započeo osvajanje teritorija budućeg sunitskog entiteta, zauzimajući  ogromne dijelove Sirije i Iraka, čineći pri tom nesmetano od međunarodne zajednice i svjetskih sila genocid i kulturocid neviđenih razmjera. Istovremeno šijitske oružane formacije s podrškom Irana zauzimale su pozicije na budućem  šijitskom entitetu, a stare bliskoistočne državne granice iscrtane davnim britansko-francuskim tajnim sporazumom Sykes-Picot nestajale su u prašini rata koji je zahvatio cijelu regiju, upravo kako je i predviđeno američkim planovima.

U konačnici, u američkom i savezničkom ratu protiv terorizma koji je potajice korišten za realizaciju vlastitih lukrativnih geoekonomskih i geopolitičkih ciljeva nanijeto je  zlo muslimanskom stanovništvu Bliskoga istoka s desecima tisuća ubijenih i stotinama tisuća protjeranih. Takva tragedija blisakoistočnog muslimanskog stanovništva u američkim i zapadnim bliskoistočnim ratovima povratno je izazvala daljnju radikalizaciju i eksponencionalno povećala snagu islamističkih ekstremnih organizacija i njhovo ujedinjenje u svojevrsni holding islamističkog terorizma.

Istovremeno, odbili su poslušnost svojim američkim manipulatorima i krenuli u ostvarivanje svojih vlastitih strateških planova. Amerika je nedostižna i nije u sklopu islamističke geopolitičke agende. No, Europa je njihov pravi cilj.

Terorističkim napadom u Beču upućena je upravo takva politička poruka – da je pravi cilj Europa i njena Europska unija i da nije više bitan nikakav povod za djelovanje na europskim prostorima. Stoga je on ozbiljni presedan koji zahtjeva i promjenu strategije obrane od terorizma jer se povećava stupanj ugroženosti  i onih država koje do sada nisu bile primarni cilj  islamističkih terotista. Svaki građanin i svaka europska država nakon bečkog napada  može biti cilj. Istovremeno posljednji napadi u Europi potvrđuju tezu da je islamistički ekstremizam u ovome trenutku potpuno izašao iz kontrole američke politike i onih iz Europe koji su ga pokušali zlouporabiti za svoje geopolitičke ciljeve i  da je krenuo  u realizaciju vlastite, originalne geopolitičke doktrine.

geopolitika