Kineska politika prema Balkanu: više od pragmatizma?

A man walks between containers at the port of Piraeus, near Athens, in this picture taken on September 24, 2010. In request of foreign funds to appear from recession, Greece wants to clear away the way in the Chinese investments and to establish itself as front-door of Beijing in Balkans during visit this weekend of the prime minister Wen Jiabao. Chinese anchoring goes back up to takeover by the giant of transport Cosco of more half of the commercial traffic of the harbour of Piraeus, near Athens, via concession in 2008 for 35 years and 3,4 billion euro of a foundation of receptacles, the capacity of which must be spread before 2015 in 3,7 million containers. Cosco with whom the president Wei Jiafu will accompany Mr Wen in Athens, since asserted he wanted to make his bridgehead of Piraeus in the region, by grabbing the opportunity of privatizations announced by Athens. AFP PHOTO / Aris Messinis / AFP PHOTO / ARIS MESSINIS

Fokus Kine nedavno se okrenuo na zemlje Balkana i istočne Europe te donio ovom prostoru, javnosti najvidljivije, brojne infrastrukturne projekte. No, osim kredita i investicija, te novih ekonomskih ciklusa, zaogrnuta diplomatskim odnosima, razvija se i nova kineska “velika vizija” za zajedničku budućnost svijeta. No, nosi li ona zaista promjenu društvenih paradigmi?

Kina je, više nego ikad prije, zainteresirana za prisnu suradnju s “bivšim drugovima” iz srednje i jugoistočne Europe. Kroz četiri godine, od osnivanja platforme za suradnju između Kine i zemalja ove regije, poznate kao Inicijativa 16+1, taj se odnos produbljivao i proširivao. Ipak, u mainstream istraživanjima o Kini, platforma je označavana kao ezoterična, a u istraživanjima o srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi rijetko je uopće spomenuta kao relevantna. U još uvijek prilično oskudnoj literaturi o programu Inicijative 16+1, najveći je naglasak na ekonomskim aspektima suradnje, sukladno službenom diskursu koji su predstavile uključene vlade. Međutim, Inicijativa 16+1 ima svoje dublje konceptualne i idejne temelje i potencijal da otkrije “nepoznate nepoznatosti” o učincima kineske vanjske politike u okviru inicijative Pojas i cesta (Belt and Road Initiative, BRI) i o regionalnoj dinamici zemalja srednje i jugoistočne Europe.

Pristup Kine ovoj regiji uvelike se razlikuje od pristupa svih dosadašnjih aktera. Sama Inicijativa 16+1 može se uzeti kao ostvarenje ideja koje su kineski diplomati razmatrali još od 1990-ih. U praksi, Inicijativa 16+1 predstavlja inovativan diplomatski pothvat “s kineskim osobitostima”. On se nadovezuje na kineska iskustva u Africi (FOCAC) i Latinskoj Americi (Kina – CELAC), a ima i nove značajke tipične za proaktivnu diplomaciju Xi Jinpingove ere. Kako je sama po sebi međunarodna platforma, Inicijativa 16+1 kombinira “multikanalni bilateralizam” i multilateralizam, dok istovremeno pokušava dati zadovoljštinu inače skeptičnoj Europskoj uniji. Njihovu uspješniju koordinaciju omogućuje posebno tijelo pri kineskom Ministarstvu vanjskih poslova, Tajništvo za suradnju Kine i zemalja srednje i istočne Europe. Uz ovu platformu dolazi i niz pratećih foruma, poput bilateralnih sastanaka s političkim strankama surađujući s kojima Kina namjerava olakšati ostvarivanje konsenzusa po pitanju 16+1 inicijative, kako među vodećim, tako i među opozicijskim političkim akterima. No, isto također postiže i diplomacijom “jednog i pol kolosijeka” između think-tankova i istraživačkih institucija kroz koje kineski znanstvenici i stručnjaci žele ostvarivati kontakte sa suradnicima iz regije (proces kreiranja javne politike u Kini je izuzetno konzultativan i think-tankovi igraju sve važniju ulogu).

Platforma 16+1, kao i svi trenutni napori kineske ekonomske diplomacije, neodvojivi su od velike vizije Pekinga, u okviru koje djeluje i već spomenuta inicijativa Pojas i cesta (BRI). Iako je službeno uspostavljen godinu dana ranije, čim je najavljen BRI, mehanizam 16+1 dobio je svoj smisao unutar njega i to kao jedan od njegovih stupova. S obzirom na sličnosti i vremensku bliskost između najava ovih dvaju projekata, pretpostavlja se da je projekt 16+1 poslužio kao pilot koji bi potpomogao razvijanje novih diplomatskih praksi (istovremeno djelovanje na multilateralnoj i bilateralnoj razini) u okviru projekta Pojas i cesta. Neki promatrači, tzv. china-watcheri, kao i sami kineski stručnjaci često će ukazati na to da se 16+1 može replicirati, što znači mogućnost pokretanja pan-mediteranske platforme, kao i jedne oko Arktika.

Promjena paradigme

Kad govorimo o programu 16+1 u kontekstu BRI-ja, trebalo bi uzeti u obzir kako stvaranje profita nije jedini cilj ovog projekta već on stvara i novi način međunarodne suradnje i olakšava usklađivanje razvojnih programa. Najambiciozniji kineski glasovi tvrde da BRI nudi alternativni model globalizacije. Taj alternativni put je međutim, tek djelomična promjena, a ne kompletno rušenje globalnog ekonomskog i političkog poretka. Svejedno, takva modifikacija mogla bi biti dovoljna da postigne značajan utjecaj na putanje političkog i ekonomskog razvoja drugih. Osim ekonomske moći, Kina jača i svoju normativnu moć, odnosno, stječe moć da modelira očekivano ponašanje vlada na međunarodnoj sceni. To je ukorijenjeno u njenoj vlastitoj političkoj kulturi i praksi, i omogućeno političkom i ekonomskom snagom, no ključna je komponenta ta da se “kineski načini” prihvaćaju kao legitimni. Postoji niz faktora kojima se to može pripisati, pri čemu je najvažniji stabilan uspon Kine i relativna otpornost na globalnu financijsku krizu koja je počela 2008. godine.

Sve veći broj onih koji se odnedavno protive Washingtonskom konsenzusu (uključujući Donalda Trumpa) – neovisno o tome smatraju li Kinu prijateljem ili neprijateljem, dolaze li iz zemalja centra ili periferije, jesu li populistički autokrati ili tehnokrati orijentirani na učinkovitost – ukazuje na recentno uvažavanje njene otpornosti, elastičnosti i ekonomskog uspjeha. Proteklih su godina osobito plodne rasprave o lekcijama iz upravljanja koje bi Kina mogla dati vodećim političarima diljem svijeta. Dok se kineska vlada suzdržava od promoviranja svog modela upravljanja u inozemstvu, iskoristila je situaciju kako bi ojačala vlastiti legitimitet te se suprotstavila vanjskim pritiscima i pokušajima utjecanja na svoj razvojni put. U tom smislu, kineski BRI i s njim povezani pokušaji, kao što je i Inicijativa 16+1, jačaju otpornost Kineske komunističke partije iskorištavajući svoje goleme potencijale na stvaranje nove paradigme i moguće novog, globalnog, hegemonijskog projekta.

Primjena nove paradigme sofisticirana je i voluntaristička, za razliku od nametanja kakva se obično prakticiraju u globalnim odnosima (npr. nametanje reformi kroz postavljanje raznih uvjeta, izvoz demokracije kroz vojne intervencije i sl.). Često ponavljani principi otvorenosti, harmoničnosti, uključivosti i poštivanja pet principa mirne koegzistencije više su nego puka retorika – oni su reflektirani u razvoju BRI-ja i mehanizmima poput Inicijative 16+1. Osobito sa platformom 16+1 Kina je pokušala pokrenuti proces međuregionalne koordinacije i integracije u kojem bi nacionalne vlade imale pravo sudjelovati u izradi programa. Sam proces razlikuje se od onog koji nameću MMF, Svjetska Banka ili Europska unija – ovdje nema uvjetovanja, nema zahtijevanja reformi, niti pristupa “mrkve i batine” ili težnje da se svuda nametne određeni univerzalni obrazac. Ono što ove procese pokreće su politička volja i interes o kojemu se pregovara samo u višim političkim krugovima. Svaki projekt izrađuje se pojedinačno, od slučaja do slučaja, a cijeli proces karakteriziraju fleksibilnost, inovativnost, a često i improvizacija. U tom smislu, kada govorimo o Inicijativi 16+1 i odnosu sa zapadnobalkanskim zemljama, treba imati na umu da se one nalaze u institucionalno drugačijem položaju zbog toga što kao ne-članice EU još nisu podložne strogoj Unijskoj proceduri. No, radi se o dvosjeklom maču: s jedne strane, tim je zemljama olakšan pristup projektima za razvoj infrastrukture, dok im s druge strane, suradnja s Kinom, potencijalno unosi komplikacije u odnos s EU. Dobra strana toga je što Kina sama ne želi biti promatrana kao akter koji ugrožava interes Europske unije, budući da su dobri odnosi s Bruxellesom veoma visoko na listi pekinških prioriteta.

“Velika vizija” za zajedničku budućnost svijeta

I dok se nalazi na oprezu zbog političkih posljedica svoga djelovanja, i nikad formalno ne promiče nove modele razvoja, kineska se vlada ne suzdržava od predstavljanja velike vizije za zajedničku budućnost svijeta i sugeriranja na koje se načine to može postići. Prvi utvrđeni cilj Pojasa i ceste je usuglašavanje politika (infrastrukturno povezivanje je tek drugo po važnosti), dok se razmjena ideja, uzajamno učenje i inspiracija ističu kao ključne komponente vizije “novog Puta svile”. U tom je smislu, inspiracija drevnim Putem svile također povezana s ulogom posrednika između kultura i civilizacija te širenja ideja i inovacija. Ipak, da bismo shvatili kako novi Put svile može djelovati kao sredstvo takve difuzije, najprije trebamo razmotriti Kinu kao izvor inspiracije za ostale.

Sama Kina je kontradiktorna država, budući da kombinira elemente snažne središnje države s neoliberalnom političkom tehnologijom i načelom izuzetka1 . Tu su matricu autori So i Chu definirali kao “državni neoliberalizam” (kao suprotnost zapadnom korporativnom ili tržišnom neoliberalizmu kojim dominira je ekonomska elita), upućujući na naizgled kontradiktoran proces promicanja neoliberalnih praksi aktualne političke elite koja pokušava uspostaviti, ili ima uspostavljenu visoku razinu kontrole nad državom i ekonomijom. Za razliku od korporativnog neoliberalizma koji nastoji promicati interese transnacionalnog kapitala, državni neoliberalizam promiče interese vladajuće političke elite služeći se sličnim mehanizmima. Tako državni neoliberalizam u mnogočemu odstupa od hegemonijskog projekta korporativnog neoliberalizma.

Što se tiče vanjske politike, državni neoliberalizam obilježava privrženost nacionalnom suverenitetu i pokušajima da se ponovno ispregovaraju odgovornosti države u globalnim poslovima, u kontekstu evoluirajućih nacionalnih interesa i u ime rasta multipolarnosti te “demokratizacije međunarodnih odnosa”. Ovdje su ključni “nacionalni put” (nasuprot pretpostavljenom univerzalnom modelu koji treba slijediti) i princip nemiješanja u unutarnje poslove ostalih (naspram logike “mrkve i batine” ili ponekad otvorene intervencije). Paradigma “državnog neoliberalizma” podupire novu vanjsku politiku Kine, dakle, inicijative poput Puta i ceste i mehanizme kao što je Inicijativa 16+1 koje paralelno služe kao sredstvo širenja principa i praksi državnog neoliberalizma.

Pragmatika vs. ideologija

U kontekstu ekonomske krize koja je snažno pogodila zemlje periferije poput naših, narativ koji Kina nudi, jednako je važan, ako ne i važniji od pragmatične suradnje koja se obično apostrofira u mejnstrimu. Okupljanjem Inicijative 16+1 – prilično opsežne i ambiciozne multilateralne platforme – Kina postaje faktor u rekonceptualizaciji središnje i istočne Europe. Razlika kineskog pristupa ovoj regiji u odnosu na zapadne zemlje, vidljiva je već na prvi pogled: za razliku od zapadnih zemalja, kineske inicijative međusobno povezuju zemlje ove regije. Svjedoče tome i projekti poput povezivanja zemalja na Dunavu i Inicijativa tri mora. Možemo se nadati da će ovakvi projekti postupno zamijeniti susjedska nacionalistička nadmetanja i grupiranja na temelju historijsko-identitetskih osnova. Ipak ostaje pitanje hoće li se ove države prepustiti novoj vrsti političke solidarnosti.

Udruživanjem s ovih 16 država, Kina je ukazala na podjelu Europe na istok i zapad, distinkciju koja je od proširenja Unije 2004. u službenom diskursu zanemarena, iako su strukturne razlike, kao i politički tropi i stereotipi poprilično prisutni. Kako god, za Kinu izvor tih podjela ne leži u kulturnoj i rasnoj “nazadnosti” (često tipično za zapadni diskurs o “Istoku”), već je posljedica objektivnih historijskih okolnosti koje se mogu prevladati (BRI, na primjer stavlja naglasak na prevladavanje nejednakosti). Ponuđena vizija zasigurno nosi emancipatorni, na neki način čak i osnažujući potencijal, ako ju usporedimo s ostalim mejnstrim paradigmama. Često kineski diskurs pribjegava ovakvim narativima: Kina je imala koristi od globalnog sistema, sada je vrijeme da tu korist podijeli s drugima, ili: vrijeme je da se odmaknemo od zapadnog stila globalnog razvoja po principu nulte sume – dobitak jednog ne mora uzrokovati gubitak komu drugomu. Dok takve izjave za kritičkog mislioca zvuče naivno i propagandistički, kineska strana uzvraća kako je ovakav diskurs nužan, da bi BRI ostvario svoj puni potencijal i kako bi kineski partneri prihvatili te principe takvima kakvi jesu. Bez obzira na ishod, ovo je samo još jedan od argumenata u skladu s tvrdnjom da BRI i s njim povezani mehanizmi nisu po svojoj prirodi “pragmatično ekonomski”; oni imaju ambiciju promijeniti način funkcioniranja globalne ekonomije i način na koji razmišljamo o njoj.

U konačnici, intenziviranje suradnje platforme 16+1 odvija se u vremenima kada veći dio regije doživljava specifičnu političku transformaciju, gdje su aktualni nacionalizam, konzervativizam i autokracija posljedica liberalno demokratskog fijaska i gdje je jedini opozicijski diskurs onaj već pomalo zastarjeli proeuropske liberalne demokracije. Ovo možda najbolje ilustrira slučaj Mađarske pod Viktorom Orbanom, koji je u pokušaju da raskine sa Zapadom i njegovim modelom, otvoreno prihvatio obećanja razvojnog modela usredotočenog na naciju-državu i otvoreno kao svoju inspiraciju veličao Kinu. Neki pripadnici mađarske političke elite govorili su i o “mađarskom modelu” (slijedeći logiku “kineskog modela”). Jedan cinični kineski insajder kazao je jednom prilikom kako se jednostavno radi o bandwagon-učinku i pragmatičnoj akomodaciji na novu globalnu stvarnost, koja je u stvari odraz ranih 1990-ih. U tim su vremenima mnogi pripadnici elite država ove regije “napuštali brod” preko noći, napustivši državni socijalizam i prigrlivši, barem nominalno, liberalnu demokraciju. Sada, bez obzira na to da li se radi iz uvjerenja ili zbog praktičnosti, isti akteri ponovno mijenjaju svoje smjerove. Važno je, međutim, ne svesti to samo na slučaj zemalja srednjoistočne i istočne Europe.

bilten

 

 

Odgovori