Kada će ovo završiti?

VJEROJATNO nadaleko i naširoko nema nikoga tko si ne postavlja pitanje iz naslova: Kada će ovo ludilo završiti? Kada će i kako okončati pandemija koja prijeti da će postati “the big one” 21. stoljeća, a koja je paralizirala svijet?

Gotovo svatko u obitelji ima nekoga tko spada u rizičnu skupinu zato što je stariji, ima neku podliježuću bolest poput visokog tlaka, dijabetesa ili raka ili je istovremeno i star i bolestan. To, pak, znači da bi mnogi mogli ostati bez nekog člana obitelji. A čak ni mlađi nisu bulletproof.

Pandemija se više ne može zadržati

Kratak odgovor na postavljeno pitanje bio bi da se ugledni svjetski epidemiolozi danas slažu da se pandemija Covida-19 toliko proširila svijetom da se više ne može zadržati.

“Prije dva ili tri tjedna još smo se nadali obuzdavanju”, rekla je prošli tjedan za Vox Tara Smith, epidemiologinja sa Sveučilišta Kent State. “To smo sada već stvarno prošli. Konj je izvan staje”, dodala je.

Epidemiolog s Harvarda Marc Lipsich poručio je na Twitteru 3. ožujka kako smatra da će Covid zaraziti između 20% i 60% odrasle svjetske populacije.

Marc Lipsitch @mlipsitch

As the estimates of R0 are declining to sometimes below 2, I think it is appropriate to propose a lower range that accounts for more uncertainty in the true value. There is some subjectivity in deciding how much to weight diff estimates.

Marc Lipsitch @mlipsitch

Because I am now less certain of where the R0 will end up (and how it may vary geographically) I am going to revise downward the range of outcomes I consider plausible to 20%-60% of adults infected. This involves subjectivity about what range of R0 may turn out to be true.

Broj osoba koje o tome govore: 199

Nathan Grubaugh, epidemiolog s Yale School of Public Health, rekao je da bez učinkovitog cjepiva ne vidi kako bi sve moglo završiti prije nego što milijuni budu zaraženi.

Drugim riječima, Covid-19 će se najvjerojatnije nastaviti širiti, uzrokovat će teška oboljenja i odnositi živote sve dok ne pronađemo učinkovito cjepivo ili dok dovoljan broj ljudi ne razvije prirodni imunitet za tzv. kolektivni imunitet. Štoviše, vjerojatno će se i tada nastaviti širiti jer će mutirati pa će se vraćati u valovima poput sezonske gripe.

No svjetski čelnici i zdravstveni sustavi moraju osmisliti strategije kojima će doći do nekog od ishoda u kojem će virus prestati predstavljati ovakvu opasnost kakvu trenutno predstavlja. Ovdje ćemo pojasniti neke ključne čimbenike u priči i neka moguća rješenja.

SARS smo uspjeli zaustaviti, no on je bio drugačiji

Epidemije novih virusa kao što je Covid-19 mogu se zaustaviti na razne načine. Ponekad je moguće oboljele pravovremeno identificirati i izolirati kako bi se njihov kontakt sa zdravim ljudima onemogućio. Na taj način broj ljudi koje jedan oboljeli uspijeva zaraziti, koji se izražava kao R0, pada ispod 1 te bolest jenjava i staje. Dok god je R0 veći od 1, odnosno dok god jedan oboljeli tijekom bolesti u prosjeku zarazi više od jedne osobe, bolest će se uspješno širiti.

Mjere suzbijanja širenja virusa ponekad mogu biti učinkovite ako se primjenjuju jako dosljedno. Primjer je SARS koji je suzbijen ekstremno intenzivnim javnozdravstvenim intervencijama u Kini, Tajlandu, Vijetnamu, Kanadi i drugdje. Te mjere uključivale su ono što se posljednjih dana često ponavlja: otkrivanje i izoliranje oboljelih, karantene za njihove kontakte, zabrane održavanja raznih skupova, pranje ruku itd.

Pritom treba imati na umu da su te mjere u slučaju SARS-a bile vrlo učinkovite jer su oni koji su bili najviše zarazni istovremeno bili i jako bolesni, s jasnim i uglavnom teškim simptomima. Zato ih se moglo relativno lako pravovremeno identificirati i izolirati prije nego što zaraze mnogo ljudi. No ne treba zaboraviti da je u Torontu SARS ponovno krenuo čim su bile ukinute mjere predostrožnosti nakon što je početni val bio dobro kontroliran. Virus koji se suzbije, ali se ne iskorijeni potpuno, može se vratiti u novom valu ili pojaviti u nekom džepu bez imuniteta.

Ne, Covid-19 nije kao sezonska gripa

Prije nego što iznesemo ključne činjenice zbog kojih se Covid-19 najvjerojatnije više ne može suzbiti, ponovimo još jednom jednu važnu stvar – tu je bolest pogrešno uspoređivati s gripom. Ljudi svakodnevno vide medicinsko osoblje u skafanderima kako prevozi teško oboljele, prate kako brojke mrtvih rastu, čuju da su cijele države u strogim karantenama, da je ovo najveća pandemija 21. stoljeća i sl., a s druge strane čuju poruke političara i polustručnjaka koji ih uvjeravaju da nema razloga za prevelik strah, da je Covid-19 manje opasan od sezonske gripe zbog koje se nitko ni približno toliko ne uzbuđuje. Naravno da se pitaju tko je tu lud.

Priča prema kojoj je Covid-19 sličan sezonskoj gripi jednostavno ne drži vodu. Među ostalim, te bolesti uzrokuju dvije sasvim različite vrste i dva sasvim različita razreda virusa. Patuljasti pinč i morž imaju neke sličnosti, oboje su sisavci, no nitko ozbiljan ne bi tvrdio da su slični. Osim toga, iako je gripa tip virusa koji se sezonski mijenja i svake godine se ponovno moramo cijepiti kako bismo se zaštitili, ipak se neki sojevi ponavljaju ili su dovoljno slični prethodnima na koje smo se cijepili ili prirodno razvili imunitet, koji onda može djelovati na viruse koji su dovoljno slični (tzv. križna reaktivnost). S ovim virusom se dosad još nismo susreli pa nemamo ni tu malu zaštitu u vidu križne reaktivnosti.

Na to su upozorili brojni ugledni svjetski epidemiolozi i Svjetska zdravstvena organizacija. U stvarnom životu to su, pak, jasno pokazale situacije u kineskoj pokrajini Hubei i Italiji.

Kako će bolest izgledati kada eventualno postane sezonska, kada je preboli mnoštvo ljudi i kada bude pronađeno cjepivo, tek ćemo vidjeti. Svatko tko u istom kontekstu govori o gripi i Covidu-19 trebao bi uvijek isticati da je ova druga bolest trenutno neusporedivo opasnija.

Na tu činjenicu ovih je dana otvorenim pismom upozorilo i Talijansko udruženje biotehničara. Ono je usporedilo službene podatke državnih institucija o gripi iz sezone 2018.-2019. s podacima o Covidu-19 iz ove godine. U skladu s njima napravili su grafikon koji možete vidjeti dolje. Iz njega je jasno vidljivo da je u najgorem tjednu do sada Covid-19 u Italiji potvrđeno odnio 23 puta više života nego što ih je potvrđeno odnijela gripa u najgorem tjednu u 2019.

Legenda:

Plavom bojom označen je broj oboljelih od gripe koji su trebali intenzivnu skrb, a ljubičastom broj umrlih od gripe. Žuti stupci prikazuju broj oboljelih od Covida-19 kojima je trebala intenzivna njega, a crvena broj umrlih.

Napomena: Ovo su brojevi potvrđenih slučajeva. Mnogi blaži slučajevi gripe i Covida-19, kao i neki slučajevi smrti, ne prijavljuju se ili se krivo pripisuju drugim bolestima.

”U sezoni 2018.-2019. gripa je u Italiji bila odgovorna za 812 slučajeva koji su zahtijevali hospitalizaciju na jedinicama intenzivnog liječenja (JIL), a u razdoblju od 33 tjedna uzrokovala je 205 smrtnih slučajeva (8. listopada 2018. – 20. svibnja 2019.). Vrhunac popunjenosti kapaciteta JIL bio je u 4. tjednu 2019. s 93 slučaja, a vrhunac smrtnosti u 5. tjednu s 29 smrtnih slučajeva.

Dostupni podaci za SARS-CoV-2 u Italiji potpuno su drugačiji. Epidemija je krenula u 9. tjednu 2020., a tjedan nakon toga već je zabilježila 351 slučaj u JIL-u i 131 smrtni slučaj. U 11. tjednu (ažurirano 11. ožujka) već se bilježilo 1028 slučajeva u JIL-u i 679 smrtnih slučajeva, a situacija je postala kritična za zdravstveni sustav mnogih talijanskih regija.

Glavni problem je u tome što velik broj slučajeva (oko 10%) treba hospitalizaciju na odjelima intenzivnog liječenja, kako mladi, tako i stariji, a terapije obično traju 2-3 tjedna prije nego što prođe kritična faza. To, pak, zahtijeva ogroman napor zdravstvenog sustava kako bi se osigurala odgovarajuća skrb za sve kojima je potrebna, i to vrlo dugo, pa ponestaju resursi za bolesnike s drugim oboljenjima.

Istina je da u većini slučajeva umiru starije osobe, no samo zato što stariji često imaju podliježuće kronične bolesti i ne podnose dobro invazivne tretmane. Sve dobi mogu zatrebati hospitalizaciju.

Dakle, pripremite se, pomozite svojoj zemlji da pravilno informira svoje ljude i pomozite im da poštuju pravila za zaustavljanje zaraze. Učinite to za sebe, za ljude do kojih vam je stalo, za svoje sugrađane, posebno one najslabije”, poručuju članovi udruge.

Ne, smrtnosti gripe i Covida-19 nisu slične

Ovdje treba još jednom ponoviti da startne pozicije epidemija gripe i Covida-19 nisu iste. Naime, laike često zbunjuje činjenica da je gripa već ove godine u svijetu odnijela više života od Covida. Tu treba znati da se gripa brže širi jer se sezonski prenosi s milijuna ljudi na jednoj polutki na milijune na drugoj, dok je Covid-19 krenuo od nekolicine ljudi u pokrajini Hubei u Kini. Stoga će mu trebati više vremena da se razmaše.

Također, još jednom ćemo ponoviti da je smrtnost (case fatality ratio – CFR) od Covida-19 svuda mnogostruko veća nego od gripe, iako taj broj varira ovisno o brojnim čimbenicima, prije svega o kvaliteti medicinske skrbi. WHO je nedavno ocijenio da je CFR za Covid 3,4%, dok je CFR za sezonsku gripu manji od 0,1%. Današnje aktualne brojke za cijeli svijet to potvrđuju. Čak i najniži CFR za Covid-19 gotovo je posvuda 10-ak puta veći nego za gripu. A CFR se za sve bolesti računa isto i služi istoj svrsi – da se procijeni težina bolesti. Druge načine računanja oboljelih i umrlih ne bi trebalo miješati s CFR-om. Konačno, CFR uglavnom raste prema kraju epidemije (primjerice, u Kini se posljednjih dana broj umrlih gotovo izjednačio s brojem novooboljelih), a čak je i relevantniji od ukupnog broja umrlih na svijetu. Primjerice, od bjesnoće umre svatko tko se ne liječi, ali je globalno smrtnost od nje mala jer imamo cjepivo. Gripa se više raširila, a Covid-19 će se tek raširiti pa ih tek onda možemo uspoređivati.

Drugim riječima, nije dobro javnost uljuljkivati osjećajem lažne sigurnosti jer je nedostatak ozbiljnosti u ovom slučaju opasniji od povišenih razina anksioznosti. Strah je prirodna reakcija na ugrozu, a pandemija Covida-19 je ozbiljna ugroza. Ako ljudi nisu u strahu, onda imamo slučajeve neozbiljnih budalaša koji bježe iz karantene, kakve smo u Hrvatskoj viđali posljednjih dana.

Zašto je Covid-19 gotovo nemoguće zaustaviti?

Jedan od važnih razloga zbog kojih je Covid-19 sada već gotovo nemoguće zaustaviti jest to što se bolest proširila u mnoge dijelove svijeta. Pritom bi broj zaraženih mogao biti značajno veći od broja onih koji su potvrđeno oboljeli (više od 160.000 u nedjelju ujutro), a nemaju sve zemlje mogućnost pouzdano testirati oboljele i pratiti sve njihove kontakte.

Osim toga, neka nova istraživanja pokazala su da oboljeli mogu zaraziti druge čak i kada nemaju vidljive simptome.

Jedna studija pokazala je da SARS-CoV-2 ima čak 10 do 20 puta veći afinitet da se veže za ljudske stanice nego SARS-CoV koji je uzrokovao SARS.

Također se pokazalo da u ovoj pandemiji postoje superširitelji koji mogu zaraziti mnogo više ljudi od prosjeka, koji je trenutno između 2 i 2,5. To može značajno ubrzati širenje, što se dogodilo u Južnoj Koreji i Italiji. Za usporedbu, R0 sezonske gripe je 1,3.

Konačno, za sada još uvijek nemamo prirodnu prokuženost ljudi jer je virus nov, a nemamo ni cjepiva kojima bismo stvorili kolektivni imunitet koji bi smanjio R0 ispod 1 i zaustavio širenje virusa.

Kada bolest jenjava?

Dakle, sada kada je već svima jasno da se virus ne može zaustaviti, važna zadaća državnih čelnika i zdravstvenih stručnjaka je da urede odgovarajuće zdravstvene politike kako bi štete za društvo bile što je moguće manje, posebno u smislu zdravlja i života ljudi, no ako je moguće, i ekonomski.

Tu postoje dva glavna pristupa, međutim, da bismo ih razumjeli, razjasnimo prvo podrobnije u kojim okolnostima bolest posustaje.

Bolest staje kada se više nema kamo širiti, kada su ljudi s kojima oboljeli dolaze u kontakt imuni. Imunitet se može steći na prirodan način ili cijepljenjem. Osim osobnog imuniteta, zaštitu pruža i tzv. kolektivni imunitet. Rizične skupine, koje ne mogu biti cijepljene ili kod kojih cjepivo nije dovoljno učinkovito jer imaju slabu reakciju na cijepljenje, ili ne mogu biti cijepljene zato što cjepiva nema, mogu se zaštititi kolektivnim imunitetom koji se formira kada je postotak imunih u stanovništvu dovoljno velik da vjerojatnost prijenosa virusa postaje mala i on prestaje cirkulirati. U ovom trenutku nemamo ni prirodan, ni umjetan, ni kolektivni imunitet. Umjetni nemamo zato što cjepiva još nema pa ne možemo zaštititi ni ranjive (starije, bolesne i medicinsko osoblje) ni opću populaciju. Prirodan imaju samo oni relativno malobrojni koji su preboljeli Covid-19. Kolektivni nemamo jer je nedovoljno ljudi prokuženo – nismo još dosegnuli prag kolektivnog imuniteta.

Prag kolektivnog imuniteta potreban za zaustavljanje određene bolesti ovisi o njezinoj zaraznosti. Što je bolest zaraznija, to je prag viši. On se izračunava sljedećom formulom: Prag kolektivnog imuniteta = (R0-1)/R0.

Primjerice, za ospice, najzarazniju bolest koju znamo, čiji je R0 negdje između 12 i 18, preko 90% ljudi mora biti imuno. To se uglavnom postiže cijepljenjem.

U slučaju Covida-19 R0 je oko 2 pa lako dolazimo do izračuna prema kojem je za prag kolektivnog imuniteta potrebno oko 50% imunih. Drugim riječima, oko 50% čovječanstva trebalo bi preboljeti Covid-19 da bi rizične skupine imale zaštitu kolektivnog imuniteta.

To, pak, znači da će se Covid-19 nastaviti širiti sve dok pola svjetske populacije ne stekne imunitet. Naravno, ako virus bude brzo mutirao, onda ni to neće biti zaštita. Trebat će nam cjepivo koje će se svako toliko prilagođavati evoluiranom virusu. Sasvim drugačiji slučaj su ospice za koje imunitet možemo steći s dva cijepljenja zato što taj virus slabo mutira.

Kada budemo imali efikasna cjepiva, moći ćemo cijepiti rizične, a ostali će moći stjecati imunitet na prirodan način, kao što danas radimo s gripom.

Dvije strategije borbe s pandemijom

Na temelju svega što za sada znamo, vlasti mogu slijediti dvije strategije suzbijanja Covida-19. Jedna je kineska, koju slijedi većina zemalja, a drugu je, kako se čini, odlučila slijediti britanska vlast.

Ukratko, cilj prve je da se virus kontrolira drastičnim mjerama kako bi se kupilo vrijeme do stvaranja cjepiva, a druge da se otporniji dio stanovništva, odnosno mladi i zdravi, puste da se razbole kako bi stekli prirodni imunitet u dovoljnom broju za stvaranje kolektivnog imuniteta.

Potvrđeno uspješno kinesko rješenje

Prva strategija je potvrđena jer ju je svojim primjerom uspješno demonstrirala Kina. Sustav je ondje rigoroznim mjerama otkrivanja, praćenja, karantena i izolacija u relativno kratkom roku smanjio broj ljudi koje su oboljeli uspijevali zaraziti i tako je drastično usporio širenje virusa.

Covid-19 u Kini nije počeo jenjavati zato što je dosegnuo neki prirodni vrhunac (mada je to moglo dijelom pridonijeti stišavanju epidemije lokalno u mjestima u kojima je velik postotak ljudi obolio), već zato što se njegov R0 umjetno drži na niskim razinama zahvaljujući naporima vlasti, sustava i naroda.

Takvim mjerama Kina je uspjela smanjiti i smrtnost oboljelih. Naime, velika analiza WHO-a provedena u Kini, kao i iskustva iz kineskog i talijanskog sustava, koji je jedan od boljih zdravstvenih sustava na svijetu, pokazala su da će težina bolesti i postotak smrtnosti u velikoj mjeri ovisiti o mogućnosti pružanja odgovarajuće skrbi i terapija, primjerice, o tome hoće li osoba biti izložena većoj ili manjoj količini virusa, koliko rano će početi primati kisik i koliko dugo će ga moći primati, hoće li imati na raspolaganju antiretrovirusne lijekove koji, kako se čini, pomažu barem u nekoj mjeri, itd. Taj pristup mogao bi se nazvati ublažavanjem krivulje (grafikon dolje).

Drugim riječima, širenje virusa nastoji se zadržati pod kontrolom kako broj oboljelih na vrhuncu epidemije ne bi značajno preplavio kapacitete zdravstvenog sustava jer u tom slučaju težina bolesti i smrtnost počinju drastično rasti. Liječnici tada moraju provoditi tzv. trijaže, odnosno moraju odlučivati kome će omogućiti potrebne terapije, lijekove i respiratore, a kome ne jer jednostavno nemaju dovoljno za sve. Tada medicinsko osoblje postaje premoreno i obolijeva pa cijeli sustav pati, a mnogima koji čekaju neke druge medicinske zahvate stanje se pogoršava pa se i među njima smrtnost povećava.

Takvo preopterećenje dogodilo se u Wuhanu iz kojeg je epidemija krenula. Zato je ondje smrtnost bila gotovo 6%, dok je u nekim drugim gradovima u kojima su stroge mjere uvedene na vrijeme bila oko 1%.

Trenutno je u Kini situacija pod kontrolom, broj novooboljelih broji se u desecima, a ne u stotinama ili tisućama. Svojim pristupom Kina je kupila vrijeme do pronalaska prvih učinkovitih i sigurnih cjepiva, a ljudi se polako vraćaju na posao i love zaostatke. Kinezi se i sami čude kako su uspjeli kontrolirati ovaj virus. Sličnim putem sada već idu i Japan i Južna Koreja.

No tu postoji jedan problem. Bolest je pod umjetnom kontrolom. Stanovništvo te mnogoljudne zemlje još je daleko od kolektivnog imuniteta. Da bi ga stekli, Covid-19 trebalo bi preboljeti oko pola Kine, odnosno oko 700 milijuna ljudi. To, pak, znači da u svakom trenutku negdje može izbiti novo žarište i krenuti novi val. Ipak, s iskustvom koje Kina sada ima, postoji velika šansa da se to neće dogoditi. Pod budnim okom svako novo žarište može se ugasiti poznatim mjerama i tako se bez velikih žrtava mogu dočekati cjepiva. Ako je to uspjelo u Wuhanu, zašto ne bi drugdje?

Britanska strategija

Britanski premijer Boris Johnson i njegovi savjetnici skloniji su drugom rješenju – stvaranju kolektivnog imuniteta.

Za razliku od ostatka svijeta, oni se nisu odlučili za mjere društvenog distanciranja, nisu krenuli u zatvaranje škola, ni u zabranjivanje okupljanja ili sportskih događaja, ni u karantene i izolacije. Umjesto toga, odlučili su se osloniti na koncept koji je u bihevioralnoj znanosti poznat kao ”nudge”, odnosno poticanje. Teorija koju su popularizirali ekonomist Richard Thaler i politički znanstvenik Cass Sunstein sa Sveučilišta u Chicagu ide za tim da se umjesto zabranama, koje će ionako većinu ljudi brzo zamoriti pa ih se neće dugo pridržavati, problem rješava pozitivnim poticajima. Drugim riječima, ljudima se ništa ne zabranjuje već ih se samo potiče da se odgovorno ponašaju – da peru ruke, da se ne rukuju s drugima, da ostanu kod kuće ako se osjećaju bolesno, da se samoizoliraju, osobito ako su stariji i bolesni itd. Štoviše, u Velikoj Britaniji djeca moraju u škole, a ljudi na posao.

Znanstveni savjetnik britanske vlade Patrick Vallance objasnio je da je cilj odustajanja britanskih vlasti od zabrana da se u narodu uspostavi kolektivni imunitet. No jedan od očitih razloga koji vlasti malo manje otvoreno ističu jest da se očuva ekonomija.

Prema toj strategiji, stariji i bolesni trebali bi prakticirati samoizolaciju i društveno distanciranje, dok bi mlađi i otporniji kroz normalne društvene kontakte oboljeli i stekli imunitet. Pritom bi vlasti strože mjere poput karantene čuvale za vremena kada bi se broj oboljelih približio kapacitetima koje britanski zdravstveni sustav može podnijeti. U takvim situacijama škole bi se mogle zatvoriti, a veća okupljanja zabraniti. Pojednostavljeno govoreći, vlasti bi po potrebi otvarale i zatvarale pipe društvenog distanciranja i tako održavale osjetljivu ravnotežu.

No mnogi smatraju da je to previše rizičan eksperiment koji bi se mogao lako oteti kontroli. On bi se trebao prevaliti preko leđa britanskog stanovništva a da nitko ne zna kakav bi mu mogao biti ishod. Naime, za kolektivni imunitet trebalo bi oboljeti oko 50% Britanaca. To znači više od 32 milijuna ljudi. Budući da se ništa bitno ne bi promijenilo, ne bi trebalo očekivati da će smrtnost biti puno manja od sadašnje u Velikoj Britaniji koja se kreće oko 2,5%. To, pak, znači da bi moglo umrijeti oko 640.000 ljudi. U kritičnim fazama preopterećenja sustava smrtnost bi mogla i značajno porasti.

Britanska vlada u nedjelju je objavila da će, u skladu sa svojim planom, strogo izolirati sve starije od 70. No što je s onima koji su između 50 i 70? Mnogi u toj dobi još uvijek rade, štoviše, najčešće su na važnim vodećim pozicijama u društvu, a udio onih koji među njima mogu umrijeti nije zanemariv (pogledajte grafiku dolje).

Kritičari ističu da bi ovaj veliki eksperiment mogao rezultirati zdravstvenom katastrofom koja bi zemlju mogla dovesti do još veće krize pa se nameće pitanje je li ekonomski isplativije provesti strogu karantenu od mjesec ili dva koja će suzbiti Covid-19 i onda krenuti u akciju, ili pustiti da se masovno obolijevanje i umiranje produlji, a zdravstveni sustav preoptereti.

Osim toga pokazalo se da i mladi teško obolijevaju, osobito ako su izloženi visokim razinama virusa. Ako se virus među njima počne nekontrolirano širiti, mnogi će trebati hospitalizaciju i respiratore. To, pak, znači da bolnice mogu vrlo brzo postati prekapacitirane, a tada čak i među mladima rastu smrtnost i teške bolesti s trajnim oštećenjima.

Konačno, nema garancije da će imunitet koji ljudi budu tako stekli biti trajan jer virus može mutirati. Imunitet koji se stječe prirodnom infekcijom ne mora uvijek biti dovoljan da zaštiti od ponovne zaraze. Ponekad je onaj postignut umjetnim načinom (cijepljenjem) čak bolji jer se usmjerava samo na najbolje antigene.

Kada se sve to uzme u obzir, ljudi bi za svaku smrt voljene osobe mogli kriviti vlasti i Borisa Johnsona zbog grijeha nepoduzimanja ničega, posebno kada je već očito da postoji rješenje koje dobro funkcionira.

Kako pranje ruku sapunom uništava viruse?

Budući da je za uspjeh svih strategija jedna od najvažnijih stvari pranje ruku, nije naodmet pojasniti kako sapun uništava virus. Naime, za održavanje ruku čistima nisu neophodna sredstva s alkoholom, dovoljan je običan sapun koji će destabilizirati virus zbog svojih zanimljivih svojstava. To odlično tumači grafika koju je za New York Times napravio Ferris Jabr i objavio na svojem Twitteru (pogledajte dolje).

Na njoj se vidi kako molekule sapuna, koje su s jedne svoje strane hidrofilne (označeno kružićima na ”punoglavcima”), a s druge hidrofobne (označeno krivudavim repićima). Hidrofilni dio vezuje se uz molekule vode, a hidrofobni uz molekule masnoća, odnosno lipida od kojih je sastavljena membrana virusa. Na taj način molekule sapuna razlažu membrane virusa, vezuju se uz njihove djeliće i okružuju ih mjehurićima koji se nazivaju micele. To, pak, znači da su najbolji sapuni oni koji se puno pjene (sa Na-lauryl sulfatom ili Na-laureth sulfatom).

Ferris Jabr

@ferrisjabr

For the @nytimes I wrote about the history and chemistry of the wondrous substance we call soap, how it defeats certain viruses and bacteria on the molecular level, and why it has advantages over sanitizer http://www.nytimes.com/2020/03/13/health/soap-coronavirus-handwashing-germs.html 

Broj osoba koje o tome govore: 1.595

Jedna dobra vijest za kraj

Kako smo već istaknuli, mutiranje SARS-CoV-2 moglo bi zakomplicirati stvari. Osobito ako bude brzo mutirao. U tom slučaju prva cjepiva koja se otkriju neće nužno biti učinkovita. Da stvar bude još gora, imunitet krda, s kojim računaju britanske vlasti, mogao bi biti prolazan i slabo koristan. Naravno, kada jednom budemo znali metode pronalaženja učinkovitog cjepiva, moći ćemo brže razvijati nova, za mutirane viruse.

Da smo kojim slučajem nastavili razvijati cjepivo za SARS-CoV, umjesto što smo stali čim je epidemija SARS-a zaustavljena, danas bismo puno brže mogli pronaći cjepivo za SARS-CoV-2. To je jedan od razloga zbog kojih mnogi smatraju da razvoj cjepiva ne bi trebalo prepustiti isključivo velikim privatnim kompanijama kojih danas u svijetu ima samo četiri.

No u ovoj priči ipak ima jedna dobra stvar. Naime, iako je SARS-CoV-2 virus koji sadrži RNK, baš kao i virusi gripe, što uglavnom znači da ima veću sklonost greškama i mutacijama, on ima neka svojstva koja njegove mutacije čine sporijima.

DNK u našem tijelu djeluje kao hard disk koji čuva glavne informacije, a RNK je tek djelić te informacije i uglavnom funkcionira kao njezin prijenosnik za razne potrebe, primjerice za stvaranje određenih proteina. Zbog toga su mehanizmi koji čuvaju točnost DNK mnogo rigorozniji jer su potencijalne štete koje mogu nastati od mutacija u DNK mnogo ozbiljnije.

Virusi za razmnožavanje koriste naše mehanizme za dupliciranje DNK ili RNK jer nemaju svoje. Kako su naši mehanizmi rigorozniji kada je u pitanju prepisivanje DNK nego prepisivanje RNK, stoga će i virusi koji koriste RNK češće imati greške i brže mutirati. Neke od tih mutacija bit će im korisne i oni će ubrzo početi dominirati. Na taj način već u organizmu jednog oboljelog može se pronaći mnoštvo različitih podvrsta virusa s različitim RNK, što otežava borbu i stvaranje imuniteta protiv njih. Jedan takav virus je HIV pa zato još nemamo cjepivo protiv njega.

Panika nije korisna, ali ni pretjerana opuštenost

SARS-CoV-2, za razliku od gripe i HIV-a, ima malo vjernije prepisivanje svojih RNK genoma zbog određenih modifikacija i enzima koji popravljaju greške i čine njegovu replikaciju točnijom. To, pak, znači da bi cjepiva mogla imati nešto dulji vijek nego ona protiv gripe. Nadalje, nisu sva mjesta u genomu jednog virusa jednako sklona nakupljanju mutacija. Oni dijelovi koji kodiraju za funkcije važne za ulazak virusa u stanicu (primjerice, protein spike (eng. šiljak)) lako mogu nakupljanjem mutacija izgubiti funkcionalnost pa su stoga zgodne mete za razvoj cjepiva i terapijskih postupaka. Već sada brojni znanstvenici intenzivno rade na razumijevanju toga kako ovaj protein međureagira s receptorom Ace2, koji virus koristi da uđe u naše stanice dišnog sustava kako bi mogli razviti strategije za blokiranje tih ulaza.

Na kraju zaključimo da je najbolje rješenje za nas i naše najmilije da se strogo pridržavamo svih pravila ponašanja koja preporučuju WHO i HZJZ. Također zaključimo da nam nije korisna panika, ali i da nam je još štetnija pretjerana opuštenost. Cjepiva su na putu; najvažnije je da nas do njihova dolaska preživi što je moguće više.

index

1 comment

  1. Ko biološki kompjuter. Vuče poteze zasada jače od ljudskih suigrača. Bolesti su i društveni proizvod.

Odgovori