dr. sc. Sanja Vujačić: Međunarodni odnosi nakon koronakrize

U samo četiri mjeseca, koronavirusna kriza preobrazila je lice poznatoga svijeta. Istovremeno, nije dovela do bitnih pomaka u strateškim trendovima međunarodnih odnosa. S jedne strane, nakon globaliziranog, interkonektiranog svijeta u permanentnom pokretu i vezi; odjednom smo ugledali svijet u zastoju: imobilan, premrežen granicama i barijerama međuljudskoj  i međunarodnoj povezanosti. S druge strane, ta preobrazba nije inspirirala promjene u međunarodnim odnosima. Oksidentalni centri moći nisu priznali fijasko globalizacijskog modela koji je Zapad učinio «hipersenzibilnim», te nakon financijske i sigurnosne (terorizam i migrantska kriza) omogućio sanitarnu krizu. Kako u borbi za opstanak na vlasti i dominaciju nema predaha, niti kritičkog odmaka, rat protiv COVIDa-19 samo je akcentuirao «predratne» trendove u međunarodnim odnosima: krizu multilateralizma i kompeticiju između SAD-a i Kine.

Razvijeni svijet iz koronavirusne krize izlazi duboko povrijeđene taštine. U trenutku u kojem bi oksidentalni Superman, zamišljen kao bionička verzija Nietzche-ovog nadčovjeka,  čovječanstvo trebao prevesti iz humanističke u transhumanističku eru – onu u kojoj bi se čovjek ostvario prevladavanjem svojih bioloških granica – on je pokleknuo pred nepoznatim nano-virusom. I ne samo to. Otkako je znanstvenicima prepustio kormilo upravljanja sanitarnom krizom, postavilo se pitanje dometa znanosti. Superman je povjerovao da je znanstvena polemika prikladni supstitut za decidiranu političku akciju. Da je moguće nemoguće: koincidirati znanstveno dugo vrijeme i politički trenutak. Stoga je javnost (poglavito u Francuskoj) dobila krivi dojam da znanost nije učinkovita; te da su se iz tog razloga zapadni političari «izgubili u prijevodu» (lost in translation). Zbog nepotrebnog eksponiranja znanstvenih timova, koji, po prirodi stvari, ne daju konačne odgovore i nisu zaduženi za donošenje instant političkih odluka, pojavila se sumnja. Koliko je u stvari moćan oksidentalni čovjek kada znanost, na kojoj se temelji njegova moć i dominacija, nije u stanju dati jasan i konačan odgovor čak niti na naizgled banalna pitanja, poput: zašto koronovirusni uragan zasad zaobilazi samo afrički kontinent? Je li u pitanju klima, manja mobilnost i povezanost stanovništva s bliskim i dalekim susjedstvom, naviklost na suprostavljanje epidemijama, genetika ili prevladavajuće mlada kontinentalna populacija?

Ako danas oksidentalni čovjek gomila pitanja na koja ne daje odgovore, to nije zbog znanstvene tromosti nego zbog jednoumlja. Onog koje nameće, planetarno plebiscitiran, suvremeni ultra-liberalni financijski kapitalizam; i prijeći formiranje koherentne političke alternative. Jednoumlje Zapad čini slijepim pored zdravih očiju. U tom kontekstu, nezgodni nano-virus djeluje kao da je generiran (in vivo ili in vitro) samo da bi, u direktu – pred kompletnom svjetskom javnošću, proturiječio neoliberalnoj doksi. Oksident, kao nositelj te ideologije, vjerovao je da ga bogatstvo štiti od svih boleština. Dakle, da se takva vrsta pandemije može dogoditi Africi i Aziji, ali ne i Europi i SAD-u. Ta ga je zabluda skupo koštala. Učinila je da niti jedna zapadna demokracija nije pravodobno reagirala na ugrozu. Da posljedično dođe do prenapregnosti sustava zdravstvene skrbi o kojem Afrikanci samo mogu sanjati. Da se mrtvi broje u stotinama tisuća. Stoga se danas, ispod prijetvorne zabrinutosti europskih bivših kolonijalnih sila za sudbinu Afrikanca – ukoliko se COVID-19 i tamo udomaći, u stvari skriva stid što su se nerazvijeni našli u prilici narugati im se. Nekako kao da je i nano-virus, nakon što je vidio da se iz Afrike više ništa ne može odnijeti, niti se tamo ima što jesti, odlučio migrirati u bogatu Europu i SAD.

Kriza «oksidentalizma»

Jasno je kako je, već prilikom izbijanja zdravstvene krize u Kini, «software» Zapada bio oštećen. Kada su Kinezi krenuli priječiti milijune ljudi da se kreću, prva reakcija Zapada bila je  ideološka: postoji sanitarna opasnost, ali Kina reagira na taj način jer je u njoj na djelu komunistička diktatura. Zapadne demokracije, uvjerene u svoju superiornost, uistinu su vjerovale kako ih «kineska zaraza» i karantena ne mogu doseći. Da su slike prepunih mrtvačnica svugdje moguće, osim kod njih. Naime, prema geopolitičaru Pascalu Bonifaceu, s globalnog i strateškog gledišta, postoji «oksidentalizam» – uvjerenje da je Zapad superioran ostalim civilizacijama. Budući da već 500 godina dominira svijetom, Oksident nastavlja dijeliti lekcije ostatku svijeta i ponašati se kao da je gospodar svijeta. Ono što više nije. I to iz razloga što je, na vlastitu inicijativu, pokrenuo globalizacijski proces zahvaljujući kojem je izgubio monopol moći. To svi ne shvaćaju, pa postoje oksidentofilske grupe koje i dalje vjeruju da mogu diktirati međunarodnu agendu. Boniface predviđa kako će, u postkoronavirusnom razdoblju, i kod njih doći do osvještenja koje bi trebalo rezultirati većom skromnošću. Masovne grobnice u New Yorku i pretrpane europske bolnice zasigurno su šokirale svijet i bile doživljene kao odraz krhkosti Zapada. Što je druge grupe Zapadnjaka navelo na misao da će ulogu vladara svijeta vratiti vraćanjem na upravljačke metode iz slavne epohe (početak XVI. do kraja XX. stoljeća). Iako je ta epoha završila. Pospremio ju je u pretince povijesti drugi oblik kapitalizma, prema drugoj zapadnoj ideologiji – onoj neoliberalnoj koja je Kinu pretvorila u svjetsku tvornicu za maksimiziranje profita koji, sve ravnopravnije, među sobom dijeli svjetska multinacionalna kasta milijardera.

Danas, «kada Kina kihne, cijeli svijet se prehladi». Prisjetimo se, za epidemije SARS-a (2003.-2004.), udio Kine u svjetskom BDP-u nije prelazio 4%. Kada se zaustavila, nitko nije osjetio. Danas Kina čini 17% svjetskog BDP-a. Kada se zaustavi, čak i njeni rivali, poput Sjedinjenih Država i Japana, trpe ekonomske štete. Utjecaj suvremenog kineskog gospodarstva na svjetsko neusporedivo je važniji od onog od prije 20 godina. Stoga derizorno djeluje koncept deglobalizacije (Walden Bello i Jacques Sapir), kojim bi se smanjili štetni učinci neoliberalizma i gospodarstvo orijentiralo prema lokalnoj razini – na način da se ne zaustavi svjetska trgovina i ne živi u autarhiji. Kao da Zapad ima vremena idućih 30 godina deglobarizirati ono što je prethodnih 30 globalizirao. Uz to, alterglobalisti (Attac), koji ne odbacuju globalizaciju, nego su protiv njezinog neoliberalnog i kapitalističkog oblika, odbijaju nacionalističko zatvaranje u granice i u deglobalizaciji vide «površan i simplistički koncept». Ta disonanca u zapadnom taboru, i, dakle, njegova nesposobnost da svjetskom brodu u nemirnim vodama naznači plovidbeni smijer koji  će ga iz tih voda izvesti, izvorište je krize «oksidentalizma». Stoga su se Amerikanci i Britanci preustrojili i udružili snage u potrazi za rješenjima za izlazak iz nje. Inertne kontinentalne europljane prepustili su disonanci Europske unije, koja je jednako velika koliko i laž o solidarnosti u njoj.

Fraktura unutar EU

Koronavirusna kriza akcentuirala je nesuglasice između «štedljivih» i «rastrošnih» država EU (Sjever i Jug). Radi se o otvorenoj frakturi koja bi EU mogla koštati života, kako upozorava najveći francuski eurofil Jacques Delors. Bila je vidljiva već za trajanja krize eurozone. Međutim tek je tijekom koronavirusne krize svijetu predstavila Europu s dva lica. Prvo, konstruktivno lice: Europska komisija u kojoj sve članice solidarno rade na planu oporavka kojim će se izbjeći bankroti. Drugo, dominantno lice raskola: kada ta ista Komisija potegne pitanje objedinjavanja dugova svih članica («coronabonds»).

Stoga geopolitičar Frédéric Mauro predlaže da se EU podvrgne Solomonovom sudu. Suočen s nemogućnošću utvrđivanja istine u sporu između dviju žena, od kojih je svaka tvrdila da je baš ona rodila isto novorođenče, Solomon je naredio da novorođenče bude prepolovljeno i da se svakoj majci da polovica. Na kraju je dijete dodijelio onoj ženi koja je bila spremna odreći se majčinstva, kako ne bi gledala kako joj dijete umire.  Situacija danas nije bitno različita u EU-u. Pandemija koronavirusa kristalizirala je dvije različite vizije Europske unije. Zemlje sjeverne Europe Uniju uglavno vide kao veliko tržište, organizirano oko eura i pravila kojima je glavni cilj osigurati čistu i savršenu konkurenciju. Zemlje Juga, uključujući Francusku, u Uniji vide nešto više: politički projekt. Dokaz da bi danas Europu doista trebalo podvrgnuti Solomonovom sudu je neargumentirana bitka za i protiv «coronabonds»: talijanska Lombardija, koja je najviše stradala u zdravstvenoj krizi, nije manje bogata od Bavarske. Nije rastrošnija, a njezin zdravstveni sustav je više nego solidan. Dakle, ili će Unijom uskoro dominirati solidarnost, ili će biti podijeljena na «Latinsku uniju» (233 milijuna stanovnika) i «Njemačku uniju».

Kriza multilateralnosti

Priliku za konsolidaciju svojih trupa EU je izgubila i prilikom suočavanja s krizom multilateralnosti u međunarodnim odnosima. Nije iskoristila svoju prednost pred SAD-om: multilateralno ponašanje. Nemoguća misija u Europi, u kojoj se Mađarska i Poljska ne pridržavaju niti demokratskih normi koje su ugrađene u temelje EU. Kako bi onda ta i takva Unija mogla usvojiti zajednički stav prema Rusiji i Sjedinjenim Državama, pa izrasti u globalnog igrača? Njemačka Angele Merkel, koja bi mogla biti glavni pokretač europskog zajedništva, strahuje od zatvaranja američkog tržišta za njemačke automobile, te i dalje oklijeva osloniti se na europsko jedinstvo i stratešku autonomiju u omjeravanju snaga s izazivačem – SAD-om. Iako je evidentno kako se radi o politici kratkog daha. Izlazak iz krize «oksidentalizma» sigurno nije zatvaranje u zapadni svijet. Europski bi lideri trebali preuzeti odgovornost upravljanja vlastitim prostorom. Samo uz međusobnu solidarnost, koherentnu zajedničku vanjsku politiku i minimum strateške autonomije u obrani europskih specifičnih interesa i teritorija, moguće je distancirati se od SAD-a i uspostaviti uravnotežene odnose s ostatkom svijeta. Reakciji, koju francuska strana predlaže još od dolaska na vlast Donalda Trumpa, europski vođe pretpostavljaju stand by poziciju. Čeka se hipotetična pobjeda ili poraz američkih Republikanaca na izborima u studenom 2020. Kao da ih iz krize oksidentalizma mogu izvući američki Demokrati koji su svijet u nju odveli i tako omogućili Trumpovu pobjedu na posljednjim predsjedničkim izborima.

EU je još i danas «kuća bez krova» – nedovršeno zdanje. Na gospodarskom planu, uspostavljanju eurozone nije prethodilo zadovoljavajuće fiskalno i proračunsko usklađivanje. Maastrichtski kriteriji zadali su konvergencijski okvir. Međutim, nisu kreirani instrumenti koji bi bili u stanju osigurati tu konvergenciju: značajan zajednički proračun – 100% punjen vlastitim resursima koji bi omogućio provedbu porezne politike dostojne tog imena. Konvergencija je prepuštena dobroj volji vlada država članica. Tako, i dvadeset godina nakon uspostave, eurozona još uvijek nije ono što stručnjaci nazivaju «optimalnom monetarnom zonom», iz kojeg se razloga euro i dalje ne uspijeva etablirati kao međunarodna pričuvna valuta.

Nedovršenost europskog zdanja vidljiva je i u upravljanju unutarnjim, a posebno vanjskim granicama. Područje slobodnog kretanja – schengenska zona – uspješno je organizirana. Ali, kao što sve članice nisu u eurozoni, tako nisu niti u schengenskoj. Štoviše, Unija je donedavno odbijala koordinirati upravljanje svojim vanjskim granicama. Značajan napredak postignut je 2016., transformacijom Frontexa – zajedničke agencije za koordinaciju, u Europsku agenciju za nadzor granica i obala. Međutim, trebalo bi nastaviti s naporima za suzbijanje poroznosti granica.

EU – američki protektorat

U području vanjske i obrambene politike, EU stagnira već više od 20 godina. Prema želji Britanaca, koji su u međuvremenu Uniju napustili zbog «anglofonske unije», obećanje o «zajedničkoj obrani» ostalo je mrtvo slovo na papiru. Labava «zajednička sigurnosna i obrambena politika» ne polučuje zadovoljavajuće rezultate, jer se radi samo o koordinaciji nacionalnih snaga zbog, najčešće zakašnjelih i limitiranih intervecija u krizama slabog intenziteta. Kreiranjem institucija bez sredstava za efektivno djelovanje, zajedničkih programa za vojne kapacitete i mjere u korist obrambene industrije, Europljani ne grade zajedničku obrambenu politiku, a još manje zajedničku obranu.

U toj «Berezini», ovaj put ne za francusku,  nego europsku vojsku, ključnu je ulogu odigrao NATO. Američki protektorat, koji on nudi, toliko je dobro djelovao da je uništio i samu pomisao na bilo koji vid obrambene autonomije. S jedne strane, taj protektorat zadovoljava neambiciozne europske vlade – odnosno političke strukture koje na vlasti i ne bi bile bez zaštitnikove podrške. S druge strane, uloga zaštitnika zadovoljava Amerikance i Britance; neovisno što trenutačno govore suprotno kako bi opravdali neprekidno povećavanje računa za uslugu koju pružaju. Problem je što se, posljednjih godina, SAD ne odnosi zaštitnički, nego mećehinski prema svojim štićenicima. Na vrhuncu koronovirusne krize u Europi, američki zaštitnik je europskim saveznicima pred nosom otimao zaštitne maske. A sve to, nakon što famozni Five Eyes nije pravovremeno upozorio Anglofone, a oni NATO (saveznike) o  «kineskim tajnama»  glede podrijetla i načina širenja kobnog virusa – kako to sada tvrdi Donald Trump. Kinezi pak tvrde kako je virus u Kinu unijela američka vojska.

Dakle, radi se o međunarodnom incidentu koji je trebao spriječiti i liječiti NATO-ov kombinirani zajednički obrambeni operativni odjel. Radi se o NATO-vom tijelu koje se sastoji od Zajedničkog tima za procjenu CBRN-a (JAT) i CBRN-ovog obrambenog bataljuna, a posebno je obučeno i opremljeno za bavljenje događajima i/ili napadima na CBRN-ove populacije, teritorij ili snage NATO-a. Bataljun i JAT stvoreni su 2003. godine i proglašeni operativnim slijedeće godine. Taj multinacionalni i multifunkcionalni tim, koji je teoretski u stanju brzo se rasporediti kako bi sudjelovao u čitavom spektru NATO operacija, ne uvježbava se samo za oružane sukobe, već i za krizne situacije kao što su prirodne katastrofe, industrijske nesreće i borba protiv terorizma (u sklopu programa DAT POW). Izraz CBRN: kemijski, biološki, radiološki i nuklearni materijal koristi se kao krovni izraz za kemijska (CBRN weapons or CBRN devices), biološka i radiološka sredstva u bilo kojem fizičkom stanju i obliku, a koja mogu predstavljati opasnost za stanovništvo, teritorij i snage pod zaštitom NATO-a. Pravo je pitanje dakle: što su, prije i za trajanja koronavirusne krize, radili NATO-ov tim za procjenu CBRN-a i njegov CBRN obrambeni bataljun? Evidentno je da COVID-19 nisu prepoznali kao biološku opasnost za stanovništvo pod zaštitom NATO-a.  Međutim, Donald Trump niti ne razmišlja o preispitivanju vlastite odgovornosti. Svom glavnom trgovinskom partneru – Kini, «jer je kriv», spravlja nove paprene račune. Europski ga saveznici, istina stidljivo, već slijede.

geopolitika

Odgovori