Bh. izbori: diše li se lakše?

Neuspjesi stranaka Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića te stagnacija HDZ-a na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini sugeriraju mijenjanje političkih trendova u toj zemlji. Koliko je to izvjesno i koji razlozi stoje iza izbornih rezultata, analizira Mario Kikaš.

Ako ćemo rezultate nedjeljnih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini svesti na određene trendove, odnosno opće dojmove, onda oni zasigurno pokazuju osjetne gubitke za trenutno vladajuće stranke u državi. I to od potpunog kraha Stranke demokratske akcije (SDA) u Sarajevu, preko iznenađujućeg poraza Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u Banjaluci do HDZ-ovih (osjetno manjih) gubitaka i stagnacije koja više odražava nepostojanje poštene opozicije u hrvatskom glasačkom korpusu nego što pokazuje uspješnost ove stanke da mobilizira glasačko tijelo u Hercegovini i dijelovima Srednje Bosne. Oduvijek se na lokalne izbore ovdje gledalo kao na svojevrsne bosanskohercegovačke midtermse iz kojih se daju naslutiti ili čak prognozirati rezultati općih izbora za dvije godine.

I gotovo svi su komentatori na iole objektivnijim televizijskim kanalima u izbornoj večeri upravo to i najavili: konačan pad Milorada Dodika, a onda i njegove nacionalističke retorike i strategije (izgovoreno u izbornoj emisiji bijeljinske BN TV!), i vrlo vjerojatni nastavak unutarstranačkih sukoba u SDA-u koji se sad vode već godinama, a obilježili su i zadnja dva izborna ciklusa. Ja ću biti nešto oprezniji u prognoziranju dugoročnih učinaka ovih lokalnih izbora jer povijest je pokazala da su dvije godine do općih izbora dovoljno dugo razdoblje u kojem se vladajuće stranke znaju konsolidirati i izbrisati negativne efekte poraza na lokalu. Ono što, pak, ove izbore razlikuje od nekih raniji jeste činjenica da su, što zbog medijske dominacije korona-krize, što zbog nekih lokaliziranih političkih tektonika, posebice u Sarajevu i Banjaluci, nacionalna pitanja potpuno izostala sa švedskog stola izborne kampanje i njenih poruka. Kratkoročno gledajući, lokalni izbori 2020. su pokazali određena napuknuća u jakim strankama i njihovim koalicijama. Ono što nam predstoji analizirati jesu reperkusije tih napuknuća i na koji način će se one odraziti na druge razine vlasti posebice na sastav koalicijske vlasti u Kantonu Sarajevo ili skupštinsku većinu u Narodnoj skupštini Republike Srpske. No krenimo redom.

Teferič na Ilidži

Od pet općina u gradskom području Sarajeva, Stranka demokratske akcije je uspjela osvojiti tek jednu (Novi Grad). A i ta pobjeda je em tijesna, em ju je ostvario stranački poludisident Semir Efendić koji je tek zadnji u nizu SDA-ovih (lokalnih) lidera sklonih otvorenom kritiziranju stanja u stranci i javnom ukazivanju na korupciju među stranačkim kadrovima što mu je vjerojatno i dalo prevagu od tih nekoliko stotina glasova ispred protukandidata opozicijske četvorke Adnana Delić. Međutim, ključni događaj lokalnih izbora u Sarajevu dogodio se puno prije izbora. Naime, još krajem 2019. i početkom 2020. postalo je jasno da SDA ne dopušta da vlast u Kantonu Sarajevo drži opozicija koju su činili nekadašnji SDA-ovi kadrovi (stranke Narod i pravda (NiP) i Nezavisna bosanskohercegovačka lista (NBL)), SDP i Naša stranka te Savez za bolju budućnost (SBB) i Demokratski front (DF). U rokadama koje je dirigirala centrala SDA, koalicijski partneri spomenute četvorke, SBB Fahrudina Radončića i DF Željka Komšića su otkazali povjerenje Vladi kantona tadašnjeg premijera Edina Forte (Naša stranka) i priklonili se SDA-u.

SDA-ov postizborni inženjering i nastojanja da se pošto-poto konsolidira vlast na svim nivoima i potpuno zavlada i najbogatijim kantonom u Federaciji, i u medijima i u javnosti, su izazvali izrazito negativne reakcije, a prevladalo je stajalište da SDA pokušava političkim nasiljem svrgnuti legitimnu vlast u Sarajevskom kantonu. Većinska percepcija javnosti bila je da je Vlada Edina Forte relativno uspješno radila svoj posao, a da za to nije dobila ni pola mandata zbog SDA-ove političke gramzivosti koju personificira bračni par Izetbegović. U međuvremenu se dogodila i pandemija korona virusa koja je u Bosni i Hercegovini kao i u ostatku regiona stvorila ogroman pritisak na zdravstvenu infrastrukturu koja je u slučaju Sarajeva pod direktnom kontrolom dinastije Izetbegović, odnosno, pod direktorskom palicom dr. Sebije Izetbegović, šefice najveće bolnice u državi, Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu. Pandemija i njene posljedice su samo podigle ionako izraženo nezadovoljstvo njenim načinom menadžeriranja javnim zdravstvom i tihom vladavinom najjačom bošnjačkom strankom.

Na naplatu je sve to došlo ove nedjelje kada je već sat vremena poslije zatvaranja birališta postalo jasno da SDA gubi dominaciju u Sarajevu što je na press-konferenciji tužnim glasom potvrdio dugogodišnji visoki funkcioner stranke Halid Genjac. Naime, SDA-ova nastojanja i beskrupuloznost u prisvajanju vlasti u Sarajevu, kao reakciju su dobili daljnje zbližavanje nekadašnje vladajuće koalicije na kantonalnoj razini. Šarenu koaliciju, nazvanu Četvorka, ovaj put su činili eks-SDA kadrovi, vječni načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić (Nezavisna bosanskohercegovačka lista), bivši premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković (Narod i pravda) te dvije stožerne građanske stranke centra i lijevog centra Naša stranka i SDP. Hadžibajrić i Konaković, pritom, oslikavaju tendenciju osipanja jakih lokalnih političkih figura od centrifugalne sile dinastije Izetbegović koja i dalje vlada SDA-om. Hadžibajrić je dugogodišnji načelnik općine s najtradicionalnijom glasačkom bazom u Sarajevu, u starom, osmanskom dijelu grada gdje, kao da se i dalje osjete klasne i kulturne strukture bazara i uleme, odnosno malih trgovaca i islamskog klera. S druge strane, Konaković predstavlja poduzetničku, ekspertsku, mladu, ali istovremeno konzervativnu bošnjačku elitu koja se nameće, ne samo u Sarajevu, kao takmac SDA-ovim korumpiranim i zastarjelim strukturama.

I to joj je trenutno temeljna politička poruka na kojoj gradi vlastito pozicioniranje među Bošnjacima razočaranima u okoštavanje SDA-a i njihovih kadrovskih struktura. U dogovoru s dvije stranke (lijevog) centra, ponudili su načelnike u svim gradskim općinama, a NiP i NBL su u tom scenariju bili nužno jezičac na vagi koji je SDA-u preoteo dio glasačkog tijela i donio Četvorki načelnička mjesta u četiri od pet gradskih općina, uključujući Ilidžu za koju se smatralo da će ostati SDA-ova utvrda i nakon povlačenja dosadašnjeg načelnika Senaida Memića na ambasadorsko mjesto u Maleziji. Tim više, što se za načelničko mjesto borio predsjednik kantonalne organizacije SDA-a Fikret Prevljak. No to nije bilo ni blizu dovoljno da SDA izađe kao pobjednik ovih izbora. Iako je predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, ponudio standardno obrazloženje prema kojem je SDA ipak osvojio većinu općina u Federaciji i time je matematički pobjednik izbora, ostaje činjenica da SDA nakon izbora u nedjelju ne drži nijedan veći grad u Federaciji Bosne i Hercegovine, a uspjeli su izgubiti i neke svoje tradicionalne utvrde poput Općine Jablanica u kojoj je načelničko mjesto prvi put u povijesti pripalo SDP-u. Osim što je SDA izgubio sarajevske općine, postupno je u svom koalicijskom zagrljaju umrtvio i partnere, Komšićev DF i SBB Fahrudina Radončića, što pod veliki upitnik stavlja opstanak njihove koalicije u kantonu.

Narod ne valja!

Relativno sličan scenarij onome u Sarajevu dogodio se u Republici Srpskoj. Tamo je Milorad Dodik sve svoje političke i monetarne kapacitete upogonio u pokušaju stvaranja dogovora i koalicija s lokalnim čelnicima da bi konačno osvojio opozicijske utvrde i dva najveća grada nakon Banjaluke, Doboj i Bijeljinu. U Doboju je još 2018. privolio tada gradonačelnika Obrena Petrovića iz Srpske demokratske stranke (SDS) da pređe u redove SNSD-a i time otvori mogućnost za konačno osvajanje i ovoga grada. Paralelno je u Bijeljini sklopio pakt sa SDS-ovim dugogodišnjim gradonačelnikom Mićom Mićićem s ciljem potpune dominacije urbanim sredinama u Republici Srpskoj. U toj matematici Milorad Dodik je nekako zaboravio da izbore, unatoč svemu, odlučuje narod i taj mu se propust vratio kao bumerang u izbornoj noći neočekivanim gubitkom glavnog grada Republike Srpske, Banjaluke.

Gradonačelničku poziciju u Banjaluci odnio je Draško Stanivuković, službeno kandidat Partije demokratskog progresa (PDP), a zapravo jedna od malobrojnih figura u bh. političkom životu koja nadilazi stranačku političku snagu i kapacitete. Stanivuković je mladi političar koji je u javnost ušao prije par godina kao agilan i glasan vijećnik PDP-a u Gradskoj skupštini Banjaluke. Tada je medijskim istupima i ukazivanjem na potemkinovske postupke SNSD-ove vlasti u Banjaluci i Republici Srpskoj postao liebling opozicijskih medija u RS-u, ali i medija u Federaciji BiH. Stanivuković, u maniri institucionalizirane bh. verzije notornog Pernara, vješto koristeći socijalne mreže i medijsku infrastrukturu koja je sklona u prime time staviti bilo koga tko se otvoreno opire režimskom stisku Milorada Dodika, počeo je opasno konkurirati upravo Dodikovoj verziji populizma svojim ispadima u Narodnoj skupštini RS-a u kojoj je završio na zadnjim izborima kao zastupnik PDP-a. Pritom je izbio iz ruku Dodiku njegovo najjače oružje u delegitimiranju političkih protivnika, a to je da nisu dovoljno Srbi. Stanivuković je i tu odradio par performansa slikajući se s predstavnicima Ravnogorskog četničkog pokreta, dovodeći u pitanje genocid u Srebrenici i u konačnici, u završnoj etapi kampanje, uključujući se u crnogorske izbore stajući na stranu mitropolita Amfilohija i koalicije Za budućnost Crne Gore.

Međutim, u tom isticanju Stanivukovića kao enfante terrible političke scene u Republici Srpskoj koji je jedini uspio ugroziti primat Milorada Dodika, nerijetko se zaboravlja jedna bitna činjenica. Naime, Banjaluka je već niz godina poprište različitih društvenih borbi koje su kulminirale u tzv. Pokretu za Davida. David je mladić koji je ubijen u nerazjašnjenim okolnostima, a čije su ubojstvo nadležne institucije RS-a pokušale zataškati proizvodeći kao reakciju masovan pokret koji se mjesecima okupljao na Trgu Krajine tražeći odgovore o sudbini ubijenog Davida Dragičevića. U Pravdi za Davida i odnosu vlasti prema tzv. običnim ljudima je kulminiralo nezadovoljstvo Banjalučana režimom Milorada Dodika što je dobilo svoju potvrdu izborom Draška Stanivukovića za novog gradonačelnika najveće općine u Bosni i Hercegovini, a onda i brutalnom reakcijom Milorada Dodika dan poslije izbora koji je optužio upravo narod za gubitak Banjaluke prijeteći im stopiranjem državnih investicija i gašenjem grijanja u zimskim mjesecima. Pritom, Milorad Dodik nema jaku i stabilnu većinu u RS-u koja mu omogućuje da na gubitak Banjaluke gleda kao na tek manji lokalni eksces. Njegovo rasturanje opozicije privatnim dogovorima sa lokalnim čelnicima nije nužno dovelo do konsolidacije njegove ili njihove moći. Dapače, u Bijeljini je Mićo Mićić prvi put izgubio izbore upravo zato što je koalirao s Miloradom Dodikom. Prvi put nakon dugo vremena, Milorad Dodik nije garant političke stabilnosti u Republici Srpskoj nego upravo uteg. Kako će se snaći u toj novoj ulozi, pokazat će sljedeće dvije godine.

I za kraj: Mostar

Lokalni izbori su započeli u nedjelju, ali nisu završili objavnom rezultata i raspodjelom načelničkih i vijećničkih mjesta. Ostaju još oni najvažniji izbori – za gradsko vijeće Grada Mostara u kojem se izbori nisu održali dvanaest godina zbog rušenja statuta grada na Ustavnom sudu BiH. Nakon dogovora Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića o geografsko-etničkoj raspodjeli izbornih jedinica i matematici mandata, izbori će se konačno održati 21. prosinca. Zbog toga HDZ BiH je ovo prvo poluvrijeme izborne utakmice odradio u svojevrsnoj inerciji, pripremajući se za drugo poluvrijeme u Mostaru. Rezultat toga je zasad povijesni gubitak Tomislavgrada gdje je načelničko mjesto uzeo kandidat opozicijske koalicije što znači da HDZ BiH prvi put nakon 1992. neće vladati Duvnom. U Zapadnoj Hercegovini su osvojili sva načelnička mjesta, s tim da je u ovom dijelu države zabilježena daleko najniža izlaznost na lokalnim izborima što pokazuje do koje mjere je Dragan Čović umrtvio opoziciju, ali i demokratske procese u Hercegovini. U tom dijelu države se i dalje socijalni bunt izražava, prije svega, emigracijom u Hrvatsku ili pak prosperitetnije dijelove Europske unije.

Lokalni izbori u Bosni Hercegovini prošli su bez standardne nacionalne retorike, a za to je ostavljen Mostar u kojem će se suočiti HDZ BiH čiji je jedini cilj konsolidacija hrvatskog glasačkog korpusa nužna za konačnu prevagu i osvajanje relativne većine u gradskom vijeću. Oni u tom smislu imaju puno lakši posao od SDA-a koji ima jaku opoziciju u sarajevskoj Četvorci koja izlazi na izbore i u Mostaru i koja se želi nametnuti kao protuteža dihotomiji HDZ-SDA, a za to moraju duboko ući i u hrvatsko glasačko tijelo i tražiti glasove pogotovo među mlađom populacijom koja obično ne izlazi na izbore, a vidno je iziritirana vlašću Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Zasad ta reakcija ne nalazi političku artikulaciju, niti izlazi izvan sigurnih okvira socijalnih mreža. Hoće li iritacija postati bunt i u kojem obliku, saznat ćemo za mjesec dana kad ćemo vas o rezultatima ovih povijesnih izbora u Mostaru izvijestiti sa lica mjesta.

bilten

Odgovori