Besplatni internet nije radikalna ideja

Prilično je izvjesno da Radničkoj fronti (RF) nakon razlaza s platformom Možemo! predstoji zahtjevan rad održavanja na političkoj sceni. Naprosto su u koaliciji bili slabiji partner i vjerojatno će se i određeni broj onih kojima su bili simpatičniji dio koalicije prikloniti bivšim partnerima zbog izvjesnijeg uspjeha potonjih na budućim izborima. No, RF ima jednu “komparativnu prednost”. Naše je političko polje toliko očišćeno od natruha bilo kakvih socijalističkih ideja da mogu godinama plasirati povremeno samo one najosnovnije i najpitomije i tako se održavati na političkom životu. Naravno, pored kontinuiranog terenskog rada.

Neke od tih ideja su dosad bile uspješnije ili neuspješnije artikulirane, ali svaki put su izazvale pozamašnu pažnju, što u medijskim odjecima što u raspravama na društvenim mrežama. Dramaturgija reakcija je uvijek pouzdana: prvo krenu ismijavanje i sprdnja, zatim se jave samoprozvani stručnjaci koji objasne da ništa ne može biti besplatno jer se to uvijek plati kroz porez, e da bi nakon što se ispušu zagovornici kapitalizma koji inače od njega nerijetko i nemaju prevelike koristi, pomalo počnu isplivavati ljudi sa stavovima kojima bi zajednički nazivnik bio – pa nije to ni tako luda ideja. Upravo na tom epilogu plasiranja “ideoloških bombi” RF može raditi dalje, a posljednji primjer svjedoči tome da njihove ideje uopće nisu radikalne ni neizvedive u okviru trenutnog političkog poretka.

Naime, s obzirom na učinke pandemije u obliku sve značajnijeg udjela rada od kuće i škole na daljinu, RF je na Twitteru predložio da bi se moglo razmisliti o uvođenju besplatnog interneta. Reakcije su išle po već opisanom obrascu, a naknadno priznavanje legitimnosti opcije često se iskazivalo stavom da ima nekih drugih infrastrukturnih prioriteta koji bi mogli ili morali biti besplatni. Iako je ideja zaživjela kao donekla legitimna i dalje je presudno opterećena antagonizmom država/tržište kao formulom kojom se objašnjavaju sve neprikladne pojave u društvu i mehanizmi njihova popravljanja. I predodžbom da je riječ samo o “prilagodbi” ideja iz jugoslavenskog perioda na suvremeni kontekst. Međutim, ta ideja ne samo da je legitimni i nužni nastavak povijesti razvoja kapitalističke infrastrukture već je u raznim inačicama prisutna i realizirana kao alat poboljšanja famozne poslovne klime, a ne kao nekakva anakrona socijalistička sablast.

Ideja “besplatnog interneta” svoj je prvi viralni moment doživjela na jesen 2019. godine nakon što je britanska Laburistička stranka objavila svoj Manifest uoči parlamentarnih izbora koji su se održali krajem te godine. Nekoliko dana je ta ideja bila u centru pažnje britanske politike, a skovana je i diskreditirajuća formula “broadband communism” ili u nespretnom prijevodu – komunizam širokopojasne mreže. Naime, Velika Britanija po brzini i dostupnosti interneta prilično zaostaje za ostalim razvijenim zemljama, a laburisti tada na čelu s Jeremyjem Corbynom su zamislili izgradnju javne širokopojasne mreže do 2030. godine kojom bi doskočili tim zaostacima. Međutim, laburisti su na izborima glatko poraženi, a mnogi su u takvim navodno pre-radikalnim idejama vidjeli i razlog poraza. Izbijanje pandemije je ideju “de-radikaliziralo” i opet je tema rasprava u Velikoj Britaniji, ali ni onda, kako u nedavnom članku na New Statesmanu upozorava ekonomist James Meadway, problem nije bio u “radikalnosti” ideje već u načinu njena predstavljanja. Prema njegovoj procjeni, laburisti nisu krenuli od ideje svima dostupnog brzog interneta i onda procijenili društveno optimalni model izgradnje i distribucije već su bili usredotočeni isključivo na korake koje država mora učiniti u tom procesu. A pritom su se izbori primarno odvijali u kontekstu Brexita koji je sa sobom nosio primarno konotacije slobode i oslobađanja od birokracije.

Za suvremene lijeve politike jedan od presudnih problema predstavlja oslonjenost na državu kao neizbježni instrument provođenja pravednijih politika. Naravno da je bez države nemoguće provoditi politiku, ali mnogi potencijalni simpatizeri i glasači u državi vide tek mehanizam koji će iz postojećeg kapitalizma iscijediti što više može u svrhe čija je realizacija sumnjiva. A sumnjiva je jer se država nakon perioda izraženijeg ekonomskog povlačenja u posljednjih četrdesetak godina pokazuje nesposobnom u obavljanju zadataka koji su joj nekad bili “prirodni”. Usput je često i zarobljena klijentelističkim mrežama. Zato Meadway upućuje na neke druge primjere javne internetske infrastrukture koja nije u državnom već u vlasništvu lokalne samouprave i time, barem, nominalno podložnija demokratskom nadzoru. Najviše primjera možemo naći u “najkapitalističkijoj” zemlji svijeta, Sjedinjenim Američkim Državama, a prilično je interesantan i primjer iz Stockholma, švedske “Silicijske doline”.

Naime, pitanje širokopojasne mreže kao neophodne ekonomske infrastrukture ne odskače svojom logikom previše od drugih infrastrukturnih nužnosti u kapitalizmu. Kao što je privatnom investitoru neisplativo uložiti u cestu, a bez nje se ne može, tako je i privatnom vlasniku širokopojasne mreže neisplativo raditi na njezinom poboljšanju i širenju. I tu onda uskače država i lokalna samouprava. One mogu osigurati besplatan pristup, znatno jeftiniji ili takav da se promet na određenim važnim sajtovima ne računa u cijenu, kako glasi prijedlog, na primjer, trenutno vladajuće garniture u Laburističkoj stranci. Njihova uloga nije tu da destimulira privatnu inicijativu, kako glase refreni poduzetničkih papagaja, već upravo da joj pomogne i učini ju konkurentnijom. Upravo to sugeriraju ti primjeri iz SAD-a i Švedske, radi se o područjima koja su nakon uvođenja javne infrastrukture zabilježila itekako zamjetan ekonomski rast. Drugim riječima, usluge poput javnog, dostupnog, brzog i besplatnog interneta mogu biti i politika socijalističke pravednosti i politika poticanja kapitalističkog razvoja i politika olakšavanja životnih troškova u nepovoljnim vremenima. I koja se može vrlo lako financirati oporezivanjem, na primjer, velikih tech kompanija na europskoj razini.

Da stvari zaoštrimo do kraja: hrvatski poduzetnik s 20 zaposlenih koji svi trenutno rade kod kuće bi se protivljenjem ideji Radničke fronte sukobio s vlastitim klasnim interesima. Ako pretpostavimo da bi se besplatnim internetom radnička plaća “povećala” za 150 kuna koje bi inače išle za račun, on bi je mogao smanjiti za 100 kuna i opet ostaviti radnika 50 kuna “u plusu”. Ovaj blago karikirani primjer smo izdvojili samo da pokažemo kako odnos države i tržišta nije odnos socijalizma i kapitalizma. I kako neke tobože radikalne ideje nisu nimalo radikalne ni plod mašte nekih društveno neprilagođenih čudaka. Socijalizam je borba za društvo u kojem ljudski život nije ovisan o tržišnim hirovima. Država je tu jedan od instrumenata koji može biti i prijatelj i neprijatelj.

bilten

Odgovori