Berlinskih zidova kao gljiva poslije kiše

Prije točno tri desetljeća srušen je Berlinski zid, a EU ne odustaje od politike zidova.

Prije točno tri desetljeća srušen je Berlinski zid, godinu kasnije ujedinile su se “dvije” Njemačke, praskom se poderala tzv. željezna zavjesa i komunizam se – uz gromoglasne/globalne zurle i talambase na Zapadu – iselio iz dobrog dijela europskih zemalja u povijesno skladište minulih režima i propalih ideologija.

Vjernički bi se kazalo kako mora da se zbog toga historijskog preokreta Karlo Veliki oduševljeno grlio tamo negdje u astralnom Kraljevstvu sa svojim cca 1150 godina kasnije vrlo uspješnim euroujediniteljskim poslovođom Robertom Schumanom.

Predvođeni čak stoljetnim krvnim neprijateljima, Francuskom i Njemačkom, europski su narodi na ruševinama najstrašnijeg rata u povijesti ljudskog roda odlučili pružiti prijateljske ruke jedni drugima i zajednički raditi na tomu da nikad više oružje među njima ne zamjenjuje dogovor i sporazum o svim važnim pitanjima europskog suživota, demokracije, gospodarstva, etc.

Padom 155 kilometara Berlinskog zida, potom raspadom komunističke Bastille SSSR-a i raspuštanjem vojnog saveza tzv. Varšavskog pakta, optimistički se počelo vjerovati da su hladnoratovska politika i blokovska konfiguracija svjetskog poretka napokon – prošlost.

Međutim, stvar je znanstvene politološke, sociološke, gospodarske i svake druge vjerodostojne raščlambe je li trenutno respektabilno bezratno razdoblje zatišje pred buru koja se pouzdano već kotrlja iza horizonta. I kojoj se čuje sve glasniji tutanj. Zakonomjernošću globalnih razvojnih mijena (panta rei?) i novih imperijalnih zamisli o tzv. preustroju svjetskog poretka ne dâ se izbjeći.

Moćni Vladimir Vladimirovič tvrdi u povodu rečene 30. obljetnice u Berlinu da je “moderni liberalizam zastario”, a kontroverzno-prevrtljivi Twitteraš nemilosrdno gazi Uniju prijetnjama ne samo novim sankcijama već i ucjenama za većim izdvajanjima za obranu/NATO, u odnosu na 5G tehnologiu, golemi plinovod Sjeverni tok 2 (Njemačka-Rusija), trgovinske sankcije (najtoksičnije za njemačku autoindustriju), etc.

Tri desetljeća od pada Zida Stara je dama obilježila u subotu u Berlinu ne samo u ozračju ozbiljne krize svog identiteta i temeljnih načela na kojima je sazdana već i podijeljenija zidovima no u hladnoratovsko doba budući da se ispostavilo kako se s izbjegličkim/migrantskim izazovom uopće ne zna nositi. Pa je najjednostavnije ograditi se zidovima?

Istodobno, u vrlo toksičnoj kompi s NATO/SAD-om, neohladnoratovski – vojno i ekonomskim sankcijama, navodno zbog Ukrajine – demonstrira borbeni gard prema Ruskoj Federaciji koja, eto, svjesno se obmanjuje javnost, samo što nije izvela “agresiju na Uniju”. Sic transit.

Izbjeglički/migrantski pokret zatekao je Europu nespremnu i osobito se od jeseni 2015. godine – čak unutar schengenskog prostora bez granica, prostora slobodnog kretanja ljudi, roba i usluga – počinje pregrađivati neprobojnim zidovima od žilet-žice, betona, čeličnim vratima, čak dugim cijevima i žestokom retorikom rejtinški rastućih ksenofobnih/populističkih opcija što već ulaze u parlamente zemalja tzv. stare demokracije.

Pače, i u Europarlament. Po UN-ovim podatcima, trenutno je na raseljeničkim nogama cca 72 milijuna ljudi u svijetu. Krivnjom imperijalnog kapitalizma megakorporativnog tipa koji regionalno inicira ratne sukobe, destabilizira suverene države i režime, rasplamsava terorizam i kobno produbljuje jaz između sve više sirotinje i sve manje prebogatih.

Oxfamovo istraživanje upućuje na katastrofalno stanje: jedan posto najbogatijih raspolaže s 80 posto svjetskog bogatstva, odnosno tek 42 megabogataša drže dobara koliko i 3,7 milijardâ najsiromašnijih u svijetu. I sve su bogatiji. Oni su ne samo pravi gospodari života i smrti, već i kreatori globalnih politika, oni si postavljaju vojne i političke poslovođe u državnim aparatima.

Berlinski zid je pao, komunizma više nema, Rusi više nisu Sovjeti te ni u bunilu ne kane izvesti “agresiju na EU” (tri godine već smanjuju vojni proračun do trenutnih manje od 50 milijardâ dolara vis-à-vis američkog, koji je Donald Trump ove godine podebljao na više od 700 milijardâ), ali zidovi su još ostali u mnogim glavama. I s jedne i s druge strane bivše 155-kilometarske granice između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istokom, dvaju svjetova što su se predugo gledali preko ciljnika.

I sada bi te zidarske i žičano-žiletne glave da i ciljnici ostanu opcija tzv. novog svjetskog poretka. O kojemu, naravno, uopće neće odlučivati te glave, ali da opet mogu biti topovsko meso u tuđim ratovima, garant, nije sporno. I neki u RH već predvidivo neuspješni predsjednički aspiranti ksenofobnih krvnih zrnaca populistički (!?) prizivaju zidove, žilet-žicu i vojsku na 1100 kilometara eurounijske granice između RH i BiH te naročito na 317,6 kilometara državne međe sa Srbijom.

Graditelji novih berlinskih zidova mržnje i nepovjerenja i 30 godina nakon 9. studenoga 1989. opet su na visokoj populističko-ksenofobnoj cijeni, i to je tragedija svijeta u kojem tzv. ljudi nahvao (dum Marin) žele voditi glavnu riječ i maloumno se poigravati sudbinama milijuna ljudi. Pače, u militantnom bunilu i opstankom Zemlje, jedine nam zajedničke domovine.

Povijest pamti manijake koji ciklički padnu s Marsa i uvale globus (dvaput cijeli, a iks puta regionalno) u krvoproliće, nerijetko genocidnih razmjera, pa računom matematičke vjerojatnosti nije/nisu isključeni novi. Pitanje je samo vremena i konfiguracije međunarodnih odnosa.

Nick Buxton iz Transnacionalnog instituta, think-tanka koiji je izradio nedavno izvješće o granicama, upozorava na činjenicu da smo se “vratili u vrijeme kada su političari počeli graditi zidove radi izazivanja strahova i podjela”.

Trump ograđuje SAD od Meksika, srednjoeuropske se zemlje ograđuju međusobno da bi spriječile prolaz izbjeglicama/migrantima s Juga “u Njemačku”, Izrael se tvrdim zidovima odjeljuje od Palestinaca i uokolnog arapskog svijeta, itd.

RH je na obilježavanje obljetnice pada Zida poslao u Berlin smiješnog ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji je tek prigodno blagoglagoljao u izjavama novinarima besadržajne fraze, a premijer Andrej Plenković se osjetio pozvanim u prigodi 30. obljetnice jednako anemično oglasiti na Twitteru.

Hrvatska je evidentno cijepljena protiv zaštite ljudskih prava, odbacivanja svakog oblika netolerancije, esktremizma i diskriminacije. O “jasnoj osudi totalitarnih režima 20. stoljeća – nacizma, fašizma i komunizma” dovoljno govori činjenica da kontroverzni HDZ-ov šef saborskog Odbora za ratne veterane Josip Đakić nadimkom Japa te glavni u HDZ-ovoj tzv, braniteljskoj udruzi Hvidri predlaže, pa povlači, da se komunizam spominje prije nacizma i fašizma, a državni praznik Dan antifašističke borbe 22. lipnja proglasi – radnim spomendanom.

Reklo bi se, davno srušen jedan, a “berlinskih zidova” danas kao gljiva poslije kiše. I u trknutim glavama i na ozemlju.

h-alter

Odgovori