Angela Merkel rekla je istinu, A istina ne stanuje u današnjoj politici, pogotovo ne u politici naše regije ne samo zatrovanoj, nego i zasnovanoj na mržnji, predrasudama i lažima. Ovdje, na jugoistoku Evrope, istina svojega proroka još čeka. I sva je prilika da će se načekati, Istina, međutim, izblijediti neće. Svima koji je zatiru – usprkos. Kad-tad naći će se netko, ne bilo tko, nego netko relevantan tko će je izreći. Baš kao što je to učinila njemačka kancelarka koja je, više nego bilo čime drugim što je učinila u svojem dugom mandatu, time za sebe otvorila vrata povijesti.

Ako će ijedan govor (još) njemačke kancelarke, Angele Merkel, ući u povijest, onda će to biti onaj što ga je održala na svečanosti u povodu Dana njemačkog ujedinjenja u nedjelju 3. listopada/oktobra 2021. Odnosno, da budemo precizniji: taj govor jest povijesni i to ne zbog onih uobičajenih fraza o demokraciji i slobodi kakve se izgovaraju u sličnim prigodama, već zbog dvije, kako ih je nazvala, osobne epizode što ih je ispričala, a temeljem kojih ju je najvjerojatnije i većina onih građana Njemačke koji žive u njezinom istočnom dijelu, nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) doživjela kao istinski svoju kancelarku.

Angela Merkel i sama dolazi s istoka Njemačke. U previranjima što su odigrala ključnu ulogu u padu režima u istočnom Berlinu i prethodila ujedinjenju dviju njemačkih država nije igrala nikakvu ulogu. U saveznu vladu kancelara Kohla (‘kancelara ujedinjenja’) ušla je primarno zato što je Kohl trebao mlađeg člana kabineta iz nekadašnje DDR – da bi demonstrirao jedinstvo. Nikada do sada nije progovorila o tome kako se na nekadašnje građane DDR gleda u ujedinjenoj Njemačkoj, zapravo u njezinom zapadnom dijelu, u krugovima politike i medija snažno obojenima antikomunističkim tonovima i obilježenima diskriminacijskim odnosom (što izravnim, što neizravnim) prema ‘onima s Istoka’. Nikada – do sada. A sada je iskoristila govor na svečanosti obilježavanja Dana njemačkog jedinstva da na osobnom primjeru pokaže koliko je Njemačka, mentalno, još daleko od pravoga jedinstva.

Citirala je najprije jednu studiju u kojoj je ona opisana kao netko ‘s balastom 35-godišnje DDR biografije’, uz dodatak kako se ona, naravno, ‘nije odmah mogla uklopiti u demokratske tokove na Zapadu’. I upitala se, sasvim logično, znači li to da su svi oni koji su živjeli i radili u vrijeme podjele Njemačke u njezinom istočnom dijelu trajno obilježeni takvim ‘balastom’. I znači li to da se trajno moraju od njega ‘prati’, odnosno dokazivati se kao ‘dobri Nijemci’. Njezin je kratki odgovor bio citiranje jezičnog tumačenje riječi ‘balast’ koje se svodi na to da je to beskorisni teret što ga se može odbaciti.

Nije, međutim, stala na tome. Nastavila je: “Ne govorim to kao kancelarka, nego prije svega kao građanka s Istoka. Kao jedna od onih 16 milijuna koji su živjeli svoje živote u DDR, koji su ušli u njemačko jedinstvo s takvim svojim životnim pričama i koji se uvijek iznova susreću s takvim ocjenama. Kao da život u DDR ništa ne znači.”

Potom se prisjetila riječi jednoga novinara koji ju je napao, optužujući je kako je ‘okrenula leđa Njemačkoj’ zbog njezine izjave da Njemačka koja bi se morala ispričavati zbog prijateljskog prijema izbjeglica ‘nije njezina domovina’. Dodao je taj novinar ocjenu prema kojoj se iz tih riječi vidi kako ona nije ‘rođena‘ građanka ujedinjene Njemačke i rođena Evropljanka, već samo – priučena. Pa se upitala treba li zaista građane Njemačke dijeliti na one koji su se valjda rodili kao istinski i dobri Nijemci i Evropljani i one koji su tek priučeni. Citat: “Postoje li dvije vrste građana Savezne Republike i Evropljana? Oni originalni i oni priučeni koji svoju pripadnost svakoga dana iznova moraju dokazivati da bi onda, jednom rečenicom izrečenom na press konferenciji, pali na ispitu?”

Spomenula je u tome kontekstu i probleme s kojima su se morali suočiti brojni građani DDR nakon ujedinjenja, kada su ostajali bez posla, spomenula je i kako su iz vremena DDR postojala loša i dobra iskustva. A to je, koliko je ovome autoru poznato, prvi puta da netko od političara ujedinjene Njemačke izlazi s tezom kako je u vremenu Njemačke Demokratske Republike (koja nedvojbeno jest bila i jednopartijska diktatura i policijska država) bilo, odnosno moglo biti, i pozitivnih iskustava.

Ukratko: Angela Merkel progovorila je iskreno i otvoreno. I to nikako nije bilo samo osobno, to je bila visoka politika. Progovorila je o nečemu čega je nedvojbeno bila svjesna godinama i što je isto tako nedvojbeno osjećala kao teret (ne samo osobni), nego i kao element koji se ispriječio na putu punog i pravog ujedinjenja Njemačke (mislimo pri tome prvenstveno na ljude, na građane), više od tri desetljeća nakon što je to ujedinjenje formalno provedeno. I zato njezin govor jest povijesni, ma kako ga kasnije tumačili, ma koliko iz njega citirali, a koliko prešućivali. Rekla je to, što je rekla i dobro je znala što i zašto govori. I dobila je neuobičajeno dugi aplauz, pri čemu su se svi prisutni, uključujući Predsjednika Steinmeiera i stranačke lidere digli na noge (standing ovation).

Ostaje, naravno, pitanje: a zašto je to rekla tek sada? Vrlo vjerojatno zato što je svjesna činjenice da je višedecenijsko sustavno demoniziranje ne samo DDR (koja je svojim režimom ionako dala i  više nego dovoljno povoda za to), nego i same ideje komunizma u ideološki ‘ispranom’ zapadnom dijelu Njemačke urodilo plodom i da su je konstatacije što ih je izrekla u nedjelju 3. listopada/oktobra 2021., odnosno pitanja što ih je postavila u govoru toga dana u proteklim godinama mogle politički ‘doći glave’. Dakle: pragmatizam ju je godinama tjerao da šuti o nečemu što je vidjela i osjećala, a dani nakon izbora na kojima su izgubili i njezina stranka (CDU) i kandidat što ga je ona odabrala kao svojega nasljednika (Laschet) ti su joj dani napokon dali slobodu da otvoreno kaže ono što misli. Tek onako usput: to i ne govori baš previše pozitivno o zapadnoj demokraciji za koju se tako rado i često citira Churchillova izreka kako ‘nije savršena, ali je najbolje što imamo’. A je li zaista najbolje, kada političarka kalibra Angele Merkel mora sačekati kraj svoje aktivne političke karijere da bi izrekla neke notorne istine kojih su sasvim sigurno svjesni brojni građani Njemačke (oni na Istoku svakako), ali o kojima se šuti?

Nemoguće je ne povući paralelu ne samo s Hrvatskom, nego i s drugim državicama izniklim na tlu uništene Jugoslavije (bez stavljanja znaka jednakosti među njima). Zar nije i ovdje ‘balast’ svakome pojedincu karijera ostvarena u vrijeme Jugoslavije, ‘jugoslavenska biografija’? Ako, naravno, taj pojedinac nije bio dovoljno ‘pametan’, ili politički prevrtljiv i deklarirao se kao hrvatski nacionalista odvajkada i kao mrzitelj Jugoslavije koji ju je, kao član Saveza komunista, podrivao iznutra. Zar se i ovdje na svakoga tko bi se usudio reći kako je važno kakva je Hrvatska, a ne samo da postoji samostalna Hrvatska, bez obzira na to kakva je, ne gleda kao na nekoga tko je okrenuo leđa domovini? Zar se sve one koji, makar u pola glasa, kažu kako je u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj u vrijeme Jugoslavije, bilo i pozitivnih stvari, kako postoje pozitivna iskustva iz onoga vremena iz kojih bi se moglo (bolje rečeno: iz kojih se moralo) učiti, ne etiketira kao ‘jugonostalgičare’? A to je prvi stupanj političkog, odnosno društvenog difamiranja. Zar ne postoji, u Hrvatskoj svakako, oštra podjela u društvu između onih koji su bespogovorno prihvatili tzv. novi povijesni narativ (bezočno laganje o prošlosti, drugim riječima) i onih koji upravo donkihotski i danas još ustrajavaju na činjenicama potkrijepljenima dokazima, dokumentima, svjedočanstvima, ukratko: na povijesnoj istini?

Ne prave li se i u Hrvatskoj (ostanimo sada samo na tome primjeru) razlike između Hrvata koji su živjeli i radili u Hrvatskoj u vrijeme Jugoslavije (već spomenute ‘pretrčivače’ ostavimo po strani) i onih Hrvata koji su došli iz tzv. dijaspore, onih koji su (odnosno njihovi preci) prema riječima svojedobne hrvatske Predsjednice tamo tražili prostor slobode (dok je istina da su bježali bojeći se progona zbog zločina ustaške paradržave, odnosno terorističkih aktivnosti što ih se danas umilno naziva ‘gerilom’ na prostoru Jugoslavije nakon 1945., a protagoniste tog terorizma ‘domoljubima’ i ‘žrtvama komunizma’?)

Zar se uopće ozbiljno shvaća nekoga tko bi rekao kako je jugoslavenski model socijalizma bio bitno drugačiji od onoga prakticiranoga u Istočnom bloku? Da Jugoslavija, pa ni Hrvatska, ili Srbija, ili Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji, ne samo da nisu bile isto, nego se ni usporediti nisu mogle s Rumunjskom, Bugarskom, Čehoslovačkom, pogotovo DDR-om iz onoga vremana? Ne, takvoga se u najmanju ruku ne shvaća ozbiljno, jer Hrvatska je imala Predsjednicu koja je tvrdila kako je Jugoslavija bila iza ‘željezne zavjese’, a i sada ima šefa diplomacije koji tvrdi kako su Hrvati u vrijeme Jugoslavije živjeli u nekoj vrsti ropstva, a kako je reći ‘ja sam Hrvat’ u ono vrijeme bila – ‘opasnost’ (valjda je htio reći: opasno).

Za aktere na hrvatskoj političkoj sceni (ali i na sceni drugih državica jugoistoka Evrope) bilo bi više nego korisno pročitati govor Angele Merkel. A pogotovo zamisliti se nad njim. Napokon, izrekla je to političarka koju su svi oni snishodljivo (a neki s ispraznom arogancijom) tretirali kao ‘najmoćniju ženu svijeta’. Svjesno ih nazivamo akterima, jer pravoga političara danas na prostoru nekadašnje Jugoslavije nema. Pa slijedom toga nema, niti će u dogledno vrijeme biti, ni nekoga tko bi se, makar i na kraju karijere, odvažio izreći ono što je u svojem ne posljednjem, ali jedinom istinski povijesnom govoru izrekla njemačka kancelarka.

Angela Merkel rekla je istinu, A istina ne stanuje u današnjoj politici, pogotovo ne u politici naše regije ne samo zatrovanoj, nego i zasnovanoj na mržnji, predrasudama i lažima. Ovdje, na jugoistoku Evrope, istina svojega proroka još čeka. I sva je prilika da će se načekati,

Istina, međutim, izblijediti neće. Svima koji je zatiru – usprkos. Kad-tad naći će se netko, ne bilo tko, nego netko relevantan tko će je izreći. Baš kao što je to učinila njemačka kancelarka koja je, više nego bilo čime drugim što je učinila u svojem dugom mandatu, time za sebe otvorila vrata povijesti.

tacno