Analiza: Zašto je i Washingtonu i Moskvi najveći, možda i jedini, ulog u Ukrajini na kraju ipak bio – Krim?

Krim

Od izbijanja ukrajinske krize, posebice od ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom, propaganda Washingtona i pojedinih članica Europske unije Rusiju pokušava opisati kao agresora koji si daje za pravo napasti koga želi i da su sve zemlje u ruskom okruženju u opasnosti da im se dogodi „krimski scenarij“. Osim Ukrajine koja je od svojih mentora gurnuta u građanski rat, Moldaviju, baltičke zemlje, pa čak i deklarirane ruske saveznike kao što je Kazahstan, neprestano se „upozorava kako su u opasnosti, te da bi se ruska manjina mogla pobuniti i uz pomoć Moskve odcijepiti i pripojiti majci Rusiji“. Osim medija i javih istupa zapadnih političara, propagandne aktivnosti u zemljama u ruskom okruženju vrlo učinkovito obavlja neopisivo velika i razgranata mreža nevladinih udruga, čije aktivnosti često izlaze izvan zakonskih okvira zemalja domaćina.

Moskva je za ovakvu lavinu propagande u neku ruku i sama kriva, jer otvoreno nije navela ključne razloge ujedinjenja Krima i često se davao naglasak na povijesne okolnosti, i to više no što je bilo potrebno. Kako god bilo, ovakva razina rusofobije i pogrešnih interpretacija bi bila primjerena da su SAD i Rusija u otvorenom oružanom sukobu, kada propaganda po pravilu postaje sastavni dio ratnih aktivnosti. Međutim, budući da se dužnosnici američke administracije Rusiji suprotstavljaju za njih bezvrijednim ukrajinskim životima, nema drugog objašnjenja od činjenice da agresivnom antiruskom propagandom Sjedinjene Države žele prikriti vlastiti neuspjeh u pokušaju nasilnog otimanja cijele Ukrajine, a najslasniji zalogaj bi bez sumnje bio strateški važan poluotok Krim, sa svojom vojnom infrastrukturom i opremom vrijednom na desetine milijardi dolara.

Jednako kao što nitko ne vjeruje da je Zapad krenuo u „križarski rat“ protiv Moskve kako bi Ukrajini donio „slobodu“ i „demokraciju“, isto tako je teško povjerovati da se Rusija odlučila na tako velik i odlučan korak isključivo iz povijesnih razloga.

Poznata je činjenica da bilo koja zemlja koja pokaže određeni stupanj neovisnosti o Sjedinjenim Državama i Zapadu, pri tom ima resurse i usudi se stati na put ostvarenju neokonzervativnog sna o „Novom američkom stoljeću“, odjednom postaje „nedemokratska“ i „velika opasnost po svjetsku sigurnost“. Kada takve zemlje postanu meta „Tomahawk-demokracije“ njihovi lideri obično završavaju pred prijekim sudom ili bivaju ubijeni na licu mjesta. Srećom ima i iznimaka, kao na primjer sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, koji je, na veliku žalost Zapada, uspio izbjeći takvoj sudbini.

S vojne točke gledišta, primjetno je da su mete američke agresije uglavnom mediteranske zemlje koje – slučajno ili ne – pružaju veći otpor Sjedinjenim Državama i NATO savezu. Čak su i „humanitarne vojne intervencije“ bile fokusirane na južnu Europu i sjever Afrike. SR Jugoslavija, Libija i Sirija su tri primjera gdje su se upotrijebile obje strategije – „Obojena revolucija“ i oružana agresija, dok su Tunis i Egipat imali „sreću“ da je do rušenja bivših režima došlo isključivo na krilima „revolucionarnog zanosa“.

Bivši časnik rumunjske vojno-obavještajne službe i zapovjednik zračne luke Otopeni u Bukureštu, Valentin Vaislescu, citira dokument ruskog ministarstva obrane iz 2011. u kojem stoji „kako je glavni neprijatelj Ruske Federacije međunarodni terorizam i da se treba usredotočiti na islamiste u Siriji i Libiji“.

„Tada je Rusija odlučila ojačati svoju ratnu flotu u Mediteranu, modernizirati Crnomorsku flotu i vojnu infrastrukturu na Krimu. Jačanjem aktivnosti na jugu Europe i Mediteranu, području od posebnog interesa NATO saveza, Rusija je otvorila Pandorinu kutiju“, piše Valentin Vasilescu.

Treba podsjetiti da je zadaća ruske flote u Mediteranu bila spriječiti i bombardiranje Sirije od strane Washingtona, a u citiranom dokumentu stoji „kako je Rusija u zračnoj luci Andreas Papandreou u Paphosu na Cipru uspješno stvorila bazu za opskrbu zrakoplova za pomorsko izviđanje Tu-142 M i borbenih zrakoplova MiG-31 BM“. Dakle, ruske oružane snage su pojačale svoje prisustvo u Mediteranu do granice koja je za NATO bila više nego iritantna, iako je Moskva u okviru zajedničkih sporazuma na to imala pravo.

Washington se morao pomiriti i s bolnom istinom svrgavanja svog odabranika u Egiptu, islamističkog predsjednika Mohameda Morsia, ali za osvetu uskraćuje vojnu pomoć egipatskoj vojsci u iznosu od 1,3 milijarde dolara godišnje. Egipat tada počinje pregovarati o obnovi odnosa s Rusijom i nakon 40 godina vojne odsutnosti Kairo razmatra prijedlog o izgradnji ruske pomorske baze iz koje će nadzirati Sueski kanal.
Rusija tijekom tih pregovora šalje brodove Crnomorske flote u bazu Port Victoria na Sejšelima, gdje je uplovio prvi od tri ruska ratna broda, protupodmornički razarač „Admiral Admiral Shaposhnikov“. Ovakvim rasporedom je ruska flota u poziciji koja joj omogućuje jednostavan pristup Perzijskom zaljevu i Crvenom moru. Nakon reorganizacije strateškog zapovjedništva na jugu Rusije, Crnomorska flota je bila opremljena s 20 modernih brodova, gotovo svi modernizirani, uključujući šest podmornica klase Varshavyanka, fregatama opremljenima raketnim bacačima i specijaliziranom izviđačkom i elektroničkom opremom za ometanje (SIGINT i ELINT) i prvim nosačem helikoptera Mistral francuske proizvodnje.
Crnomorska flota također uključuje zrakoplovne postrojbe i mornaričko pješaštvo vojnika. Zračnu podršku Crnomorskoj floti osigurava 4. Zrakoplovna divizija, a neovisna zrakoplovna transportna flota, koja se sastoji od 135 zrakoplova An-22, An-124, Il-76MD i An-12, osigurava zračnu mobilnost dodatnih postrojbi za brzi odgovor – 80 000 ruskih vojnika iz 49. i 58. Korpusa.

Ovaj moćna ekspedicijska sila ima sposobnost uništiti svaku skupinu ili organizaciju na Mediteranu, u istočnoj Africi, Perzijskom zaljevu i na Bliskom Istoku za koje se u Moskvi procijeni da su teroristička prijetnja Rusiji.

 Krim 2
Poluotok Krim

Međutim, to je samo vrh ledenog brijega, što potvrđuju i generali u rezervi koji su radili u području prostorne obrane Ruske Federacije. Ključni element je sustav C4I, organiziran u sastavu moderne Crnomorske flote na jugu poluotoka Krima. Tamo se osigurava koordinacija kopnenih i pomorskih operacija u cijelom europskom dijelu ruskog teritorija i južnog dijela Ruske Federacije. Za vrijeme Sovjetskog Saveza je trenutna baza Crnomorske flote korištena za domaće potrebe i upravljanje svemirskim misijama KIP-10.

 iskander
Radarski sustav Voronezh je smješten i na Krimu (12)  i ključan je za obranu cjelokupnog teritorija Ruske Federacije

Ruski generali tvrde kako su pogreške i propusti počinjeni od strane političara i visokih časnika za Zapada posljedica njihovog neznanja o novoj vojnoj doktrini Ruske Federacije koja buduće vojne operacije ne može ni zamisliti bez upotrebe snažne svemirske komponente. Upravo ta komponenta, koja se nalazi u srcu sjedišta Crnomorske flote, za cilj ima 10 puta povećati mobilnost, brzinu, učinkovitost i preciznost konvencionalnih borbenih tehnika, kontinuirani nadzor i praćenje sjeverne hemisfere Zemlje.

Svemirski centar prima podatke s radara Voronezh-M (radnog raspona 6000 km) koji je spojen optičkim senzorima i laserima u Lekhtusi u blizini St. Peterburga, Pjonerskiju (Kaliningrad) i Armavir na istočnoj obali Crnog mora.
Ruski svemirski centar na Krimu prima informacije iz satelitske mreže za uzbunjivane KMO/K, koja iz orbite može otkriti lansiranje krstarećih i balističkih projektila. Centar je spojen na mrežu ruskih vojnih satelita ELINT, koji prate radio i elektroničko emitiranje, kao i navigacijske sustave kojima su opremljeni protuzrakoplovni projektili, zrakoplovi i ratni brodovi u Mediteranu, Crnom moru, Crvenom moru, Perzijskom zaljevu i zemljama s kojima Rusija surađuje u vojno-pomorskom sektoru.

Aktivnosti svemirskog centra Crnomorske flote se obavljaju mikroprocesorima posljednje generacije, antenom i opremom za otkrivanje, komunikaciju i satelitski nadzor, P-2500 promjera 70 m u Evpatoriji, a u 20 ruskih vojnih objekata na području Krima se omogućuje integracija senzora za otkrivanje i praćenje potrebno za rad automatiziranog preciznog oružja Crnomorske flote.

Na koji su način NATO savez i Sjedinjene Države mogli utjecati na ruske aktivnosti koje su vodile razbijanju američke hegemonije u Sredozemlju i Perzijskom zaljevu, a u čemu je rad Crnomorske flote bio ključ uspjeha? Odgovor je jednostavan i već se da naslutiti. Neutraliziranjem ključnog centra na Krimu i zamjenom ruskih vojnika s onima iz oružanih snaga Sjedinjenih Država. Nema sumnje da je ovo jedan od ključnih razloga koji je potaknuo Washington an puč 21. veljače 2014. u Kijevu protiv demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. Pogreška koju su počinili američki stratezi ta što su sebe već vidjeli kao gospodare Krima i nisu imali strpljenja čekati rastavljanje sustava C4I i odnošenje opreme u Rusiju, što se planiralo nakon prijevremenih predsjedničkih izbora. Ishitreno su krenuli s korištenjem eskadrila izviđačkih dronova u Dnjepropetrovsku, uz njihove stalne prelete nad Krimom i tako otkrili svoje prave namjere Rusima.

Budući da cjelokupni sustav ruske obrane, ne samo pojedini njegovi segmenti, ovise o radu centra na Krimu, Moskva je aktivirala plan koji je bez ikakve sumnje godinama stajao spreman u slučaju najcrnjeg scenarija.

 Voronjež
Sustav Voronezh-M

 

Krim – SAD, Europska unija i Exxon Mobil

Drugi važan segment zbog kojeg su u Washingtonu odlučili da Krim mora biti njihov je, naravno, nafta.

Međutim, američki analitičari Piere Sprey i Franclin Spinney za Counterpunch navode „kako se klasična neoliberalna otimačina resursa Washingtonu, Bruxellesu i ExxonMobilu na Krimu obila o glavu“.

17. svibnja The New York Times objavljuje opširnu analizu Williama Broada koji tvrdi kako “uzimajući Krim Putin dobiva velike morske rezerve nafte“.
Broad objašnjava kako je aneksijom Krima Rusija promijenila i zakonski propisane granice ekskluzivnog pristupa pomorskim resursima u Crnom i Azovskom moru. Promjena je nastala zbog 200 nautičkih milja od obale na koje Krim polaže pravo po Zakonu o pravu mora iz 1982. Tipično za mnoge zapadne analitičare, Broad je pravo stanovnika Krima iskoristio za antirusku retoriku kojom obiluje cijeli tekst.

Ipak, bez obzira na fascinantno alternativno objašnjenje događaja koji su doveli do aneksije Krima, članak sadrži i zanimljive informacije.

William Broad je opširno izvješće u cijelosti potkrijepio tvrdnjama iz intervjua s dr. Williamom Ryanom, pomorskim geologom s Lamont-Doherty zemaljskoj opservatorija sa Sveučilišta Columbia, uključujući i karte koje se odnose za međunarodno pravo i ekskluzivno pravo na priobalni pojas svake od zemalja koje izlaze na Crno more.

Ono što Broad ne spominje je da nijedna točka u Crnom ili Azovskom moru nema geografski položaj koji je udaljen više od 200 nautičkih milja od obale od šest primorskih zemalja – Rusije, Ukrajine, Rumunjske, Bugarske, Turske ili Gruzije.

 Aneksija
Rusija je s Krimom dobila i priobalni pojas koji je Kije dodijelio kompaniji Exxon Mobile

Preklapanja svih “ekskluzivnih” zona pokriva 100% i jednog i drugog mora, sa šest područja podijeljenih prema pravima koja proizilaze iz međunarodnog Zakona o moru.

 Krim nafta
Ranije je Kijev pravo na  ekploataciju
Krima dodijelio Exxonu

Podjela eskluzivnih zona u Crnom moru nije mala stvar, jer mnogi geolozi vjeruju da dno Crnog mora, isto kao ono na Sjevernom moru, sadrži ogromne rezerve nafte i plina, posebno na većim dubinama. U ovom slučaju ruska aneksija Krima ništa neće promijeniti za Rumunjsku, Bugarsku, Tursku ili Gruziju.

Dr. Ryan također smatra da su područja koja je dobila Rusija ona koja kriju “najbolje” naftne rezerve u Crnom moru, pri čemu valja napomenuti da te rezerve nisu u potpunosti istražene. Naime, do 2012. je istraženo manje od 100 bušotina u dubokim vodama Crnog mora, a samo jedna je dala pozitivne podatke. Riječ je o bušotini “Domino 1” koja je našla naftu na dubini od 3 200 metara u rumunjskim vodama, a koja se nalazi 600 metara unutar granice zone rumunjskog ekskluzivnog pojasa i nema veze s ruskim vodama. Dakle, na prvi pogled, je lako prihvatiti teze o „agresiji“, aneksiji Krima od strane Rusije koja je, barem djelomično, „agresivna krađa energenata koju je makijavelistički izveo ruski šahovski majstor “Vlad the Bad Putin” (kako ga u jednoj od analiza naziva poznati novinar i analitičar Eric Margolis).

Ovaj zaključak je svakako utješan za neoliberalno vodstvo u Washingtonu koje je namjerno započelo novi Hladni rat kako bi preuzelo kontrolu nad Krimom, Ukrajinom i svim drugim post sovjetskim republikama koje nisu uspjeli opljačkati kroz privatizaciju državne imovine, ekonomsko nasilje i korupciju. No, ostavljajući na stranu tendenciozno i isparano blaćenje Rusije, postoje činjenice u izvješću kojima Broad sugerira jednu sasvim drugačiju sliku. Mediji su opširno pisali o maksimalnom angažmanu i ulaganjima u Ukrajini od strane kompanije ExxonMobil u 2012. godini. Dakle, državni udar kojega su u Ukrajini proveli SAD i EU bi, osim vojno-strateške komponente, mogao biti i potaknut željom američke multinacionalne kompanije za naftom i plinom o kojima ovisi cijela zapadna Europa. U tom slučaju bi podaci koje je prikupio dr. Ryan mogli razočarati arhitekte američke globalne hegemonije.

Piere Sprey i Franclin Spinney navode „kako se za potpuno razumijevanje pogreške koju su SAD, EU i ExxonMobile počinili na Krimu, treba pogledati kronologiju nedavnih, ne previše suptilnih poteza na euro-ukrajinsko-ruskoj šahovskoj ploči“.

Europska unija je počela otvoreno prisiljavati Ukrajinu da na svoju štetu potiše robovlasnički trgovinski sporazum još u ožujku 2012. Mjesec dana kasnije, u travnju 2012., Putin s talijanskom kompanijom ENI potpisuje ugovor o istraživanju ruske crnomorske nafte i/ili plina. U kolovozu 2012. Exxon velikim svotama novca želi nadmašiti ruski Lukoil u istraživanju ukrajinskog podmorja (posao koji je u tržišnoj utakmici s Rusijom za Exxon ključan zbog isporuke plina Europi).

Tijekom sljedeće godine, Viktor Janukovič, bez sumnje uvjeren kako će se podebljati njegovi bankovni računi na Bahamima, prisiljava ukrajinski parlament da usvoji sve potrebne zakone koji omogućuju drakonske mjere štednje tražene od Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda.
Kada je izgledalo da bi Ukrajina doista mogla krenuti tim putem, Putin u kolovozu 2013. nameće plinsko-trgovinski embargo Ukrajini. Kada je vidio da će propasti, Janukovič odustaje od posla u Europskom unijom.

Tada Zapad čini svoj monumentalno glupi potez i državnim udarom ruši Janukoviča. Arhitekti te strategije su Putinu dali savršeni argument za vraćanje Krima u okrilje Ruske Federacije, što mu je u samoj Rusiji dovoljno da osigura vlast slijedećih deset godina. Katastrofalne greške američke administracije i na koji način su Rusi u Nixonovom stilu iskoristili „politiku ljutnje“ u opširnoj analizi pojašnjava Mark Ames.

Dakle, Rusija je aneksijom Krima zadala udarac kompaniji ExxonMobile i njenim težnjama za prodor u europsko tržište s naftom i plinom iz Crnog i Azvoskog mora, ali i trajno osigurala nadzor nad sofisticiranim sustavima bez kojih bi se cjelokupna ruska obrana svela na hrpu starog željeza i nepotrebne elektroničke opreme.

Putin sigurno nije najveći europski strateg još od vremena Bismarcka, ali ne treba mnogo za pobjedu kada ti se suprotstavljaju glupi i neizmjerno pohlepni protivnici vođeni arogancijom i neznanjem. Sve što je bilo potrebno, je predvidjeti samo jedan mali korak dalje od neprijatelja. Jedino što je sada ostalo glupim i prozirni namjerama Washingtona, Bruxellesa u Exxona su mediji koji će poslušno prikrivati ovu sramotu“, komentar je Franclina Spinneya kojeg vrijedi upamtiti.

voxbblog

 

 

Odgovori