Analiza neoliberalnog Instituta Aspen: “Pobune bez revolucije koja će promijeniti postojeći poredak nas nimalo ne plaše” – S ljevice odgovaraju: “Doći će jednom i Tahrir koji se neće istopiti kao prvi snijeg na suncu”

U proteklih nekoliko godina su svijet potresali brojni prosvjedi, a ovaj ih je portal sve pozorno pratio i izvještavao o zahtjevima društvenih pokreta, udruga, organizacija, stranaka i pojedinaca, te o rijetkim uspjesima i većim dijelom neuspjesima težnji naroda diljem svijeta da ostvare svoja temeljna prava.Jednako tako je svjetska oligarhija s pažnjom pratila što se događa, a prije nekoliko tjedana je utjecajni think-tank Aspen Institut naručio studiju o prosvjedima i nemirima diljem svijeta i zaključio slijedeće: “Srećom, prosvjedi nisu realni politički projekt sposoban promijeniti postojeći poredak i izgraditi alternativu temeljenu na socijalnoj pravdi.”Aspen Institut je poznati i vrlo utjecajni globalni neoliberalni think-tank koji “usmjerava” poduzetničku i financijsku oligarhiju u kapitalističkom svijetu, a financiraju ga zaklade “Carnegie Corporation”, “Rockefeller Brothers Fund” i “Ford Foundation”. Financira se i članarinom, naplaćuje brojna predavanja i seminare, a sredstva dobiva i iz izravnih privatnih donacija. Među članovima ćemo naći političke lidere, ekonomiste, poduzetnike i intelektualce. U američkom odsjeku ćete vidjeti bivše američke državne tajnice Madeleine Albright i Hillary Clinton, aktualnog potpredsjednika Josepha Bidena i mnoge druge. Talijanski odsjek instituta vode bivši ministar financija Giulio Tremonti i bivši premijer Enrico Letta, a Aspen Institut Italije okuplja i brojne poduzetnike i čelnike kako desnog, tako i lijevog centra, piše ljevičarski portal Contropiano.Aspen Institut se pozabavio “stvaranjem zajedničke platforme dubinskog razumijevanja neideološkog scenarija” i od Ivana Krasteva, predsjednika bugarskog “Centra za liberalnu strategiju” (CLS-Sofia) i stalnog člana bečkog “Instituta za društvene znanosti” (IWM), naručio je studiju u kojoj ovaj tipičan eksponent “nove vladajuće klase” istočne Europe koji se bavi “liberalnim obrazovanjem vodstva” globalnoj eliti pojašnjava što znače prosvjedi, često i nasilni, s kojima se oligarhija morala suočiti u proteklih nekoliko godina.

Ivan Krastev u uratku “Globalni prosvjedi” tvrdi “kako smo ušli u jedno novo doba u kojem nema ideologije”, ali je to ujedno i doba koje označava kraj razdoblja koje se temeljilo na ljudskim pravima.

Talijanski analitičar Dante Barontini s pozicije ljevice replicira i kaže da “postoji ideologija koja osvaja srca i duše, ali je to je religija predfetiša kapitalizma, koja se vratila zbog razočaranosti sadašnjicom”.

“Pobune nastaju zbog ekonomske krize, pogoršanja životnih uvjeta, od zbunjenosti i osjećaja da više nema budućnosti, a još manje poboljšanja sadašnjosti. Ideologija dolazi nakon toga, kao “objašnjenje” i “obećanje.” To je razlog zašto smo u svijetu stigli do kritičke točke na kojoj nitko ne zna gdje izgraditi povijesni prijelaz u neki drugi svijet. Institutu Aspen je cilj očuvanje kapitalizma. Njihov je stav, u ideološkom smislu, čvrsto konzervativan. Oni su svjesni problema, ali svejedno nastoje očuvati stvari onakvima kakve jesu”, kaže Barontini.

Osvrt Ivana Krasteva je vrlo znakovit i sadrži brojne argumente kojima potkrepljuje svoju tvrdnju. Bavio se prosvjedima u Europi, ali i dalekim zemljama koje s nama nemaju puno toga zajedničkog, ali je na svim je mjestima “pronašao isti duh vremena, koji neutralizira stvarnu želju za promjenom”.

Po narudžbi Instituta Aspen Ivan Krastev analizira prosvjedne pokrete izdaleka, ali bi se moglo reći i da previđa brojne detalje. No pogledajmo što piše bugarski guru neoliberalnog kapitalizma:

“Na prosvjedima koji su se počeli masovno održavati, ili se još uvijek održavaju diljem svijeta, slogani su bili nevjerojatno identični. Na sve četiri strane zemaljske kugle prosvjednici su se obrušili protiv korupcije u redovima elite, rastućeg raslojavanja u ekonomskom smislu, manjka solidarnosti i socijalne pravde, te protiv prezira prema ljudskom životu. Prosvjednici, za razliku od njihovih očeva revolucionara, ne teže nasilnom svrgavanju postojećeg poretka. Nova generacija “indignadosa” u Grčkoj, Španjolskoj Italiji, Ukrajini, Brazilu i Portugalu ne misli mijenjati sustav. Oni ne posjeduju temeljno znanje, kategorije, ni kulturu da bi mogli razmišljati da je ovaj sustav moguće srušiti. Oni nisu u stanju zamisliti realniji svijet u kojem bi mogli živjeti, prije svega u političkom smislu. Ovdje je riječ o revoluciji bez ideologije i bez jasno definiranih ciljeva. U nedostatku političke alternative se problem rješava eksplozijom kolektivnog moralnog nezadovoljstva. Ovo možemo nazvati prolaznom groznicom, koja nimalo ne plaši aktualnu vlast.”

Bugarski znanstvenik tvrdi “kako je upravljanje svijetom previše složen proces da bi o njemu odlučivali labilni, nesvjesni i potpuno neinformirani ljudi”, dakle, oni koji izlaze na “slobodne izbore”. Na savršeno ironičan način predlaže društvene mreže kao sredstvo novog globalnog protesta protiv nepravde:

“Novi pokreti su zamišljeni kao jedna velika mreža i oni su uvjereni da mogu nadvladati hijerarhiju, ali su njima jedino oružje izbori, dok su nekoć komunistima oružje bile male revolucionarne stranke”.

Barontini otkriva okrutnu ironiju čovjeka koji sjedi u svom luksuznom apartmanu, radi za utjecajni Institut Aspen i pri tom na ljude gleda kao na mrave koji su se urotili protiv kapitala. Krastev je potpuno svjestan tko upravlja, posjeduje i nadzire “mrežu”. Sve društvene mreže kroz koje će teći budući prosvjedi su u rukama privatnog kapitala i nijedna od njih nije neutralni instrument:

“Vlade su brzo naučile nadzirati i manipulirati digitalnim univerzumom. “Dragi korisniče, vi ste pribilježeni kao sudionik masovnog skupa na kojem se remetio javni red i mir!”, bila je poruka koju su na svojim mobitelima dobivali ukrajinski prosvjednici u siječnju ove godine i to u trenutku kada je Vrhovna Rada izglasala zakon protiv javnih okupljanja. Dakle, ista tehnologija koja je ljude izvela na ulice, sada ih upozorava da se vrate kućama.”

Naravno, Ivan Krastev je našao za shodno da naglasi “ukrajinski slučaj” i Janukoviča, ali je zaboravio na prosvjednike i aktiviste pokreta Occupy Wall Street, koji su od strane američke vlade bili tretirani kao teroristi. Međutim, ipak je priznao da je kompanija Facebook stvorila profil “sljedbenika pokreta” i procijenila ga na čak 25 milijuna dolara. Taj je paket sigurno kupila ili neka kompanija koja se bavi ciljanim reklamama, ili neka od američkih sigurnosnih agencija, a možda zajedno i jedni i drugi.

U Sjedinjenim Državama i Španjolskoj su vlade brzo prepoznale legitimnost zahtijeva prosvjednika okupljenih na trgovima i ulicama. Međutim, Krastev u svom uratku kaže:

“Lukava vlada ne bi trebala na prosvjede odgovoriti pendrecima. Ovi prosvjedi nisu nimalo utjecali na politiku vlada. Jedino što se promijenilo je način na koji su vlade javnost izvještavale o onom što čine. Današnji sukob je gotovo bezopasan, što nije bio slučaj u revolucionarnim previranjima u dvadesetom stoljeću”

Navodi “kako se oslonac danas traži u davnoj prošlosti, često u komunizmu, ali da novi prosvjedi kao da nameću apolitičnost i teže, uvjetno rečeno, “sukobu” koji nema nikakve veze s revolucionarnim zanosom iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća”. Možda se neki od sudionika prosvjednih skupova neće složiti s ovom tvrdnjom, ali Institut Aspen i bugarski analitičar pišu:“Danas sustav kao takav više nikog ne brine i revolucija nikom nije na dnevnom redu. Današnji radikalni studenti vode brigu o tome kako bi i sami uživali u sustavu, a ne zanima ih vlastita priroda i mehanizmi koji njima upravljaju. Ne razmišljajući u smislu društvenih skupina, ovi mladi ljudi imaju zajedničko iskustvo, ali ujedno i nedostatak kolektivnog identiteta, kao i nedostatak političke kulture”.

Govoreći o prosvjedima prošlog ljeta u São Paulu, brazilski analitičar Pablo Ortellado napominje da su tijekom prosvjeda u Brazilu demonstranti istovremeno slali dvije proturječne poruke. Prvo su izvikivali “kako žele bolje javne usluge”, da bi potom govorili “kako aktualna vlada njih uopće ne predstavlja”. Ortellado tvrdi kako bi se prosvjedi u Brazilu prije mogu zvati “prosvjedima potrošača”, nego pobunom revolucionara i utopista.

Problem je jednostavan, jer tko u potpunosti živi unutar sustava, on ga osjeti kao prirodno stanje stvari i ne traži mehanizme za promjenu. Kada uvjeti života postanu nepodnošljivi, tada se počinje govoriti o nepravdi koju čine “lopovi na vlasti” i “kaste”, te da su oni krivi što ništa ne funkcionira u inače “dobrom sustavu”. Ivan Krastev je to opisao ovako:

“Prosvjednici su razjareni ljudi, vole biti zajedno i boriti se zajedno, ali nemaju kolektivni projekt. Oni ne vjeruju u institucije, ali nisu zainteresirani za preuzimanje vlasti. Oni su mješavina želja zajednice i iskrenog neukrotivog individualizma.”

Institut Aspen s užitkom opisuje današnje prosvjednike koji djeluju kao “nezadovoljni potrošači” i povlače se iz političkog diskursa. Uspoređuje ih s prosvjedima iz XXI stoljeća, a na neki način, s onima srednjovjekovnim, kada ljudi nisu izlazili na ulice sa željom da svrgnu kralja, nego da ga zamijene s drugim, prihvatljivijim za njih i koji će učiniti nešto u njihovu korist.

“Ne pitajte prosvjednike što žele, jer oni znaju smo ono što ne žele. Njihova etika odbacivanja može biti radikalna, kao u slučaju odbacivanja kapitalizma na globalnoj razini u slučaju pokreta Occupy Wall Street, ili lokalna i skromna, kao prosvjed protiv novog željezničkog kolodvora u Stuttgartu. Međutim, princip je isti: to je odustajanje od bilo kakvog političkog aktivizma i sve je ograničeno isključivo na protivljenje nečemu. Prosvjedi mogu uspjeti ili ne uspjeti, ali ih definira politički profil generalnog “Ne”, a da bi se izgovorilo to “Ne”, nisu potrebni lideri ni institucije. Dovoljno je uzeti mobitel ili biti na društvenim mrežama”, stoji u analizi Instituta Aspen.

Izgleda da se vladajuća elita otvoreno izruguje ovom definicijom, jer financijska, poduzetnička i politička elita vrlo dobro zna dobro kako usmjeriti i manipulirati prosvjedima. Što je još gore, neoliberalna totalitarna elita u mirovinu šalje staru liberalnu demokraciju, čime su izbori izgubili svaki smisao, a države suverenitet.

“Dalje od samih prosvjeda se ne ide i svi su prosvjedi nerazboriti, a organizacijski instrumenti su povjereni mreži, primjetan je nedostatak kolektivnog identiteta i političkog projekta, međusobne veze su krhke i prosvjedi s tim karakteristikama nemaju šanse ugroziti vlast. Uspon političkog antagonizma je prirodna posljedica afirmacije oligarhije u demokratskom procesu. U novom dobu demokracije izbori više ne dominiraju političkom scenom, a čak bi se moglo reći da gube svoju vezu s budućnosti. Danas se na izborima sudi prošlosti i dugoročno nemaju nikakvu vrijednost. Današnji glasač ima istu ulogu kao legendarni Pavel Pichugin, popularni izbacivač iz ekskluzivnih ruskih noćnih klubova, koji je imao vrhovnu moć u odlučivanju tko smije ući, a tko ne. Ali isti taj Pichugin, jednako kao i današnji glasači, nije imao pravo glasa kada je u pitanju bila glazba koja će svirati u klubu. Današnji prosvjedi su uglavnom u potrazi za konceptom, puka praksa bez teorije. Oni su dokaz rasprostranjenog uvjerenja da elita ne vlada u interesu naroda i da izborno tijelo nema nikakav utjecaj nad njom. U Ukrajini, na primjer, vlada je u nekoliko navrata silom pokušala obuzdati prosvjede koje su vodili najreakcionarnije skupine kao Desni sektor i Samoobrana EuroMaidana. Kijev je primjer da je uspjeh oružane borbe ujedno i smrt revolucije bez pravih lidera. Zbog toga će se i budući prosvjedi istopiti kao snijeg na prvom suncu”, nastavlja Ivan Krastev.

Iako su svi dosadašnji prosvjedi polučili slabe uspjehe, a brojni su bili izmanipulirani, a mnogi će vjerojatno to biti i u budućnosti, Krastev zaboravlja kako može biti dovoljna samo jedna iskra koja može zapaliti požar, ali kojeg će kontrolirati i kojim će upravljati netko tko se nalazi na dijametralno suprotnoj poziciji od onih za koje je pisao ovu analizu. Tada će se jedan budući Tahrir teško “istopiti kao prvi snijeg na suncu”.

S koje god strane promatrali, ključno je imati projekt, globalnu viziju i znanstvenu kritiku kapitalizma, ne da ona bude samo moralna i da se onima koje to i ne zanima govori “kako sustav 1% – 99% nije niti moralan niti ljudski”. Jedina stvar koje se plaši vladajuća elita je strašna mogućnost vraćanja komunizma. Nije slučajno da vladajuća elita svim silama nastoji suzbiti ponovno uskrsnuće “sotone iz Sankt Petersburga”, Oktobarsku revoluciju koja je kasnije prerasla u oslobodilački vihor od Havane do Vijetnama, te diljem svijeta tijekom ’60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.

Krastev na kraju postaje izravan i tvrdi “kako izbori i prosvjedi upravo i služe zato da što dalje drže mogućnost bilo kakve revolucije koja obećava potpuno drugačiju budućnost”:

“Lako je otkriti misterij masovnih prosvjeda. Oni nisu znak vraćanja revolucije, jer prosvjedi, jednako kao i izbori, upravo i služe za to da revoluciju drže što je dalje moguće, jednako kao i obećanja o novoj i drugačijoj budućnosti. Mladi čovjek sa završenim fakultetom danas nije “novi proleter”, budući da brka ideologiju sa svojom vizijom svijeta. On ili gleda u nešto, a ne vidi, ili se kune da je vidio nešto što ne postoji. Revolucijama treba ideologija, a aktualni prosvjedi nisu uspjeli ponuditi alternativnu viziju budućnosti. Dakle, bez ideologije nema ni revolucije.

Iako Krastev ovdje brka “ideologiju” i “viziju svijeta u budućnosti”, na kraju prosvjedima u posljednjih pet godina ipak daje političku dimenziju:

“Termin koji bi nabolje odgovarao aktualnim prosvjedima bi bila usporedba s eksplozijom političke energije kakva je postojala u revolucijama 1848. Danas, isto kao i onda, nalazimo se na prekretnici, samo što se svijet ne uspijeva pokrenuti.”

“Na nama je da se upitamo hoćemo li se potruditi i prepoznati stvari i dati pravi odgovor na konkretne probleme. Možemo se zadovoljiti i neizravnom podrškom i nadati se kako prosvjedi ipak moraju eksplodirati, ali će oni tada biti bez mogućnosti da bilo što promjene. Stari teoretičari su znali da se vlastima može uspješno suprotstaviti samo ako u glavama postoji alternativa za novi politički projekt. Može se sanjati i svijet bez institucija, ali on će teško ikada zaživjeti”, komentar je na uradak naručenog od strane Instituta Aspen talijanskog analitičara Dantea Barontinia.

Dakle, ne bude li slobodoljubivi svijet imao svoj vlastiti projekt, globalnu viziju i istinsku znanstvenu kritiku kapitalizma, promjene se skoro neće ukazati na horizontu, a upravo to je scenarij kojem se nadaju Krastev, Institut Aspen i njihovi financijeri iz zaklada “Carnegie Corporation”, “Rockefeller Brothers Fund” i “Ford Foundation”, te brojni drugi “privatni donatori”. Iskreno se treba nadati da tako ipak neće biti i da se jedan budući “Tahrir”, “Ocuupy” ili “Indignados” neće “istopiti kao prvi snijeg na suncu”.

Advance.hr: Sve o pokretu Occupy Wall Street
ANOTHER WORLD – Occupy Wall St. Documentary with Lauren Saffa

Počeli masovni 4-dnevni prosvjedi “Indignadosa” u Španjolskoj: “Poručujemo da ćemo postojati sve dok se sistem ne promjeni !”

Spain’s “Indignados” and the Globalization of Dissent:

Trg Tahrir / Kairo / Egipat 01. 02. 2011. – 2 milijuna ljudi na prosvjedima protiv režima Hosija Mubaraka:

I
Izvor: advance

1 comment

    • on 23.07.2014 at 09:35

    “Dakle, ne bude li slobodoljubivi svijet imao svoj vlastiti projekt, globalnu viziju i istinsku znanstvenu kritiku kapitalizma, promjene se skoro neće ukazati na horizontu…”

    A toga, u nas Hrvata, ima za izvoz. Vizije, slobodoljubivosti, znanstvenih kritika…

Odgovori