Vuk Perišić: Otužna ironija o korupciji

Visoka razina korupcije posljedica je zablude da nacija ili nacionalna država imaju prednost nad demokracijom.

 

 

Konzultantska kuća Ernst&Young provela je istraživanje u 36 država, po kojem je Slovenija po korumpiranosti zauzela prvo, a Hrvatska treće mjesto.

Ima u tome neke otužne ironije, jer su Slovenija i Hrvatska 1991. počele svoj život kao samostalne države, na pretpostavci da će se tako “vratiti” u svijet austrougarskog ili srednjoevropskog “reda”.

Za ovu raspravu je sporedno što je ta teza proizišla iz nacionalističkih predrasuda i stereotipa.

Temeljni uzrok ironičnog obrata iz naivne vizije “reda” u visoku razinu korupcije leži u strukturi vlasti koja je, pak, posljedica zablude da nacija ili nacionalna država imaju prednost nad demokracijom.

Značaj i uloga države višestruko su precijenjeni i potpuno je zanemaren (demokratski) sadržaj kojim bi taj formalni okvir trebao biti ispunjen.

Državotvorne pobude

Nove političke elite nisu se zanimale za demokratske vrednote kao pretpostavke slobode i blagostanja, već su društvo promatrale isključivo kroz prizmu etničkih floskula. Njihove pobude nisu bile demokratske nego tek državotvorne.

Zato novonastale države i njihove ustavne institucije nisu mogle vršiti svoju ulogu nepristranog regulatora i čuvara reda i zakonitosti, pa su se lako degenerirale u instrument vladajućih oligarhija.

Pritom je država, zahvaljujući intenzivnoj propagandi i naivnim očekivanjima stanovništva, inaugurirana u najvišu vrednotu i, umjesto da se preobrazi u uslužni i samozatajni javni servis, njene ovlasti (visoki porezi, administriranje, prevlast državnog vlasništva) toliko su narasle da je stvoren prvi strukturni preduvjet visoke korumpiranosti.

Slaba kontrola ovlasti

Drugi preduvjet nalazio se u slaboj demokratskoj kontroli naraslih državnih ovlasti.

Dok je etnička euforija sprječavala političku pluralizaciju društva, demokratska procedura i medijska sloboda ritualizirani su i lišeni stvarnog sadržaja, a racionalna rasprava koja bi bila neopterećena dogmama i tabuima sustavno je onemogućavana.

Demokratska pozornica je postojala na nominalnoj i normativnoj razini, ali odluke su se donosile iza scene, gdje svjetlo kritičke javnosti i demokratskih kontrolnih mehanizama nije dopiralo, a ionako je bilo u začetku i suočeno s preprekama.

Vladajuće oligarhije brzo su prepoznale pogodnosti takve vladavine. Moć koju su im pružali fetišizirana i svemoćna država, insuficijentna demokracija i stanovništvo zatravljeno nacionalističkom propagandom, dovela ih je na položaj razmaženog derišta u tvornici čokolade.

Kontrola koju je imala nad investicijama, javnim nabavama, poreznim i drugim inspekcijama, privrednom administracijom, sudstvom i većinskim udjelima u premnogim državnim poduzećima pružala je pripadnicima vladajuće oligarhije neslućene mogućnosti za lično bogaćenje.

Iz njenih redova regrutirana je i poduzetnička elita, čime je na samom početku nastala korupcijska sprega između izvora novca i onih koji su odlučivali o njegovoj raspodjeli.

Ono malo nezavisnih poduzetnika – koji su se uspjeli pojaviti u nemogućim uvjetima oskudnih tržišnih sloboda, lošeg sudstva, spore administracije i otvorenih pritisaka – našlo se pred nerješivom dilemom: ostati pošten i propasti ili pristati na “igru” i preživljavati.

Povratak racionalizma

Vremenom se zbio ciničan paradoks. Korumpiranost političke elite i njena opsesija debelim terenskim automobilima i neukusnim trokatnicama unijeli su određenu dozu unakaženog, ali kakvog-takvog racionalizma u nacionalistički iracionalizam.

Pokazalo se da znatan dio oligarhije baš i ne vjeruje u zablude koje su ih dovele na vlast. Racionalizam se počeo vraćati u politiku, iako na vrlo pogrešna vrata. Pravovjerni su, dakako, u tom procesu vidjeli strašnu izdaju.

Njihovo razočarenje je bilo veliko, ali u takvom ishodu nisu prepoznali niti su htjeli prepoznati, neminovnost, nego su moralistički inzistirali na “čistoti” izvornog ideala i nije im uopće smetalo što je taj ideal isuviše državotvoran da bi mogao biti demokratski.

Od samoga početka nove elite nisu imale viziju boljeg društva i blagostanja. Nisu je ni nudile. Nudile su samo etničku naciju. Ona je ostvarena na jedini način na koji se etnička nacija može ostvariti – kroz manjak demokracije i višak korupcije.

Kada je korupcija dosegla neukusnu razinu, vladajuće elite su krivično procesuirale nekolicinu istaknutih aktera, što nije upitno samo po sebi, ali je tek simptomatsko liječenje koje izbjegava suočenje s dubljim uzrocima.

Također, oligarhije su većini stanovništva – a i mnogim dobronamjernim promatračima – vještim medijskim manipulacijama podmetnule zamjenu teza da su korupciju i krizu uzrokovali “neoliberalizam” i “privatizacija”.

Bio je to fascinantan propagandni spin, jer upravo tržišna sloboda i privatno vlasništvo kronično nedostaju tim izrazito neliberalnim, etatističkim društvima, koja počivaju na tradiciji preziranja individualizma, profita i sklonosti kolektivizmu i egalitarizmu.

Privid privatizacije

Privatizacija se, pak, svodila na raspodjelu bogatstva unutar oligarhije, gdje su novi “poduzetnici” samo pouzdanici stranke i države. Stvarna privatizacija nije se ni dogodila. I u Sloveniji i u Hrvatskoj država je, u ovom ili onom obliku, još najveći vlasnik i poduzetnik.

U tome i jest središnji problem. Nisu, kako se često kaže u Sloveniji i Hrvatskoj, “države opljačkane”, nego su države najveći pljačkaši.

One nisu uspostavljene kao promotori i čuvari vladavine prava i poštene tržišne utakmice, nego kao mitska stvorenja, a, zapravo, sofisticirani su kalauz kojim su se političke elite domogle vlasti i bogatstva.

Sagledamo li u tom svjetlu tezu o zloj kobi “neoliberalizma” i “privatizacije”, lako je uvidjeti da je ona specifični oblik moralne i intelektualne (opet) korupcije, kojom se lakovjerni održavaju u zabludi, a postojeće stanje konzervira unedogled.

Izvor: 6yka

Odgovori