Viktor Ivančić: Hrvatska do Pelješca

Viktor Ivančić

Kako premostiti kržljavu realnost hrvatskoga državnog suvereniteta?

To pitanje, postavljeno na manje neugodan način, ponovo je na dnevnome redu, a u kolokvijalnom obliku može glasiti i ovako: Kako „spojiti Hrvatsku iz dva dijela“? Odnosno: Kako premostiti Neum? Odnosno: Kako zaštititi voljenu rodnu grudu, njezinu autonomnost i cjelovitost, od destruktivnog učinka što ga proizvodi bosanski izlaz na more?

U Hrvatskoj demokratskoj zajednici, gdje se po tko zna koji put „vraćaju korijenima“, pa su iznova istaknuli državotvornost na stranačke zastave, smatraju da oko toga treba postići nacionalni konsenzus i usvojiti obvezujući dokument pečatiran crvenim voskom. Klub zastupnika HDZ-a, predvođen predsjednikom Tomislavom Karamarkom, uputio je u saborsku proceduru prijedlog nečega što je nazvano „Rezolucijom o načelima prometnog povezivanja Dubrovačko-neretvanske županije u funkciji uspostave ustavnopravne jednakosti svih građana Republike Hrvatske“.

U ponuđenom aktu izgradnja famoznoga Pelješkog mosta istaknuta je kao svehrvatski strateški cilj oko kojeg ne smije biti dvojbi ni odstupanja, zbog čitavog niza razloga, a najvažniji glasi da bi se time – evo ključnog citata – „dokinuo povijesni i teritorijalni diskontinuitet Hrvatske“.

Ukoliko koalicija na vlasti „Rezoluciju“ ne prihvati – na primjer zbog toga jer izgradnja mosta već prema početnome troškovniku košta više od tristo milijuna eura, ili zato što se službena BiH tome rješenju protivi, ili zato jer bi autocesta s trasom koja u dužini od nekoliko kilometara prolazi kroz BH-teritorij bila neusporedivo jeftinija, a do Dubrovnika bi se dolazilo neusporedivo brže, k tome još bez carinskih kontrola – značit će, drže u HDZ-u, da vladajući ne žele „kontinuiranu“ nego „diskontinuiranu“ Hrvatsku (ne samo „teritorijalno“ već i „povijesno“!), da onemogućuju „ustavnopravnu jednakost“ hrvatskih građana i da se, u najkraćem, ponašaju kao „tuđinska vlast“, to jest mrska okupatorska sila, kako je to povodom iste teme zgodno naglasio uvodničar „Glasa koncila“, inače ideološki sufler najveće opozicijske partije.

Radi nijansi tehničke prirode treba podsjetiti kako je započetu izgradnju mosta do Pelješca obustavila vlada Jadranke Kosor, gdje je Tomislav Karamarko pokorno ministrirao, no to je ipak manje važno. Korisnije je sadržajnu matricu njegove „Rezolucije“ povezati s retorikom Ive Sanadera iz 2007. godine, kada je ovaj bio u izbornoj kampanji, što znači da se rutinski „vraćao korijenima“ i prodaji državotvornih izmaglica, te odlučio skucati tristo i nešto milijuna eura na jedan grandiozni infrastrukturni trik koji će poslužiti za simulaciju teritorijalnog integriteta.

Kriminalac na vlasti tada je grmio da su „naši građani siti toga da moraju četiri puta pokazivati pasoše kako bi prešli iz jednoga u drugi dio svoje zemlje“. Policajac na čelu partije danas recitira uvlas isto: „Apsurdno je da naši građani s pasošima putuju od jednoga do drugog kraja zemlje.“

Budući da se radi o jednome od ljepših proturječja hrvatske državnosti, isplati se obnoviti pet godina staro zapažanje: Zašto ste, do đavola, rasturali Jugoslaviju i tako „našim građanima“ prouzročili nemile probleme? U toj Jugoslaviji, naime, oni nisu morali vaditi pasoše kako bi „prešli iz jednoga u drugi dio svoje zemlje“, a smjeli su je zvati i Hrvatskom.

Teško da bi Karamarko uspio osvijestiti taj utemeljujući nesporazum i neugodan tvorbeni grijeh: trebalo je izboriti i stvoriti samostalnu državu da bi se Hrvatskoj dogodio „teritorijalni diskontinuitet“, a njenim građanima – dotad sasvim ravnopravnima – bila uskraćena „ustavnopravna jednakost“. Valjalo se odcijepiti od „neprirodne tvorevine“ da bi se Hrvatska odcijepila od sebe.

Ako bismo se zabave radi poslužili Frojdom, sve miriše na fatalnu utaju Imena Oca, zbog čega se stječe dojam da hrvatski nacionalisti u svojim najborbenijim dionicama toliko preziru Jugoslaviju da nad njom neutješno nariču. Ono što presudno odlikuje hrvatsku državotvornu ideju je stalna nepriznata čežnja za količinom suvereniteta koja je bila na raspolaganju prije državnog osamostaljenja. A odatle izvire mržnja prema bliskoj prošlosti i bliskome susjedstvu.

Izgradnjom Pelješkoga mosta, tako, umjesto realnih rješavali bi se simbolički problemi, što djeluje sasvim u redu, budući da su Hrvati ionako navučeni na to da umjesto realnoga uživaju simbolički nacionalni suverenitet. Njima je ponuđena – a oni su je halapljivo usvojili – iluzionistička forma državnosti koja uglavnom nema nikakvih dodirnih točaka s korpusom nevolja koje spadaju u tzv. praktičnu stranu života.

Meni se, recimo, ponekad čini da je otok Šolta – gdje nastaje ovaj tekst – još lošije povezan s matičnim hrvatskim kopnom od Dubrovnika (trajekti su spori i rijetki), ali bit će da zanemarujem širu sliku: jer između hrvatske Šolte i hrvatskoga kopna prostire se bistro hrvatsko more, a ne zagađeno bosansko tlo; po tom se bosanskom tlu, doduše, putuje brže nego hrvatskim morem, no drugačiji je to osjećaj kada svladavaš kilometre kao svoj na svome, kada te ne mori „teritorijalni diskontinuitet“, niti te carinik podsjeća na to da ti je rođena zemlja invalid i da na karti izgleda kao nakazni geografski patchwork. Kao što kaže stara narodna poslovica, smisao putovanja je u tome da ne napuštaš dom.

Tomislav Karamarko, vjerojatno s pravom, računa na refleks kolektivne gladi: Hrvatima nikada dosta države. Ta žudnja ih prati poput kletve, moguće zato jer su državu najvećim dijelom izgubili od trenutka kada su je proglasili. Pravosudni je sustav lociran u Haagu, centar političkog odlučivanja u Bruxellesu, zapovjedništvo oružanih snaga u Washingtonu, ministarstvo financija u nekom od ureda Svjetske banke… nije se uvijek lako snaći u toj disperziji samostalnosti. Stoga Hrvati vole uživati u svome državnom suverenitetu onako kako šećeraš može uživati u baklavama. Nijedan suicidalni pothvat neće biti neumjeren ako je položen na oltar najdraže iluzije.

Prizor je zaista upečatljiv, i to na epski način: ujedinjeni nacionalni fantazmi u borbi protiv surove stvarnosti. Svjedočimo odlučnome prodoru simboličkog u prostor realnog. To je najčešće ona vrsta bitke u kojoj se pobjeda oglašava slavnom pogibijom. Praktične dileme – jeftinije i brže (preko Bosne) ili sporije i skuplje (preko Hrvatske)? – u toj su povijesnoj utakmici od trivijalnog značaja, pa samo njihovo isticanje predstavlja svetogrđe.

Pelješki most, naime, ne treba biti građen zbog toga da bi približio dva kraja Hrvatske, nego zato da bi nas udaljio od Bosne i Hercegovine. Postoji snažno uvjerenje da će Hrvatska, usprkos tvrdnjama nekih geometara, biti bliža samoj sebi ukoliko je udaljenija od svega što je okružuje. Golemi most – proteza kojom se kani zauvijek „dokinuti“ nesretna geopolitička anomalija – u tom bi smislu bio vjerodostojan spomenik hrvatskoj državotvornoj ideji: samostalnost se, prema toj ideji, ne ogleda u realnom uživanju autonomije, već u što izraženijoj distanci prema drugima.

Šolta nije spomenuta slučajno. U zadnjoj rundi bitke za teritorijalno ujedinjenje Hrvatske ukazao se američki investitor, stanoviti James Price Chuck, vlasnik tvrtke „The Adriatic Group“, s prijedlogom da umjesto klasičnoga izgradi pontonski most, drugi po veličini u svijetu, „po uzoru na onaj što postoji u Seattlu“, a koji bi koštao nekih 36 milijuna eura. Gospodin Chuck već je pet godina u Hrvatskoj i kao regionalni direktor firme „Dolphine Capital Investors“ bio je angažiran na projektu naselja luksuznih turističkih vila u zaljevu Livka na Šolti. Projekt je, naravno, propao, pošto „kupaca za ekskluzivne nekretnine sada manjka“.

Eto kako tržišni kapitalizam pronalazi put do ranjenog državotvornog srca: investitor motiviran prodajom hrvatskog zemljišta strancima nudi rješenje za integraciju nacionalnog teritorija.

Slijedi li sretan ishod? Slijede li zdravice i svečani ručak? Slijedi li banket u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj? Kao dobri domaćini, gospodinu Chucku ili nekome sličnom njemu servirat ćemo sočan biftek. Hrvati će glodati most.

 

Izvor: www.lupiga.com

Odgovori