Damir Kerdić: Šetam kroz grad i udišem smrad: Vela Luka

Nedaleko od danas tzv. Profesor (Vlatko Balošić), u neobičnom polojskom nadahnuću, nazvaše Veljka Lukića, čovjeka koji nas promatra i razgolićuje kroz SB periskop, kao mušku inačicu Vela Luke. Za zemljopisno dezorijentirane, Vela Luka je turističko mjesto na zapadnom dijelu otoka Korčule, odskora ili točnije 1. kolovoza 2018. godine, najpoznatije po  mjesnom groblju sv. Roka, kao posljednjoj adresi stanovanja, kažu najvećeg od najvećih domaćih pjevača i glazbenika Olivera Dragojevića, čovjeka bez svoje pjesme (uglazbio je stihove četiri pjesme Jakše Fiamenga) , ali s jako puno tuđih. Očito za postizanje veličine i dosezanje visina čovjeku nisu potrebne vlastite ljestve.

Ljudi od slova i nota u Brodu imaju vlastite ljestve, ali se na njih ne znaju popeti.

Ljeta Gospodnjeg, 16.kolovoza 2019. godine, petak, sad već jučer, Vela Luka i ja sjedimo u jednom od onih nekoliko brzinskih, meni bezimenih kafića na našoj, brodskoj gradskoj tržnici. On se ranije pozicionirao (ja sam došao prije, ali me, u pravovremenom pridruživanju „kratkim“ rezovima o brodskoj odvjetničkoj sceni, omela bivša mi i draga radna kolegica Ivana Đurinac Vuković, odvjetnica s radnim stažom u daljnjem trajanju) i već je brže bolje jednu trećinu bezalkoholnog piva pospremio „na sigurno“.

Meni je odluka o izboru pića za javnu konzumaciju jedna od težih u toj „sitnoj“ komunikaciji s okolinom. Ljudi me percipiraju kao čudaka jer naručujem običnu vodu. Onu iz slavine. Zašto? Zato jer ti tržnički kafići nemaju beskofeinsku kavu. Njihov potrošni asortiman baziran je na rakiji, kratkoj kavi, pivu, pokojem gemištu i gaziranom napitku. Vlasnicima kafića, konobarima i konobaricama sam dnevna i noćna mora. Ne naručujem ništa naplativo, zauzimam, sat do dva, stolicu kojoj je svrha ostvarivati prihod i ne ostavljam napojnice. Računam da ću ih ja bolje iskoristiti. Danas sam za napojnicu kupio pola kilograma šljiva.

Dakle, da skratim, kad je ljubazni, nasmiješeni vlasnik kafića, zakašnjelom meni pristupio, pun optimizma, sa svojim „Izvolite?!“, a ja odgovorio: „Beskofeinsku kavu nemate?!“, on je s „Nemamo.“ izgubio optimizam, a osmijeh s mojim „Onda bih Vas molio šalicu vrele vode.“

Inače nemam takav običaj, ali poučen ranijim tržničkim iskustvima, ovaj put sam došao pripravan, te sam od kuće ponio odgovarajuću dozu ekstrakta beskofeinske kave, umotanu u papirnatu salveticu i spremljenu u džep. Vlasnik kafića to ne zna. Pogledao me s dvojbenim izrazom na licu: „Šalicu vrele vode?“. „Da, molio bih, ako nije problem.“ Okrenuo se i otišao. To sam protumačio kao „Nije problem“. Čekao sam na tu šalicu dovoljno dugo da sam odustao u iščekivanju. Začudo, nakon nekih pola sata predamnom se pojavi šalica vrele vode u isparavanju i to na tanjuriću s uredno servirane dvije vrećice šećera pored šalice i pitanjem koje me napalo s leđa: „Hoće li biti dovoljno vrela?“. Potvrdim da hoće, da mi ne preotme vodu na dogrijavanje. Nisam siguran da li ga je moja potvrdnost uvjerila. Sumnjivo me pogledao i otišao. Čim je okrenuo leđa iz džepa izvadim spomenuti beskofeinski papirić i sadržaj prospem u šalicu. Promješam. Probam. Malo sam se zakinuo na dozi. Kava je djelomično bljutava. Neće biti bljutava u sljedećoj prigodi. Povećat ću izlaznu dozu. Šećer sam ostavio nedirnut, jer ga ne koristim. Zbog viška kilograma. Kofein ne koristim zbog viška tlaka. Oba. I srčanog i krvnog. Veljko to zna. Uputio sam ga u svoju zdravstvenu dijagnostiku već nekoliko puta. I u usmenom i u pisanom obliku. Nije on senilan pa da mu moje dijagnoze pobjegnu, nego ja imam nuspojave pojedinih dijagnoza, pa zaboravim da sam ga već ranije uputio u sve detalje. Bolje je upućen u te detalje od moje obiteljske liječnice. No on je uljudan, pa s velikim zanimanjem opetovano procesuira sve moje zdravstvene neprilike. Drži se one stare latinske izmišljotine „Repetitio est mater studiorum.“ (Veljko će to prevesti onima koji više preferiraju grčke izmišljotine).

Mogu se pohvaliti da i ja svaki put pristojno saslušam njegova raznorazna konverzacijska ponavljanja. Ni meni ne smeta njegova povremena smetenost, kao ni njemu moja. Ljudi naše dobi se često gube u ciljanoj komunikaciji. Često jedna te ista informacija zakači jednog te istog slučajnog namjernika, koji tako, bez svoje volje, postane dežurni informacijski nesretnik. Možda postoji i neki statistički ured koji evidentira ta naša ponavljanja. Zašto ne? Postoji jako puno beskorisnih ureda.

Da zaključim. Po pitanju govornih repriza Veljko i ja smo ista zemlja porijekla. Made in „Jako davno“. I kako sve više akumuliramo proteklo vrijeme sve bolje podnosimo i te naše reprize. Naravno, ima još tih svojstvenosti u kojima smo slični, ali ionako sam ovo rastegnuo do napuknuća, pa ću o tim drugim svojstvenostima drugom zgodom.

Dakle, pričamo Vela Luka i ja, svaki uz svoje piće, promatramo razna kretanja po tržnici, ogovaramo i filozofiramo. Uobičajene teme i dileme. Da li engleska kraljica diktira svjetsku politiku, da li njen sin Charles sam istiskuje zubnu pastu na četkicu ili mu pripomaže butler, da li Ivica Poje ima na sebi prikladnu količinu odjeće za ljetno doba godine, jer na njemu je crna majica kratkih rukava s logom HOS-a i onim čuvenim neodgonetivo legalnim pozdravom „Za dom spremni“ i šahovnicom, kratke hlače i japanke. To mu je inače zimska uniforma. Ljetna inače ne uključuje nikakvu majicu. Očito se Poje inkomodira iz nekih i njemu nejasnih političkih razloga. Teško da propagira Thompsona. Usput prodaje novoizašli broj „Posavske Hrvatske“. Kasnije će po zgradama obijati ulaze prikupljajući stari papir. Obijanja se ne boji. Boji se pasa. Sreća pa ih na tržnici nema. Teško da bi tada prodao novine. Psi ne čitaju „Posavsku Hrvatsku“. Psi su jako izbirljivi čitatelji. Jako dobro „čitaju“ ljude.

U prolazu nas pozdravi Milan Matuško. Rukuje se s nama. Pita kako smo. Dobro smo. Možda. Čemu se žaliti? Ljudi druge pitaju za zdravlje samo da bi vam natovarili svoja sranja. Boli ih briga za tuđa sranja. Milan nije spominjao svoja. Ima ih, naravno, kao i svatko drugi. Samo ne pripada istoj kategoriji. Pita jer mu je stalo. Valjda. Pita jer polako izumiremo mi „u ime nas iz pedeset i neke“. Sve češće se pojavljujemo na drvetu. S uputama za daljnje postupanje. Ja te upute uglavnom saznam kad je postupanje gotovo. I bolje.

Kaže nam Milan: „Ovaj vaš je najinteligentniji stol na tržnici!“. Nasmijemo se. Zahvalimo. Ode Milan po voćne proizvode. Pomislim: „Jadni smo li Veljko i ja kad na tržnici ostvarujemo intelektualni prestiž.“

Nastavljamo pijuckati i lupetati koješta. Naiđe moja supruga. Obavila je svoje petkovno snabdijevanje mlijekom, sirom i kajmakom i jajima. Radni bicikl joj pretovaren. Upoznam ju s Veljkom, iako su taj dio s upoznavanjem odradili još u lipnju na Marsonikonu. Veljko zaboravio. Ja zaboravio. Ona ne spominje. Ali nije zaboravila. Vela Luka ne može odoljeti da joj ne pohvali i mene i moje pisane gluposti. Svaka mu čast. Skoro me uspješno „prodao“ vlastitoj supruzi. Tek kad sam došao kući shvatio sam da na prodaju nije nasjela. Ona svoja nezadovoljstva o mojim glupostima i blesavočama javno ne obznanjuje. Odradi to detaljnije u kućnim uvjetima. U četiri oka. Sa Sanitarom i Silanom Mediterraneanom mi ispere i osvježi i mozak i usta. Još budem sretan jer mirišem na more.

7 comments

Skip to comment form

  1. Vrlo uzbudljivo, izvedbeno vješto… literatura. Naslov je atraktivan, ali nije kompliment onima koji su sjedili ili zapali za oko Kerdiću. Ispada da su smradovi. Mora on znati da je i on sam za nekoga smrad tko šeta kroz grad.

  2. Brod iz žablje perspektive.

  3. Kerdić jezdi i s konja upucava ono što vidi. Precizan je i neumoljiv. Poje ima dvije prostrijelne rane.

  4. Uživam čitati Kerdića ali nisam shvatila tvrdnju o geografskom položaju Vela Luke. Ona se nalazi na južnom dijelu otoka Korčule i da se gleda iz Orebića i iz Italije.. Nemam vremena još jednom čitati i eventualno pronaći alegoriju… Obožavam Brođane koji svojim postojanjem naš grad stavljaju u kategoriju velikih. Dobro je pamtiti da su i čudaci hodali ovim asvaltom ali gadu Poji nije mjesto pod slobodnim Suncem jer je bolesnik i manijak i ničim ne zaslužuje biti spominjan (u majici niti gol) u tekstu koji govori o časnim ljudima. Dobar si Kerdiću, dobri ste obojica za tim stolom!

  5. Ovo je oštra zabilješka bez teze i poante, žubor vode koja na kraju klokoće kao kad se slijeva u kanalizaciju. Jučer je Lukić susret izangažirao u polulirsku kritiku pretihog grada.

    Ajmoooooooo!

  6. Još jedan u nizu posebnih tekstova na ovom portalu koji na autentičan način predstavlja postojeće. Ostali portali mu nisu ni do guzice.

  7. Ima jedan film, “Kad starci prolupaju”, i jako je smiješan i zabavan, ali ovo nije taj film, u ovom su starci ozbiljni.

Odgovori