Žrtve na oltaru turističkog napretka

Hrvatska prepuštenost turizmu ove je sezone prešla tzv. psihološku granicu: koliko se turizma može podnijeti? Novije studije zaostatke u drugim poljima ljudske djelatnosti sada dovode u vezu s turizmom. Rast kriminala, prostitucije, uslužnih djelatnosti na štetu visokog obrazovanja i rentijerstvo umjesto industrije tek su neki od faktora čije oscilacije počinjemo povezivati s turizmom.

Svake godine otprilike u isto ovo vrijeme otpočne se s prvim ozbiljnijim projekcijama o uspješnosti odnosno neuspješnosti domaće turističke sezone. Kao zemlja čiji politički lideri posebno, ali i dobar dio javnosti, vjeruju u ekonomsku čudotvornost turizma kao, otprilike, Arthurovi vitezovi u Sveti gral, to, dakako, ne začuđuje. Uostalom, podatak da nam turizam ima udio u bruto društvenom proizvodu od oko 20 posto (što je u mediteranskom arealu najviše, više čak i od Grčke, Malte i Cipra), svakako opravdava općeprihvaćenu dogmu o njegovoj sposobnosti za mističnu transupstancijaciju sunca i mora u konkretni devizni priliv.

Paralelno sa sezonskim strahovanjem oko turističkih noćenja i vanpansionske potrošnje često se u komentarima i osvrtima spominju, više ili manje elaborirane, i popratne negativnosti vezane uz takav tip monokulturne privrede u kojoj jedan sektor premoćno vodi. Već prije skoro 15 godina Branko Horvat je u svojoj knjizi “Dinamični ekonomski razvoj” govorio: “Zaostajanje za europskim tehnološkim razvojem više od 14 godina sasvim bi uništilo hrvatsku konkurentnost na svjetskom tržištu! Sveli bi se na zemlju konobara na moru (čak više ne ni pomoraca) i seljaka u unutrašnjosti, a moderna bi tehnologija otišla u (ne)znanstvenu fantastiku.” Inače u toj se knjizi autor zalaže za neku vrstu balkanske konfederacije, tvrdeći da ovakve samodostatne i autarkične privrede neće u skoroj budućnosti moći izaći na kraj s izazovima koji pristižu. Jer, kako kaže Horvat, samo bi jedna takva kooperacija država na Balkanu mogla “omogućiti i pokretanje složenih novih industrija. Sve je to toliko različito od sadašnje situacije ‘konobara i seljaka’”.

Koju godinu poslije toga, inače na svaki podsmijeh i ciničku opasku spreman, tadašnji premijer Zoran Milanović netom po povratku iz Bruxellesa, a uoči našeg primitka u Europsku uniju, pomalo budalasto iskreno je konstatirao: “U EU-u je izvršena podjela poslova, nama je očito pripao turizam”, valjda u nevjerici da nas međunarodna zajednica cijeni tako nisko asignirajući nam u evropskoj podjeli rada kelnersku rolu.

Da nam je reputacija u međunarodnim relacijama definitivno pala u svom je ponešto osebujnijem stilu zaključio i publicist Igor Mandić kad je svojedobno ustvrdio: “Mi se pretvaramo u naciju konobara i prostitutki. Pokazali smo se kao slugani u Europskoj uniji. Hvaleći se turizmom, degradirali smo sve što je moglo ostati od pojma samostalne države. Mi smo samo priljepak, starački dom za europsku elitu. Nudimo fino sunce, plaže, medicinske usluge. Podmećemo im vlastite žene kada u Hrvatsku dođe neki poluslavni glumac. Cijela se Hrvatska podaje sirenskom zovu europskog luksuza.”

Kuhari, konobari, kriminalci, k… i klimatizacija

Premda nije netko koga bi trebalo nešto posebno isticati, ipak spomenimo i da je čudak i osobenjak Vladimir Paar, inače negator klimatskih promjena i hrvatski akademik, u slučaju turizma pogodio kad je pregnantno opisao situaciju oko domaćeg turizma ustvrđujući da su se svojedobna tri turistička S (sun, sea, sand) u našem slučaju transmutirala u 5K – kuhari, konobari, kriminalci, k…. (noćne dame) i klimatizacija.

Međutim, do kraja će nas članka manje zanimati povrijeđeni nacionalni ponos. To da nas, kao naciju jednog Boškovića, Preloga ili Ružičke, pa ako treba i Tesle, svode na zemlju servirki, skandal je koji vrišti do neba i koji svakako zaslužuje poseban prikaz, ali se njime ovdje dalje ipak nećemo baviti.

Kad smo već spomenuli kriminal da dodamo i to da je ovog ljeta izašla studija koja je empirijski dokazala da uz turistički bum izgleda redovno ide i porast kriminala. Autori studije Ivica Rubil i Vedran Recher s Ekonomskog instituta u Zagrebu istraživali su pojavu sezonalnosti kriminala u Hrvatskoj od 1998. do 2016. Zaključili su da rastom turizma isto, ali u sporijoj mjeri, raste i kriminal, odnosno da povećanje broja turista ili noćenja za deset posto, povećava broj kaznenih djela protiv imovine za oko 1,7 posto.

Međutim, ovog ljeta pojavilo se još jedno istraživanje u kojem je istraživač, koristeći se podacima Državnog zavoda za statistiku, iznenađujuće iskorelirao dvije varijable – nagli turistički skok i odlazak mladih na fakultete. Već pogađate, mjesta i gradovi u nas koji su doživjeli turistički procvat u razdoblju od 2011. do 2016., na koje se studija odnosi, imaju osam posto manje upisanih studenata od istih takvih naselja koja u rečenom razdoblju nisu doživjeli turistički rast. Autor istraživanja s Turističkog instituta u Zagrebu Ivan Kožić u studiji pod retoričkim naslovom “Može li turistički razvoj izazvati pogoršanje stanja ljudskog kapitala?” daje zaključak u kojem kaže da “petogodišnji period intenzivnog turističkog razvoja značajno utječe na volju za studiranjem u mladih ljudi u mjestima gdje je turizam jak”.

Prokletstvo plažnih resursa

Za zemlje i društva koja pate od “prokletstva resursa” ili od tzv. “dutch diseasea” ili se opasno kreću u tom pravcu, a za Hrvatsku bi se moglo reći da joj se njezinom turistifikacijom privrede može dijagnosticirati takva bolest (podvrsta “beach disease”), zaključivalo se štošta, ali do Kožićevog nalaza, nismo naišli da je netko povezao turistički uzlet i deedukaciju.

Nekad su derani u šibenskom kraju pjevušili pjesmicu “K vragu škola i zelena klupa, neću učit, rađe ću se kupat’”. Kasnije kad se odraslo slušao se Pink Floyd i njihova antikurikularna “Another brick in the wall”. Ali sve je to bilo naivno odbijanje autoriteta i stringentnog tipa školovanja u neko drugo nevino doba što, zapravo nema baš neke velike veze s današnjom situacijom gdje školovanje predstavlja možda i posljednju branu pred navalom svakojakog barbarstva i gdje ono postaje posljednji bastion u borbi za čovjekovu emancipaciju i kultivaciju. Nastavi li se u našoj zemlji tim trendom, dakle, da se umjesto na sveučilište mladići i djevojke nakon mature, kombinirajući vlastiti oportunizam i državnu nebrigu za edukacijske politike, odluče na proširenje kapaciteta u ćaćinim viksama i otvaranje apartmana, gotovo je sigurno da će u konačnici na štekatima dalmatinskih gradića iz istraživačeve eksperimentalne grupe u kojima je zabilježen turistički rast, zavladati zauvijek jedan te isti socio-devijantni lik – bahati ignorant džepova napunjenih turističkim eurima isključivo posvećen zgrtanju. Nešto što bi se moglo nazvati domaćom inačicom rentnih ekstraktora.

“Nizozemskom bolešću” inače naziva se u ekonomiji situacija kad jedan sektor zadominira, kao što je to šezdesetih godina prošlog stoljeća bio slučaj u Nizozemskoj kad je prevladala ekstraktivna plinska industrija u Sjevernom moru. U takvim situacijama obično su posljedice zapuštanje drugih privrednih grana i deindustrijalizacija, masovna migracija zaposlenih u sektor koji je u uzletu, redukcija izvoza, precijenjeni tečaj, itd. Međutim, nismo naišli da je netko povezao turistički rast i potencijalnu debilizaciju stanovništva. Jer kako drukčije negoli moronskim nazvati taj opasni trend deškolizacije (ali, da ne bi bilo zabune, pojam deškolizacije se ovdje ne misli u pacifističko-egalitarnom smislu Ivana Illicha iz njegove knjige naslovljene “Deschooling society” ili u nas prevedene kao “Dolje škole”), posebno u današnje vrijeme svakovrsnog opskurantizma, koji de facto ravna svim područjima.

Međutim, čini se da Hrvatska i nema nekog velikog izbora nego se osloniti na rentijerski tip privrede, u kojem vodeći sektor služi, između ostaloga, i za apsorpciju nezaposlene i teško zaposlive radne snage. Hrvatska uza sve ima i interne problem oko radne snage, pa ovakav tip privrede jednim djelom i to zadovoljava. Naime, velik dio populacije je iz ovog ili onog razloga klijentelistički navezan na našu zapravo stalno vladajuću stranku. Za svoju sad već tridesetogodišnju glasačku vjernost taj dio populacije od HDZ-a traži da on im uredno isporučuje određene koncesije. U ovom konkretnom slučaju one se ogledaju kroz porezne olakšice za privatnu inicijativu u turizmu, (zadnja je mjera bila smanjenje PDV za hranu u ugostiteljstvu), ili kroz druge vrste poticaja kao što su bespovratna sredstva, krediti s niskim kamatama i slično. E sad, to što takva politika uzrokuje da od prirodne rente više koristi imaju banke, jer im se dio ulaganja vraća kroz kamate, nego sama država koja se odriče poreza, ili da je u apartmanskom tipu turizma riječ o najmanje efikasnom, najviše stihijskom i ekološki najštetnijem obliku ponude, to je sad već neka druga priča.

U svakom slučaju, sa stajališta političkog cinizma možemo zaključiti da pokoju generaciju mladih položiti kao žrtvu na oltar političkog mira i kontinuiteta HDZ na čelu države, odnosno za taj cilj proizvesti još poneki naraštaj kojemu je “volja za studiranjem” smanjena, a analfabetizam zajamčen i ne predstavlja neku visoku cijenu za vlastodršce.

bilten

2 comments

  1. Turističke nuspojave bit će pogubne za Hrvatsku.

  2. Konobar animator ili kuhar svakako je atraktivnije ,isplativije i lakše zanimanje od bravara ,težaka ili zavarivaća.Nevidljiva ruka tržišta Adama Smitha magična je sila koja diktira svijetom,sve dok je tržišta.A drugi Britanac kaže,prilagoditi se ili umrijeti.

    Vidjeli smo i plansku privredu,i čemer i bijedu koju je iza sebe sijala.

Odgovori